Otkako znam za sebe navikla sam biti bolesna.
I ne samo da sam navikla na bolećivost, boležljivost, bolovanje, bol i općenito raznorazna neprirodna stanja organizma... Moji dragi dugogodišnji prijatelji znaju da uvijek obolim od nekakve komplicirane kombinacije egzotičnih zaraza i bolesti, kao npr. ono kad sam sa 17 dobila perverznu kombinaciju vodenih kozica i šarlaha, i kad su mi u Splitu na zaraznom liječnici rekli da su oni mislili da nitko više ne obolijeva od šarlaha... A nemam pojma gdje sam pokupila taj cocktail, jer ga nije imao nitko ni u školi ni u Mistu ni na Otoku... Pa onda gripe. Imala sam sve trendovske gripe, od australske do svinjske (osim ptičje. Te zime sam imala kombiniranu upalu ušiju i sinusa koju sam vukla mjesecima).
Lomove i ozlijede ne bih smjela ni spominjati. To je posebno poglavlje za sebe.
Dvaput su stradali vilica i nos, nekoliko puta ruke i noge, prsti na rukama i nogama, lakat, lubanja, skočni zglob, zapešće... Moje tijelo je hodajuća biometeorološka stanica. Po tome koja me stara fraktura boli i na kakav način me boli, nepogriješivo predviđam promjene vremena te prognoziram vrijeme za sutra i slijedećih nekoliko dana.
No ipak, do sada je vodeća bizarna ozlijeda bio prijelom rebara s probijanjem plućnog krila na kraju trećeg razreda osnovne, zbog kojeg sam ljeto provela u gipsanom koritu...
Naime, bio je taj predzadnji dan škole i jako vruće, i ja obukla novu haljinu koju je Tata donio iz Engleske... A bila je jako lijepa, bijela, sa žabicama i volanima, bez naramenica, sva posuta sitnim srcima u rozoj, ljubičastoj i žutoj boji... Totalno da frendicama iz razreda oči ispadnu od ljubomore kad sam je odjenula na čarapice s volanima i lakirane Mary Janes (unatoč tome što su mi se stopala kuhala u njima, ali svi znamo da se za ljepotu mre...). Naravno, kako smo se mi klinci iz cjelodnevnog ponašali ko čopor divljih goveda puštenih bez kontrole, tj. učiteljice nas nisu svih mogle držati na oku u isto vrijeme, a popularni su u to vrijeme bili i Monchichi majmunčići, tako je nama curicama nakon nekog vremena dosadilo igrati se Dinastije pa smo se igrale Monchichi majmunčića... A svi znamo da slatki mali majmuni pretežno vise sa stabala, zar ne?
I tako, dok sam visila s grane koju sam bila obgrlila i rukama i nogama (naravno da je haljina već bila prljava do neprepoznatljivosti ali ne tako da se nije mogla oprati u mašini), u jednom sam trenutku primjetila da se između mene i sigurnog spuštanja na zemlju ispriječila ogromna, gadna, zločesta, ljepljiva kap borove smole....
O neeeeeeeee... Jer svi znamo da se smola ne skida s lijepe nove odjeće, i ako se doma vratim sa smolom ulijepljenom haljinom, ne samo da će mi Mama napeglati dupe kuhačom, nego će se dogoditi nešto još puno i neopisivo gore – haljina će završiti u smeću ili starim krpama! A takvom riziku se ozbiljna šminkerica i ljubiteljica lijepe odjeće nikako ne smije izložiti!
Pa sam nakon vrlo kratkog razmišljanja i vaganja zaključila da bi najpametnije bilo da jednostavno skočim s otprilike dva i po metra visine i riskiram slomljenu nogu, ruku, glavu ili zube, nego da uništim haljinu za princeze.
Samo što sam napravila glupost i nakon što sam pustila prvo noge pa onda ruke nisam provjerila da li je slučajno haljina zakačena za granu. A bila je. Što je rezultiralo paranjem iste, gubitkom ravnoteše, promijenjenim smjerom pada... I tako sam tijelom ljosnula o klupu koja se nalazila ispod bora. I polomila rebra.
Ostala i bez haljine i bez ljetnih praznika te godine.
I još su mi svi vidjeli gaćice!!! Što je jedno od jezivijih poniženja kojima se jedna devetogodišnjakinja koja drži do sebe može izložiti...
Sve do prošlog tjedna moj lom rebara je bio definitivno no1 među ozlijedama i boljeticama.
Da, sve do prošlog tjedna...
A sve je počelo s naoko nevinim gnjavljenjem drugog po redu umnjaka na redu za vađenje... Tako da nisam obraćala pažnju na bol. Dok odjednom nije počelo biti nepodnošljivo. Ali na sasvim drugačiji način nego ikada prije. Cijeli petak sam provela u bolovima. Kako nekih 1000 miligrama ibuprofena nije djelovalo, odlučila sam se na rizičan potez, posegnula u Tetičinu zalihu narkotika, droga i ostalih farmaceutskih čudesa i čvaknula 100 grama Tramala.
Mislim, ono, ok, znam, znam... Tj. tek sad znam, nakon što me je frend liječnik upozorio, a i sama sam morala znati budući da sam magistrirala na terapiji kronične boli i dobro sam potkovana teorijskim znanjem o analgeticima prve, druge i treće (čitaj morfij) grupe... No kako sam ja narkofil i tabletoman, te kukavica koja ne podnosi bol, a i kad boli razum bježi pred zadovoljavanjem potrebe da se bol ubije, tako sam se odala obećanju spasa iz kutije opakog analgetika/opijata...
Ali nije bilo dovoljno djelotvorno. Završila sam u krevetu, gutajući novih 100 grama Tramala cca svakih pet sati, totalno u agoniji.
Naime, gangrena. Na dvojki. Koja je izvana potpuno bijela, zdrava i čvrsta (i još uvijek je takva, nakon svega). Čiji korijen je na prije tri tjedna snimljenom ortopanu izgledao potpuno besprijekorno i zdravo! Na rtg snimci i na 2D snimci na cd-u!!!
A kad gangrena šiba nema te tablete koja može ubiti bol... dok stvar ne nateče.
Nateklo je ujutro.
Nakon noći agonije i čudnih polusnova u polubudnom stanju, halucinantnih misli i čudnovatih ideja izazvanih s nekoliko stotina miligrama Tramala u organizmu (kunem se, nisam znala da za njim u krizi znaju posegnuti i heroinski ovisnici... frend doktor koji inače vodi savjetovalište za đankete, i koji mi je preporučio da uzmem jedan od 50 mg ako ne bude djelovalo ništa drugo, a da nije znao da je gangrena u pitanju i da pomoći nema, mi je kasnije rekao da nisam normalna!)
Ali kako nateklo!
Otok je, budući da se radilo o prednjem zubu, prošao ispod nosa sve do lijevog oka, potpuno odigao nos i gornu usnu, zatvorio lijevo oko i uzrokovao da mi lijeva strana lica nateče u nekakvom čudnom kockastom obliku....
Ali, to nije sve.
Naime, zaboravila sam reći da me u četvrtak, dan prije bola zuba, pokosila gripa. Ne viroza. Gripa. Druga ove sezone.
Tako da sam na hitnu stomatološku u subotu stigla pod temperaturom i u groznici.
Ali, ni to nije sve.
Prije odlaska na hitnu stomatološku, onako sva omamljena Tramalom (a bila sam dobra dva dana omamljena dok nije prošao kroz mene) i buncajući od temperature, oplela dok sam silazila s kreveta. I udarila relativno zdravom desnom stranom lica prvo o noćni ormarić, pa o pod. I onda nosom o ormar dok sam se prevrtala i pokušavala ustati.
Tako da sam do dolaska na hitnu stomatološku već odavno prestala u licu ličiti na ljudsko biće.
Dežurni zubar na hitnoj nije znao što bi s jezivim deformiranim monstrumom ljubičastog lica na čijem se čelu usto moglo i roštiljati, pa me je nafilao antibioticima i poslao doma do sutra popodne.
Nije se usudio otvarati mi nateklinu da se izdrenira dok sam pod temperaturom, a nije mu palo na pamet poslati me na hitnu...
A meni je bilo tako svejedno...
Sve što sam htjela je bilo nekoliko kesa smrznutog graška na licu, nešto za bolove i krevet... I hidžab po mogućnosti. Ili bolje, burku! Ionako nisam kužila ništa oko sebe. sjećam se samo da su me stavljali u auto, vadili iz auta, vozili naokolo, posjedali, polijegali, uspravljali... I redom svi buljili u moje čudno lice.
U subotu ujutro se dogodila sreća u nesreći, tj. slučajno sam se opalila iPhoneom po podljevu na usni (ispao iz ruku dok sam provjeravala facebook) i slučajno pukla i izdrenirala dio užasa u čeljusti.
Ovaj put je dežurna zubarica na hitnoj zubnoj bila razumnija, pa me poslala na običnu hitnu.
Gdje su pregledali lice, zaključili da ništa nije slomljeno, preporučili ledene obloge na isprebijanu stranu lica, rekli nek samo nastavim s antibioticima i sutra se ujutro javim svom stomatologu.
I jesam.
Moj Zubo i Oralko su bili jednostavno užasnuti.
Pa su mi prepisali još antibiotika (tj. Klavaxu dodali i onaj ogavni Medazol koji izaziva želučane tegobe, smeđu mokraću i Candidu Albicans) i otvorili mi do kraja gnojište pod nosom i okom.
Ali ne skalperom, kao što se to inače radi.
O neeeeeee....
Ovo su otvorili laserom.
I ok, nije bilo bolno i strašno. Osim što je smrdilo po izgorenom mesu.
Dobro, jest bilo malo problematično. Još uvijek sam bila pod temperaturom, koja sve te dane uopće nije padala. A izgledala sam ko žrtva višednevnog obiteljskog zlostavljanja nasiljem protiv žena. Pa su se bojali otvoriti mi to čudo u takvom stanju, da organizam ne kolabira.
Ali nekim čudom nije kolabirao.
I tako, zadnje dane provodim u krevetu. Šopajući se antibioticima. Temperatura je pala tek prekjučer. Lice splašnjava. Oteklina od zuba je skoro nevidljiva. Ali zato desna strana lica izgleda monstruozno.
Naime, dva dana mi je lijevo oko bilo sasvim a desno otprilike 2/5 zatvoreno.
Ispod desnog imam nekakvu ogromnu bolnu smeđe-ljubičastu fleku. I kapak mi je iste boje. Gornji. I donji. Imam i podljev i veliku kvrgu na čelu. Nos mi je ogroman i prasećeg oblika. Dio između usne i nosa je još otečen i strahovito izbočen.
I ne pretjerujem kad kažem da ne ličim na čovjeka...
U međuvremenu sam se ocijedila, što je dobro. Tek zadnja dva dana jedem nešto što nije Hipp kašica za laku noć od keksa razrijeđena sokom od naranče, i sve to kroz slamku. A i antibiotici tjeraju svoje. Međutim, sve na meni visi (mislim na kožu i nekadašnje mišiće), što nije dobro.
Po cijele dane na MySoju gledam korejske i japanske komedije i chick-flickove.
A totalno sam se navukla i na trenutačno ludo popularnu korejsku teen seriju Boys Before Flowers. Ono, Rebelde joj nije ni do koljena! Mislim da sam na FB grupi obožavatelja serije jedina od stotinjak tisuća članova koja nije azijatkinja...
A priča je divna. Rađena po vrlo popularnoj japanskoj mangi iz 90-ih...
Naime, ima ta običa cura Jan Di koja dobije stipendiju za elitnu školu, ali se kao buni protiv snobova, it a 4 superzgodna lika koji se zovu F4 i iz najmoćnijih su korejskih obitelji (naravno, mislim na Južnu Koreju, ne onu od Kim Il Yong Dim Sum Sushi...). njoj se prvo sviđa prelijepi Jy Hoo, kose izblajhane do svijetle narančaste, romantični osamljenik koji joj je jedini frend i spašava je od školskog mobinga koji je naredio glavni frajer iz ekipe, Jun Pyo, komad nakovrčane kose, kojem je stala na žulj i čak ga i istukla, a koji je zapravo u nju zaljubljen...
U svakom slučaju, ona je u međuvremenu ušla u tu ekipu, čak se i zaljubila u Jun Pyo-a... Sad su krenule spletke da ih se rastavi.
A sve je krcato slatkog držanja za ručice i lejm romantike.
Mislim, još nisu imali ni first kiss...
A sve to uz puno slatkih školskih azijskih uniformica, dražesnog anime-glumljenja, dizajnerske odjeće, najvećih korejskih zvijezda i u vrhunskoj produkciji...
KAWAIIIIIII !!!!!
U međuvremenu sam pogledala i korejski film o debeloj curi divnog glasa zaljubljenoj u pop producenta koja se sva izoperirala da bude lijepa, a on je cijelo vrijeme bio zaljubljen u debelu...
I japansku teen komediju o Kiss-like bendu Detroit Rock City...
Baš su mi lijepi ti korejci. i zgodni. nisu kao kinezi. ili kao japanci (oprosti Sklo, ali japanci većinom izgledaju kao da ih je netko prvo opalio peglom po stražnjem, pa onda daskom za peglanje po prednjem dijelu glave. I djeluju nekako surovo...).
Mislim se kako bih baš i ja si jednog.
Uostalom, nije ni čudo da su tako lijepi... Pa sve im je lijepo! Npr samsung mobiteli... Su tako lijepi... Imaju najljepši dizajn!
Totalno sam prolupala.
E, da – pronašao me na FB-u frajer. Samo takav. Intenzivno komuniciramo... On mene zna iz viđenja, ja nemam pojma koji je on, ali je dobaaaaaaar... Tako da imam razloga da što prije saniram facijalnu katastrofu. I organiziram dejt.
I za kraj, moja opsesija korejskim i japanskim filmovima i serijama nema nikakve veze s lijekovima protiv bolova. Stvarno nema, kunem se. Nakon epizode s Tramalom nisam pila ništa osim malo diazepama da lakše zaspim! Ali samo malo, kunem se!
Post je objavljen 12.02.2010. u 23:25 sati.