Nisam baš nešto meganadahnuta posljednjih dana. Boli me. Neudobno mi je ležati. Dosadno mi je. Ok, ustanem, prošvrrljam po stanu, spustim se do kafića ispred zgrade... Prvi dan kad sam puštena iz bolnice zbrisala sam do najbližeg Tommyja kupiti četkicu za zube (kod mene četkice za zube ne traju dugo. Uvijek ih uspijem nekako ubaciti u wc školjku dok ih uzimam ili vraćam u ormarić iznad umivaonika. Otprilike trošim 2 do 4 mjesečno. A kako koristim Signalove Fresh Breath hard četkice, a svi znamo da je hard četkice najteže naći, onda se podrazumijeva da nisam uspjela naći odgovarajuću četkicu u samoposluzi u ulazu, a moji mi uvijek kupe krivu četkicu, i tako...). A za mnom bijesna Mama... Uf, kako ponižavajuće! Oprala mi je uši usred supermarketa!
Inače, Mama također ima problema. Nakon 60-ak godina anorektičnog, pušačkog, uberstresnog i hipernezdravog načina života riknuli joj štitnjača i kosti. Odjednom, bez upozorenja. Galopirajuća hipotireoza i reumatoidni artritis plus osteoporoza i još nekakvi problemi s kičmom. U nepuna tri mjeseca dobila je više od 15 kila, ne može držati volan u rukama niti mijenjati brzine, kičma joj se savija... Ok, mislim da je to s kičmom počelo i malo ranije.
A i naglo je skoro potpuno posijedila posljednjih mjeseci. Prirodna markantna crvenokosa s nešto sijedih pramenova zakamufliranih riđim preljevom (njena prirodna kosa nije hvatala umjetne farbe, nego samo sijedi pramenovi, pa je imala veličanstvenu prirodnoizgledajuću plamenu grivu) se pretvorila u čudnovatu obješenu stariju gospođu sa smiješnom čupavom frizurom jezive narančastocrvene boje. Hibrid mrkve i rajčice. Opada joj kosa. I da, ne može više ni navući cipele s potpeticama. Ne može obući ništa od odjeće. Ne osjeća se dobro. Umorna je. Otiče joj vrat. Sve joj otiče. Mliječnobijeli, zbotoksirani, nafilani i popeglani ten joj je posivio i ogrubio, kapci izgledaju prezategnuto i natečeno oko očiju koje teže izletjeti iz očnih duplji... Mislim da ju je dokusurio stres oko moje dijagnoze plus Tatina nedavna ugradnja bypassa i nadomještanje izlizanog srčanog zaliska, te Sekine nedavne tegobe s napuknućem kvadricepsa ili tako nekako...
Jedino se Tata super oporavlja nakon operacije.
Nedavno je obavio nekakav sistematski na Mamin nagovor. Naime, prije dvije godine je zbog nekakvog napadaja čira završio na hitnoj, i nakon što je to uspješno sanirano izbjegavao je kontrole panično, ko da ga u ordinaciji čeka u najmanju ruku Dr. Mengele a ne njegov gastroneštolog. Na kraju je ispalo da Tata ima gadnih srčanih problema. Dapače, ono što je prije dvije godine izgledalo kao napad čira, zapravo je bio ni manje ni više srčani udar. Infarkt. Ali ga na hitnoj dva kardiologa nisu skužila!!! Jer je istovremeno srčani provocirao čir, a on je već odavno potvrđeni čiraš operiranog želuca, pa su se dijagnoze preklopile... A kako Tata od doktora bježi ko Vrag od tamjana (dosta mu je i ova koju ima doma i na koju je zakonski osuđen), tako je sve to skupa zapustio... Držeći se one da ako negira postojanje zdravstvenih tegoba, onda zapravo i nema ama baš nikakvih zdravstvenih tegoba, ne?
Tata je inače vitalni 70-i-nešto-godišnjak koji izgleda kao da mu je maksimalno 60. Dotjeran, zgodan i u formi, aktivan, sportski rekreativac, i ta ga je njegova sklonost svakodnevnim šetnjama s ekipom, igranju malog baluna i balota nekoliko puta tjedno, jedrenju ljeti i smučkanju po Kupresu zimi, spasila. Jer kaže njegov kardiolog da su nekakve periferne žile preuzele funkciju ove jedne u srcu koja je izgleda već dugo proširena i mogla mu je raditi ozbiljne probleme, a i ovih koje su se pozaštopale... Tata naime ima kolesterol do neba. I, naravno, genetski visok šećer čije postojanje već desetljećima uporno negira i piči lifestyle superzdravog tridesetogodišnjaka.
A jadna Mama skoro da i sama nije doživila infarkt kad je saznala da joj ga je muž prehodao (od Matejuške do Zente, zelen u licu i jedva dišući od bolova u abdominalnom predjelu, s nekoliko kila voća i povrća u rukama, po podnevnom zvizdanu usred srpnja...).
Onda je morala trčati s njim po pregledima jer bi u protivnom on umjesto u specijalističku ambulantu vjerovatno produžio do Rive, pa ga je morala kontrolirati da ne zbriše u šetnjicu nakon što su mu napravili prvi zahvat na srcu nekakvom sondom kroz zapešće, pa sam onda ja imala konizaciju, pa je nakon toga tati rađen bypass i stavljeno to nešto u srce, pa sam nakon toga ja završila ponovo u bolnici, a Seka je u međuvremenu sje... sredila nogu na rolanju, i to sve nakon što je Bratov brod dobio rutu taman preko područja operiranja somalskih gusara...
Ma jezivo!
Nije u čudu što je jadna sva otišla kvragu.
Boli me kad je vidim takvu svu nikakvu i u gadnom fizičkom stanju.
I što odgađa svoju operaciju, tj. vađenje onog preostalog komada štitnjače koji joj je ostavljen prije nekoliko godina kad je uklonjen tumor, dok joj se familja ne pokrpa.
A najviše mi je žao njene prekrasne kose.
Na Maminu kosu sam bila ponosna na jednako kao i ona sama. Žaleći što i sama nisam naslijedila istu. Ogromnu lavlju grivu crvene kose. Dugačku. Bujnu. Divlju. Neukrotivu. Kosu kojoj nije trebalo puno njege ni održavanja, koja je oduvijek bila predivna sama od sebe.
Izgubila je više od pola kose. I posijedila.
Bez te kose Mama više nije ona ista MOJA Mama.
Znam da je kosu izgubila kao posljedicu gubitka zdravlja, ali nekako imam osjećaj da je zapravo zdravlje izgubila zato jer je izgubila kosu. Da je nekim čudom njena kosa ostala netaknuta, ili da je bar manje oslabila, da ju je samo četvrtinu manje ispalo, da bar nije izgubila boju... Imam osjećaj da bi i Mama manje podlegla tegobama, da bi se njen organizam lakše odupro svemu što ju je napalo.
Zato sam odlučila ponovo pustiti svoju. Dugu, dugu...
Naravno, prvo moram malo zarasti, zatim pričekati još koji dan da stignu nalazi biopsije ono viška iznutrica koje su mi povadili, pa da saznam hoće li me i kako će me pržiti/zračiti/kemijski tretirati, čisto da znam sebi postaviti nekakav početni datum... Ono, od tog i tog dana krećem s puštanjem.
Moje kose.
Prirodne.
One iste duge crne sitno kovrčave koja moju mamu fascinira jednako kao što je i mene fascinirala njena plamenocrvena griva, a koju sam godinama sustavno uništavala farbanjem i peglanjem.
U međuvremenu, jednnog od ovih dana sam imala strašno... neočekivan telefonski poziv.
S nepoznatog broja koji je imao strani predbroj.
Nazvao me Nezakoniti.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da još uvijek ima sve moje brojeve telefona.
Doduše, privatnu T-comovu pretplatu sam otkazala još davno, ali ovu istu Vipme karticu imam već godinama i ranije sam je koristila povremeno kao dodatni broj. Otkako sam socijalni slučaj, ovo mi je jedini broj koji koristim.
Post je objavljen 22.05.2010. u 22:50 sati.