Jesen u mom kraju...

Jesen je stigla. Eto, baš danas sam se switchala iz ljetnog modea u jesenji. Puše šiloko, mraèno je i oblaèno, sutra æe kažu kiša... èini mi se da bi i veèeras mogla... Kako jadno...

Ništa mi ne može popraviti raspoloženje.
Ni èokolada.
Ni novi tamnosivi kardiganiæ iz Manga, koji je, osim što je upravo idealne debljine, duljine i apsolutno savršene boje kakvu sam dugo tražila, usput još bio i bezobrazno jeftin (195 kuna. I ko ga onda ne bi kupio???).
Ni posao koji sam dobila (doduše još ne znam kad poèinjem radit – možda za dva tjedna, možda æu morat èekat do 15.10... Ali imam predugovor u ladici, ovaj put sam se osigurala od neugodnih iznenaðenja).
Ni nova èetiri lijepa lakiæa za nokte iz Avona, svaki po 29 kuna, èime sam svoju zbirku poveæala na 64 komada boèica u bojama koje su mi stvarno neophodne da bih se osjeæala lijepo....
Ni predivni lagani vuneno-kašmirski štof boje devine dlake kojeg sam za malu lovu upecala u duæanu s restlovima i od kojeg planiram sašit apsolutno savršeni zimski kaput u boji koja je totalni imperativ za zimu 2010/11.
Ni predivne svijetloplave Miss Sixty peep-toe salonke iz kojih ne izlazim, a koje sam osvojila na posljednjoj zamjeni robe koju smo organizirale kod frendièine frendice (na kojoj sam utopila dvije preružne klutch torbice koje sam kupila u nekom bolesnom naletu trošenja još prije par godina i koje nikad nisam nosila, jedne bolesno neudobne zlatne sandale i tijesnu žutu jaknu, a dobila savršene nenošene salonke, nešto kandelir-naušnica, fenomenalne perle i veliku bocu L'Occitane gela za tuširanje od breskve èiji miris prethodnoj vlasnici smeta).
Ni èinjenica da mi kosa raste ko luda.
Jednostavno ništa ne pomaže.

Osim toga, i omiljene serije se polako bliže kraju i zamijenit æe ih neke nove.
A nije da mi se sviða kako æe završit.

Npr. Dona Barbara.
Cijelo sam vrijeme navijala da ostane sa Santosom, a ispalo je da je Santos tek još jedan glupi latinoamerièki slabiæ. I pedofil pritom. Mislim, ono, koliko bi ona Maricela trebala imat godina, 18? I još joj je Barbara mater!
Ili ona s Palomom i Emilijanom... Bojim se da æe ipak na kraju završit s njim, a koliko joj je bolji onaj njen zgodni uèitelj slikanja...
A što tek da mislim o onoj Estrelli u podne i po? Mislim, ono... Doduše, ona baš i nema neki izbor izmeðu sladunjavog pisca s masnim kovrèicama do ramena i košuljicama u stilu Hulija Iglesijasa, i psihijatra s pigmalionskim kompleksom, a i sama je nekako bezvezna. Uostalom, u toj seriji ima nenormalno puno silovanja, i svako od tih silovanja završi trudnoæom i šizofrenijom kod silovane, i onda se ta šizofrenija èudesno izlijeèi ležanjem u skupoj bolnici koju je platio silovatelj koji je razvio duboke osjeæaje prema svom nepoznatom djetetu... Mislim, ono, haloooo, Delia Fiallo, znala si ti napisat i bolji scenarij, ovo je ipak malo previše!
Što se to zaboga dogaða s tim sapunicama?!?!

Sreæom, na Universal Chanellu imam reprize Real Housewives iz Orange Countyja.
A na Zone Romantici daju dobru staru Robinju Isauru. Da, da, onu iz 80-ih...

I, naravno, na E! pratim realityje Kendre i Kardashiansica. Bez Kim. Nego Kourtney i Khloe u Miamiju.
Bože, kako mi ide na živce onaj Scott, pojma nemam koji... koju bananu radi ona Korutney s tim debilom.
I kako se jadno osjeæam kad vidim kako sam lako iz kategorije Kim prešla u kategoriju Khloe. Samo što ona svoju golemu guzicu dobro pokrije dizajnerskom robom, a ima i onog svog zgodnog crnog muža sportaša (košarkaša mislim...). Dok ja svoju nemam èime pokrit a da izgleda dobro.

Pa onda upalim kompjuter i gledam Glee do besvjesti. Ili Hairspray. Nije mi mrsko ni kad vikendom popodne naletim na onu debilanu od High School Musicala na HBO-u. Volim kad brdo ljudi pjeva i pleše, to me opušta, i priznajem da nemam nekih pretjeranih kriterija što se musicala tièe. Svejedno bili oni dobri ili totalna kuruza, glavno da je mozak disneyevski opran...

Meðutim, ni to više ne pomaže.
Jer je vani šiloko, a ja u posljednje vrijeme previše gledam reprize New Statesmena, koji me nekako podsjeæa na domaæe politièare (samo što je B'stard puno zgodniji od npr. Šukera ili Polanèeca) pa mi zlo doðe.
A kad je vani šiloko to znaèi da je vrijeme da izvadim nešto provjereno tipa Fear and Loathing in Las Vegas i izgubim se.

Jesen je dosadna i ide mi na živce.
Bez obzira što obožavam rujan i što me bezvezno stanje spopadne inaèe tek krajem listopada.
Ove godine mi je jesen poèela ranije iæi na živce jer je sve oko mene tako depresivno i besperspektivno. Siromašno i preplašeno. Agresivno i žuèljivo.
I onda i sama postanem takva. Mraèna.
A ne volim biti takva jer, kao i svi ostali normalni ljudi na svijetu, volim misliti za sebe da sam divna, savršena, nepogriješiva, pravedna i izvor blažene radosti i pozitive za cijeli svijet, bla...
A znam da nisam.
A opet, ne želim bit onakva kakva nisam nego onakva kakva mislim da jesam.
A to je vrlo kontradiktorno.
A kontradikcije su izvor frustracija.
Misliti je drek znati.
I onda opet sve u krug...

Jesen znaèi da je tromjeseèna ljetna pauza gotova.
Da nema više sandalica i haljinica, bronèane epiderme i šljokièavog make-upa, slanih uvojaka, beskrajnih kavica na +36, idealno rashlaðenog noænog vina uz kreketanje cvrèaka (nije mi jasno ako se veæ prska protiv komaraca zašto se ne bi i protiv cvrèaka prskalo? Mislim, cvrèci su 100 puta gori daveži od komaraca,pa još kad žena pati od nesanice...) i svjetlucanje zvjezdica, izležavanja na suncu, znojenja od kojeg je koža s kozmetièkog gledišta manje zahtjevna nego ostatak godine i ljetnih repriza na tv-u.
Druženja se vraæaju na staru rutinu, kuæni poslovi tj. neobavljanje istih se više ne može opravdavati nepodnošljivom vruæinom, dani su kraæi i noæi polako postaju dulje... A oko mene sve više ekipe s radnom knjižicom u džepu.
Neki od njih su ih dobili još prije koji mjesec, ali kako kupaæi kostimi u pravilu nemaju džepove tako ih modra knjižica nije imala prilike žuljati u istima.

Ja sam imala sreæe.
Prednost bogatog društvenog života je, izmeðu ostalog, i u tome što žena poznaje jako puno razlièitih ljudi, od kojih neki opet poznaju neke druge ljude, koji sasvim sluèajno ispadnu nekakvi poduzetnici koji trebaju nekoga za nešto, i tako kroz prièu uz èašu vina doðe i posao.
A opet, nije da me i to previše raduje.
Posao je komercijalnog tipa (ne, nije posao komercijalista, ali nije ni previše daleko od toga), što znaèi da æe trebati održavati odreðeni protok love ako želim da splitska poslovna jedinica, a s njom i moje radno mjesto, ostanu na životu.
Obzirom na situaciju u zemlji... nije baš da æu 'ladit jajca po cijele dane.
Kako god da okrenem, ova jesen je koma...

A sad slijedi promidžbeni program: kafiæ u koji posljednjih mjeseci sjednem s laptopom i pišem tekstiæe za honorarèiæ i postove se zove Versi, i oèekujem besplatnu kavu kad doðem iduæi put :)!!!

17.09.2010. u 17:24 sati | 32 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.