Ili: Kako se provodim na prisilnom ali dobrodošlom godišnjem odmoru...
I tako, stala sam na trenutku davanja okaza.
Bila sam uvjerena da sam napravila najužasniju pogrešku u životu, bez ušteđevine, u kreditima do grla, bolesno kaotičnog i nesređenog života... Jednostavno, teško je odjednom napraviti takav rez, pogotovo u mojim uvjetima.
Mislim, što bi me pitali na slijedećem razgovoru? Zašto sam dala otkaz nakon 4 mjeseca?
Da budem iskrena? Jer me je šef pokušao poševit, a nakon što nije uspio odlučio mi zagorčati život? Jer je sasvim očito da čelni ljudi firme rade na KRIVI način, ulažući ništa u promociju, da marketing praktički radi čuda s budžetom od 0 kuna, a kad im se dođe s gotovim planom za medije, plus cijelim troškovnikom, na kojem se radilo dva tjedna svaki dan nakon posla, samoinicijativno, do kasno u dugu ljetnu noć, kao i novim i vrlo pametnim planom prodaje obzirom na cijelu situaciju, planom preraspodjele zadataka u prodaji i distribuciji, planovima sponzorstva za par velikih međunarodnih sajmova u branši (a bez da potrošimo kune, dolara i eura a maksimalno izvučemo korist), onda dignu nos i bace te na trivijalne poslove koji vrijeđaju svačiju inteligenciju...?
Ili da nešto slažem, onako prigodno?
Zapravo mi se dogodila najbolja stvar ikad. Kad sam shvatila da samo uzalud gubim vrijeme i da moj posao vrijeđa mene kao stručnjaka i uopće bar donekle inteligentnu osobu, jednostavno sam se pokupila.
Ionako više nisam prepoznavala ujutro onu avet s patlidžanima pod očima i tenom boje zidova u pušačkom stanu koja je svako jutro buljila u mene iz zrcala. Onu frustriranu, nadrkanu i vječno umornu žensku koja je pizdila po cijele dane, bježala u wc povraćati za vrijeme radnog vremena, i konstantno preispitivala svoju prošlost u potrazi za određenim trenutkom kad je nekim djelom navukla na sebe tako lošu karmu...
Zvali su me na čak dva razgovora za posao!
A očekujem i treći poziv!
I svi su poslovi u Zagrebu.
Naravno, to mi ni najmanje ne smeta, budući sam ionako imala u planu preseljenje. Split me je već polako počeo frustrirati i činiti tužnom. Najdraži prijatelji i muškarac kojeg na neki način volim su u Zagrebu. Svi poslodavci za koje bih htjela raditi su u Zagrebu.
Split je ok, ali njega sam već potrošila. Radila sam točno tamo gdje sam htjela raditi. Poševila sve frajere koji su mogli biti zanimljivi. Istrošila sva mjesta i ljude, istrošila i samu sebe... Prošla sve društvene krugove koji su mi bili cilj. Izgradila brand na lokalnom tržištu, izvezla male pošiljke tek da testiram tržište, i sada je došlo vrijeme za ozbiljan izvoz.
Čekam rezultate prvog razgovora. Druga dva moraju tek biti obavljena. Ali definitivno želim raditi za ovu prvu firmu.
Nemam konretno radno iskustvo u toj vrsti posla. Čak ni obrazovanje - ni diplomirala ni magistrirala ništa slično ekonomiji. Ali ako sam se uspješno uvalila na svako radno mjesto koje sam do sada poželjela, ne vidim razloga zašto ne bih uspjela i ovdje.
Niti jednom se nisam javila na objavljeni natječaj. Slala sam životopise naslijepo, ljudi su me zvali kad im je zatrebao neko s mojim znanjima i vještinom, kasnije i iskustvom, i to bi bilo to...
Ne mislim da sam nešto superpametna i supersposobna, samo se znam prodati.
A dok čekam, uživam.
Najbolja frendica je na poslovnom putu, a nakon toga je opet odsutna - ide na nekakvu edukaciju. Stan je cijeli moj. Spavam do podne, uživam u sapunici na hateveu, jedem smeće, čitam knjige, družim se sa susjedima.
Pravim sebi kupkice u masažnoj kadi. Bacila sam se na pedikuru i manikuru, domaće peelinge i maske, počastila se masažom, frizerom i solarijem (kad već propadam, nek bar bude buržoaski...).
Upoznala sam brdo komada tu u kvartu.
Odem do pazara tj. placa, u Mercator, kuham sebi perverzije i pečem kolače za curke koje svrate predvečer nakon posla.
Liježem kasno, mogu ostat budna dovoljno da pogledam Seks i Grad.
Viđam prijatelje za koje nisam dugo imala vremena. Nađemo se na pauzi za ručak, njihovoj, a nakon toga mogu šalabazat po dućanima.
Ah, koji luksuz! Godinama nedoživljen!
Jedino što me mori, osim nezvjesnosti posla, jest ljubav.
Onaj divni dečko koji je imao hrabrosti zaustaviti me na ulici... Na žalost, nakon par izlazaka i jednog slinavog poljupca koji mi je smetao, zaključila sam da jednostavno nema smisla.
Naši su svjetovi miljama daleko jedan od drugih.
On je tako ležeran, sve mu je u životu ravno, jednostavno. Nema nekih konkretnih ambicija, nema čak ni viziju sebe kroz pet godina... On je voda. pušta da mu sudbina donosi stvari i naplavljuje ljude u život. Ugodno plovi jer se ne opterećuje previše. Zadovoljan je, radi ono što voli i ne želi ništa više.
Ja sam drugačija, tipična zemlja. S obje noge duboko u tlu, prilično konzervativna i tradicionalna, ambiciozna, slijedim svoju viziju i želim više i bolje za sebe.
Ako me je i privukao fizički u početku, duhovno i intelektualno me je odbio.
Osim toga, postoji muškarac u mome životu. Muškarac koji je čista vatra, i koji je toliko poseban da sam prestravljena samom činjenicom da postoji netko poput njega.
Ne, nije neki supergodni i superprivlačni i supersposobni poslovnjak/političar/sportaš/odvjetnik. Dapače, prilično je neugledan u usporedbi s muškarcima iz moje prošlosti. Kreativac. Djetinjast, zabavan, neodgovoran i užasno nesnalažljiv u stvarnom životu. I nije moj. U jednom je trenutku bio.
Plaši me to što osjećam da sam upoznala sebe u muškom obličju. Jer jako smo slični, i ne znam da li je i on u jednom trenutku osjetio nešto takvo...
A najviše me plaši to što sam u istom gradu kao i on, a nismo se još vidjeli. Mada komuniciramo. Ali nedovoljno.
Trčala bih za njim kada bih bila sigurna da to ima smisla, da će uroditi nekim plodom...
A zapravo, to ni ne želim.
Dovoljan je taj fascinantni osjećaj u meni, da postoji stvorenje koje bih mogla voljeti bezuvjetno, i kojeg se zapravo bojim.
Ovaj vikend je opet bio prokleti Jerry Maguire na tv-u. Gledala sam ga s curkama, babinjale smo uz pizzu, palačinke, dva jointa i par boca vina... I grupno cmizdrile. Od početka filma samo smo iščekivale onaj trenutak pred kraj kad Tom Cruise upada u dnevni pun rastavljenih nabrijanih baba dok Bridget Jones kupi smeće s poda, i kaže da želi razgovarat sa svojom ženom, i onda još joj kaže da ga se neće riješit, i onda cijeli onaj prejebeni monolog... Cmizdrile smo do besvjesti! E, to ja želim! frajera koji voli!
Koji želi biti vezan!
I koji se ne boji to izreći javno!
I još nema ništa protiv djeteta, mada nije produkt njegovog testisa. Dapače.
Hm, sav ovaj nerad možda uopće nije tako dobar po mene... Postala sam patetična i preemotivna. Kuham, čistim, gledam sapunice i dopuštam da moj razuzdani biološki sat preuzme kontrolu nad razumom.
I ubija me ovo iščekivanje hoće li me pozvati na veliko finale i hoće li se na kraju odlučiti za mene za posao o kojem zapravo cijeli život sanjam...
Uh. Mislim da ću nešto pojest.
Post je objavljen 22.10.2008. u 23:50 sati.