NUTCASE pt.1

Nisam baš nešto meganadahnuta posljednjih dana. Boli me. Neudobno mi je ležati. Dosadno mi je. Ok, ustanem, prošvrrljam po stanu, spustim se do kafiæa ispred zgrade... Prvi dan kad sam puštena iz bolnice zbrisala sam do najbližeg Tommyja kupiti èetkicu za zube (kod mene èetkice za zube ne traju dugo. Uvijek ih uspijem nekako ubaciti u wc školjku dok ih uzimam ili vraæam u ormariæ iznad umivaonika. Otprilike trošim 2 do 4 mjeseèno. A kako koristim Signalove Fresh Breath hard èetkice, a svi znamo da je hard èetkice najteže naæi, onda se podrazumijeva da nisam uspjela naæi odgovarajuæu èetkicu u samoposluzi u ulazu, a moji mi uvijek kupe krivu èetkicu, i tako...). A za mnom bijesna Mama... Uf, kako ponižavajuæe! Oprala mi je uši usred supermarketa!

Inaèe, Mama takoðer ima problema. Nakon 60-ak godina anorektiènog, pušaèkog, uberstresnog i hipernezdravog naèina života riknuli joj štitnjaèa i kosti. Odjednom, bez upozorenja. Galopirajuæa hipotireoza i reumatoidni artritis plus osteoporoza i još nekakvi problemi s kièmom. U nepuna tri mjeseca dobila je više od 15 kila, ne može držati volan u rukama niti mijenjati brzine, kièma joj se savija... Ok, mislim da je to s kièmom poèelo i malo ranije.
A i naglo je skoro potpuno posijedila posljednjih mjeseci. Prirodna markantna crvenokosa s nešto sijedih pramenova zakamufliranih riðim preljevom (njena prirodna kosa nije hvatala umjetne farbe, nego samo sijedi pramenovi, pa je imala velièanstvenu prirodnoizgledajuæu plamenu grivu) se pretvorila u èudnovatu obješenu stariju gospoðu sa smiješnom èupavom frizurom jezive naranèastocrvene boje. Hibrid mrkve i rajèice. Opada joj kosa. I da, ne može više ni navuæi cipele s potpeticama. Ne može obuæi ništa od odjeæe. Ne osjeæa se dobro. Umorna je. Otièe joj vrat. Sve joj otièe. Mlijeènobijeli, zbotoksirani, nafilani i popeglani ten joj je posivio i ogrubio, kapci izgledaju prezategnuto i nateèeno oko oèiju koje teže izletjeti iz oènih duplji... Mislim da ju je dokusurio stres oko moje dijagnoze plus Tatina nedavna ugradnja bypassa i nadomještanje izlizanog srèanog zaliska, te Sekine nedavne tegobe s napuknuæem kvadricepsa ili tako nekako...

Jedino se Tata super oporavlja nakon operacije.
Nedavno je obavio nekakav sistematski na Mamin nagovor. Naime, prije dvije godine je zbog nekakvog napadaja èira završio na hitnoj, i nakon što je to uspješno sanirano izbjegavao je kontrole panièno, ko da ga u ordinaciji èeka u najmanju ruku Dr. Mengele a ne njegov gastroneštolog. Na kraju je ispalo da Tata ima gadnih srèanih problema. Dapaèe, ono što je prije dvije godine izgledalo kao napad èira, zapravo je bio ni manje ni više srèani udar. Infarkt. Ali ga na hitnoj dva kardiologa nisu skužila!!! Jer je istovremeno srèani provocirao èir, a on je veæ odavno potvrðeni èiraš operiranog želuca, pa su se dijagnoze preklopile... A kako Tata od doktora bježi ko Vrag od tamjana (dosta mu je i ova koju ima doma i na koju je zakonski osuðen), tako je sve to skupa zapustio... Držeæi se one da ako negira postojanje zdravstvenih tegoba, onda zapravo i nema ama baš nikakvih zdravstvenih tegoba, ne?
Tata je inaèe vitalni 70-i-nešto-godišnjak koji izgleda kao da mu je maksimalno 60. Dotjeran, zgodan i u formi, aktivan, sportski rekreativac, i ta ga je njegova sklonost svakodnevnim šetnjama s ekipom, igranju malog baluna i balota nekoliko puta tjedno, jedrenju ljeti i smuèkanju po Kupresu zimi, spasila. Jer kaže njegov kardiolog da su nekakve periferne žile preuzele funkciju ove jedne u srcu koja je izgleda veæ dugo proširena i mogla mu je raditi ozbiljne probleme, a i ovih koje su se pozaštopale... Tata naime ima kolesterol do neba. I, naravno, genetski visok šeæer èije postojanje veæ desetljeæima uporno negira i pièi lifestyle superzdravog tridesetogodišnjaka.

A jadna Mama skoro da i sama nije doživila infarkt kad je saznala da joj ga je muž prehodao (od Matejuške do Zente, zelen u licu i jedva dišuæi od bolova u abdominalnom predjelu, s nekoliko kila voæa i povræa u rukama, po podnevnom zvizdanu usred srpnja...).
Onda je morala trèati s njim po pregledima jer bi u protivnom on umjesto u specijalistièku ambulantu vjerovatno produžio do Rive, pa ga je morala kontrolirati da ne zbriše u šetnjicu nakon što su mu napravili prvi zahvat na srcu nekakvom sondom kroz zapešæe, pa sam onda ja imala konizaciju, pa je nakon toga tati raðen bypass i stavljeno to nešto u srce, pa sam nakon toga ja završila ponovo u bolnici, a Seka je u meðuvremenu sje... sredila nogu na rolanju, i to sve nakon što je Bratov brod dobio rutu taman preko podruèja operiranja somalskih gusara...
Ma jezivo!
Nije u èudu što je jadna sva otišla kvragu.

Boli me kad je vidim takvu svu nikakvu i u gadnom fizièkom stanju.
I što odgaða svoju operaciju, tj. vaðenje onog preostalog komada štitnjaèe koji joj je ostavljen prije nekoliko godina kad je uklonjen tumor, dok joj se familja ne pokrpa.

A najviše mi je žao njene prekrasne kose.
Na Maminu kosu sam bila ponosna na jednako kao i ona sama. Žaleæi što i sama nisam naslijedila istu. Ogromnu lavlju grivu crvene kose. Dugaèku. Bujnu. Divlju. Neukrotivu. Kosu kojoj nije trebalo puno njege ni održavanja, koja je oduvijek bila predivna sama od sebe.
Izgubila je više od pola kose. I posijedila.
Bez te kose Mama više nije ona ista MOJA Mama.
Znam da je kosu izgubila kao posljedicu gubitka zdravlja, ali nekako imam osjeæaj da je zapravo zdravlje izgubila zato jer je izgubila kosu. Da je nekim èudom njena kosa ostala netaknuta, ili da je bar manje oslabila, da ju je samo èetvrtinu manje ispalo, da bar nije izgubila boju... Imam osjeæaj da bi i Mama manje podlegla tegobama, da bi se njen organizam lakše odupro svemu što ju je napalo.

Zato sam odluèila ponovo pustiti svoju. Dugu, dugu...
Naravno, prvo moram malo zarasti, zatim prièekati još koji dan da stignu nalazi biopsije ono viška iznutrica koje su mi povadili, pa da saznam hoæe li me i kako æe me pržiti/zraèiti/kemijski tretirati, èisto da znam sebi postaviti nekakav poèetni datum... Ono, od tog i tog dana kreæem s puštanjem.
Moje kose.
Prirodne.
One iste duge crne sitno kovrèave koja moju mamu fascinira jednako kao što je i mene fascinirala njena plamenocrvena griva, a koju sam godinama sustavno uništavala farbanjem i peglanjem.


U meðuvremenu, jednnog od ovih dana sam imala strašno... neoèekivan telefonski poziv.
S nepoznatog broja koji je imao strani predbroj.
Nazvao me Nezakoniti.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da još uvijek ima sve moje brojeve telefona.
Doduše, privatnu T-comovu pretplatu sam otkazala još davno, ali ovu istu Vipme karticu imam veæ godinama i ranije sam je koristila povremeno kao dodatni broj. Otkako sam socijalni sluèaj, ovo mi je jedini broj koji koristim.

22.05.2010. u 22:50 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.