Napustila sam južne krajeve po malo studenastom no ipak divnom, tipičnom ugodnom zimskom vremenu...
I došla na ledeni sjever...
Nakon što sam jučer odsjedila jednu turu na balkončiću ST Rive i natračala se s najdražom J, shvatila sam kako sam zapravo prekrasno odjevena i kako uvijek može gore od prošlogodišnjih hlača i kaputa koji uporno skuplja svo smeće i dlake u radijusu od 100 metara... Ovaj put je dobauljala u totalno šizofreničnom izdanju - kratka sportska bunda od zeca, modra plišana Juicy Couture trenerka s kapuljačom, donji široki dio trenerke uguran u visoke smeđe jahaće čizme (dimije-efekt), divovski herpes prekriven flasterom za herpes i premazan pink sjajilom, golemi noktima s frenchom oslikanim leopard-uzorkom u bakrenim tonovima, debeli tamni izrast na poblajhanom gnijezdu od kose... i oči kuhane od viroze.
Amy Winehouse bi se definitivno mogla sakrit od srama pred njom. A skoro sam se od srama sakrila i ja.
J inače zna izgledat nevjerovatno seksi bez imalo truda, na novogodišnjem partiju je plijenila bujnim uvojcima, crvenim svilenim i čipkanim korzetom, nizovima riječnih bisera, uskim Gaultierovim jeansom i Westwoodičinim štiklama umjesto starki, ali ponekad je jednostavno toliko nije briga što nabaca na sebe da izgleda ko noćna mora na gradskim ulicama.
A što je previše - previše je i za mene, ovako svu tolerantnu.
I ponekad samo malo zlobnu - pogotovo ako se flaster za herpes napola odlijepio i visi s usne, sjajilo se razlilo po sitnim boricama oko suhe kože, a na danjem svijetlu je vidljivo da je loše razmazala puder pa joj lice ima žirafa-uzorak...
Jer onda ja uz nju izgledam puno bolje!
Ali, J je jednostavno J, i ma koliko se svi trudili da je odgovorimo od sve češćih odjevnih ispada, uzalud. Dakle, nema druge nego stisnut zube i glumit da nemam pojma kako se to čudo našlo u mome društvu.
Inače, J je na bolovanju, jer osim viroze koju vuče već mjesec dana ima i gadnu upalu uha i puknuti bubnjić. Razgovor s njom u posljednje vrijeme zvuči ... pa, recimo samo da jako zvuči. Uz puno urlanja i što i molim i AAA???...Tako da zapravo nisam dospjela s njom pričati o onome o čemu sam htjela.
O svojoj situaciji s Oženjenim.
Ne znam, naime, da li sam zaljubljena ili nisam.
Jer mislim da se zapravo ne usudim zaljubiti, ili bar priznat sebi da jesam malo, zato jer se užasno bojim.
Frajer je oženjen, to je ono najprvo i najotežavajuće.
Osim toga, tako je nevjerovatno SAVRŠEN! Ok, možda ima i koju manu, ali ja je još nisam iščačkala... A trudila sam se. Jer početak odnosa s muškarcem je ista stvar kao kad ti frend da đir novim BMW-om automatikom. Bolje krenut kao oprezni skeptik i ispast glupa plavuša na koju se deru drugi vozači, nego punom brzinom pa se onda zabit u kontejner na parkingu.
I nemam pojma što mu je u glavi. kad sam ja u pitanju.
Njegovo ponašanje u predkoitalnoj fazi je bilo sasvim tipično ponašanje testosteronom zaslijepljenog mužjaka koji mjesecima pokušava dobit ono što želi a ne može, od poluzainteresirane ženke koja zavlači jer ne zna što bi zapravo s njim.
Sada se igra. Malo navaljuje, pa se malo povuče. Pa želi, pa misterozno odgađa...
Ali ja više ne znam igra li mi se ili ne.
Mada se ne može on tako poigravat sa mnom ko što bi se mogla ja s njim, da sam samo raspoložena za to...
U posljednje vrijeme takve situacije stavljam sa strane jer su postale zamorne. Osim u slučaju kad odjednom više nisam neodlučna... I znam da želim upravo to što želim!
A želim njega!
Ili ne želim. Ne još jednu komplikaciju u svom životu.
Zašto, o zašto se muškarci zaljubljuju prije seksa, i njihov zanos često splasne zajedno s organom koji ih je vodio u njihovoj zaljubljenosti?
I zašto se mi žene tako često zaljubljujemo tek NAKON seksa? I onda želimo još, a lola odjednom više nije siguran da želi isto što i mi?
Zašto sam o tome htjela razgovarati upravo s ekscentričnom i privremeno nagluhom J, koja je najgori mogući sugovornik i totalno nesposoban savjetodavac kad su muškarci u pitanju?
I zašto sam bila uvjerena da sam s 32-om godinom na pragu postala totalno imuna na djetinjaste gluposti, leptiriće u trbuhu, crtanje srčeka po letcima za dostavu pizze, i savladala umjetnost samokontrole i kontrole ponašanja i osjećaja kad su muškarci u pitanju?
Kad sam zapravo samo postala umorna od svega, ali zato ništa manje podložna istom?
Ili je ovo samo postblagdanski blues... Naime, sad su svi u njemu, to je kao in, i kod svih se manifestira na neki drugi način, a kako se ja prvi put nakon n godina nisam terapijski nakupovala u ovo doba godine, negdje je moralo procurit...
Ali brzo ću se ja oporavit!
Dobila sam divni novi set sjenila u ljubičastim i tamnosivim tonovima iz Sephore, upravo onu nijansu Dior Addict Ultra Gloss Reflect sjajila koja mi je nekako baš bila potrebna (broj 777 - za sreću), srebrnu ogrlicu s imenom kakvu ima i Carrie i koja mi je već neko vrijeme totalno napeta, i fenomenalan golemi tamnožuti šal od prešane vune. Sve okašnjeli božićni darovi od cura iz Zagreba. Pa se odmah osjećam puno bolje.
A imala sam i sreće kad već nisam imala pameti - došla sam u Zagreb sa samo jednim ravnim crnim čizmama i dva para salonki. Ostatak cipela i čizama nije stao u kofere, pa sam ih ugurala u neki stari Eastpack još od faksa... I zaboravila ponijeti ruksak!
Crne kožne čizme nisu baš najtoplije čizme na svijetu za lokalne uvjete.
Najbolja ima pola broja manju nogu od moje, pa većinu njenih cipela ne mogu obući (osim nekih štikli za izlaske i fine prigode, koje kupuje broj veće da ih može nafilat silikonskim jastučićima za stopala, a i noge joj često otiču kad nosi visoke pete, pa je broj veća cipela dušu dala za izlazak).
Ali kako sam ja često kod nje, i kako često zaboravljam stvari, u njenom ormaru imam zalihu pidžama, trenerki, topića, rublja... I kad sam već mislila pasti u očaj, sjetila sam se da sam kod nje ostavila svoje prve Uggsice!
Dobila sam ih prije 4 godine (ili 5, ne sjećam se) od rodice iz Australije. Tada su tek postale totalni Hollywoodski hit (sjećam se slika Pamele Anderson i njenih dugokosih dječaka u ružnim čizmama na visokim temperaturama), ali meni tada nisu bile baš nešto naročito pa sam ih ostavila Najboljoj. Koja ih je jedva obukla par puta, jer su joj ipak bile malo prevelike.
Već slijedeću zimu svaka je hrvatska šuša šetala Ugly Boots, originale ili smiješne Sketchersove kopije (Mislim, ono! Kao da se etiketa ne vidi!), a i ja sam se pokorila trendu i svake zime kupovala po jedne... Za ovu sezonu ljubičaste, od pletiva. Koje su ostale u ruksaku u mojoj sobi.
Moje prve Uggsice su u međuvremenu čamile kod Najbolje.
Čekajući trenutak kad će ova zimogrožljiva stopala osjetit potrebu za njima.
Ok, to su one sasvim obične, natural, ali griju... O, kako griju...
Inače, ja volim snijeg. Jer je hladno, a ne puše bura koja probija kroz kosti, pa je to zapravo prilično ugodna hladnoća (naravno, ako nisam na njoj dulje od 15 minuta). Jedan od najboljih feelinga na svijetu je gledanje snijega kroz prozor i uživanje u činjenici da sam na toplom i u pidžami, sa šalicom... pa, trebalo bi biti sa šalicom superguste i jake čokolade, ali u ovome trenutku se ipak radi o šalici jadne kamilice s Natreenom.
Ah, da - ipak nisam izdržala. Ali samo danas. Dok se aklimatiziram. Hladno je, organizam je još pod stresom od puta, pa sam pojela jednu sasvim malu pizzu 4 sira s ekstra gljivama, popečenim lukom i vrhnjem, stvarno jako malu, i jednu malu običnu mliječnu Milku, i u pećnici podgrijan kroasan (posušila sam ga papirnatom maramicom da uklonim masnoću!) koji sam nafcilala sa zadnjim ostacima fete iz frižidera od Najbolje (da ne propadne). I dokrajčila Grancereale kekse s kakaom, bila su tri, da ih ne nađem kasnije kad opet krenem s dijetom.
Uostalom, pročitala sam jednom negdje da je na dijeti dobro s vremena na vrijeme šokirat metabolizam, da se ne ulijeni...
Od sutra sam opet na dijeti. Tako da bi večeras baš mogla trgnut i tu čokoladu...
Post je objavljen 10.01.2009. u 17:55 sati.