Weekend report

Ono što je trebao biti sasvim miran i alkohol free petak naveèer, rezerviran za lijeèenje ranjenih nogu i dijetom iscrpljenog organizma, pretvorilo se u još jedno cjelonoæno žensko cmoljenje.

Taman sam prošetala psa, usisala tapete, stavila zavjese u mašinu, ugnijezdila se na kauè i krenula se daviti u Kingu Griotte (bolje mala kantica Kinga nego ona velika Queen's Choicea, mada veæ danima žudim za onim od èokolade s rižom... Ali nije im u redu to što su stavili samo tri višnje!!!), kad odjednom – parlafon.

S2 je opet imala slom živaca uzrokovan ljubavnim brodolomom, a kako je bila sigurna da sam ja doma (jer je lukavo je nazvala 10-ak minuta prije da me pita za zdravlje i planove, ali pritom zaboravila spomenuti da bi možda banula i davila me u trenutku kad sam htjela biti na miru sa svojim sladoledom!), i kako je opæepoznato da sam ja budala koja ne zna reæi ne ojaðenom drugu u nevolji, tako se odluèila osloniti na mene i pokvariti mi savršeno isplaniranu veèer.

Ona, znajuæi da me mora neèim smekšati i ucijeniti ako želi da je slušam i tješim, je donijela bocu medice, svijeæe s mirisom èokolade i cimeta, novu Gloriu i Tajnu na presnimljenom dvd-u.

Ja, znajuæi da je proždrljiva i slaba na slatko, pogotovo u trenucima krize, sam sakrila svoj dragocjeni King u mraène dubine ledenice, rižine vafliæe s èokoladom meðu novine (ok, vikend je, mogu malo zgriješiti dan-dva, od ponedjeljka sam ponovo na detoksu!), a èokoladizirani Petit Beurre u obliku životinja (dobro, znam, znam, ali kad veæ žderem nek bude pošteno! S vremena na vrijeme moramo se prepustiti kaloriènoj dekadenciji...) u ormar s kaputima, dala psu staru salonku špièoku da se zabavi, navukla bludnièki svileni šlafrok od 100% poliestera preko pidžame na svinjice i pomirila se sa èinjenicom da ipak neæu imati miran petak naveèer samo za sebe.

Pripremila sam i lakove za nokte, jer nije da se hvalim, ali moje umijeæe savršenog iscrtavanja frencha i oslikavanja noktiju je trenutno olakšalo patnju mnogom slomljenom srcu... A što je prije oraspoložim, prije æu je se riješit, pa taman joj morala dekorirati i nokte na nogama ako treba, i to nakon 12 sati nošenja najlonki i hermetièki zatvorenih èizama od skaja!

Ali uzalud mi sva oprema za manikuru i skrivanje ugljikohidrata.
S2 je bila u toliko lošem stanju da je trebala hitnu injekciju šeæera i alkohola u obliku frappea napravljenog od sladoleda i votke (više od pola kantice...), i playlistu s plaèipièkama (frajer iz Službe za korisnike se smilovao mojoj totalnoj gluposti pa je usput prikljuèio i onaj nesretni stalak za iPod ponovo u plazmu... Zapravo je bilo tako jednostavno!!!).

Morala sam èekati neko vrijeme da doðe k sebi, i negdje izmeðu Boys II Men i I Will Allways Love You, S2 je napokon bila spremna otvoriti mi dušu.
Doduše, tek kad sam pristala prebaciti na DM Sat i narodnu...
Jer se uz cajku valjda lakše verbaliziraju i materijaliziraju emocije. Pod uvjetom da se kristalna pepeljara i staklene èaše na vrijeme zamijene aluminijem i plastikom.

Naime, S2 je jedna od onih žena koje uvijek rade istu glupu stvar!
Plaze za muškarcem koji ih zove svojom slatkom malom frendicom s povlasticama, koristi kao rupu za povremeno pražnjenje sperme, i dok im u postkoitalnom klonuæu prièa o tome kako je sretan jer imaju takav divan i poseban prijateljski odnos, zapravo samo misli kako je super što se riješio napetosti u preponama i tako odgodio prijevremenu ejakulaciju pri horizontalnom srazu sa ženom koju veæ mjesecima taktièki obraðuje i u koju se u meðuvremenu ludo zaljubio.
A koja nije S2.

To popodne S2 je poslala mail objektu svoje žudnje da mu predloži jedan brzi nakon posla...
On joj je odgovorio da ne može, jer vodi Ženu Iz Snova i njenu frendicu u kino...
I da više ne želi da se druže intimno, jer je, eto, previše zaljubljen da bi mogao sjediti na dvije stolice...
I da zna da se ona neæe ljutiti ako predloži da se više ne viðaju van društva s posla, biljara srijedom i eventualno u teretani, jer je Ženi Iz Snova prièao o njoj, a Žena Iz Snova je malo ljubomorna i to joj smeta, pa eto... Moli je da shvati i ima razumijevanja, a to ništa neæe promijeniti u njihovom druženju i prijateljstvu koje gaje jedno prema drugome...

A tako se trudila!!! Stalno mu je bila za petama. Zbog njega se ispisala s pilatesa koji obožava i poèela iæi u istu teretanu u koju ide i on, u istim terminima. Zbog njega je visila svake srijede s društvom s posla na biljaru, mada joj biljar ide na živce (ja sam joj morala držati ekspresne lekcije, mada to uopæe nisam odobravala). Zbog njega je promijenila birc u koji je išla na pauzi. Poèela zalaziti na mjesta koja su joj prije bila antipatièna i naporna. Glumila da voli dosadnu glazbu i filmove koje je volio on, samo zato da bi mogla posuðivati i presnimavati od njega...
Mislim... Haloooooooooooo? Zar se ta faza ne probavi tamo negdje najkasnije u nižim razredima srednje škole? Jer veæ tada svaka pametna cura shvati da glumljenje buddyja ne vodi apsolutno nigdje...
Tj. veæina ih shvati do kraja šesnaeste.
Neke doðu i do 34-e a još im ne dopre do mozga...

I èemu uopæe praviti od sebe njegovog klona sa cicama?
Mislim, želi li frajer ševiti frenda ili pravo žensko?

Ja osobno, na primjer, nikad nisam imala problema sa privlaèenjem i zadržavanjem (veæine. 98%, recimo) objekata moje žudnje, mada volim šeæerastu i ženskastu plesnu glazbu, na Sljeme ili Mosor bih pristala popeti se jedino ako imaju pokretnu traku za kretanje na visokim petama, o autima i motorima sudim na temelju boje i oblika, utakmicu gledam jedino mrtva, od sportova pratim iskljuèivo umjetnièko klizanje i ritmièku gimnastiku (ok, pomalo i rugby, zbog All Blacksa, Hake i brda preseksi mišiæa...), ne želim se pojaviti u javnosti ako sam slomila nokat ili mi kosa prkosi gravitaciji, zahtjevam pravo na mrzovolju tijekom pms-a, sitne darove i znakove pažnje, gledanje filmova s Juliom Roberts i nepodnošenje nekih njegovih frendova, gadi mi se pivo, kvocam kad mi se kvoca, znam kartat samo Uno i Crnog Petra, šaljem frajera doma ako naruèi æevape s lukom i pokuša mi se približiti na više od metra nakon konzumacije, a na kladionici se kladim iskljuèivo na talijanski loto, i to ako me nagovore.
Da i ne spominjem kako definitivno, unatoè fizièkoj privlaènosti, ne bih mogla upasti u vezu sa frendom koji sa mnom dijeli strast prema torbama, odjeæi i Barbie, koji misli da je Žuži Jelinek zakon i da bi trebali pouèavati o njoj veæ u nižim razredima osnovne, koji se slaže da bi osnovna boja za BMW-a peticu trebala biti tamnoljubièasta, i koji zapravo ima mišljenje o tome da li je bilo oèito da su Marc Anthony i Jennifer Lopez imali nešto još dok su snimali No Me Ames...

Kao i sve moje frendice, uostalom.
Tj. manje-više sve...

Kako prijatelje ipak ne biramo samo na osnovu njihovog stava prema suprotnom spolu, tako im ne možemo ni otkazati svoje društvo, ljubav i podršku samo zato jer smo shvatile kako smo se nepovratno skompale i vezale s jednom od ONIH beznadežnih cura...

A buduæi da sam privremeno u fazi u kojoj ne mogu pomoæi ni samoj sebi, a kamoli još rješavati neèije tuðe probleme, mogla sam joj samo ponuditi uho za slušanje, rame za plakanje, rezervnu pidžamu, mjesto na kauèu, dekicu od flisa i Funny face s Audrey Hepburn da nam razvedri petak naveèer...

Mada ga meni zapravo nije trebalo ni razvedravati dok ga ona nije pomrèila...
I pojela mi sav sladoled i kekse, zatukla me suzama, uflekala ukrasne jastuke maskarom pa ih opet moram baciti u mašinu i peglati, i zgazila mi cd Leone Lewis dok je teturala po stanu.
Što zapravo i nije neka šteta, jer me Leona Lewis pomalo podsjeæa na iritantnu Toni Braxton.

Ujutro sam je uhvatila kako mu šalje sms, kao simpatièno-prijateljskog sadržaja, tipa jel izlazak bio uspješan, može li joj presnimit neki cd, trlabrla, i oèitala joj gadnu bukvicu, mada se bojim da od bukvice nikakve koristi.
A kako nisam htjela da me S1 doèeka nespremnu i nedotjeranu za Špicu, a ne mogu se spucati sa nezahvalnom i nerazumnom cvileæom hrpicom ženske gluposti za vratom, tako sam S2 otprašila doma.

Nekad smo uredno subotom visile na Špici. I dok sam živjela u Zagrebu, i kasnije, kad sam dolazila u posjete curama i na predavanja na poslijediplomskom studiju (jesam li ikad spomenula da sam zapravo magistra znanosti, s doktoratom u pripremi i par izdanih radova? Ah, vjerovatno nisam, jer to je ionako samo beskoristan komad papira koji nitko ne vidi ako ga baš ne zalijepim na èelo, a i pamet poprilièno plaši muškarce s novcem pa ga nekako uvijek radije prešutim...).
U posljednje vrijeme ja i Najbolja subotom krmimo do podne, zatim još najmanje sat vremena plazimo po stanu krmeljavih oèiju i loše volje, nakon èega se ugnijezdimo svaka na svome kauèu i pozivamo ljude da doðu k nama jer nam se previše ne da izlaziti iz kuæe... I usput ih molimo da nam donesu neku hranu iz duæana.
Ali kako najbolje nema ovaj vikend, a ja sam smislila genijalnu dnevnu kombinaciju s golemim debelim bijelim ponèom širokog rol-ovratnika koji mi opet dobro stoji otkako je dupe malo splasnulo, i golemom ogrlicom preko njega, jednostavno nisam htjela propustiti priliku da prošetam kombinaciju u javnosti.
A kako je i S1 bila užasno željna grada, tako smo ekspresno skovale plan...

Jedan od razloga zašto su se subotnji izlasci u grad s Najboljom tako opako prorijedili je i problem s parkingom.
Ali i za to postoji rješenje – parking izmeðu Narodne i Zagrebaèke banke.
Tamo se subotom uvijek naðe mjesto, na strani od Zagrebaèke banke. I još je i besplatno.
A praktièki na pljucomet od Bulldoga. Kako to da Najbolja to ne zna, a svi drugi izgleda znaju???

Nakon što smo uspješno izbjegle mog dosadnog roðaka Dr Onkologa i njegovu daviteljsku ženu koji su visili u zoni mimoza za rak protiv nekog ženskog organa (ili tako nešto slièno, whatever! U mojoj obitelji se ionako ne umire od raka nego od duboke starosti, alkohola, ponekad i droge, ali najèešæe od infarkta tijekom orgazma) i ugnijezdile se za visoki stol, poèele smo primati na audijenciju raznorazne prijatelje i poznanike, i mojoj sreæi nije bilo kraja...
Jer volim sretati ljude koje poznajem, upoznavati nove ljude koje još ne poznajem, i opæenito volim imati puno ljudi oko sebe...
Uostalom, ženi koja poznaje puno razlièitih ljudi nikad nije dosadno, a ako joj zatreba usluga ili pomoæ u životu uvijek zna gdje se može obratiti...

Tako je do nas nabasao i Tata, frend mojih frendica a moj za sada još uvijek samo poznanik.
Smiješno je što sam Tatu sluèajno upoznala poslom, a na kraju je ispalo da on veæ jako dugo poznaje moje cure, i da se družio s njima ranije, i da je svijet tako blesavo mali, i na kraju se svi nekako poznaju...

Tata zapravo još nije tata, postat æe to kroz neka dva tjedna, ali je sasvim zadovoljan èinjenicom da æe to postati.
Osim toga, Tata je pravo osvježenje u mom životu. Jer kad ga slušam kako s ljubavlju prièa o tome kako je, èim je prvi put vidio svoju suprugu, znao da æe biti njegova, odmah mi se zalijeèi poljuljana vjera u to da na svijetu još uvijek postoji ljubav, da postoje muškarci koji su sretni i zapravo zadovoljni èinjenicom da su u braku, i da pritom ne traže dodatno olakšanje od braènih okova i razonodu sa strane. Dapaèe, koji brak ni ne smatraju okovima...

Tatina supruga ima frendice u tridesetima koje se èesto jadaju na muškarce i situacije u koje upadaju s njima. A kako je i S1 trenutaèno u fazi priznavanja da su muškarci za nju ipak èuðenje na svijetu, tako smo našle idealnog sugovornika za subotnje popodne.

Tata kaže da ga, kad èuje kakvih kretena sve ima, ponekad bude èisto sram što je uopæe muško.

Ja se potpuno slažem.
Ali mi nije jasno èemu raditi takvu dramu oko toga.
Muško je samo muško, prilièno jednostavna Božja kreacija, i zapravo je ono što mi žene napravimo od njega...
Možda je moja pokojna baka bila totalno u pravu kad je govorila da smo ih previše razmazile, da je seks postao previše dostupan, totalno FMCG, da srce doslovno nosimo na dlanu a naljepnicu „ženi me!!!“ na èelu, i da æemo mi cure, ako ne budemo u stanju držati bar na poèetku veze èep meðu nogama i jezik za zubima, kasnije imati problema kad biološki krene tika-taka a kraj nas se, umjesto bebe, gnijezdi nekakva patuljasta životinja...
Doduše, sipanje bakinih mudrosti je došlo u malo nezgodnom trenutku, jer kao zbunjenoj i uplašenoj petnaestogodišnjakinji koja je zaradila svoju prvu candidu u životu i danima skupljala hrabrost priznati da ima seksualni život i da joj je potrebna posjeta ginekologu, njene rijeèi mi baš nisu dopirale do hormonima preplavljenog mozga...
Zapravo, ni danas, kad sam duplo starija, ne dopiru kako treba...

Ali mi nije jasno ni zašto sve moje cure zapravo udaraju po frajerima?
Kao, oni su koma, sve nešto hoæe-neæe, pa se jadni poplaše, pa oko njih uvijek treba pažljivo i s oprezom, pa stalno nekakve taktike, pa zvao-nije zvao... I još se redovno zaljubljuju do ušiju upravo u onoga koji ih baš i ne želi nešto naroèito...
Dobiti bilo kojeg heteroseksualnog muškarca na svijetu u krevet i nije baš nešto što bih mogla nazvati problemom... dapaèe, to je najlakša stvar na svijetu.
Zadržati ga ili vratiti u taj isti krevet takoðer nije neki problem – stvar iziskuje samo nešto vremena, strpljenja i samokontrole. Što velika veæina žena koje poznajem ne može, pogotovo otkako na svijetu postoje stvari kao što su sms-ovi, mailovi i društvene mreže.
Zaljubiti ga, dobiti ga u vezu... nešto teže, ali i za to postoji rješenje.
Baš kao što je svaka žena osvojiva, tako je osvojiv i svaki frajer.
I prije nego što poènemo zdvajati zašto je objekt naše žudnje umjesto nas, tako dostupnih, prilagodljivih, pametnih, dotjeranih i oèajnièki punih ljubavi, odabrao neku ružnu seljaèku kravu sa 3 i po razreda osnovne u minjaku do klitorisa, špicastih štikli, kreštavog glasa i izgorene kose, sivu administratoricu s tri izgorena pramena, naoèalama, suhom kožom i palaèinkama od cica, nafrakanu sponzorušu mozga velièine zrna kukuruza koja se bavi investicijama u silikon i analizom lika i djela Dare Bubamare, jednostavno priznajmo da je ta druga žena znala znanje...
Da ta druga žena ima misiju i viziju, razraðenu taktiku, i onaj famozni FaktorX, divnu mješavinu samopouzdanja, ljubavi prema samoj sebi, vjere da ona to zaslužuje, a ponekad i onaj zapravo tako koristan kratki spoj na mozgu zbog kojeg se ne sjeti razbijati glavu analiziranjem njegovih rijeèi i postupaka, nego se jednostavno – pusti.

Hvala bogu da je nešto od bakine mudrosti ipak došlo i do mog mozga, mada nedovoljno. Da moram stalno upadati u situacije u kojima se zatièu moje cure, mislim da bih ekspresno završila u ludari...

26.01.2009. u 14:32 sati | 10 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.