Najtužnija stvar koja se može dogoditi ženi u najboljim godinama jest da je sašije zakašnjeli mamurluk u petak navečer...
I to kad žena ima planove za taj petak navečer!
Čak i ako se pod planovima podrazumijeva ležanje pred tv-om, slušanje Carly Simon (da, znam cijelu You're So Vain na pamet, ima neko nešto protiv?) u kombinaciji s Kennyjem i Dolly (da, obožavam Islands In The Stream, ja i B uvijek pjevamo tu stvar na karaokama kad se napijemo i dokopamo karaoka – na sveopći užas prisutnih...). I čitanje Vanity Faira. Knjige, ne časopisa. Totalno obožavam Becky Sharp, pogotovo kad je glumi Reese Whitterspoon.
B je zbrisao navečer za Berlin (ipak nije izdržao), ja sam se dokopala knjige i složila playlistu, opskrbila se Buittoni dvopekom (najlaganiji je), smiksala još paštete i stavila je da se stisne u frižideru (to mi je zapravo nova dijeta. Domaća pašteta od tune i inćuna, dvopek, i ujutro dva grejpa. Funkcionira totalno!)...
I onda je odjednom krenula glavobolja...
Kod žene u ranim tridesetim glavobolja se pojavljuje rado i često, iz različitih razloga.
Jedan od najčešćih razloga je, na primjer, izostanak sna u kombinaciji s alkoholom i ponekim lakšim opijatom, te još malo nepotrebnog alkohola u vrijeme ručka.
Ali da krenem ispočetka, i da pojasnim da je za moju jučerašnju groznu glavobolju zapravo kriv ovaj blog.
Jedna od posljedica pisanja bloga je i ta da žena, između ostalog, upozna različite zanimljive ljude, a prije svega žene.
Kad komunikaciju preko bloga prebaci na Facebook, a svi znamo da je Facebook Sotonino djelo, neminovno je da idući korak bude upoznavanje uživo.
Pogotovo ako skužimo da je zanimljiva žena s bloga tim više zanimljivija jer poznajemo neke iste ljude, među kojima je i moj bivši dečko Duhoviti, a bogami i Oženjeni, o kojem sam tako žudila čuti poneki trač.
A kud ćeš bolje prilike za to nego što je svirka još jedne zanimljive žene s bloga!
Tako sam i ja u četvrtak otišla na Libertybell, da bih se i službeno upoznala s Dragicom!
Dogovor je bio da se nađemo u toj Sobi, ali kako se ja po zagrebačkim spotovima van linije tramvaja i daleko od fancy mjesta za izlazak snalazim ko slijepac među kaučevima u Emmezeti, tako sam zabrijala i da se mjesto nalazi u Paromlinskoj a ne Magazinskoj, pa sam umjesto desno od Cibone skoro završila negdje iza Lisinskog.
A i tu Sobu nije bilo baš jednostavno za naći, unatoč tome što sam nabasala na još dvije-tri grupice ljudi koji su tražile mjesto gore-dolje po ulici i koje su formirale omanji izgubljeni čopor u potrazi za.
Nek mi to bude upozorenje za budućnost. Naime, to što sam plava me automatski čini nesposobnom i nesnalažljivom na ulicama, i ubuduće ne smijem pristati na ništa manje od livriranog šofera sa gps-om u autu koji će me dovesti točno od točke A do točke B, bez gubljenja, skretanja s puta i smrzavanja u tanušnom svijetlom kaputu koji je nerazumno odabrala moja mama!
Srećom, Dragica mi je telefonski objasnila da ću morat hodat dio puta, u zadnji čas, kad sam bila pred liftom, pa sam se okrenula za 190, vratila u stan i zamijenila štule za ravne čizme... Inače bi me uz mamurluk morila i bolna stopala.
A kako je sada red da kažem i nešto o svirci, moram priznat da mi je bilo lijepo. Da me bacilo na nostalgiju. I da sam crkla od ljubomore!
Žena ima lijepe pjesme, lijepo obrađuje tuđe i ima lijep glas. I osjećala sam se lijepo i melankolično, kao kad sam bila studentica i umirala od neuzvraćene ljubavi prema jednom neurednom, duboko depresivnom i jedva punoljetnom basistu uz Mazzy Star ili Neila Younga u cd playeru (samo što žena puno ljepše pjeva od Neila Younga, definitivno!).
I atmosfera je bila lijepa i intimna, prostor pun frajera od kojih ih veliki broj još uvijek ima dugu kosu, a žena s akustičnom gitarom na maloj pozornici je nosila kariranu suknjicu i maslinastu majcu i Martensice, i imala sam osjećaj kao da se nalazim usred Singlesa ili Trgovaca, s tragovima Chasing Amy.
Što je jako dobro. Jer nostalgija je pozitivna emocija.
Osim toga, i rane 90-e su bile jako dobro vrijeme. Glazba je bila pametna i podrazumijevala je sudjelovanje mozga u svom stvaranju, moda nepretenciozna i nije bilo toliko skupo biti u trendu ako je Dida imao pun ormar ofucanih kariranih radnih košulja, reći nekome da izgleda ko Courtney Love je u to vrijeme još bio i kompliment, a i MTV je imao nekog smisla...
A i žena koja lijepo pjeva izgleda bezobrazno dobro i nepristojno je zgodna, petite tip, djevojčica, i totalno sam ljubomorna jer je rekla koliko ima godina! Nije pošteno!
Zapravo se trudim dati jako puno komplimenata, ali ne znam kako mi ide. Jer ja zapravo volim davati komplimente samo kad znam da će biti uzvraćeni nečim tipa: neeeee, na tebi puno bolje izgleda, ti se puno bolje držiš, moja torba nije ljepša od tvoje....
Dakle, bila sam melankolična dok nisam trgla dvaput trostruku votku sa sokom od jabuke.
(zgodna mješavina koju sam otkrila na jednom neobičnom izletu u Albaniju, koji je izgledao manje više kao balkanska verzija Prijezira i Straha u Las Vegasu, samo bez halucinogenih opijata jer je prirodno sve oko mene bilo kao u nekom jako neobičnom tripu... I kad je konobar u tom pubu u Tirani votku sa sokom od ananasa preveo kao golemu čašu do 2/3 punu votke i nadopunjenu sokom od jabuke, što mi se svidilo, a ispijanje samo dvije takve čaše je rezultiralo time da sam gnjavila 5 muškaraca u svom društvu pričama na pijanom engleskom o tome kako je moja pokojna Baka jača legenda od Žuži Jelinek i zatim se jedva dovaljala do hotela, ali to je već neka druga priča...)
Osim Dragice, koju sam imala u planu službeno upoznati uživo tu večer, upoznala sam i njenu frendicu D, koja je još jedan dokaz da su tridesete nove dvadesete, i da žene u tridesetima sasvim dobro šišaju studentice, izgledom i duhom!
Pa smo nakon svirke odlučile otići kod D doma, na još alkohola i hrane, ometati D-inog dečka koji je bezazleno planirao raditi do kasno u noć.
Lijepo je i ugodno kad žena otkrije da se združila s istomišljenicama jednakih sklonosti. U prijevodu, pijandurama željnima nečeg masnog i kaloričnog iza ponoći.
A što ima masnije i kaloričnije u sitne noćne sate od pizze?
Problem nastaje kad se žene zažele pizze u 15 do ponoć, a na skoro svakom od 50-ak letaka za dostavu koje D ima doma lijepo stoji da dostavljaju do 23 sata, eventualno do ponoći, pa se Dragica prihvatila zadatka da obradi onih nekoliko koji ipak dostavljaju do ponoći, ali bezuspješno, jer su nam očito svima trima satovi kasnili bar 15 minuta (drugog objašnjenja za otkantavanje od strane pizzerija jednostavno nema!).
Ali, kako sam ja pročitala i Tajnu i Alkemičara, i kako sam upućena u to da kad nešto jako želiš onda se cijeli svemir uroti da to i dobiješ, a u ovom slučaju tri su žene očajnički trebale pizzu, tako mi je bilo sasvim normalno to što je Dragica otkrila letak pizzerije na Britancu koja radi do 2...
Na žalost, unatoč tome što je Dragica šarmirala frajera pričom o tome kako tri gladne plavuše upravo umiru za pizzom, i što je šarmantni frajer s druge strane slušalice bio jako razgovorljiv, ispalo je da oni ipak ne dostavljaju na Trešnjevku, pa je D iznijela kulena na stol, a bogami odnekud izvadila i čvarke. Ali to jednostavno nije bilo to...
Dok nije zazvonio telefon, a šarmantni frajer od maloprije (živio T-Com i usluga ispisa brojeva!) predložio da pošalje auto po nas i da tu pizzu, ako je već tako stravično želimo, dođemo konzumirati na licu mjesta! Naravno, on će poslati auto po nas...
Fakat, kad se tri plave glave udruže u želji da jedu nešto, i kad to stvarno strasno žele (dvije, zapravo. D nije imala toliko strašno izraženu želju, vjerujem da bi se ona bila zadovoljila i nareskom...), onda se cijeli Svemir angažira da se ta želja ispuni!
A frajeri su ispali da ne mogu biti bolji!
Em su nam dali i još alkohola, em smo dobile pizze upravo onakve kakve smo htjele, em su bili pristojni i nisu nas davili ili pokušali dobit protuvrijednost konzumiranog u naturi, pa su još ispali i relativno zabavni i malo stidljivi... Ali najbolje je na kraju bilo to što nisu tražili da platimo konzumirano, i još su nas lijepo odveli kod D doma!
Gdje smo nastavile s ugodnim ženskim druženjem...
Vezano uz koje ovim putem molim Dragicu da joj ni u kojem slučaju ne padne na pamet postati na Fejsbuk video zapise ušlagiranih ženskih ispovijedi o seksualnim podvizima, broju frajera i ostalim bedastoćama koje su se trkeljale, jer ako to napravi bit ću prisiljena izvršit harakiri.
Što bi moglo biti poprilično bolno i problematično, budući da Najbolja doma ima samo tupe fancy noževe za mazanje maslaca i rezač za pizzu...
Druženja sa novim i zanimljivim ženama mogu biti strahovito poučna i puna novih iskustava.
Tako sam, na primjer, od D saznala neke nove stvari o matematici u stvarnom životu koje prije nisam znala.
Na primjer, da matematika može biti prilično relativna stvar kad se smjesti u kontekst društvenih i spolnih odnosa.
U takvim slučajevima, saznala sam, broj 20 se na brojevnom pravcu smješta negdje između brojeva 10 i 15. Naravno, samo kad je o muškarcima riječ. (Zapravo, kad malo bolje razmislim, i broj 60 se nalazi negdje između 53 i 55. Kad je o kilama riječ. A 32 je između 26 i 29. Kad je o godinama riječ. Jedva čekam početi naučeno primjenjivati u praksi...).
Na žalost, D i Dragica su uspješno zaspale negdje oko 3 sata, a ja sam standardno potpala pod utjecaj punog mjeseca koji na mene uvijek djeluje jednako – opali me nesanica.
Pa sam još koji sat gledala televiziju.
Kad žena odspava tek sat-dva, to ponekad može djelovati pogubno po njenu koncentraciju.
Pogotovo ako za par sati ima odraditi dva važna sastanka.
Tako sam imala vremena tek dovući se doma, presvući se i promijeniti šminku, i izvući jadnog B-a iz stana.
I to brže nego što sam to bila u stanju, jer naša spremačica totalno ne voli kad joj smetamo po stanu dok radi (ne želim ulaziti u njene metode, jer tako savršeno uglanca parket i počisti ispod svakog komada namještaja, a i-za razliku od mene-savršeno uredno navuče imbotidu u navlaku i nategne posteljinu bez mane...).
I nakon kavice sa B-om koji je gunđao jer sam ga zanemarila zbog prokletog Fejsbuka naći se na ručku s Klijentom/Partnerom.
Ne znam jesam li spomenula da Klijent/Partner ima sestru koja mu zapravo hendla poslove od ovakve vrste.
I da su oboje rusi.
A rusi su jako čudna rasa.
Kad Klijentova/Partnerova sestra nije u Hrvatskoj, raditi s tim čovjekom je skroz jednostavno i ok.
Kad je njegova sestra u Hrvatskoj, jako je teško ostati fokusirana na posao.
Jer svaki sastanak sa Ruskom Sestrom podrazumijeva sastančenje uz hranu.
A svako takvo sastančenje uz hranu sa sobom neminovno povlači i konzumaciju povećih količina alkohola, onako pravo ruski.
Na sastancima na kojima je prisutna i Ruska Sestra zapravo se jako malo toga može napraviti. Obično nabacimo nekoliko brief ideja, onda se trudimo ne pasti u alkoholnu komu (ja i B) dok Ruska Sestra i njen brat izgledaju i funkcioniraju ko da su popili jedan juice i dvije kave, a nakon toga ionako sve riješavamo mailom i telefonom.
Budući da ja zapravo nisam bila svjesna da se uopće nisam ni otrijeznila od večeri prije, nego sam još bila i ponosna kako sam sva bistra i svježa, tako sam pristojno popila za ručkom/sastankom neko vino, blago se cvrcnula (bar se meni tako činilo, mada B tvrdi da sam bila delirično vesela i lupetala svašta), obavila tako raspoložena još i kave s TT i M-om (ok, lažem. Uz kavu sam popila i mali Freixenet. Sa slamkicom. Pjenušavo vino je, kao i svako drugo vino, ipak prehrambena namirnica... I užasno nepristojno prisvojila M-ov laptop i baljezgala po internetu dok su oni pokušavali komunicirati sa mnom. A navodno sam i očijukala s konobarom u Floresu i gnjavila ga dozlaboga...), i vratila se doma radosna i svježa. Oprala mašinu crne robe i mašinu posteljine. Kuhala. Pričala na telefon. Spržila bon od 100 kuna na Simpa internet (srećom sam obradila Najbolju pa tijekom idućeg tjedna očekujem i MaxAdsl doma...) a da nisam radila ništa pametno nego igrala igrice na Fejsu.
Mamurluk i glavobolja su došli tek predvečer...
Mada vjerujem da me sigurno ne bi sašilo da sam nastavila pit.
A kako u stanu nisam imala ni Aspirin za ublažavanje glavobolje ni Normabel da barem zaspim, a posjet apoteci u ulici je u takvom stanju bio totalno neizvediv, tako sam bila prisiljena provesti još jedan totalno promašen petak doma i u agoniji...
Ponekad se stvarno stavim u situaciju da moram preispitivati svoje prehrambene navike (alkohol se ipak proizvodi od voća i povrća, a ima i kaloričnu vrijednost, dakle spada u hranu!).
Polako ulazim u godine kad tijelo više ne može držati ritam s glavom.
Možda je krajnje vrijeme da donesem odluku da ću s trideset i petim rođendanom početi voditi zdraviji život. I ove tri godine koje su mi preostale do tridesetipete iskoristim da se dobro informiram o tome kako se vodi zdrav život.
Živili vi meni!
P.S. Dragice, dobrodošla u moj svijet besplatnih obroka!!! Uloga muškaraca je, između ostalog, da budu hranitelji. Ja sam jako konzervativna po tom pitanju...
P.P.S. Jesam li spomenula da je B bijesan na mene jer sam rekla da ću ostat vani tek par sati, a na kraju me nije bilo više od dvanaest sati doma. Za to vrijeme on je čamio sam s psom u stanu, zaključan iza blindo vrata, pripit i obuzet različitim paranojama (od one da će dobit moždani udar, do straha da odjednom ne bukne požar a on ostane zaključan i vatrogasci ne mogu do njega...).
Srećom, B nije sposoban biti jako bijesan na ljude koje voli, možda tek tu i tamo malo objesi nos i glumi uvrijeđenu primadonu, ali ionako je ovisan o meni pa je ipak sve ok...
Post je objavljen 14.02.2009. u 18:33 sati.