Priznajem da pripadam onoj vrsti žena kojima je dan nepovratno uništen ako svaka dlaka nije na svom mjestu.
Ok, ne mora to biti neki spektakularni look, ali kosa mora izgledati uredno, šminka mora biti na mjestu, a odjeća usklađena.
Inače se osjećam neudobno u vlastitoj koži.
I da, spadam u one gadne netolerantne rospije uskih vidika koje će odmjeriti i prokomentirati svaku ženu za koju im se čini da ne drži dovoljno do sebe...
Osim svojih dragih frendica, naravno. Kako ih većinu poznajem iz studentskih dana, kad sam zapravo ja bila freak u štiklama i predmet čuđenja na jaaaaako ležernom i artističkom faksu, tako ih ne mogu doživljavati nikako drugačije nego kao predivne i kompletne osobe. Unatoč sklonosti ružnim trapericama, pletenim kapama, bezobličnim ravnim cipelama, aqua e sapone licu, bezveznim bojama kose i stilskim ostacima pripadništva raznoraznim subkulturnim skupinama...
I ostalim predivnim ženama koje poznajem i volim, pa nekako zaboravim na to da ne izgledaju onako kako ja mislim da bi morale izgledati.
I koje zapravo neizmjerno poštujem jer već godinama odolijevaju mojim pokušajima da nad njima izvršim totalni makeover...
Ali, dosta je bilo digresije.
Dakle, spadam u žene kojima problematični pramen koji strši s glave okomito na ostatak kose može potpuno uništiti dan i pretvoriti ih na 24 sata u asocijalne aždaje.
Doduše, ponekad se ipak ne pretvorimo u zvijeri, ali dan nam svakako ne može krenuti nikako nego totalno krivo...
Kao moj dan jučer, na primjer.
Koji je cijeli pošao u krivo u trenutku kad sam pod tušem okrenula bočicu silvera i skužila da iz nje visi tek jedna sluzava kap šampona, a da je pod ispod police sa šamponima sav tamnoljubičast...
Naime, kako je bočica bila pri kraju, tako sam je ostavila preokrenutu na polici da ne moram ujutro cijediti šampon iz nje na silu, ali je pritom nisam i dobro zatvorila, i sve je iscurilo po pločicama.
Još gore, bijele fuge su cijelu noć upijale tamnoindigo kemikaliju, tako da sam Najboljoj uništila pod u kupaonici!
Međutim, ljubičaste fuge se dadu riješiti bijelilom za fuge, ali kosa iz koje izbija žutilo predstavlja ipak malo veći problem...
Naime, preljev se isprao, ostala je tri tjedna stara oblajhana podloga, a kako sam obnovu boje planirala za vikend tako sam se pouzdala isključivo u čarobni šampon...
Ok, boja zapravo i nije toliko strašna, samo što jednom kad zablondira žena nikad ne može bit dovoljno blond, pa me svako nesavršenstvo u nijansi dovede na rub očaja...
To još uvijek nije značilo da ću iz kuće izaći s lošom frizurom.
Trenutak jeze sam doživila kad sam ugledala fen koji sam prije tuširanja ostavila na kauču!
Moj predivni profesionalni fen s uskim grlom i malim difuzorom, idealan za ravnanje na četku i sve oblike blow drynga je ležao na podu, difuzor odvojen od fena i razbijen, a kraj njega terijerk s izrazom beskrajne krivnje u očima i spremna zbrisati pod stol u slučaju da se mašim novina...
Pas je, naime, navikao da pripremljen fen na kauču znači da je vrijeme za kupanje, nakon kojeg dolazi sušenje koje ona mrzi iz dna duše, pa je odlučila u mojoj odsutnosti obračunati se s mrskim neprijateljem...
Ok, dalo se preživjeti. Mada sam navikla kosu napola oblikovati četkom dok je sušim, da mi ostane manje posla s peglom.
Ali nema veze, prosušit ću je na brzinu, a peglom ću zatim riješiti problem bez po muke.
Tako sam bar ja to u svojoj glavi zamislila.
I osušila kosu na brzinu u čudnovato klupko s čupavim pramenovima na sve strane, jer ako fen nema difuzor onda baš i nije moguće kontrolirati u kojem će smjeru završiti frizura.
Ali avaj!
Prekasno sam se sjetila da je Z od mene posudila peglu da može kupiti istu a ne dolaziti stalno do Najbolje na frizuru, i to večer prije (ali ja sam ionako već napola spavala na kauču kad je ona odlazila, pa ko bi se toga sjetio!), i da doma imam samo peglu od Najbolje! Koja posljednjih tjedana koristi moju Remingtonku jer se njena pokvarena Philipsica ne može zagrijati na više od 80 Nives Celzijusa!
I nema onaj teflonski sloj kao moja!
A ja imam kovrčavu kosu!
Moja se ne pegla ispod 200 stupnjeva! O, ne!
Budući da me je za manje od sat vremena morao pokupiti B, moj najdraži frend/trenutačni šef, s kojim sam morala na sastanak s vrlo važnim (i relativno simpatičnim. Još uvijek mladim. Dotjeranim. Slobodnim. Hetero) klijentom i možebitnim budućim partnerom, kao jedini izlaz ukazala se mogućnost da se spustim do kvartovske frizerke na brzo kakvo-takvo feniranje.
I bilo je brzo.
Ali zato ništa manje strašno.
Simpatična gospođa me isfenirala otprilike onako kako je to nosila Željka Fattorini tamo negdje šezdesetih, i još mi naplatila 40 kuna za pretrpljeni užas na glavi! Ne, nije ona meni platila odštetu, nego sam ja platila njoj jer mi je prouzročila duševnu bol!
A da stvar bude solidna, na izlasku (taman dok sam mozgala kako je od kratke kose uspjela napraviti big hair, i kako bih ja i uz pomoć čega doma to mogla spustiti 10-ak centimetara bliže tjemenu) me zaskočila golemom limenkom nekakvog titanium laka za kosu i nasprejala svoje remek-djelo da slučajno ne splasne...
A doma nikako da smanjm obujam glave.
Obruči i rajfovi, trake za kosu, ukosnice, iščešljavanje laka, ništa nije pomoglo. Močenje nije dolazilo u obzir jer bi se u tren pretvorila u ovcu. A kako je u međuvremenu B već bio tu i gubio živce, tako sam na kraju nabila na glavu tanku vunenu kapicu koju sam nekidan pazarila u Benettonu, u nadi da će pod njom frizura malo splasnuti dok dođemo do Okrugljaka...
Ne samo što kapica bojom nikako nije išla na ono što sam imala na sebi (nekakva prašnjavoplava boja), nego ni frizura nije splasla, pa sam se tijekom cijelog (bolesno ranog i pretjerano teškog) ručka znojila pod njom i kradom češkala glavu dok su me klijent/naš mogući novi partner i njegov partner/naš mogući novi klijent malo čudno gledali, a B očima slao signale da skinem kapu inače će mi on skinuti skalp.
Zato sam je u wc-u skinula da provjerim stanje, i odmah ponovo nabila na glavu.
Jer je tjeme i dalje bilo napuhano, a dio oko lica se slijepio od znoja i ukovrčao, pa je sve skupa izgledalo skroz čudno.
Srećom, čovjek nije odbio da B operativni dio i cijelu komunikaciju prebaci na mene jer sam ja u Zagrebu, mada sam stekla dojam da je posumnjao u moju normalnost i zdrav razum...
Nastavila sam se znojiti i ostatak popodneva, u kojem sam skoknula do KIC-a na čašicu Interneta i kavu s frendicom, skoknula do Avenuea s Jen (koja se skoro od užasa zabila Lilinim autom u pješaka kad sam skinula kapu i izložila znojnu košnicu na glavi danjem svjetlu... A možda i zato jer se ne snalazi baš s klasičnim mjenjačem) i na kasnoj kavi u kvartu na koju me prisilila.
U međuvremenu, loša frizura kao da je privukla sve moguće pegule na mene.
Prvo je zvala Mama da mi saopći kako je u petak u Zagrebu i kako očekuje konstruktivno druženje i kvalitetno vrijeme sa mnom.
Gulp.
Uopće nisam raspoložena za Mamu.
Zapravo, najsretnija sam na svijetu bila onih 6 godina koliko smo bile u smrtnoj zavadi i nismo uopće komunicirale, i zapravo proklinjem dan kad je Tata predložio da mi pomognu oko kredita, ali da mi jamac neće biti on nego Mama pa sam zbog više sile bila primorana zakopati ratnu sjekiru...
Mislim, dovoljno je reći da je moja Mama pakleni Mengeleov eksperiment križanja Bree, Catherine Deneuve i Margaret Tatcher, superžena, savršenstvo bez mane, koje sukladno tome ne podnosi oko sebe ništa manje savršeno od sebe, pogotovo kad su u pitanju plodovi njene utrobe.
Moram li uopće spominjati da sam ja ispala potpuno suprotna onome što ona podrazumijeva minimumom prihvatljivog?
I da sam samo ljudsko biće, koje pukne na živce i postaje agresivno kad svakih pet minuta dobije šaku među lopatice (haloooo? Imam skoliozu, moje držanje ne može bit savršeno!) i kad mu je svaki zalogaj zagorčan prodikom o kalorijama i dupetu (moja Mama živi od zraka i kave otkako je poznajem)?
Zatim sam izgubila Maestro!
Što znači da više ne mogu kupiti ništa bez keša dok ne dođe novi, a do keša ne mogu doći nikako drugačije nego da visim u banci dok ne dođe red na mene, gdje će me neka nadrkana službenica zlostavljati time kako mi je istekla osobna...
A osobnu nisam već mjesecima produljila. Iz istog razloga zbog kojeg sve račune plaćam trajnim nalogom - mrzim čekanje u redovima.
Onaj na MUP-u je gori od bilo kojeg bankovnog, poštanskog, zdravstvenog i inih.
Još imam traume od produljivanja putovnice. Prošlog siječnja, kad su svi živi produljivali istu prije skijanja.
Nakon 45 minuta čekanja (za kojih se izmijenilo 15-ak brojeva) i s još 30-ak brojeva ispred sebe otišla sam na brzu kavu od pola sata, a kad sam se vratila moj red je nekim čudom već bio prošao pa sam morala ponovo vaditi broj i čekati još nekih sat vremena...
Ako želim izbjeći dnevne posjete banci mogla bih dignuti neku malo veću sumu s računa...
Samo što ja neznam s novcem, a 7-8 stotina kuna u mom novčaniku je jednako povratak kući s nečim totalno besmislenim i nepotrebnim, ali na što sam dobila 10% popusta na gotovinu. Kad sam zadnji put izgubila elektronku podigla sam pola plaće s računa, putem do doma pogledala par izloga, i napokon se doma vratila s vintage lampom, kompletom stolnjaka i ubrusa s vezom, ručno ukrašenim parom ručnika i zdjelom za voće! Tabure su dostavili sutradan. Dali su mi 10% popusta na gotovinu.
Da bi dan totalno loše završio, navečer je došla Z i donijela mi nazad peglu.
Samo što nije uspjela naći istu ma koliko tražila (naravno da nije! To je savršena pegla, svi to znaju, i često potpuno nestane iz većine dućana, i onda je treba čekati...). A moju je, eto, slučajno izgrebala jer joj se otkopčala u torbi pa su razne naoko bezopasne stvari (četka za kosu, zrcalo, kopče i sl. Ništa nije bezopasno!) ogulile teflon!
Prokletstvo!
Što će mi pegla koja je super baš zbog tog teflonskog sloja ako na njoj nema teflona???
Naravno, Z se ponudila da će mi kupiti novu. I, naravno, pristojno sam odbila i rekla da ne razbija glavu, da to nije ništa, da se događa, dok sam u sebi kuhala, željna da joj počupam kosu pramen po pramen, tako da joj peglanje još dugo ne bude potrebno...
Srećom, Najbolja je nakon posla bila na frizuri pa mi je usput kupila silver.
A nekako sam se pomirila s činjenicom da ću se neko vrijeme frizirati s oskrvnutom peglom, ali c'est la vie...
Svratio je i Tugaljivi i, na opće oduševljenje prisutnih žena skrpao difuzor na fen izolir-trakom (zelenom s žutim prugama. Ružno ali funkcionalno) i tako još više narastao u očima mojih cura.
B je nazvao da mi kaže da klijent/mogući partner misli da sam baš pametna, sposobna i dobar operativac, i da ćemo dobro surađivati, i da sam mu simpatična unatoč tome što sam malo čudna i lako gubim koncentraciju (Da? Baš me zanima kako bi se on nosio sa svrbljivim i znojnim užasom ispod vunene kape nekoliko sati!).
A Jen mi je poklonila krasne čizme boje karamela koje je jako malo nosila jer su ravne a ona ipak preferira petu, i prozirnu tuniku s Paisley uzorkom na koju već par dana bacam oko, jer sam je uspješno uvjerila da u njoj izgleda nekako predebelo za hrvatski prosjek.
Neki bi rekli da je sve dobro što se dobro svrši.
Ali ja se ipak ne bih složila s time.
Dobro je kad žena uopće ne dođe u situaciju da na kraju dana mora tražiti način da stvari sretno privodi kraju. Dobro je kad dan prođe bez stresa, i kad ne ostane niti jedan neriješen problem.
A meni su ostala čak dva.
Danas sam izbjegla banku jer imam još gotovine, ali sutra mi je neizbježna.
I sutra dolazi Mama.
Što znači da ću umjesto mirnog vikenda u kojem ću imati cijeli stan samo za sebe (ok, moram ga dijeliti s psom), i svaki dan cijeli samo za sebe, i u kojem sam planirala isprobati neke kupkice od Najbolje, svratiti na frizuru, prešetavati se gradom i napokon pročitati neke knjige, imati vikend ispunjen užasom, osjećajem manje vrijednosti, srozanim samopouzdanjem, prisiljavanjem da isprobavam užasnu odjeću za babe (od koje će mi Mama na kraju na silu nešto kupiti i natjerati me da u tome odemo na ručak), kritikama, terorom i torturom o godinama koje idu, prstenom kojeg ne nosim, djecom koju ne rađam (u mojim godinama ona je imala čak troje! I posao, šefovsko mjesto, specijalizaciju unutar specijalizacije, vikendicu u izgradnji, pjevanje u zboru, volontiranje, 100 kila manje od mene, muža s dobrom plaćom i blablabla...)...
I sve to samo zato jer nisam dobro zatvorila bočicu šampona!
Post je objavljen 04.02.2009. u 13:28 sati.