Problem bivanja zaposlenom kod najboljeg frenda je, između ostalog, i to što moje radno vrijeme ne završava u neki-sat.00, nego sam dužna biti dostupna 24/7. I to kad mi se hoće i kad mi se ne hoće.
Ali kako mi onaj som ojra mjesečno na računu u trenutačnoj kriznoj situaciji i više nego treba (mada sam ja i bolje zarađivala, da se razumijemo. Ali i znojila dupe u uredu i na putu po cijele dane... što sada nije slučaj), a i pukla bih da baš ne radim totalno ništa, plus treba mi stavka u cv-ju za ovo šuplje doba formalne nezaposlenosti, tako se nemam što žaliti.
Ali nekad zna biti skroz naporno.
B se u četvrtak vratio iz Berlina užasno razočaran u G-a, s gomilom obaveza na grbači koje je trebalo riješiti, a usto još i očajnički gladan provoda.
A ja sam žena na rubu 32-e, koja ne rabi opijate da bi nabildala izdržljivost, i nije mi lako pratiti njegov hormonizirani tempo.
A bogami ponekad ni njegov karakter...
Npr, B je nemoguć kad sebi nešto zabije u glavu. Također je nemoguć i kad je gladan. Kad se to dvoje nakon cijelog jutra obilaženja odvjetnika, plaćanja računa po bankama i kupovanja još jedne nepotrebne Diesel modre kožne jakne (za njega. Meni je kupio novčanik i slatku torbicu boje petroleja, i sredio mi karticu za popust) spoji, dobijemo totalno i apsolutno nemoguću kombinaciju naporne gladne tetke koja zahtijeva da idemo u japanski restoran muža od Ive Majoli u kojem još nije bio. Jer on voli azijsko, a i užasno ga zanima kakav je interijer...
Naravno, kako sam ja totalna gastro seljanka i nefancyfood cura kojoj se želudac okreće na sve kuhinje osim domaće, tako sam sa svoje strane ja histerično molila i kumila nasred Trga da ne idemo tamo, jer neću, ne mogu i ne želiiiim!!!
Zatim smo idućih pola sata pregovarali oko mjesta za jelo, što je bilo poprilično gadno jer je B zapeo za azijsko, a ako već nije japansko ili kinesko, onda da bar idemo jesti u Plato ili Balon ili People's...
Da ne bi! U Platou uvijek ostanem nekako gladna, a i atmosfera mi je glupa. Uostalom, do Centra Kaptol mi se nikako nije dalo pješke u štikletinama u kojima sam balansirala po centru cijelo jutro, noge su mi bile u jadnom stanju i naticale u čizmama ko tijesto. Balon je bio dozlaboga daleko a i tamo mi je uvijek nekako gužva, a People's mi, unatoč fenomenalnoj krem juhi s pinjolima na koju sam slaba, užasno ide na živce jer je istovremeno i glupi kafić, pun ljudi na pauzi u vrijeme ručka, i nikako mi se nije dalo plaziti do tamo... Zatim je B htio u Zlatnog medu jer se tamo uvijek dobro naždere i zacementira pivom, ali meni Zlatni Medo smrdi i uvijek mi dođe zlo...
Na kraju sam se sjetila tune u sezamu na žaru i, nakon više od 45 minuta žučnog natezanja napokon smo se dogovorili za The Hole In One.
Tako otprilike izgleda svako dogovaranje između mene i B-a.
Najmanje pola sata natezanja oko bilo čega.
Unatoč tome što ga jednostavno obožavam, nekad stvarno dobijem želju da ga umlatim!
I želja me ne pušta cijelo ovo vrijeme, još od petka..
Sve je, naime, počelo s izlaskom.
Kad je B jako razočaran u ljubavi, on strahovito želi ići van i odmah naći komada za utjehu.
Posljednji put kad je bio u ovakvom stanju (a to je bilo prošle godine) izlazak je započeo u Globalu, nastavio se u Ludnici, a završio tako što je B bio previše komiran da bi se sjetio reći taksistu svoju točnu zagrebačku adresu. Kako Najbolja, TT i još neka cura koja je bila s nama jednako kao i ja nisu imale kod sebe više gotovine za taksi, tako smo završile u Palaceu gdje je B uzeo apartman od oko 2000 kuna, i gdje smo zajedno s dečkom koji je trebao biti njegov ljubavni plijen za tu noć buljile u tv na nekakvim groznim svijetlim foteljama, praznile minibar i žderale usput kupljeni burek, dok je B hrkao u sobi.
Ovaj put sam odlučila mogućnost takvog epiloga sasjeći već u korijenu.
A imala sam i plemenitu misiju..
Naime, svi znamo da je gay bestić neizostavni modni dodatak svake normalne neudane žene iznad trideset. Esencijalni aksesoar, nešto kao par mekanih svijetlih Tod's mokasina od brušene kože (ružne dozlaboga ali udobne), par skupih i cool traperica u kojima dupe izgleda ko avion i koje se nose u svakoj prilici, svijetli v-puloverić od (pravog, po mogućnosti) kašmira i komplet Balmainovih clip-on umetaka za kosu, customizirano ošišanih (ok, moji mi bojom više ne odgovaraju, a i kosa mi je prekratka ali nabavit ću nove).
Gay bestić, dakle. GNP.
Ja ih imam čak dva najbolja. Jednog sam imala još i prije nego je postao obavezan, i jednog koji je moj glas razuma (taj drugi definitivno nije B. Ja sam B-ov glas razuma, čime se postojanje B-ovog razuma potpuno dovodi u pitanje).
S1¸nema niti jednog.
Zato sam je odlučila izvesti van sa svojim frendovima, u sam showroom, u mini mall, da odabere si jednog GNP po svom ukusu i svojim potrebama.
Volim G bar, mada sam bila tek nekoliko puta.
Ugodno se osjećam, iz nekoliko razloga.
Prvo, jer moji dragi prijatelji B, M, T, T2 i ostali mogu biti upravo onakvi kakvi jesu, i to na javnom mjestu. Ne volimo kad moramo strahovati od homofobno nastrojenih seljačina kakvih se može naći svugdje drugdje.
Drugo, jer nikoga nije briga i niko u društvu me ne gleda sa spolnim interesom ako mi pola sadršaja dekoltea iscuri iz haljine dok pijana teturam od wc-a u bolesno visokim Jessica Simpson peep toe pumpericama i pokušavam nategnuti bolero preko haljine… Jer ekipu moje cice zanimaju koliko i mene državni udar u Gruziji (ok, u jednom trenutku me je zapravo i zanimao državni udar u Gruziji. To popodne sam šaltala po kabelskoj i na CNN-u slučajno nabasala na direktni prijenos državnog udara u Gruziji, pa sam uzela sokić i pistacije i gledala ljude na ulicama i neke likove u kožnim jaknama kako upadaju u Parlament, ali to je nebitno za ovu priču…)
Treće, jer nema onog pritiska kao na standardnim okupljalištima, na kojima moram naći neki objekt za gledanje, odbijati majmune sa seljačkim spikama i pazit kako se ponašam… jer se, kao, tako izlazi navečer van.
I četvrto, najvažnije, mogu se nalijevat pjenušavim vinima ko bakantica jer boca Freixeneta košta samo 120 kuna. Ako i naručim samo za sebe par boca nečega što ostatak društva ne želi piti, ne moram strahovati od pritužbi da je izlazak sa mnom bio skup.
Nakon fajrunta nekako sam se nadala da ćemo ja i S2 zbrisati na još jedno pićence do Ritza pa polako doma, ali kako se B prilijepio za dečkića koji mi se nimalo nije sviđao (još uvijek mi se ne sviđa), a koji je tu večer zalijepio za neko grozno stvorenje s aknama u prljavoružičastoj košulji, tako sam jednostavno morala otići gdje i on da bih ga držala na oku. Da ne počini neku totalnu idiotariju.
A on je odlučio poći za dečkićem.
Koji je odlučio otići u Fanatik.
Ne volim Fanatik.
Prestara sam za gužvanje u mračnoj rupi, a i prestara za lelujanje u gužvi na golemim i pregolemim petama, guranje među razvaljenim tjelesima, pilanu od glazbe (ja volim tu i tamo prepoznati melodiju ili čuti pokoji vokalčić). A najviše na svijetu mrzim mjesta na kojima nemam garderobu za odlaganje skupog i osjetljivog Marella kaputa koji upija smrad i privlači fleke...
Uostalom, tamo nisam našla nikog zanimljivog za sebe.
A i B-a sam teškom mukom odvukla doma, tek kad je i sam postao svjestan da ga je objekt žudnje stavio na led do sutra i potpuno se posvetio Aknama.
Ali ne prije 3 sata. Ujutro.
Nakon samo 5 sati sna trebalo je trčati po Avenueu (prokleti nerad nedjeljom!!!) i zatim hvatati zubato sunce na Špici, zatim se još malo družiti s curama, kuhati večeru za petoro, i onda opet ići s B van.
Koja gnjavaža!
Jer B se zaljubio, i cijelu noć me ugnjetavao pričom o malome i tjerao na razuzdano plesanje, dok sam ja jedva držala oči otvorene i odbijala frendove s fotoaparatima. Naime, svi manijački postaju slike s izlazaka na Fejs, a kako sam ja imala istu crnu balon haljinu kao večer prije, samo što sam satensku crnu bolero jaknicu zamijenila ljubičastom bez rukava, izvezenom crnim perlicama i šljokicama, i usto još imala nazi frizuru na razdjeljak s 10 deka briljantina jer nisam stigla oprati kosu od jučer i srediti frizuru, i grozni make up s tamnoljubičastim ružem (neuspjeli hommage Nadiji Auerman i ranima 90-ima), sve to začinjeno očima krvavim od neispavanosti, potkožnim prištem na bradi i kiselim osmjehom, nisam nimalo bila raspoložena da se takve moje slike pojave na netu!
Ništa na svijetu ne mrzim više od prisilnih izlazaka van!
Pogotovo kad cijelu nedjelju moram provesti radeći s B. Koji je već u podne bio od ljubavi sav svjež ko visibaba, za razliku od mene, koja sam bila sva uvenula ko buket prašnjavo ljubičastih ruža koji sam dobila u subotu na Špici od frenda kojeg nisam vidila 100 godina i koji mi je na brzinu kupio cvijeće koje obožavam da se iskupi za mjesec dana odgađanja kave, a ja ih zaboravila stavit u vodu…
Srećom, B je u ponedjeljak otišao.
A zajedno s njim je netragom nestao i moj status cure u vezi.
Naime, u nedjelju navečer je Oženjeni bio na tv-u. Budući da ne komuniciramo već nekih tjedan dana, ja sam se, naravno, zatelebala ko guska.
A još kad sam skužila koliko je seksi, koliko ga kamera ljubi, i koliko umirem za njim mada neće i ne može bit moj, pala sam u stanje koje bi se moglo opisati kao čista desetka na TZC ljestvici (Totalno Zrinka Cvitešić, nova mjerna jedinica za razočaranje vezom s oženjenim ocem obitelji).
Cijelu noć sam prosjedila na kauču, s daljinskim u ruci, obuzeta poražavajućim otkrićima i mračnim mislima, potpuno nesvjesna programa na tv-u pred sobom (čak i kad sam skužila da mi je daljinski zaglavio na Privateu i da zapravo već nekih 10-ak minuta buljim u full screen prizor dvostruke penetracije u krupnom planu, na golemoj plazmi, sa svim detaljima kao što su prišt pod puderom na dupetu ili ružni patlidžan pod smeđom kobasom totalno bijelog frajera… fuj! Koga to može uzbudit uopće?).
Ja možda nisam baš najsavršenija osoba na svijetu, ali ne mogu lagati sebe, niti mogu lagati druge ljude. Dobre ljude kojima je stalo do mene.
Niti biti u vezi s nekim do koga mi je stalo kao do lanjskog godišnjeg odmora (koji je trebao biti divan, ali je zapravo bio bezveze i sav na silu).
Oženjeni je kao Bottega Veneta torba koju strašno želim, koju mi je susjeda od Nezakonitog jednom posudila na par dana, i za koju znam da nikad neće bit moja jer je ne mogu sebi priuštit.
A Tugaljivi je kao kopija iste koju sam kupila na poslovnom putu u Dubaiju, u Karami, i koju sam poklonila frendici V nakon što je 8 mjeseci čamila u ormaru. Jer mada je do u detalje izgledala kao prava, bila jednako lijepa i jednako predmet želje, ipak nije bila prava stvar. Nisam se mogla osjećat ugodno s lažnjakom obješenim preko lakta dok mi srce krvari za pravom… (a možda je to imalo i neke veze sa time što bi ionako svi oko mene znali da teško da sam mogla si priuštiti PRAVU Bottegicu, ali to nije relevantno za ovu usporedbu).
A meni srce krvari za Oženjenim.
I jednostavno ne mogu nekoga tako divnog kao što je Tugaljivi povlačiti za nos.
Da sam sposobna za takvo nešto, do sada bih već bila dobro udana za nekakvog šupljoglavog nogometaša ili “poduzetnika”/poduzetnika kalibra Ante Gotovca.
Tako da sam sada opet solo.
Sama i totalno nesretna.
Da je Bog htio da žene u tridesetima budu same, sigurno bi napravio da budu sretne ako su već same…
A zvučim li ja kao sretna žena?
Post je objavljen 25.02.2009. u 20:20 sati.