Nap: ovo je post o prošloj suboti, napisan prošli tjedan dok sam se dosađivala s laptopom na krilu u bolnici. Dakle, PROŠLA subota prije hospitalizacije, već sam prošli utorak izrezuckana i sad sam već opet u komadu... :)
I eto, tako, potrefi se jedan od onih dana kad sve kao krene loše pa odjednom okrene na idealno. I taman kad žena pomisli da će taj, jeli, ipak na kraju savršeni dan biti okrunjen veličanstvenom završnicom u vidu nekakvog chillingastog izlaska uz čašu vina - ono ćorak.
A subota je bila stvarno divan dan. Megadivan.
Počela s kišom i prolomom oblaka, nastavila se iznenadnim nestankom nevere i golemim količinama sunca, i otklizila u prekrasno kasno popodne i predvečerje ispunjeno svježim poslijekišnim prijeljetnim mirisima u zraku...
A provela sam je s Frendom koji je taman dobauljao s poslovnog odsustva i bio sav jadan jer je propustio Sudamju (fjeru o' Svetoga Duje, za one koji ne znaju, koja mene frustrira jednako kao i maškare i ostale masovne gradske pučke veselice, tako da sam nakon prikupljanja posljednjih nalaza dan provela doma i šetala psa isključivo po kvartu). Pa je dan odlučio provesti s izgleda još jedinom osobom u gradu koja je propustila jučerašnji grozomorni šušur.
Otišli smo u Knin na janjetinu u Tri Lovca - što je bila njegova želja.
Nakon čega smo vrludali po Mercatoru - na moj zahtjev.
Pa sam se, budući da sam imala one kupone iz Glorije za 30% popusta, pokušala grebati za Alessandrov Nail Hardener, freakin' savršenu stvar za učvrščivanje noktiju u kategoriji onih ispod 100 kuna.
Ali kako ga u Irisu nije više bilo (izgleda da nisam jedina u gradu došla u Mercatorov Iris s kuponom iz Glorije i u namjeri da kupim Alessandrov Nail Hardener), tako sam pala u očaj, zbog čega sam ipak dobila nešto, tek da nam ne propadne kupon - prekrasni blijedoroza baršunasti Givenchyjev ruž za usne...
A kako sam još uvijek bila očajna, jer time nisam riješila problem moranja imanja pod hitno sredstva za jačanje noktiju koji su sezonski malo oslabili i (u skladu s godišnjim dobom) blago prolistali, tako sam na kraju uvjerila Frenda da mi je potrebno posjetiti nail bar bar da vidim što O.P.I. nudi. I završila s Nail Envyjem, ovim najnovijim koji je još bolji od onog standardnog, a nije proziran nego ima neku breskvasto-mliječnu a prozirnu i gustu konzistenciju, zbog čega prekriva nesavršenosti na noktima i daje efekt pokrivenosti nokta tankim transparentnim slojem akrilnog gela. Što je baš cool.
A dobila sam i ono superefikasno a perverzno skupo“nail-to-go“ uljeu tubici za zanoktice, jer je cura koja tamo radi uvjerila frenda da su mi zanoktice stvarno u katastrofalnom stanju, i da je bolje pljunut 190 kuna na ulje nego puno više novaca na najlonke koje bih suhim zanokticama poderala.
Doduše, malo mi je digla živce jer me pokušala uvjeriti da su suhoća, žućkasta boja i listanje noktiju znak katastrofalnog stanja željeza u mom organizmu. A ne konstantnim silovanjem nokta debelim premazima laka intenzivnih boja, bez sloja podlaka. Što je ipak malo puno bliže istini. Pa valjda je dan ranije anesteziolog pregledao moje krvne nalaze i usput mi objasnio sve što me je zanimalo, a tamo, molim lijepo, stoji da mi je razina željeza u krvi upravo idealna!!!
Zatim smo ostatak kupona s popustom (tj. samo još jedan) potrošili u Modiani gdje smo kupovali Tommy Hilfiger majce i košulje za njega i bijelu Guess siledžijku s printom za mene, nakon čega smo pokušali naći nešto zgodno u Guliveru za njegovu mamu, i na kraju navalili na pizzu...
Tj. on je navalio na pizzu. Ja sam svoju samo promuljala po tanjuru.
Posljednjih tjedana uopće nemam teka i jedem tek povremeno, reda radi, kad me slabost podsjeti da odavno nisam ništa bacila u kljun.
Ne znam koji vrag me spopao.
Da je situacija iole drugačija bila bih presretna zbog toga jer su četiri kile otišle same od sebe. Mislim, stvarno sam užasno debela, i red bi bio da smršavim, i želim smršaviti, a gubitak apetita je nešto što se inače ne događa običnim smrtnicima baš tako često a da je usput i u idealnom trenutku.
Ali situacija je takva kakva je, i gubitak želje za bilo kakvom hranom me samo dodatno brine.
Možda jer se bojim?
Jer prvo se nisam baš tako bojala.
Prvo je sve bilo kao light, zahvat bez rezanja i šivanja, dijagnoza koja ne zahtjeva dodatne terapije. Međutim, ovo sada više nije light, zahvat bez rezanja i šivanja, niti dijagnoza koja...
Ovaj put u cijelu priču su umiješani i nekakvi dodatni onkolozi osim onih ginekoloških.
Grrrrr....
Brrrrr....
Kako bilo, nije to ono što me mori.
More me dva nepotrebna susreta koja su se zbila u subotu, na kraju predivnog dana, koji je jednostavno morao biti nečim pokvaren...
Prvo sam sjela sama ispred određenog kafića tamo negdje kraj KBC Firule, taman u vrlo blizoj blizini jednog od poslovnih prostora iz kojih djeluje moj Nezakoniti.
Obično izbjegavam taj kafić, upravo iz gore navedenog razloga, ali kako je bila subota popodne tako sam vjerovala da sam sigurna, jer subotom popodne nikoga nema u uredima. Ono, mislim, bar koliko ja znam i kako je bilo skoro pet godina koliko sam itekako dobro znala sve o njegovom poslovanju i radnom vremenu tvrtki. A znam da ni u jednoj nema nikoga subotom popodne...
Uostalom, kafić je najbliži mogući izlazu iz KBC Firule, a morala sam pričekati svoju novu ŽNP koja je tukla dežurstvo i planirala zbrisati na kavicu i briefing o petku navečer.
Ali, vidi vraga – ovu subotu popodne je nekoga bilo u uredima!
A taj netko je bio ni manje više nego – on! Nezakoniti, glavom i bradom!
Kvragu!
Ok, priznajem sama sebi – nisam ravnodušna. Čak niti malo, samo malo, ma ni sasvim mrvicu ravnodušna.
Prošle su dvije i pol godine otkako sam ga ostavila i otišla iz zajedničkog doma. I više od sedam godina otkako smo se uopće upoznali. I još uvijek osjećam iste leptiriće u trbuhu kad ga vidim, kao i prvog dana kad smo bacili oko jedno na drugo.
I ne, nije se dogodilo ništa spektakularno. Nikakav telenovelasti susret, nikakvi značajni pogledi koji traju pola sekunde a sadržavaju u sebi cijelu vječnost, nikakvo ispuštanje šalice s kavom, osvrtanje u slow motionu, nikakvi smrznuti kadrovi, zbunjenost, zamuckivanje i gutanje riječi... On je izjurio psujući nekome mater na mobitel, zastao tek da se osvrne i zaurla na momka koji je izlazio za njim da uključi alarm i zaključa vrata, i prošišao preda mnom niti ne primjetivši me. A meni je trebalo par sekundi da shvatim da je to uopće on... I leptirići su me spopali kad je već bio dovoljno daleko.
I da, kvragu, priznajem da ga nisam u prvi mah prepoznala.
Srela sam ga prije koji mjesec, ali tada je bio zakrabuljen u Monclericu i nekakvu kapetinu na glavi.
Sada je bio u nekakvim laganim hlačama i košuljici, i priznajem... Hm... I dalje je gromada od čovjeka, brdo mišića nastalih kao kombinacija fizičkog rada i plaženja po teretani, ali je izgubio šlaufić oko strukića. I izgleda... Pas mater, izgleda prokleto dobro!!!
Mislim, meni je uvijek izgledao prokleto dobro, jer sam ga uvijek gledala zaljubljenim očima. Većini mojih cura nije izgledao dobro. Prije opasno ili surovo. Pogotovo jer je furao onaj grozni ćelavi immage. Dok sada ima kratku frizuricu, na koju sam ga ja nagovorila, pa izgleda dražesno i ozbiljno. Čak i kultivirano.
Ok. Kad sam se napokon pribrala od leptirića, i kad je NŽP napokon dovukla koščato dupe (s 45 minuta zakašnjenja), prilijepio nam se i nekakav njen grozomorni kolega s kirurgije kojemu se ja navodno sviđam (a on je meni bljuv). Pa je ležerna kavica postala polusatno prženje u paklu dosade s narcisoidnim likom... Za vrijeme kojeg je NŽP plahutala u svojim mislila o sjeckanju tjelesa (vjerujte mi, ako u stvarnom životu postoji osoba opsjednuta operacijama kao ona korejka iz Grey's Anatomy, to je onda upravo moja NŽP), a ja premetala po glavi pojavu Nezakonitog i svoje čudne i nepoželjne emocije prema njemu koje me još uvijek more.
Nakon toga mi se ponovo pridružio Frend, pa smo se preselili malo južnije, do Egića.
Naručili još kave.
Uzeli svako svoje novine.
Čitali novine.
Igrali se s psom.
Još čitali novine.
Onda mi se pripiškilo.
Pa sam ustala i prije odlaska prema kondutu onako usput prešla pogledom preko štekata, čisto da provjerim ko je u međuvremenu sve došao, i tak...
A kad tamo – horror!
Odmah sam prepoznala TA leđa u TOJ svijetložutoj košulji koju sam ja izabrala, TAJ vrat i TU glavu na njemu, s na milimetrić ošišanom plavom kosom i TIM sunčanim naočalama nabivenima na vrh iste! A da budem 100% sigurna da se radi upravo o TOJ osobi na koju mislim potvrdile su mi i dobro poznate tetovaže koje su virile ispod oba rukava...
Kvragu!
Što li je zaboga Šarmantni Gad radio ispred MOG kafića, onog istog u koji nikada ne dolazi van svog radnog vremena, i to u vrijeme kad JA obavezno dolazim tamo?
Naravno da je vidio da sam tu, i naravno da je zbog toga sjeo okrenut mi leđima (jer on nikada ne sjedi leđima okrenut ulazu...)!
Zašto nije pokupio ta svoja dva glupa frenda kad me vidio i otišao, ne znam, negdje gdje inače ide s društvom, u Pascuccija, ili do Tenisa, ili na neko glupo mjesto gdje već uvijek ide???
I zašto sam morala izgledat krajnje bezveze, u onoj glupoj plavoj lanenoj haljini koja se izgužva od sjedenja , tajcama u kojima mi noge poprimaju oblik i dimenziju dorskih stupova, izgaženim balerinkama i s ne baš najsvježijom frizurom????
Odakle mu obraz da se pojavi na MOM teritoriju, i to nekoliko sati nakon što sam mu sms-om čestitala rođendan a on se nije udostojao ni pristojno odgovoriti? A ja čak nisam izgledala ni apsolutno veličanstveno, ono, da mu zastane dah i opere ga čežnja, ni najmanje onako kako bi žena morala izgledati u ovakvoj situaciji?
Obavila sam to piškenje najbrže što sam mogla, djelomično spasila frizuru i pojavu, šmugla do Frenda i natjerala ga da isti sekund pokupimo prnje i odmaglimo odatle. Jer kvragu, opet su me, drugi put u istom danu, oprali glupi leptirići. A nisam bila raspoložena za glupe situacije.
Plan je bio da šmugnemo preko štekata od Tempere, tj da jednostavno dostojanstveno nestanem s poprišta za po mene mogućeg katastrofalnog susreta.
Ali malo sutra.
Čim sam spustila psa s krila na pod mala je odskakutala prema Hedonistu, tako da nije bilo šanse da ga izbjegnem.
A nisam mogla prošišati ni praveći se da ga nisam vidila. Jer je ovaj njegov frend kojeg i ja poznajem prvo grunuo Šarmantnog Gada Laktom u rebra, pa mi se naklebesio, pa se javio i Gad... I onda smo obavili kurtoazno izmjenjivanje pozdrava i debilnih „kako si šta ima“ fraza, dok je Gad crvenio u licu a ja plela jezikom...
Dok mi Frend nije prebacio ruku preko ramena, onako glumljeno posjednički, i rekao da „sori ekipa ali nan je priša“ i „ajmo ća jube“...
Grrrrrrrrrrrrrr.......
Normalno da sam onda bijesnila na Frenda!
On je, budući upoznat sa situacijom, bio siguran da je napravio dobro djelo, i da će tako uostalom postići i to da se Šarmantni Gad zauvijek odstrani iz mog života, jer će sad biti uvjeren da imam novog dečka...
Ali ne! Jer to što sam ja Frendu rekla da je priča sa Šarmantnim Gadom gotova i da ne želim više imat posla s njim zapravo i nije 100% istina! Nego nešto što se prijateljima mora govoriti u situacijama kad žena okonča besperspektivnu vezu s oženjenim muškarcem koji je još uvijek prokleto privlači! Dok je istina u stvari to da ja ne želim da on više nema posla sa mnom, a pogotovo da misli da ja imam dečka!
Ili bar ne dečka koji izgleda simpatično i dražesno ali ne dovoljno Y i frajerski, kao što Frend izgleda.
Tj. ok bi bilo da misli da imam dečka, ali da taj lik bude neka, ono, stvarno mrak faca za past na dupe, neki milijun puta bolji frajer od Gada... Bogat, lijep, pametan, elokventan, vješt u borilačkim vještinama, tajni agent superšpijun, uspješan u raznim sportovima, maneken u slobodno vrijeme, nogometni sudac iz hobija, dobitnik Zlatne Kune i, naravno, zavodnik na glasu...
A zapravo ne želim da Šarmantni Gad pomisli da sam toliko jadna da skačem iz kreveta u krevet i mijenjam muškarce ko tekućinu u kutijici za leće!
Promijenili smo kafić, ali ne i moje raspoloženje...
Trebao je biti fenomenalan dan.
A pokvarila su ga dva susreta s dva lika iz prošlosti. I oba susreta su me uzrujala.
Ok, ne bi smjela.
Obje veze sam ja prekinula.
Prvu još davno, i mnogo je otpadnih voda oteklo u Brački kanal otada, tako da bi mi moralo biti svejedno, ali nije. Jer – znam da zvuči patetično – Nezakoniti je bio ljubav mog života.
A Šarmantni Gad je još relativno frišak...
I ok, priznajem, nije da se on i ja nismo od prekida viđali koji put tu i tamo na ponekoj kavi.
Ali jedno je kad sam spremna za dogovoreni susret, i kad se divim sama sebi kako sam cool kad mogu kontrolirati emocije, ponašanje i nagone, i bla, a drugo je kad se dotični nenajavljeno pojavi na MOM teritoriju, nenajavljen, a ja nepripremljena...
I, uostalom, nije mi ni odgovorio na sms taj dan, a ja sam bila tako dobra i pažljiva da sam mu se sjetila rođendana!
A što je još gore, koji sat prije neautoriziranog upada Šarmantnog Gada na moj teritorij, čovjek koji mi je bio sve i kojem sam ja navodno bila sve je prošišao pola metra od mene a da me uopće nije primjetio!!! Ono, ni uhvatio krajem oka!!!
Grozno!
Osjećam se...
Osjećam se povrijeđeno. Izbačeno iz takta. Osjećam se neprimjetno i neprivlačno, a usput još i nepoštovano. Moj kafić, moja oaza, moja privatnost, moje utočište je oskrvnuto!
A uza sve to, zarobljena sam na odjelu u ružnoj spavaćici, smrtno mi je dosadno i još me sutra očekuje i glupa operacija...
Post je objavljen 17.05.2010. u 18:17 sati.