Dar mar u G bar... P.S. Jesam li spomenula da sam opet single?

Problem bivanja zaposlenom kod najboljeg frenda je, izmeðu ostalog, i to što moje radno vrijeme ne završava u neki-sat.00, nego sam dužna biti dostupna 24/7. I to kad mi se hoæe i kad mi se ne hoæe.
Ali kako mi onaj som ojra mjeseèno na raèunu u trenutaènoj kriznoj situaciji i više nego treba (mada sam ja i bolje zaraðivala, da se razumijemo. Ali i znojila dupe u uredu i na putu po cijele dane... što sada nije sluèaj), a i pukla bih da baš ne radim totalno ništa, plus treba mi stavka u cv-ju za ovo šuplje doba formalne nezaposlenosti, tako se nemam što žaliti.
Ali nekad zna biti skroz naporno.

B se u èetvrtak vratio iz Berlina užasno razoèaran u G-a, s gomilom obaveza na grbaèi koje je trebalo riješiti, a usto još i oèajnièki gladan provoda.
A ja sam žena na rubu 32-e, koja ne rabi opijate da bi nabildala izdržljivost, i nije mi lako pratiti njegov hormonizirani tempo.
A bogami ponekad ni njegov karakter...

Npr, B je nemoguæ kad sebi nešto zabije u glavu. Takoðer je nemoguæ i kad je gladan. Kad se to dvoje nakon cijelog jutra obilaženja odvjetnika, plaæanja raèuna po bankama i kupovanja još jedne nepotrebne Diesel modre kožne jakne (za njega. Meni je kupio novèanik i slatku torbicu boje petroleja, i sredio mi karticu za popust) spoji, dobijemo totalno i apsolutno nemoguæu kombinaciju naporne gladne tetke koja zahtijeva da idemo u japanski restoran muža od Ive Majoli u kojem još nije bio. Jer on voli azijsko, a i užasno ga zanima kakav je interijer...
Naravno, kako sam ja totalna gastro seljanka i nefancyfood cura kojoj se želudac okreæe na sve kuhinje osim domaæe, tako sam sa svoje strane ja histerièno molila i kumila nasred Trga da ne idemo tamo, jer neæu, ne mogu i ne želiiiim!!!
Zatim smo iduæih pola sata pregovarali oko mjesta za jelo, što je bilo poprilièno gadno jer je B zapeo za azijsko, a ako veæ nije japansko ili kinesko, onda da bar idemo jesti u Plato ili Balon ili People's...
Da ne bi! U Platou uvijek ostanem nekako gladna, a i atmosfera mi je glupa. Uostalom, do Centra Kaptol mi se nikako nije dalo pješke u štikletinama u kojima sam balansirala po centru cijelo jutro, noge su mi bile u jadnom stanju i naticale u èizmama ko tijesto. Balon je bio dozlaboga daleko a i tamo mi je uvijek nekako gužva, a People's mi, unatoè fenomenalnoj krem juhi s pinjolima na koju sam slaba, užasno ide na živce jer je istovremeno i glupi kafiæ, pun ljudi na pauzi u vrijeme ruèka, i nikako mi se nije dalo plaziti do tamo... Zatim je B htio u Zlatnog medu jer se tamo uvijek dobro naždere i zacementira pivom, ali meni Zlatni Medo smrdi i uvijek mi doðe zlo...
Na kraju sam se sjetila tune u sezamu na žaru i, nakon više od 45 minuta žuènog natezanja napokon smo se dogovorili za The Hole In One.

Tako otprilike izgleda svako dogovaranje izmeðu mene i B-a.
Najmanje pola sata natezanja oko bilo èega.
Unatoè tome što ga jednostavno obožavam, nekad stvarno dobijem želju da ga umlatim!

I želja me ne pušta cijelo ovo vrijeme, još od petka..

Sve je, naime, poèelo s izlaskom.
Kad je B jako razoèaran u ljubavi, on strahovito želi iæi van i odmah naæi komada za utjehu.
Posljednji put kad je bio u ovakvom stanju (a to je bilo prošle godine) izlazak je zapoèeo u Globalu, nastavio se u Ludnici, a završio tako što je B bio previše komiran da bi se sjetio reæi taksistu svoju toènu zagrebaèku adresu. Kako Najbolja, TT i još neka cura koja je bila s nama jednako kao i ja nisu imale kod sebe više gotovine za taksi, tako smo završile u Palaceu gdje je B uzeo apartman od oko 2000 kuna, i gdje smo zajedno s deèkom koji je trebao biti njegov ljubavni plijen za tu noæ buljile u tv na nekakvim groznim svijetlim foteljama, praznile minibar i žderale usput kupljeni burek, dok je B hrkao u sobi.

Ovaj put sam odluèila moguænost takvog epiloga sasjeæi veæ u korijenu.
A imala sam i plemenitu misiju..

Naime, svi znamo da je gay bestiæ neizostavni modni dodatak svake normalne neudane žene iznad trideset. Esencijalni aksesoar, nešto kao par mekanih svijetlih Tod's mokasina od brušene kože (ružne dozlaboga ali udobne), par skupih i cool traperica u kojima dupe izgleda ko avion i koje se nose u svakoj prilici, svijetli v-puloveriæ od (pravog, po moguænosti) kašmira i komplet Balmainovih clip-on umetaka za kosu, customizirano ošišanih (ok, moji mi bojom više ne odgovaraju, a i kosa mi je prekratka ali nabavit æu nove).
Gay bestiæ, dakle. GNP.
Ja ih imam èak dva najbolja. Jednog sam imala još i prije nego je postao obavezan, i jednog koji je moj glas razuma (taj drugi definitivno nije B. Ja sam B-ov glas razuma, èime se postojanje B-ovog razuma potpuno dovodi u pitanje).

S1¸nema niti jednog.
Zato sam je odluèila izvesti van sa svojim frendovima, u sam showroom, u mini mall, da odabere si jednog GNP po svom ukusu i svojim potrebama.

Volim G bar, mada sam bila tek nekoliko puta.
Ugodno se osjeæam, iz nekoliko razloga.
Prvo, jer moji dragi prijatelji B, M, T, T2 i ostali mogu biti upravo onakvi kakvi jesu, i to na javnom mjestu. Ne volimo kad moramo strahovati od homofobno nastrojenih seljaèina kakvih se može naæi svugdje drugdje.
Drugo, jer nikoga nije briga i niko u društvu me ne gleda sa spolnim interesom ako mi pola sadršaja dekoltea iscuri iz haljine dok pijana teturam od wc-a u bolesno visokim Jessica Simpson peep toe pumpericama i pokušavam nategnuti bolero preko haljine… Jer ekipu moje cice zanimaju koliko i mene državni udar u Gruziji (ok, u jednom trenutku me je zapravo i zanimao državni udar u Gruziji. To popodne sam šaltala po kabelskoj i na CNN-u sluèajno nabasala na direktni prijenos državnog udara u Gruziji, pa sam uzela sokiæ i pistacije i gledala ljude na ulicama i neke likove u kožnim jaknama kako upadaju u Parlament, ali to je nebitno za ovu prièu…)
Treæe, jer nema onog pritiska kao na standardnim okupljalištima, na kojima moram naæi neki objekt za gledanje, odbijati majmune sa seljaèkim spikama i pazit kako se ponašam… jer se, kao, tako izlazi naveèer van.
I èetvrto, najvažnije, mogu se nalijevat pjenušavim vinima ko bakantica jer boca Freixeneta košta samo 120 kuna. Ako i naruèim samo za sebe par boca neèega što ostatak društva ne želi piti, ne moram strahovati od pritužbi da je izlazak sa mnom bio skup.

Nakon fajrunta nekako sam se nadala da æemo ja i S2 zbrisati na još jedno piæence do Ritza pa polako doma, ali kako se B prilijepio za deèkiæa koji mi se nimalo nije sviðao (još uvijek mi se ne sviða), a koji je tu veèer zalijepio za neko grozno stvorenje s aknama u prljavoružièastoj košulji, tako sam jednostavno morala otiæi gdje i on da bih ga držala na oku. Da ne poèini neku totalnu idiotariju.
A on je odluèio poæi za deèkiæem.
Koji je odluèio otiæi u Fanatik.

Ne volim Fanatik.
Prestara sam za gužvanje u mraènoj rupi, a i prestara za lelujanje u gužvi na golemim i pregolemim petama, guranje meðu razvaljenim tjelesima, pilanu od glazbe (ja volim tu i tamo prepoznati melodiju ili èuti pokoji vokalèiæ). A najviše na svijetu mrzim mjesta na kojima nemam garderobu za odlaganje skupog i osjetljivog Marella kaputa koji upija smrad i privlaèi fleke...
Uostalom, tamo nisam našla nikog zanimljivog za sebe.
A i B-a sam teškom mukom odvukla doma, tek kad je i sam postao svjestan da ga je objekt žudnje stavio na led do sutra i potpuno se posvetio Aknama.
Ali ne prije 3 sata. Ujutro.

Nakon samo 5 sati sna trebalo je trèati po Avenueu (prokleti nerad nedjeljom!!!) i zatim hvatati zubato sunce na Špici, zatim se još malo družiti s curama, kuhati veèeru za petoro, i onda opet iæi s B van.
Koja gnjavaža!
Jer B se zaljubio, i cijelu noæ me ugnjetavao prièom o malome i tjerao na razuzdano plesanje, dok sam ja jedva držala oèi otvorene i odbijala frendove s fotoaparatima. Naime, svi manijaèki postaju slike s izlazaka na Fejs, a kako sam ja imala istu crnu balon haljinu kao veèer prije, samo što sam satensku crnu bolero jaknicu zamijenila ljubièastom bez rukava, izvezenom crnim perlicama i šljokicama, i usto još imala nazi frizuru na razdjeljak s 10 deka briljantina jer nisam stigla oprati kosu od juèer i srediti frizuru, i grozni make up s tamnoljubièastim ružem (neuspjeli hommage Nadiji Auerman i ranima 90-ima), sve to zaèinjeno oèima krvavim od neispavanosti, potkožnim prištem na bradi i kiselim osmjehom, nisam nimalo bila raspoložena da se takve moje slike pojave na netu!
Ništa na svijetu ne mrzim više od prisilnih izlazaka van!

Pogotovo kad cijelu nedjelju moram provesti radeæi s B. Koji je veæ u podne bio od ljubavi sav svjež ko visibaba, za razliku od mene, koja sam bila sva uvenula ko buket prašnjavo ljubièastih ruža koji sam dobila u subotu na Špici od frenda kojeg nisam vidila 100 godina i koji mi je na brzinu kupio cvijeæe koje obožavam da se iskupi za mjesec dana odgaðanja kave, a ja ih zaboravila stavit u vodu…

Sreæom, B je u ponedjeljak otišao.

A zajedno s njim je netragom nestao i moj status cure u vezi.

Naime, u nedjelju naveèer je Oženjeni bio na tv-u. Buduæi da ne komuniciramo veæ nekih tjedan dana, ja sam se, naravno, zatelebala ko guska.
A još kad sam skužila koliko je seksi, koliko ga kamera ljubi, i koliko umirem za njim mada neæe i ne može bit moj, pala sam u stanje koje bi se moglo opisati kao èista desetka na TZC ljestvici (Totalno Zrinka Cvitešiæ, nova mjerna jedinica za razoèaranje vezom s oženjenim ocem obitelji).
Cijelu noæ sam prosjedila na kauèu, s daljinskim u ruci, obuzeta poražavajuæim otkriæima i mraènim mislima, potpuno nesvjesna programa na tv-u pred sobom (èak i kad sam skužila da mi je daljinski zaglavio na Privateu i da zapravo veæ nekih 10-ak minuta buljim u full screen prizor dvostruke penetracije u krupnom planu, na golemoj plazmi, sa svim detaljima kao što su prišt pod puderom na dupetu ili ružni patlidžan pod smeðom kobasom totalno bijelog frajera… fuj! Koga to može uzbudit uopæe?).

Ja možda nisam baš najsavršenija osoba na svijetu, ali ne mogu lagati sebe, niti mogu lagati druge ljude. Dobre ljude kojima je stalo do mene.
Niti biti u vezi s nekim do koga mi je stalo kao do lanjskog godišnjeg odmora (koji je trebao biti divan, ali je zapravo bio bezveze i sav na silu).
Oženjeni je kao Bottega Veneta torba koju strašno želim, koju mi je susjeda od Nezakonitog jednom posudila na par dana, i za koju znam da nikad neæe bit moja jer je ne mogu sebi priuštit.
A Tugaljivi je kao kopija iste koju sam kupila na poslovnom putu u Dubaiju, u Karami, i koju sam poklonila frendici V nakon što je 8 mjeseci èamila u ormaru. Jer mada je do u detalje izgledala kao prava, bila jednako lijepa i jednako predmet želje, ipak nije bila prava stvar. Nisam se mogla osjeæat ugodno s lažnjakom obješenim preko lakta dok mi srce krvari za pravom… (a možda je to imalo i neke veze sa time što bi ionako svi oko mene znali da teško da sam mogla si priuštiti PRAVU Bottegicu, ali to nije relevantno za ovu usporedbu).

A meni srce krvari za Oženjenim.
I jednostavno ne mogu nekoga tako divnog kao što je Tugaljivi povlaèiti za nos.

Da sam sposobna za takvo nešto, do sada bih veæ bila dobro udana za nekakvog šupljoglavog nogometaša ili “poduzetnika”/poduzetnika kalibra Ante Gotovca.

Tako da sam sada opet solo.
Sama i totalno nesretna.
Da je Bog htio da žene u tridesetima budu same, sigurno bi napravio da budu sretne ako su veæ same…
A zvuèim li ja kao sretna žena?

25.02.2009. u 20:20 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.