Iden æa doma...

Veèeras idem doma. U Split.
Kuæici.
Idem malo padat u depresiju.

Iden probat nauèit šit. Moram neèim ispunit dane, valjda. Jel to teško? Šivat? Nadan se da nije.
Ne izgleda puno teško.
Zapravo, zvuèi zanimljivo...

Iden doma.

Moi brunette? Non! Je suis blonde!!!!

Pardon my French! Ne poznajem taj jezik...

Još uvijek sam u Zagrebu.
Narazgovarala sam se, èekam ponovne pozive na neka mjesta...

U meðuvremenu sam napravila finalnu ludost: nakon 4 sata provedena pod Marininim rukama u Renati u Frankopanskoj, žena koja je ušla kao dosadna brineta ravne glatke kose u sivom i crnom izbauljala je kao Agyness Deyn s pogrešnim stylingom!!!

Imam kratku poblajhanu kosu!!!

Ovaj put stvarno sam opalila ekstrem!!!

Kao žena, u prednosti sam pred muškarcima izmeðu ostalog i u tome što mogu sebi priuštiti ekstremni hair-makeover kad mi je u životu potrebna promjena.
Ukoèena poslovnjakuša je nestala, i umjesto nje se pojavilo malo èupavo èudovište spremno pokoriti kreativni sektor korporacijske džungle.
Tražim drugaèiji tip posla, i za njega sam pripremila drugaèiji immage.

Prvi put mi ne smeta što izgledam mlaða nego što jesam. Dapaèe, ova frizua mi je skinula još koju godinu. Za mnom se okreæu neki slatki mali momci u preludim odjevnim kombinacijama, a ja im se smješkam ispod namjerno crnih obva i kroz novi jebeno crveni ruž. Èak sam iskopala i moje Tuborg zelene starke koje skupljaju prašinu u frendièinom ormaru veæ 3 godine, obukla kožnu jaknicu, nabacila malo nakita, i odjednom sam nova žena. Druga žena. Prkosna mala punk-pop princeza.

Ne bi me smetalo raditi bilo što u životu ni biti bilo tko!

Pa što ako sam izgubila karijeru i krasne prihode! Naæi æu nešto bolje! Nešto što æe me èiniti sretnom!
I što onda ako me frajer kojeg volim odjebo! Pa bar njih ima na sve strane!!!
Napokon, bar æu primati naknadu od 1000 kuna sa Zavoda pa æu time pokriti neke raèune, a ostalo...

Prepustila sam stvar u božje ruke.

Stvari doðu same od sebe.

Bar se nadam.

Brinetine zagrebaèke kronike

Danas je tjedan dana otkako sam nezaposlena. I veæ mi je puna pipa.
Fali mi posao. Fali mi intelektualna aktivnost.

Poharala sam frendièin ormar. Ona ima prokleto glamurozan posao i jebeno dobro zaraðuje. Tako da ja danas vrludam gradom u Loubotinkama s crvenim potplatima (prošla sezona, ali briga me! Ipak je to pravi Christian Loubotin!) s Fendicom preko jedne ruke i jorkširskim terijerom ispod druge (ne, nije moj. Ali mu treba malo zraka). Studeno je i dan je šugav i mraèan, a ja nikako da se skinem od splitske navike nošenja naoèala za sunce svaki dan i po svakom vremenu, tako da sam tapkajuæi u polumraku opalila u klupu na Cvjetnom.
Plaæu sam gotovo svu iscijedila. Tako da se više ne usudim ni visiti po duæanima. A da sam bar uspješno šopingirala...

Dosadno mi je.

I pitam se kako razne Vlatke Pokos i ine ne crknu od dosade živeæi takvim životima kakvima veæ žive.

Sutra me oèekuje još jedan razgovor. Dalje ne znam...

Si chiude una porta, si apra un portone...

Ili: Kako se provodim na prisilnom ali dobrodošlom godišnjem odmoru...

I tako, stala sam na trenutku davanja okaza.
Bila sam uvjerena da sam napravila najužasniju pogrešku u životu, bez ušteðevine, u kreditima do grla, bolesno kaotiènog i nesreðenog života... Jednostavno, teško je odjednom napraviti takav rez, pogotovo u mojim uvjetima.
Mislim, što bi me pitali na slijedeæem razgovoru? Zašto sam dala otkaz nakon 4 mjeseca?
Da budem iskrena? Jer me je šef pokušao poševit, a nakon što nije uspio odluèio mi zagorèati život? Jer je sasvim oèito da èelni ljudi firme rade na KRIVI naèin, ulažuæi ništa u promociju, da marketing praktièki radi èuda s budžetom od 0 kuna, a kad im se doðe s gotovim planom za medije, plus cijelim troškovnikom, na kojem se radilo dva tjedna svaki dan nakon posla, samoinicijativno, do kasno u dugu ljetnu noæ, kao i novim i vrlo pametnim planom prodaje obzirom na cijelu situaciju, planom preraspodjele zadataka u prodaji i distribuciji, planovima sponzorstva za par velikih meðunarodnih sajmova u branši (a bez da potrošimo kune, dolara i eura a maksimalno izvuèemo korist), onda dignu nos i bace te na trivijalne poslove koji vrijeðaju svaèiju inteligenciju...?
Ili da nešto slažem, onako prigodno?

Zapravo mi se dogodila najbolja stvar ikad. Kad sam shvatila da samo uzalud gubim vrijeme i da moj posao vrijeða mene kao struènjaka i uopæe bar donekle inteligentnu osobu, jednostavno sam se pokupila.
Ionako više nisam prepoznavala ujutro onu avet s patlidžanima pod oèima i tenom boje zidova u pušaèkom stanu koja je svako jutro buljila u mene iz zrcala. Onu frustriranu, nadrkanu i vjeèno umornu žensku koja je pizdila po cijele dane, bježala u wc povraæati za vrijeme radnog vremena, i konstantno preispitivala svoju prošlost u potrazi za odreðenim trenutkom kad je nekim djelom navukla na sebe tako lošu karmu...

Zvali su me na èak dva razgovora za posao!
A oèekujem i treæi poziv!

I svi su poslovi u Zagrebu.

Naravno, to mi ni najmanje ne smeta, buduæi sam ionako imala u planu preseljenje. Split me je veæ polako poèeo frustrirati i èiniti tužnom. Najdraži prijatelji i muškarac kojeg na neki naèin volim su u Zagrebu. Svi poslodavci za koje bih htjela raditi su u Zagrebu.
Split je ok, ali njega sam veæ potrošila. Radila sam toèno tamo gdje sam htjela raditi. Poševila sve frajere koji su mogli biti zanimljivi. Istrošila sva mjesta i ljude, istrošila i samu sebe... Prošla sve društvene krugove koji su mi bili cilj. Izgradila brand na lokalnom tržištu, izvezla male pošiljke tek da testiram tržište, i sada je došlo vrijeme za ozbiljan izvoz.

Èekam rezultate prvog razgovora. Druga dva moraju tek biti obavljena. Ali definitivno želim raditi za ovu prvu firmu.
Nemam konretno radno iskustvo u toj vrsti posla. Èak ni obrazovanje - ni diplomirala ni magistrirala ništa slièno ekonomiji. Ali ako sam se uspješno uvalila na svako radno mjesto koje sam do sada poželjela, ne vidim razloga zašto ne bih uspjela i ovdje.
Niti jednom se nisam javila na objavljeni natjeèaj. Slala sam životopise naslijepo, ljudi su me zvali kad im je zatrebao neko s mojim znanjima i vještinom, kasnije i iskustvom, i to bi bilo to...
Ne mislim da sam nešto superpametna i supersposobna, samo se znam prodati.

A dok èekam, uživam.

Najbolja frendica je na poslovnom putu, a nakon toga je opet odsutna - ide na nekakvu edukaciju. Stan je cijeli moj. Spavam do podne, uživam u sapunici na hateveu, jedem smeæe, èitam knjige, družim se sa susjedima.
Pravim sebi kupkice u masažnoj kadi. Bacila sam se na pedikuru i manikuru, domaæe peelinge i maske, poèastila se masažom, frizerom i solarijem (kad veæ propadam, nek bar bude buržoaski...).
Upoznala sam brdo komada tu u kvartu.
Odem do pazara tj. placa, u Mercator, kuham sebi perverzije i peèem kolaèe za curke koje svrate predveèer nakon posla.
Liježem kasno, mogu ostat budna dovoljno da pogledam Seks i Grad.
Viðam prijatelje za koje nisam dugo imala vremena. Naðemo se na pauzi za ruèak, njihovoj, a nakon toga mogu šalabazat po duæanima.

Ah, koji luksuz! Godinama nedoživljen!

Jedino što me mori, osim nezvjesnosti posla, jest ljubav.

Onaj divni deèko koji je imao hrabrosti zaustaviti me na ulici... Na žalost, nakon par izlazaka i jednog slinavog poljupca koji mi je smetao, zakljuèila sam da jednostavno nema smisla.
Naši su svjetovi miljama daleko jedan od drugih.
On je tako ležeran, sve mu je u životu ravno, jednostavno. Nema nekih konkretnih ambicija, nema èak ni viziju sebe kroz pet godina... On je voda. pušta da mu sudbina donosi stvari i naplavljuje ljude u život. Ugodno plovi jer se ne optereæuje previše. Zadovoljan je, radi ono što voli i ne želi ništa više.
Ja sam drugaèija, tipièna zemlja. S obje noge duboko u tlu, prilièno konzervativna i tradicionalna, ambiciozna, slijedim svoju viziju i želim više i bolje za sebe.
Ako me je i privukao fizièki u poèetku, duhovno i intelektualno me je odbio.

Osim toga, postoji muškarac u mome životu. Muškarac koji je èista vatra, i koji je toliko poseban da sam prestravljena samom èinjenicom da postoji netko poput njega.
Ne, nije neki supergodni i superprivlaèni i supersposobni poslovnjak/politièar/sportaš/odvjetnik. Dapaèe, prilièno je neugledan u usporedbi s muškarcima iz moje prošlosti. Kreativac. Djetinjast, zabavan, neodgovoran i užasno nesnalažljiv u stvarnom životu. I nije moj. U jednom je trenutku bio.
Plaši me to što osjeæam da sam upoznala sebe u muškom oblièju. Jer jako smo slièni, i ne znam da li je i on u jednom trenutku osjetio nešto takvo...

A najviše me plaši to što sam u istom gradu kao i on, a nismo se još vidjeli. Mada komuniciramo. Ali nedovoljno.

Trèala bih za njim kada bih bila sigurna da to ima smisla, da æe uroditi nekim plodom...
A zapravo, to ni ne želim.
Dovoljan je taj fascinantni osjeæaj u meni, da postoji stvorenje koje bih mogla voljeti bezuvjetno, i kojeg se zapravo bojim.

Ovaj vikend je opet bio prokleti Jerry Maguire na tv-u. Gledala sam ga s curkama, babinjale smo uz pizzu, palaèinke, dva jointa i par boca vina... I grupno cmizdrile. Od poèetka filma samo smo išèekivale onaj trenutak pred kraj kad Tom Cruise upada u dnevni pun rastavljenih nabrijanih baba dok Bridget Jones kupi smeæe s poda, i kaže da želi razgovarat sa svojom ženom, i onda još joj kaže da ga se neæe riješit, i onda cijeli onaj prejebeni monolog... Cmizdrile smo do besvjesti! E, to ja želim! frajera koji voli!
Koji želi biti vezan!
I koji se ne boji to izreæi javno!
I još nema ništa protiv djeteta, mada nije produkt njegovog testisa. Dapaèe.

Hm, sav ovaj nerad možda uopæe nije tako dobar po mene... Postala sam patetièna i preemotivna. Kuham, èistim, gledam sapunice i dopuštam da moj razuzdani biološki sat preuzme kontrolu nad razumom.

I ubija me ovo išèekivanje hoæe li me pozvati na veliko finale i hoæe li se na kraju odluèiti za mene za posao o kojem zapravo cijeli život sanjam...

Uh. Mislim da æu nešto pojest.

Luda do nerazuma...

Dala sam otkaz.

Više nisam bila u stanju podnosit.

Jesam li normalna? Ne znam ništa, osim da mi je zdravlje veæ ozbiljno otišlo kvragu.

Eto, od danas nemam posao. Niti znam što æu sa sobom. Pitala sam frenda jesam li glupa, on kaže - hrabra.

Nisam sigurna.

Valjda æu preživit.

****************************************

UPDATE, UPDATE!!!

Taman dok sam sva oèajna pila kavu nakon zadnjeg sata zadnjeg dana na gadljivom i omraženom poslu, zazvonio mobitel.

Pozvana sam na razgovor za posao.

Prije nekog vremena poslala sam slijepi životopis. Baš sam nekako htjela raditi za njih. Nije bio objavljen nikakav natjeèaj. Kao što nije objavljen ni sada, ali oni su ipak odluèili da me pozovu...

Pun mi kua dnevne politike, dajte mi self-help priruènike i šrinka na teret HZZO-a!!!

UPDATE!!! UPDATE!!!
Upravo sam proèitala i shvatila da zapravo uopæe nemam problema! Jer su svi veæ riješeni!
Danica Èvoroviæ Carica!!!
************************************

Ili: zašto se psihoterapija ne može dobiti u okviru redovnog zdravstvenog, nego te špede nekom luðaku/luðakinji koji bi te nafilao/lala ljekovima koji ti nisu potrebni???

Službeno sam prolupala. Objavljujem to javno.

Zlo mi je od Yasmina, mafijaških i nemafijaških ubojstava, politike, posebno mi je zlo od Gotovèevih i Gianne Apostolske, zatim od lažnih i pravih cica, obiteljskog nasilja, loših i dobrih muškaraca, kvaziegzistencijalnih pseudoproblema koji more moje lijenguze i dobro udomljene frendice, slabog imuniteta bezobrazno skupih i razmaženih jorkširskih terijera (sve bi to meni novinom po repu!!!), kraha burzi i globalnog zatopljenja...

Imam svojih problema. Gadnih. I nikoga nije briga za mene. Nikakav Sanader neæe popizdit ako ja izgubim posao... Pa èak ni ako se neki od poslovnih pajdaša mog bivšeg sjeti upucat me zbog njegovih mutnih poslova.
Da bar... tako bih bar dobila neku iluziju da sam ikome na svijetu važna...

Nekad sam tako opsesivno pratila sve na tv-u i netu, o žutim i blijedožutim tiskovinama da i ne govorim. Sada više ni Biznis.hr ne otvorim. Ni Cosmo nemam vremena ni želje prolistat.
Nekad sam se ponosila kako u svakom broju Ellea naðem obavezno bar jednu stvarèicu (krpicu, kozmetikicu, cipele...) koju sam se sjetila kupiti prije nego što su došle do šaka modnih i ostalih urednica... Veæ mjesecima nisam ušla u Diesel od muke što ne mogu sebi priuštiti ONU torbu... Prvi put nakon n godina tražim cipele u Sensu i Roku umjesto u Karli... Èak mi i Shoe-Be-Doe odjednom izgleda bezobrazno skup!
Sve je tako jebeno skupo. Ne mogu se ni bezumnim, perverznim, razvratnim shoppingom lijeèiti.
Ne mogu. Ništa. AAAAAAAA!!!!!

Hilfigerice mi sada stoje fenomenalno. Jednostavno se od muke po cijeli dan ne sjetim jesti, ili jedem nekakvo smeæe koje organizam vjerovatno odmah izbaci, a i toliko se uzrujavam, od jutra do mraka, 24 sata dnevno, da mi je metabolizam brz ko mali Rossi...
Ali to me uopæe ne raduje. Ni najmanje. Nekako... otupila sam. Na sve.

Dva dana, dva predivna jesenja dana, ova je jadna ženska provela DOMA!!! Maltretirala hrèka, gledala tv, èitala "Moæ pozitivnog mišljenja", "Emocionalnu inteligenciju", "He's not that into you", "Zašto muškarci vole gadure" i, naravno, Veneru i Marsa, po milijuniti put. Pojela ukupno 9 Vindijinih pudingiæa od èokolade (jedan je još u frižideru) i tri Krašotice (keksa, ne kesice), pola pizzete i štapiæe punjene kikirikijem. Popila jednu malu Graševinu, ostatke domaæeg prošeka i dva unuèiæa ruma za kolaèe s colom (daaaaa.... znaaaaaam, fuj!), i plakala, samosažalijevala se, tulila prijateljima na telefon, ugnjavila sve živo, i na kraju i samu sebe...

Prošli tjedan sam bila kod moje doktorice. Trebala sam neki nježni anksiolitik tipa Lekotam, sedativ za spavanje tipa Normabel, a jedva sam izbjegla recept za antidepresive...
Nije valjda da tako poražavajuæe djelujem, èim mi je žena predložila napisat uputnicu... Za ONOG doktora!!! Iiiik! Kakve sam sreæe, završila bi instant u podrumu na Firulama...

Ne, hvala. Znam kako to izgleda. Kod nas se na kraju završi kod neuropsihijatra, koji NIJE psihoterapeut. On te nakljuka ljekovima od kojih ti je u poèetku zlo i imaš brdo tripoidnih nuspojava, a kasnije... brrrrr... Moja frendica se duže skidala s antidepresiva nego što ih je uzimala.
Ili te uvale kod neke nadrkane klinièke psihologinje s kojom imaš appointment jednom u 100 godina (što je jako od pomoæi u sluèajevima kad si npr. suicidalan... Ok, ja nisam bila nikad, ali mogu zamislit...), i koja ti da rješavati neki retardirani test dok ide pušit i pit kavu s kolegicom ili usred terapije prièa na telefon sa svekrvom o tome èiji je recept za skidanje temperature dvogodišnjaku uèinkovitiji...
Sve sam ja to prošla još prije, dok sam se borila s prokletom bulimijom.

I naravno da nisam izborila bitku dok moji nisu prodali koji maslinik na otoku i platili privatno lijeèenje. Trajalo godinama, ali svaka marka se isplatila.

Ok, ja sebi definitivno ne bih mogla priuštiti šrinka od 200 kuna po satu. A nije da nema trenutaka kad mi oèajno ne treba. Priznajem, bojim se, puknut æu ko kokica.
Moje ne baš jeftino dodatno zdravstveno ga ne podržava.
Ko zna, možda bih prije i mogla. Ali sada...
Nego sam osuðena na samoterapiju. Kao i svi drugi jadnici oko mene koji se nalaze u istom shitu.

I kome se uopæe obratiti kad sve krene naopako, kad se èini da nema izlaza, i kad se cijeli život pretvori u jednu beskrajnu noænu moru u kojoj se odjednom naðeš naopaèke upsidedown u bazenu, i ma koliko se koprcala nikako da isplivaš. Glava uporno ide prema dnu, zraka u pluæima je sve manje, a površina je zapravo blizu, vidiš je cijelo vrijeme, gledaš odozdole u nju, bazen nije dubok... Ali nema šanse da se izvuèeš!

I cijelo to vrijeme moraš glumit pred ljudima da je sve taaaaaaako supaaaaaaè! Jer živiš u kuèkinjaku u koji si svojim glupim društvenim ambicijama samu sebe utjerala, i moraš održavati privid lijepe i njegovane i dotjerane i uspješne mlade managerice kojoj u životu sve ide ko po loju. Inaèe æe te zvijeri rastrgati.

Strašno želim pobjeæi od svih i svega.
Nemam gdje.
Jedva èekam vikend. Da se naspavam.
Spavanje mi je postala najugodnija aktivnost. Spavam i više nego što je normalno.
Spavanje mi je trenutaèno jedini bijeg (dokle god nema snova da mi to zadnje utoèište oskrvnu).
Naravno, nema šanse da dozvolim da se to primjeti... I dalje sam draga, vesela, dotjerana, lepršava, društveni leptiriæ...

09.10.2008. u 10:35 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Hollywoodska limunada s Meg Ryan u glavnoj ulozi...

Ili: ono što mi se dogodilo juèer ne dogaða se nikad u stvarnom životu.

Danas sam ostala doma. Uzela sam jedan dan bolovanja jer se užasavam odlaska na posao. Laptop je sa mnom i mogu raditi od kuæe, ali nekako mi se ne da. Metiljavim. Tugujem. Gledam tv.

Dojmila me se ona sapunica u podne. Odavno nisam nabola na dobru meksièku. A fale mi meksièke sapunice na Novoj u uru kad se vratim s posla.
Ovoj sam pogledala samo jednu epizodu, ali nekako me previše podsjeæa na onu s Diegom i Palomom, samo što se tamo radilo o proizvoðaèima kave, a ovdje tekile. Mmmmm... moje dvije velike strasti. A kolièina nakovrèanih ekstenzija na glavi glavne junakinje me jednostavno bacila u trans. Da ne spominjem plavušu s blajhanom Barbie-perikom (ono nije prava kosa, nema šanse) i dobro isfenirane muškarce od kojih jedan od glavnih ima i fine brke ispod nosa.
Ponekad se pitam gleda li Duško Lokin južnoamerièke sapunice, i boli li ga duša što nema para za novu periku, jer da ima sigurno bi bila kao Ken frizura nekoga od junaka...
Ma, styling na stranu, ja stvarno volim sapunice. Ali iskljuèivo meksièke, tu i tamo koju kolumbijsku.

A ono što mi se dogodilo juèer moglo bi iæi u scenarij sapunice neke.
Ali prije odgovara hollywoodskoj limunadi s Meg Ryan u glavnoj ulozi.

Dakle, vraæam se ja tako s posla pješke kuæi. Buduæi da stanujem nekih 20-ak minuta od centra (a ured mi je u samoj povijesnoj jezgri), u kojem je nemoguæe naæi mjesto za parking, idem pješke. osim u sluèaju gadne kiše, kad se prošvercam 3 stanice u autobusu i na poslu sam za cca 7 minuta.
Nisam sretna. I ne izgledam dobro. Look prestrašan: kosa zategnuta u rep, sive hlaèe, sive Lacoste tenisice, crni pulover s-v izrezom, dakle najneupadljiviji štreberski outfit; gel na noktima polomljen i pojeden od živaca, tri nokta namazana nekim èudnim lakovima koje sam isprobavala u Limoniju na pauzi, naušnica na samo jednom uhu (nisam ni skužila da sam drugu veliku srebrnu alku izgubila negdje tokom jutra), na nosu goleme crne Dior Glossice ispod kojih nekako uspjevam pogledom slati signale nadrkanosti i frustracije. Na jednom ramenu vuèem preteški laptop (tj. u torbu od laptopa je nabiveno i brdo papira, chick-lita i self-help sranja), na drugom ramenu Guessova torba kojoj je napukla ruèka (250 jebenih Eura!!! I ne može podnijet par kila osnovnih osobnih potrepština!!! Ok, ja malo zlostavljam svoje accessoire, ali ako ih platim oèekujem da prežive bar neko vrijeme!!!).

Sjeæam se da sam preko stanice na Pazaru protutnjala kroz grupu momaka koja je išla u suprotnom smjeru. I primjetila kako su mladi i privlaèni, najviše 25 godina (ako i toliko), i kako dobro izgledaju u tom svom nekakvom skatersko-hiphop-neznamvišekakvom stilu (jednostavno sam nekako pogubila konce s tim supkulturnim dress codeovima, tako da nisam sigurna).
I pomislila kako im se blago, jer imaju vremena za lunjanje po gradu u 4 sata popodne, i vjerovatno još cijeli dan i noæ, ah taj predivni životni stil kojeg se ja zadnjih godina tek s nostalgijom prisjeæam...

Zadubljena u svoje misli i u svom ne baš najljepšem izdanju, isijavajuæi nadrkanošæu i frustracijom, dogurala sam do pola puta kad se ispred mene niotkuda stvorilo mlado stvorenje!
I to kakvo! Preslatko! Iz TE kategorije maloprije spomenute!
Momak je uletio sa totalno zbunjenim izrazom lica i nevjerovatnom prièom kako me je vidio na Pazaru i kako je rekao prijatelju da neæe sebi oprostit ako bar ne pokuša... i krenuo za mnom!!! Štoviše, prešao cijeli taj put!!!

Normalno da sam ostala šokirana! Pa ko ne bi??? Mislim, današnji frajeri ne rade ništa takvo. Ok, ima budala koje ulijeæu pijane sa sliènim spikama, ali ovo? Tako slatko, tako iskreno, tako... tako... ne znam!!!
Ovakve se stvari ne dogaðaju u stvarnom životu.
Pa èak i ako je to bila samo glupa špranca za uvaljivanje curama, nema veze! Bila je savršena!!!
Nahranila mi je ego za iduæih 6 mjeseci!!!

I normalno da sam, procijenivši situaciju kao onu u kojoj sam ja u oèitoj prednosti zbog svojih godina i iskustva (naime, imam to prokletstvo da praktièki na pragu 32-e ... ups! 29-e... imam lice ... i ponašanje ... 24-godišnjakinje, što je dvosjekli maè - koliko godi u privatnom životu toliko zna bit zbunjujuæe u poslovnom...), što on još ne zna, preuzela kormilo upoznavanja i komunikacije u svoje ruke. Naravno, prvo prebrodivši šok što me uopæe primjetio dok sam bila u svom najružnijem izdanju.
Prièa je ispala preslatka.
Izmijenili smo vizitke (deèko ima svoj posao, jako kreativan. Normalno da sam ga googlala!!!).
Danas izmijenili prve sms-ove (naravno, on zapoèeo).
Veèeras postali i Facebook friendovi, èime sam mu dala uvid u cijeli moj svijet: frendove, fotografije, gluparije...

Fizièki je predivan, upravo moj tip. Visok, jak, velik, egzotièan ali ne preizraženo (mislim, zar je neobièno da u luèkom gradu živi brdo djece pomoraca miješanih rasa? Ni ja nisam baš najèišæih gena...). I zapravo i nije toliko mlaði od mene, 28 godina.
Sigurna sam da je zanimljiv, pametan, zabavan i sposoban. Dalo se zakljuèiti odmah, na samom poèetku komunikacije.

Ali, ne znam što da radim s njim.

Buduæi da negdje postoji totalno sjebani tip na pragu èetrdesete, kojeg unatoè tome što je u nekakvoj vezi, i što je potpuno pogrešan izbor, ne mogu izbaciti iz glave.

Tipièna Elle bi jednostavno potrošila ovo prekrasno mlado meso koje su joj bogovi poslali s neba u nekom perverznom i nièim zasluženom trenutku milosti i krenula dalje, prema cilju, a cilj je ovaj gore opisani looser. Ali... i Elle se umorila. I boji se poraza. I ne samo da se boji poraza, boji se povrijediti nekoga na isti naèin na koji je sama bila povrijeðena.
Ne želim više navlaèiti lošu karmu s muškarcima na svoju skifo-skoliotiènu kièmicu.

Ali ipak... juèerašnji je trenutak bio prekrasan. Baš kao jedna od onih groznih hollywoodskih limunada s Meg Ryan u glavnoj ulozi. I što god se dogodilo dalje s egzotiènim deèkom, ovaj predivni ulet æe me držati bar još 10-ak dana...

07.10.2008. u 19:31 sati | 7 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Back home... But home should be where the heart is...

Vratila se s turneje Lijepom Našom.
Sklopila nešto poslova, odradila nešto sastanaka...

Vidjela stare prijatelje, srela neke nove (obožavam mlade i opaljene žene pune entuzijazma koje rade u marketingu i dao bog više ovakvih sastanaka u životu... Pusa curama koje ne mogu imenovati!

Susrela staru ljubav, propustila susret s oženjenim frajerom koji bi mi rado bio ljubavnik, bila doma kod èovjeka za kojeg se bojim da bih možda mogla poèeti gajiti nježne osjeæaje prema njemu što ne želim jer nije dobar izbor (i ne, nije bilo seksa! Pomogla sam mu u nekim trivijalnim stvarima).

Nisam shoppingirala. Nisam imala vremena ni volje. Ok, kupila sam kremu za ruke u Sephori. I tri laka za nokte. I dva paketa po 5 komada crnih Marks&Spencer tangi. I nimalo seksi pamuènu pidžamu. I kratki polukaputiæ u XNationu u kaptol Centru, ali zato jer je bio na rasprodaji, samo 300 i nešto kuna!
Dakle, skoro pa ništa.

Naravno, posao, muènina, sve standardno...

I za kraj dana kavica s N u Egoistu.
Ja i moj obožavani prijatelj, sjebani i nesretni.

N je arhitekt u podružnici fensišmensi arhitektonskog studija, i svi misle kako je njemu divno i krasno u životu. Ima lijepu plaæu, stan u prigradskoj zoni, i uvijek je tako uglaðen, fin, mudar i uravnotežen, jednostavno gospodin. Ono što ljudi oko nas ne znaju jest da N stenje pod teretom kredita, da masno plaæa odvjetnicu koja pokušava spasiti nekretninu njegovih roditelja, da je pod stresom jer ne dobiva obeæanu povišicu, zbog njegove uroðene skromnosti i samozatajnosti smatraju ga praktièki komadom namještaja.
To ga èini mojim idealnim partnerom za depresivna popodneva kad mi se èini da sam upala u jamu za katran iz koje se ne mogu izvuæi.
Ponekad samo šutimo zajedno. Èitamo novine. Traèamo. Najviše traèamo J i naše bivše muškarce. I to je dovoljno.

Ali, za razliku od mene, N je lakše u životu. N ima Z. Z živi u Zagrebu, i pitala sam se koliko æe njihova veza izdržati, buduæi da sam uvijek bila skeptièna prema vezama na daljinu pouèena vlastitim lošim iskustvima.
Ali njihova ljubav je nešto predivno, èisto i iskreno, i zapravo me tjera da umirem od ljubomore!!!

Vratila sam se kuæi.
Ali ako je dom tamo gdje je srce, a ja se bojim da sam komadiæ srca ostavila u jednom tuðem domu mada to nekako nisam planirala...
Joj, bolje da prestanem filozofirat.

Vrijeme je šugavo, u srijedu je praznik, i imat æu vremena za pranje robe, bojanje sijedih, ispijanje kava u Egoistu i Procaffeu, a emotivne srcedrapateljske misli æu potisnut duboko u sebe jer još nije ni vrijeme ni mjesto.

06.10.2008. u 23:20 sati | 9 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeæi mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.