Si chiude una porta, si apra un portone...

Ili: Kako se provodim na prisilnom ali dobrodošlom godišnjem odmoru...

I tako, stala sam na trenutku davanja okaza.
Bila sam uvjerena da sam napravila najužasniju pogrešku u životu, bez ušteðevine, u kreditima do grla, bolesno kaotiènog i nesreðenog života... Jednostavno, teško je odjednom napraviti takav rez, pogotovo u mojim uvjetima.
Mislim, što bi me pitali na slijedeæem razgovoru? Zašto sam dala otkaz nakon 4 mjeseca?
Da budem iskrena? Jer me je šef pokušao poševit, a nakon što nije uspio odluèio mi zagorèati život? Jer je sasvim oèito da èelni ljudi firme rade na KRIVI naèin, ulažuæi ništa u promociju, da marketing praktièki radi èuda s budžetom od 0 kuna, a kad im se doðe s gotovim planom za medije, plus cijelim troškovnikom, na kojem se radilo dva tjedna svaki dan nakon posla, samoinicijativno, do kasno u dugu ljetnu noæ, kao i novim i vrlo pametnim planom prodaje obzirom na cijelu situaciju, planom preraspodjele zadataka u prodaji i distribuciji, planovima sponzorstva za par velikih meðunarodnih sajmova u branši (a bez da potrošimo kune, dolara i eura a maksimalno izvuèemo korist), onda dignu nos i bace te na trivijalne poslove koji vrijeðaju svaèiju inteligenciju...?
Ili da nešto slažem, onako prigodno?

Zapravo mi se dogodila najbolja stvar ikad. Kad sam shvatila da samo uzalud gubim vrijeme i da moj posao vrijeða mene kao struènjaka i uopæe bar donekle inteligentnu osobu, jednostavno sam se pokupila.
Ionako više nisam prepoznavala ujutro onu avet s patlidžanima pod oèima i tenom boje zidova u pušaèkom stanu koja je svako jutro buljila u mene iz zrcala. Onu frustriranu, nadrkanu i vjeèno umornu žensku koja je pizdila po cijele dane, bježala u wc povraæati za vrijeme radnog vremena, i konstantno preispitivala svoju prošlost u potrazi za odreðenim trenutkom kad je nekim djelom navukla na sebe tako lošu karmu...

Zvali su me na èak dva razgovora za posao!
A oèekujem i treæi poziv!

I svi su poslovi u Zagrebu.

Naravno, to mi ni najmanje ne smeta, buduæi sam ionako imala u planu preseljenje. Split me je veæ polako poèeo frustrirati i èiniti tužnom. Najdraži prijatelji i muškarac kojeg na neki naèin volim su u Zagrebu. Svi poslodavci za koje bih htjela raditi su u Zagrebu.
Split je ok, ali njega sam veæ potrošila. Radila sam toèno tamo gdje sam htjela raditi. Poševila sve frajere koji su mogli biti zanimljivi. Istrošila sva mjesta i ljude, istrošila i samu sebe... Prošla sve društvene krugove koji su mi bili cilj. Izgradila brand na lokalnom tržištu, izvezla male pošiljke tek da testiram tržište, i sada je došlo vrijeme za ozbiljan izvoz.

Èekam rezultate prvog razgovora. Druga dva moraju tek biti obavljena. Ali definitivno želim raditi za ovu prvu firmu.
Nemam konretno radno iskustvo u toj vrsti posla. Èak ni obrazovanje - ni diplomirala ni magistrirala ništa slièno ekonomiji. Ali ako sam se uspješno uvalila na svako radno mjesto koje sam do sada poželjela, ne vidim razloga zašto ne bih uspjela i ovdje.
Niti jednom se nisam javila na objavljeni natjeèaj. Slala sam životopise naslijepo, ljudi su me zvali kad im je zatrebao neko s mojim znanjima i vještinom, kasnije i iskustvom, i to bi bilo to...
Ne mislim da sam nešto superpametna i supersposobna, samo se znam prodati.

A dok èekam, uživam.

Najbolja frendica je na poslovnom putu, a nakon toga je opet odsutna - ide na nekakvu edukaciju. Stan je cijeli moj. Spavam do podne, uživam u sapunici na hateveu, jedem smeæe, èitam knjige, družim se sa susjedima.
Pravim sebi kupkice u masažnoj kadi. Bacila sam se na pedikuru i manikuru, domaæe peelinge i maske, poèastila se masažom, frizerom i solarijem (kad veæ propadam, nek bar bude buržoaski...).
Upoznala sam brdo komada tu u kvartu.
Odem do pazara tj. placa, u Mercator, kuham sebi perverzije i peèem kolaèe za curke koje svrate predveèer nakon posla.
Liježem kasno, mogu ostat budna dovoljno da pogledam Seks i Grad.
Viðam prijatelje za koje nisam dugo imala vremena. Naðemo se na pauzi za ruèak, njihovoj, a nakon toga mogu šalabazat po duæanima.

Ah, koji luksuz! Godinama nedoživljen!

Jedino što me mori, osim nezvjesnosti posla, jest ljubav.

Onaj divni deèko koji je imao hrabrosti zaustaviti me na ulici... Na žalost, nakon par izlazaka i jednog slinavog poljupca koji mi je smetao, zakljuèila sam da jednostavno nema smisla.
Naši su svjetovi miljama daleko jedan od drugih.
On je tako ležeran, sve mu je u životu ravno, jednostavno. Nema nekih konkretnih ambicija, nema èak ni viziju sebe kroz pet godina... On je voda. pušta da mu sudbina donosi stvari i naplavljuje ljude u život. Ugodno plovi jer se ne optereæuje previše. Zadovoljan je, radi ono što voli i ne želi ništa više.
Ja sam drugaèija, tipièna zemlja. S obje noge duboko u tlu, prilièno konzervativna i tradicionalna, ambiciozna, slijedim svoju viziju i želim više i bolje za sebe.
Ako me je i privukao fizièki u poèetku, duhovno i intelektualno me je odbio.

Osim toga, postoji muškarac u mome životu. Muškarac koji je èista vatra, i koji je toliko poseban da sam prestravljena samom èinjenicom da postoji netko poput njega.
Ne, nije neki supergodni i superprivlaèni i supersposobni poslovnjak/politièar/sportaš/odvjetnik. Dapaèe, prilièno je neugledan u usporedbi s muškarcima iz moje prošlosti. Kreativac. Djetinjast, zabavan, neodgovoran i užasno nesnalažljiv u stvarnom životu. I nije moj. U jednom je trenutku bio.
Plaši me to što osjeæam da sam upoznala sebe u muškom oblièju. Jer jako smo slièni, i ne znam da li je i on u jednom trenutku osjetio nešto takvo...

A najviše me plaši to što sam u istom gradu kao i on, a nismo se još vidjeli. Mada komuniciramo. Ali nedovoljno.

Trèala bih za njim kada bih bila sigurna da to ima smisla, da æe uroditi nekim plodom...
A zapravo, to ni ne želim.
Dovoljan je taj fascinantni osjeæaj u meni, da postoji stvorenje koje bih mogla voljeti bezuvjetno, i kojeg se zapravo bojim.

Ovaj vikend je opet bio prokleti Jerry Maguire na tv-u. Gledala sam ga s curkama, babinjale smo uz pizzu, palaèinke, dva jointa i par boca vina... I grupno cmizdrile. Od poèetka filma samo smo išèekivale onaj trenutak pred kraj kad Tom Cruise upada u dnevni pun rastavljenih nabrijanih baba dok Bridget Jones kupi smeæe s poda, i kaže da želi razgovarat sa svojom ženom, i onda još joj kaže da ga se neæe riješit, i onda cijeli onaj prejebeni monolog... Cmizdrile smo do besvjesti! E, to ja želim! frajera koji voli!
Koji želi biti vezan!
I koji se ne boji to izreæi javno!
I još nema ništa protiv djeteta, mada nije produkt njegovog testisa. Dapaèe.

Hm, sav ovaj nerad možda uopæe nije tako dobar po mene... Postala sam patetièna i preemotivna. Kuham, èistim, gledam sapunice i dopuštam da moj razuzdani biološki sat preuzme kontrolu nad razumom.

I ubija me ovo išèekivanje hoæe li me pozvati na veliko finale i hoæe li se na kraju odluèiti za mene za posao o kojem zapravo cijeli život sanjam...

Uh. Mislim da æu nešto pojest.

22.10.2008. u 23:50 sati | 1 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.