Ako nije omrčilo, nema poslin zašto ni svanit!

Neobično je kako nam ponekad u životu, kad smo fokusirani na neke stvari, ljude i probleme, Svemir život izokrene upravo tako da nam sve ono za čime žudimo bježi van dohvata ruke.
I ne samo da nam stvari, ljudi i rješenja problema bježe pred nosom, nego je upravo nevjerovatno i to da, kad smo najzadovoljnije sobom i kad same sebi izgledamo najsavršenije i najbolje ikad, frajeri ko da ne primjećuju naše postojanje.

Kao šlag na vrhu svega, razbolimo se od trenutačno popularne i trendovske gripe, od koje doduše ne završimo na plućnom ili zaraznom odjelu KBC-a, ali nam toliko oslabi organizam, toliko sprčka imunitet, i toliko uneredi imunološki sustav, da jednostavno nemamo kada ni pomisliti na ljude, stvari i probleme koji nas more, a kamoli biti fokusirani na njih...
A možda bi bilo bolje da sam završila u bolnici. Jer bi onda bila hranjena onom groznom bezukusnom hranom i unosila dnevno jedva 200-tinjak kalorija u škembu i dupe, što bi rezultiralo kako-tako očuvanom linijom.

Ovako sam odležala boleštinu na Otoku. I na Tatinoj kuhinji.

Moj Tata je vrhunski chef. Umirovljen doduše, no zato ništa manje majstor svog zanata.
A kako sam ja jako patila od slabosti u kostima i mišićima i stravičnih glavobolja od mamutske ubergnojne upale sinusa (imam onaj prokleti zlatni stafilokok u njima koji podivlja s vremena na vrijeme i zagorči mi život do krajnjih granica izdržljivosti), i kako sam ja Tatina mala princeza, tako moj Tata nije mogao podnijeti pogled na mene jadnu i uopće pomisao na to da njegova princeza pati. Pa se trudio da svojoj maloj princezi uljepša život i ublaži patnje na sve moguće načine.
Kupio mi je divnu blijedoprljavoružičastu George Gina & Lucy torbu (u free shopu na Frankfurtskom aerodromu doduše, pa ga je koštala tek nešto manje od 150 eura, ali kvragu potrudio se. Bar je boju pogodio ako ne i model). Naručio mi od svog frenda koji se vraća s business tripa u USA iPhone (koji tamo košta oko 100-tinjak dolara, ako ne i manje. Još ga moram dekodirati pa ću napokon i ja – sa zakašnjenjem - imati taj must have gadget. Nadam se da će funkcionirati na prepaid karticu...). I potrudio se da mi svakodnevno skraćuje muke toveći me svim mojim omiljenim jelima i slasticama...
Zbog čega sam mu neizmjerno zahvalna. Volim mog Tatu i Tata voli mene, ali nekako sumnjam u njegove dobre namjere.
Naime, svi znaju da Tate ne žele da se njihove princeze prtljaju s nekakvim tamo muškarcima, i da žele biti centrala muška figura u njihovim ružičastim plavokosim životima.
Pa se tako moj Tata potrudio da u tri tjedna svoju Princezu utovi dobrih 5 do 6 kila, u nadi da će je učiniti neprivlačnom muškom rodu...

A nema što mi nije kuhao moj Tata. Od domaćih tortellina punjenih blitvom i domaćih njoka, a sve to na gorgonzoli, preko fettuccina na pršutu, raznoraznih čudesnih hruskavih pizza pečenih u peći na drva (s kvintalima sireva i home made dijaboličnim šalšama od poma), preko najperverznije musake ikad, pa sve do ljekovitih mesnih štruca (čiji osnovni recept za meso ljubomorno čuva). O palačinkama s bananom, čokoladom i lješnjacima, voćnim crostatama i mojoj najomiljenijoj torte tatin neću ni pričati (Tata za čas sam pripremi lisnato s puno maslaca)...
U tri tjedna sam nabotila ko buhtla, a salo mi se počelo prelijevati preko traperica...
Horror...

Prije točno tjedan dana morala sam se vratiti navrat-nanos u Split jer me frendica zvala da hitno dođem na razgovor za posao.
I dobila sam posao, odmah, na prvom razgovoru.
I započela odmah sutra ujutro...
Dakle, već tjedan dana radim.
Posao je, doduše, na pola radnog vremena, i plaća je tek 3000 kuna, ali sam uredno prijavljena. Imam grupu ljudi koje moram obučiti, voditi i nadgledati, a kroz par mjeseci bi se to moralo pretvoriti u puno radno vrijeme s normalnom plaćom i puno bolju poziciju od ove trenutačne.
Što je najbolje, ako nađem neki normalni posao, ovaj mogu zadržati kao honorarni!

U međuvremenu mi se prvo javio jedan frend, s ponudom da od siječnja radim za njega.Strani partneri šire posao, i treba osobu kojoj je sve već poznato i koja sa strancima komunicira, ono, tralala. Tek od siječnja, doduše, ali početna plaća je soma eura, plus auto, INAina kartica za benzin, neograničen mobitel i zgodni bonusići...
A jučer se javio još jedan frend. Ha! I on mi nudi posao! Za našeg zajedničkog frenda. Posao je terenski, trebala bih voditi cijelu regiju od Dubrovnika do Šibenika, također dobivam auto i sve ostale gluposti, što se podrazumijeva... Doduše, nudi mi za početak nekih tisuću kuna manje, ali ja bih bila šefica 60-orici zaposlenih, što moj ego baš nekako voli, a mogućnosti za napredak i, sukladno tome, povećanje plaće, su jako dobre...

Ovaj prvi posao je u fensišmensi industriji luksuza i luksuznih usluga, što znači da bih minglala među lovašima. A i poprilično je ležeran. Što znači da bi moja glavna uloga bila da izgledam lijepo i profesionalno, ugodno se smješkam, komuniciram, i hendlam ljude koji moraju ispuniti želje i potrebe klijenata.
Mana mu je to što bih negdje od lipnja do kraja rujna radila punom parom, 20-ak sati dnevno, 7 dana u tjednu, ko konj.
A prednost što bih studeni i prosinac provodila u inozemstvu, kod ostalih tvrtki članova grupe, usavršavala se, a sve to u cool zemljama kao što su UK, karipske američke savezne države, i, što me je odmah bacilo u ekstazu, mojim ljubljenim Emiratima i obožavanom Dubaiju. I što bih peglala po međunarodnim sajmovima, što mi strašno fali zadnjih godinu dana...

Ovaj drugi posao je običniji i dosadniji, daleko ispod svega što sam do sada postigla, ali intelektualno i profesionalno puno izazovniji.
Mana mu je to što ne bih mrdala iz Hrvatske, barem ne u poslovnim aranžmanima, dok se ne izborim za neki upper level. I što bih 4 dana tjedno bila na terenu. Što ne bih imala neki fiksni ured, nego bih koristila urede tvrtke po gradovima ili radila od doma. I što bih se vozala, i vozala, i vozala... sa vozačem, doduše. I stenjala od posla.
Prednost mu je što bih imala stvarno visoku razinu odgovornosti, sukladno tome i visoku razinu samostalnosti, a ja sam prije svega odličan organizator i operativac... Mozak bi mi radio punom parom 24/7, količina stresa bi bila upravo ona savršena na koju sam navikla i koja mi fali već dugo vremena...
A i fenomenalno bi izgledao u CV-ju.

A oba posla imaju dvije veeeeelike zajedničke mane.

Prva je to što bih s ovim prvim mogla početi tek u veljači, a s drugim početkom siječnja.
A ko će čekat toliko???

Druga mana je to što... hm...
Ovaj prvi šef je, osim što je dugogodišnji prijatelj, sasvim slučajno i dugogodišnji pretendent na moje međunožje... Još otkako smo kao studenti oboje radili u jednoj splitskoj diskoteci. To je ostao i nakon što je oženio moju rodicu s kojom sam ga ja upoznala i napravio joj troje djece, a nastavio biti i nakon ga je moja rodica nogirala zbog partnera koji vodi posao na Maldivima i odvela djecu sa sobom...
Ovaj drugi šef doduše nikad nije pokazivao zanimanje za mene, ali je zato prijatelj koji mi želi uvaliti taj posao u istoj kategoriji kao i ovaj prvi. I nekako imam osjećaj da bi očekivao protuuslugu u naturi...
Što, obzirom na to da izgleda ko avion i da je vrlo šarmantan ne bi bio problem. Osim što me kod njega već 10-ak godina odbija upravo to što izgleda ko avion i što je vrlo šarmantan. Jer njegov šarm spada u kategoriju šarmantnog gada, kronični je womanizer koji je polomio desetak srca žena koje poznajem i s kojima se družim, a i iskreno, totalni je debil ko osoba. Jedan od onih koji na sva zvona po gradu objave koga su povalili, sa svim pratećim detaljima i iscrpnim opisima.

Osim toga, u slučaju prvog posla morala bih usko surađivati sa tvrtkom u kojoj je izvršna direktorica sestra prokletog GMOP-a!
A zlo mi dođe od same pomisli da bih na bilo koji način mogla komunicirati s osobom koja izgleda kao verzija GMOP-a s dugom kosom i sisama!

Da, nazvala sam ga. Još prošli tjedan. Na oba broja, službeni i privatni. Nazvala sam jednom, zatim još jednom, ali se nije javio. Pa sam pokušala i sutradan. Niti jednom se nije javio. Jednostavno nije odgovorio na poziv, niti je uzvratio kad je vidio da sam zvala.
I to je to. Ja sam sa svoje strane poduzela i više nego što obično poduzimam. Jer ja nisam žena koja zivka. Ja sam žena koju drugi zivkaju, nazivaju i pozivaju.
A ako nema ni toliko pristojnosti da uzvrati na poziv, onda definitivno ne zavrijeđuje da se uzrujavam njime.
Kreten.

Obrisala sam sve njegove poruke iz mobitela. Sve one šarmantne idiotarije, izjave o opčaranosti sa mnom, priče o obožavanju i planove o tome što ćemo sve lijepo i zabavno raditi kad se vratim s Otoka...
Moja mala privatna istraga je pokazala da je i on kronični ženskar, jedan od onih koji iz čista mira prekinu svaki kontakt nakon izjava o ljubavi do groba.
I sad se osjećam ko totalna budala!
Mislim, ono!
Bar sam ja uvijek bila ponosna na to da prepoznajem njegov soj, i da instiktivno nanjušim emocionalniu katastrofu i prva dižem sidro, ostavljajući gada na suhom. I, hm, ovaj... da ne odgovaram na pozive i poruke, niti ih uzvraćam kad vidim propušteni poziv.

Mislim, poznajem ja dobro svoju vrstu, i nanjušim ih na kilometar. Bilo da nose dva X-a, ili Y kromosom...

Ali bar na tom području nisam ostala na suhom.
Zapravo, otkako sam ostala bez posla, opet nabila desetak kila, upala u dugove i postala slika i prilika jada, nikad u životu nisam bila privlačnija muškom rodu!
Ok, nisam nezaposlena već tjedan dana, ali to se ni ne broji, jer radim pola radnog vremena za kikiriki. A ni prva plaća još nije sjela, niti ću dugo moći raspolagati svojom zaradom. Prve 4 plaće će mi odmah pojesti banka da pokrpim minus na tekućem, a onda se moram pobrinuti za American, Diners i Go Mastercard, da ne bih dugove odrađivala u Požegi...

Ali valjda ima nešto erotično u dami koja upadne u nevolje.
Jer dejtam sve u šesnaest.
Aktivnosti nisam prekinula ni kad je GMOP bio u điru, samo sam ih malo ublažila. Uostalom, ne radim ništa loše. Samo izlazim na kavice i večerice, a to je valjda ok...
A totalno mi nije jasno što njih petoro uopće vidi u meni!
Nikad u životu nisam bila deblja! Ni sama sebi ružnija!
Izgledam apsolutno bezveze. Sva odjeća na meni je prošlosezonska osim dva para traperica, a i traperice nisu uske seksi ženske, nego komotni muški modeli koji vise na sve strane (naletjela sam prije mjesec dana na nekakvu akciju u Jegerstaru, em su J&Company traperice snizili u pola cijene, em su se za to pola cijene mogla kupiti dva para, pa sam za 800 kuna dobila dva super para hlača iz kojih mi ne ispada gorni dio dupeta a bedra ne vape da im vratim nazad njihovu cirkulaciju). Nakit, cipele, sve je na meni pretpotopno. Ne izlazim iz kožne jakne koju sam kupila na proljeće. Kosa mi je izrasla u glupi bob i puštam je jer nemam novaca da je redovno sređujem u frizeraju. Osim torbe koju mi je kupio Tata i Hermesove marame koju mi je poslala Najbolja (jer blijedoljubičasta boja i print na marami ne idu na njen ten) nemam apsolutno ništa novo.
Nemam čak ni manikuru! Već tri mjeseca imam svoje nokte! Prvi put nakon 9 godina umjesto lijepog dugog frencha ja imam kratke obične PRIRODNE nokte!
Doduše, u odličnom su stanju. Frendica mi je dala nekakav Alessandrov nail hardener (ostalo joj pola bočice), pa sam par tjedana premazivala nokte njime, ne vjerujući u nekakve konkretne rezultate, ali čudo se dogodilo, i sada imam stvarno čvrste nokte koji se ne listaju. Investirala sam tek u Diorov Rouge Noir lak, jer ipak je to najsavršenija boja koja odgovara uz moj ten... ali ne više samo za nokte na nogama, nego ga sada koristim i na rukama. I ekstatično sam sretna. A poslušala sam i Mamin savjet, i nokte sređujem onako kako ih je ona sređivala davno, davno, kad još nije bilo normalnih civiliziranih preparata za njegu. Namočim ih u toplu vodu s limunom, da se izbijele mrlje i žutilo od cigarete, potisnem kožicu i zanoktice, ispoliram krpicom za čišćenje naočala, bijelom olovkom za oči napravim natural french ispod nokta i premažem nekakvim prozirnim lakom za njegu. A na kraju na zanoktice stavim bademovo ulje. I zapravo izgledaju sasvim ok.
Samo što ih ja ne volim ovako natural.
Nepraktični su.
Osjetljiviji su od gela. Ne mogu ni kuhinju oribati s njima bez rukavica. A umjetni nokti su tako genijalni kad treba čistiti po stanu...

I nije stvar samo u izgledu.
Možda jesam malo snob, ali mislim da bi me činjenica da frajer nema posao u startu ohladila od njega.
Mislim, kojeg će mi vraga nezaposleno muško koje bi ja morala hraniti i davati mu za kavu i kladionicu?
Pa sam nekako cijelo vrijeme živjela u uvjerenju da ću ako izgubim posao, zaglavim u dugovima, i od fine, uredne, zaposlene, sređene i perspektivne cure postanem tridesetdvogodišnja besposličarka, automatski postati neprivlačna. Tj. da ću upasti u kategoriju poj.../odj... žena. Onu u kojoj su zaglavile neke moje drage prijateljice, sve redom rastavljene, superzgodne, pametne, uspješne, većina njih s djecom, stambeno sređene, normalne po svim kriterijima, ili cure s djetetom, raznorazne samohrane majke, pa zatim curke i žene koje su tridesetu prevalile neudane... Dakle, u kategoriju koju većina mojih zločestih frendova smatra dobrima samo za jednu stvar.
Ali jok!
Izgleda da ima nešto strašno privlačno u ženi koja ostane nezbrinuta, nezaštićena i bez prihoda.
Odjednom bi se svi brinuli za nju. Štitili je. Pomagali, radili usluge, tražili joj posao. Ženili je.
Istu stvar su primjetile i prijateljice/kolegice iz jedne moje stare firme, koja je upravo u debelom bedu i na rubu propasti. To što cijela Hrvatska u udarnom terminu Dnevnika zna u kakvom su glibu i koliko već nisu primile plaće, nije nimalo narušilo njihovu privlačnost.
Dapače, moju A je zaprosio tip koji joj je dvije godine zagorčavao život dok je ona ganjala karijeru.

A ja sam spojila ugodno s korisnim. Kako nemam novaca za kavu – dejtam. A budući da moji doma u zadnje vrijeme zahtijevaju kaloričnu hranu, liniju održavam tako da izlazim na večerice i biram samo light povrće i piletinu.
Između pet ozbiljnih kandidata izdvojila sam dva kojima sam posebno sklona.

Jedan je zlatni spltski dečko, par godina mlađi od mene, poduzetničko dijete koje nema vremena za ženskarenja i gluposti jer radi kod staroga ko konj. On bi se baš nekako rado ženio i radio djecu, da i to napokon više obavi, pa da bude miran. Zgodno je, pouzdano, stabilno i milo stvorenje.
Sviđa mu se to što nisam baš pretjerano normalna u glavi, i misli da sam super jer:
1. Za razliku od čopora praznoglavih utegnutih komada za udaju koji se motaju oko njega i njegovih frendova sa mnom ima o čemu pričati;
2. Jer naši izlasci završavaju na blesavim mjestima, satima se vozamo i slušamo naglas glazbu koju smo obožavali dok smo bili balavi, netaknuti poslom i obavezama i smucali se po gradu po cijele dane i noći;
3. Jer obožava moje kuhanje;
4. Jer misli da sam savršeno dovoljno luda da budem idealna protuteža njegovoj ozbiljnosti.

Drugi kandidat je... pa, također zlatno splitsko dijete potkoženih roditelja. Profesionalni sportaš. Otprilike mojih godina. Ne baš pretjerano duhovit i pametan, ali pouzdan, stabilan, dobar, drag, potpuno predan onome što radi, i oh tako solidno situiran. Tretira me kao princezu. Ispunjava sve moje želje. Mazi i pazi. Udovoljava.
A misli da sam super jer:
• Vidjeti svih pet gore navedenih razloga.

Što je sve dobro, odlično, za pet...
Ali i taaaaaaaaaaaaaaaako DOSADNO!!!

Najzabavniji od svih njih je onaj peti. Ultimativni Šarmantni Gad nad gadovima.
Na njega sam se opako navukla.
Ne zato jer mislim da je idealan kao GMOP (dok se nije pokazalo da je GMOP zapravo obični ćorak).

Šarmantni gad je oženjen i beskrupulozan. I nije muškarac za kojeg osjećam da bih mogla planirati budućnost i provesti život s njim.
Ali je zabavan i uzbudljiv.
I usto imam osjećaj kao da dejtam svoju mušku polovicu.
Na neki način smo prokleto previše slični. On sa mnom pokušava zaliječiti slomlje o srce, ja pokušavam svoje zaliječiti s njim.

I sve u svemu, čini mi se da je napokon došlo vrijeme da se iskobeljam iz osobne emotivne i financijske krize.
Jer život je uspješan i uzbudljiv onoliko koliko se same potrudimo da ga učinimo takvim.
Naravno, uz pomoć dobrih prijatelja, osobnog šarma, truda i posvećenosti svojoj dobrobiti... i uzbudljivih muškaraca.


22.11.2009. u 17:54 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)