Ono što je trebao biti sasvim miran i alkohol free petak navečer, rezerviran za liječenje ranjenih nogu i dijetom iscrpljenog organizma, pretvorilo se u još jedno cjelonoćno žensko cmoljenje.
Taman sam prošetala psa, usisala tapete, stavila zavjese u mašinu, ugnijezdila se na kauč i krenula se daviti u Kingu Griotte (bolje mala kantica Kinga nego ona velika Queen's Choicea, mada već danima žudim za onim od čokolade s rižom... Ali nije im u redu to što su stavili samo tri višnje!!!), kad odjednom – parlafon.
S2 je opet imala slom živaca uzrokovan ljubavnim brodolomom, a kako je bila sigurna da sam ja doma (jer je lukavo je nazvala 10-ak minuta prije da me pita za zdravlje i planove, ali pritom zaboravila spomenuti da bi možda banula i davila me u trenutku kad sam htjela biti na miru sa svojim sladoledom!), i kako je općepoznato da sam ja budala koja ne zna reći ne ojađenom drugu u nevolji, tako se odlučila osloniti na mene i pokvariti mi savršeno isplaniranu večer.
Ona, znajući da me mora nečim smekšati i ucijeniti ako želi da je slušam i tješim, je donijela bocu medice, svijeće s mirisom čokolade i cimeta, novu Gloriu i Tajnu na presnimljenom dvd-u.
Ja, znajući da je proždrljiva i slaba na slatko, pogotovo u trenucima krize, sam sakrila svoj dragocjeni King u mračne dubine ledenice, rižine vafliće s čokoladom među novine (ok, vikend je, mogu malo zgriješiti dan-dva, od ponedjeljka sam ponovo na detoksu!), a čokoladizirani Petit Beurre u obliku životinja (dobro, znam, znam, ali kad već žderem nek bude pošteno! S vremena na vrijeme moramo se prepustiti kaloričnoj dekadenciji...) u ormar s kaputima, dala psu staru salonku špičoku da se zabavi, navukla bludnički svileni šlafrok od 100% poliestera preko pidžame na svinjice i pomirila se sa činjenicom da ipak neću imati miran petak navečer samo za sebe.
Pripremila sam i lakove za nokte, jer nije da se hvalim, ali moje umijeće savršenog iscrtavanja frencha i oslikavanja noktiju je trenutno olakšalo patnju mnogom slomljenom srcu... A što je prije oraspoložim, prije ću je se riješit, pa taman joj morala dekorirati i nokte na nogama ako treba, i to nakon 12 sati nošenja najlonki i hermetički zatvorenih čizama od skaja!
Ali uzalud mi sva oprema za manikuru i skrivanje ugljikohidrata.
S2 je bila u toliko lošem stanju da je trebala hitnu injekciju šećera i alkohola u obliku frappea napravljenog od sladoleda i votke (više od pola kantice...), i playlistu s plačipičkama (frajer iz Službe za korisnike se smilovao mojoj totalnoj gluposti pa je usput priključio i onaj nesretni stalak za iPod ponovo u plazmu... Zapravo je bilo tako jednostavno!!!).
Morala sam čekati neko vrijeme da dođe k sebi, i negdje između Boys II Men i I Will Allways Love You, S2 je napokon bila spremna otvoriti mi dušu.
Doduše, tek kad sam pristala prebaciti na DM Sat i narodnu...
Jer se uz cajku valjda lakše verbaliziraju i materijaliziraju emocije. Pod uvjetom da se kristalna pepeljara i staklene čaše na vrijeme zamijene aluminijem i plastikom.
Naime, S2 je jedna od onih žena koje uvijek rade istu glupu stvar!
Plaze za muškarcem koji ih zove svojom slatkom malom frendicom s povlasticama, koristi kao rupu za povremeno pražnjenje sperme, i dok im u postkoitalnom klonuću priča o tome kako je sretan jer imaju takav divan i poseban prijateljski odnos, zapravo samo misli kako je super što se riješio napetosti u preponama i tako odgodio prijevremenu ejakulaciju pri horizontalnom srazu sa ženom koju već mjesecima taktički obrađuje i u koju se u međuvremenu ludo zaljubio.
A koja nije S2.
To popodne S2 je poslala mail objektu svoje žudnje da mu predloži jedan brzi nakon posla...
On joj je odgovorio da ne može, jer vodi Ženu Iz Snova i njenu frendicu u kino...
I da više ne želi da se druže intimno, jer je, eto, previše zaljubljen da bi mogao sjediti na dvije stolice...
I da zna da se ona neće ljutiti ako predloži da se više ne viđaju van društva s posla, biljara srijedom i eventualno u teretani, jer je Ženi Iz Snova pričao o njoj, a Žena Iz Snova je malo ljubomorna i to joj smeta, pa eto... Moli je da shvati i ima razumijevanja, a to ništa neće promijeniti u njihovom druženju i prijateljstvu koje gaje jedno prema drugome...
A tako se trudila!!! Stalno mu je bila za petama. Zbog njega se ispisala s pilatesa koji obožava i počela ići u istu teretanu u koju ide i on, u istim terminima. Zbog njega je visila svake srijede s društvom s posla na biljaru, mada joj biljar ide na živce (ja sam joj morala držati ekspresne lekcije, mada to uopće nisam odobravala). Zbog njega je promijenila birc u koji je išla na pauzi. Počela zalaziti na mjesta koja su joj prije bila antipatična i naporna. Glumila da voli dosadnu glazbu i filmove koje je volio on, samo zato da bi mogla posuđivati i presnimavati od njega...
Mislim... Haloooooooooooo? Zar se ta faza ne probavi tamo negdje najkasnije u nižim razredima srednje škole? Jer već tada svaka pametna cura shvati da glumljenje buddyja ne vodi apsolutno nigdje...
Tj. većina ih shvati do kraja šesnaeste.
Neke dođu i do 34-e a još im ne dopre do mozga...
I čemu uopće praviti od sebe njegovog klona sa cicama?
Mislim, želi li frajer ševiti frenda ili pravo žensko?
Ja osobno, na primjer, nikad nisam imala problema sa privlačenjem i zadržavanjem (većine. 98%, recimo) objekata moje žudnje, mada volim šećerastu i ženskastu plesnu glazbu, na Sljeme ili Mosor bih pristala popeti se jedino ako imaju pokretnu traku za kretanje na visokim petama, o autima i motorima sudim na temelju boje i oblika, utakmicu gledam jedino mrtva, od sportova pratim isključivo umjetničko klizanje i ritmičku gimnastiku (ok, pomalo i rugby, zbog All Blacksa, Hake i brda preseksi mišića...), ne želim se pojaviti u javnosti ako sam slomila nokat ili mi kosa prkosi gravitaciji, zahtjevam pravo na mrzovolju tijekom pms-a, sitne darove i znakove pažnje, gledanje filmova s Juliom Roberts i nepodnošenje nekih njegovih frendova, gadi mi se pivo, kvocam kad mi se kvoca, znam kartat samo Uno i Crnog Petra, šaljem frajera doma ako naruči ćevape s lukom i pokuša mi se približiti na više od metra nakon konzumacije, a na kladionici se kladim isključivo na talijanski loto, i to ako me nagovore.
Da i ne spominjem kako definitivno, unatoč fizičkoj privlačnosti, ne bih mogla upasti u vezu sa frendom koji sa mnom dijeli strast prema torbama, odjeći i Barbie, koji misli da je Žuži Jelinek zakon i da bi trebali poučavati o njoj već u nižim razredima osnovne, koji se slaže da bi osnovna boja za BMW-a peticu trebala biti tamnoljubičasta, i koji zapravo ima mišljenje o tome da li je bilo očito da su Marc Anthony i Jennifer Lopez imali nešto još dok su snimali No Me Ames...
Kao i sve moje frendice, uostalom.
Tj. manje-više sve...
Kako prijatelje ipak ne biramo samo na osnovu njihovog stava prema suprotnom spolu, tako im ne možemo ni otkazati svoje društvo, ljubav i podršku samo zato jer smo shvatile kako smo se nepovratno skompale i vezale s jednom od ONIH beznadežnih cura...
A budući da sam privremeno u fazi u kojoj ne mogu pomoći ni samoj sebi, a kamoli još rješavati nečije tuđe probleme, mogla sam joj samo ponuditi uho za slušanje, rame za plakanje, rezervnu pidžamu, mjesto na kauču, dekicu od flisa i Funny face s Audrey Hepburn da nam razvedri petak navečer...
Mada ga meni zapravo nije trebalo ni razvedravati dok ga ona nije pomrčila...
I pojela mi sav sladoled i kekse, zatukla me suzama, uflekala ukrasne jastuke maskarom pa ih opet moram baciti u mašinu i peglati, i zgazila mi cd Leone Lewis dok je teturala po stanu.
Što zapravo i nije neka šteta, jer me Leona Lewis pomalo podsjeća na iritantnu Toni Braxton.
Ujutro sam je uhvatila kako mu šalje sms, kao simpatično-prijateljskog sadržaja, tipa jel izlazak bio uspješan, može li joj presnimit neki cd, trlabrla, i očitala joj gadnu bukvicu, mada se bojim da od bukvice nikakve koristi.
A kako nisam htjela da me S1 dočeka nespremnu i nedotjeranu za Špicu, a ne mogu se spucati sa nezahvalnom i nerazumnom cvilećom hrpicom ženske gluposti za vratom, tako sam S2 otprašila doma.
Nekad smo uredno subotom visile na Špici. I dok sam živjela u Zagrebu, i kasnije, kad sam dolazila u posjete curama i na predavanja na poslijediplomskom studiju (jesam li ikad spomenula da sam zapravo magistra znanosti, s doktoratom u pripremi i par izdanih radova? Ah, vjerovatno nisam, jer to je ionako samo beskoristan komad papira koji nitko ne vidi ako ga baš ne zalijepim na čelo, a i pamet poprilično plaši muškarce s novcem pa ga nekako uvijek radije prešutim...).
U posljednje vrijeme ja i Najbolja subotom krmimo do podne, zatim još najmanje sat vremena plazimo po stanu krmeljavih očiju i loše volje, nakon čega se ugnijezdimo svaka na svome kauču i pozivamo ljude da dođu k nama jer nam se previše ne da izlaziti iz kuće... I usput ih molimo da nam donesu neku hranu iz dućana.
Ali kako najbolje nema ovaj vikend, a ja sam smislila genijalnu dnevnu kombinaciju s golemim debelim bijelim pončom širokog rol-ovratnika koji mi opet dobro stoji otkako je dupe malo splasnulo, i golemom ogrlicom preko njega, jednostavno nisam htjela propustiti priliku da prošetam kombinaciju u javnosti.
A kako je i S1 bila užasno željna grada, tako smo ekspresno skovale plan...
Jedan od razloga zašto su se subotnji izlasci u grad s Najboljom tako opako prorijedili je i problem s parkingom.
Ali i za to postoji rješenje – parking između Narodne i Zagrebačke banke.
Tamo se subotom uvijek nađe mjesto, na strani od Zagrebačke banke. I još je i besplatno.
A praktički na pljucomet od Bulldoga. Kako to da Najbolja to ne zna, a svi drugi izgleda znaju???
Nakon što smo uspješno izbjegle mog dosadnog rođaka Dr Onkologa i njegovu daviteljsku ženu koji su visili u zoni mimoza za rak protiv nekog ženskog organa (ili tako nešto slično, whatever! U mojoj obitelji se ionako ne umire od raka nego od duboke starosti, alkohola, ponekad i droge, ali najčešće od infarkta tijekom orgazma) i ugnijezdile se za visoki stol, počele smo primati na audijenciju raznorazne prijatelje i poznanike, i mojoj sreći nije bilo kraja...
Jer volim sretati ljude koje poznajem, upoznavati nove ljude koje još ne poznajem, i općenito volim imati puno ljudi oko sebe...
Uostalom, ženi koja poznaje puno različitih ljudi nikad nije dosadno, a ako joj zatreba usluga ili pomoć u životu uvijek zna gdje se može obratiti...
Tako je do nas nabasao i Tata, frend mojih frendica a moj za sada još uvijek samo poznanik.
Smiješno je što sam Tatu slučajno upoznala poslom, a na kraju je ispalo da on već jako dugo poznaje moje cure, i da se družio s njima ranije, i da je svijet tako blesavo mali, i na kraju se svi nekako poznaju...
Tata zapravo još nije tata, postat će to kroz neka dva tjedna, ali je sasvim zadovoljan činjenicom da će to postati.
Osim toga, Tata je pravo osvježenje u mom životu. Jer kad ga slušam kako s ljubavlju priča o tome kako je, čim je prvi put vidio svoju suprugu, znao da će biti njegova, odmah mi se zaliječi poljuljana vjera u to da na svijetu još uvijek postoji ljubav, da postoje muškarci koji su sretni i zapravo zadovoljni činjenicom da su u braku, i da pritom ne traže dodatno olakšanje od bračnih okova i razonodu sa strane. Dapače, koji brak ni ne smatraju okovima...
Tatina supruga ima frendice u tridesetima koje se često jadaju na muškarce i situacije u koje upadaju s njima. A kako je i S1 trenutačno u fazi priznavanja da su muškarci za nju ipak čuđenje na svijetu, tako smo našle idealnog sugovornika za subotnje popodne.
Tata kaže da ga, kad čuje kakvih kretena sve ima, ponekad bude čisto sram što je uopće muško.
Ja se potpuno slažem.
Ali mi nije jasno čemu raditi takvu dramu oko toga.
Muško je samo muško, prilično jednostavna Božja kreacija, i zapravo je ono što mi žene napravimo od njega...
Možda je moja pokojna baka bila totalno u pravu kad je govorila da smo ih previše razmazile, da je seks postao previše dostupan, totalno FMCG, da srce doslovno nosimo na dlanu a naljepnicu „ženi me!!!“ na čelu, i da ćemo mi cure, ako ne budemo u stanju držati bar na početku veze čep među nogama i jezik za zubima, kasnije imati problema kad biološki krene tika-taka a kraj nas se, umjesto bebe, gnijezdi nekakva patuljasta životinja...
Doduše, sipanje bakinih mudrosti je došlo u malo nezgodnom trenutku, jer kao zbunjenoj i uplašenoj petnaestogodišnjakinji koja je zaradila svoju prvu candidu u životu i danima skupljala hrabrost priznati da ima seksualni život i da joj je potrebna posjeta ginekologu, njene riječi mi baš nisu dopirale do hormonima preplavljenog mozga...
Zapravo, ni danas, kad sam duplo starija, ne dopiru kako treba...
Ali mi nije jasno ni zašto sve moje cure zapravo udaraju po frajerima?
Kao, oni su koma, sve nešto hoće-neće, pa se jadni poplaše, pa oko njih uvijek treba pažljivo i s oprezom, pa stalno nekakve taktike, pa zvao-nije zvao... I još se redovno zaljubljuju do ušiju upravo u onoga koji ih baš i ne želi nešto naročito...
Dobiti bilo kojeg heteroseksualnog muškarca na svijetu u krevet i nije baš nešto što bih mogla nazvati problemom... dapače, to je najlakša stvar na svijetu.
Zadržati ga ili vratiti u taj isti krevet također nije neki problem – stvar iziskuje samo nešto vremena, strpljenja i samokontrole. Što velika većina žena koje poznajem ne može, pogotovo otkako na svijetu postoje stvari kao što su sms-ovi, mailovi i društvene mreže.
Zaljubiti ga, dobiti ga u vezu... nešto teže, ali i za to postoji rješenje.
Baš kao što je svaka žena osvojiva, tako je osvojiv i svaki frajer.
I prije nego što počnemo zdvajati zašto je objekt naše žudnje umjesto nas, tako dostupnih, prilagodljivih, pametnih, dotjeranih i očajnički punih ljubavi, odabrao neku ružnu seljačku kravu sa 3 i po razreda osnovne u minjaku do klitorisa, špicastih štikli, kreštavog glasa i izgorene kose, sivu administratoricu s tri izgorena pramena, naočalama, suhom kožom i palačinkama od cica, nafrakanu sponzorušu mozga veličine zrna kukuruza koja se bavi investicijama u silikon i analizom lika i djela Dare Bubamare, jednostavno priznajmo da je ta druga žena znala znanje...
Da ta druga žena ima misiju i viziju, razrađenu taktiku, i onaj famozni FaktorX, divnu mješavinu samopouzdanja, ljubavi prema samoj sebi, vjere da ona to zaslužuje, a ponekad i onaj zapravo tako koristan kratki spoj na mozgu zbog kojeg se ne sjeti razbijati glavu analiziranjem njegovih riječi i postupaka, nego se jednostavno – pusti.
Hvala bogu da je nešto od bakine mudrosti ipak došlo i do mog mozga, mada nedovoljno. Da moram stalno upadati u situacije u kojima se zatiču moje cure, mislim da bih ekspresno završila u ludari...
Post je objavljen 26.01.2009. u 14:32 sati.