Vikend je bio i prošao, i da nije bilo Mame mogla bih reći da sam uživala u divnom vikendu. Bila sam na frizuri (malo u strahu, jer je u 24 sata objavljeno da je Severina promijenila frizerku, pa sam se sasvim logično morala zapitati zašto, zar s Marinom sad odjednom nešto nije u redu? Je li prolupala? Slomila prste? Počela farbati ljude u rozo? Bog zna da Seve ima stravičnu metlu na glavi i da je ova žena od tog užasa radila čudo, i niko normalan ne bi mijenjao genija ako s genijem baš ono stvarno nešto više nije ok... Ali ipak je još uvijek sve ok). Bila na genijalnoj manikuri kod žene koja čuda radi s noktima (salon se zove Mea, i to uopće nije uludo bačenih 350 kuna - potpuno prirodno izgledaju!). Uspjela u zadnji čas pronaći Diorshow Blackout maskaru koje kao da je odjednom nestalo u cijelom gradu. Kupila neke lijepe šalove u Kamenoj Dugi. I onu divnu dugu Miss Sixty haljinu na rasprodaji. Uspješno obavila kvalitetan brazilac kod žene koja me rado primila u nedjelju. Okupala psa i skockala ga za Špicu (samo što je padala kiša pa ništa od prešetavanja genijalne pseće odjevne kombinacije...)...
I malo, samo malo sam pretjerala s blajhanjem.
Naime, meni je tlaka sjediti satima u frizeraju s farbom na glavi, pa to nekako radije obavim sama doma. I da, ne škodi ni to što volim sama eksperimentirati s kosom.
Jako je posvijetlim, a onda nabacim preljev ili laganu boju, nešto au naturelle.
Samo što sam ovaj put ipak malo pretjerala.
Sad sam totalno Playboy Bunny!
Bijela kao ... kao Holly Madison!
(Jer ako već moram birati između Hefovih curki, Holly je uvijek moj prvi izbor. Tako je nekako cool. A i više mu nije cura. Trudna je, mislim, s nekom rock zvijezdom. Bridget je nekako kenjkava, i tamnija je plavuša, a Kendra je doduše platinasta ali i glupa ko kur... kupus.
Dakle Holly.)
Odjednom mi je, uz ovu neprirodnu kosu, ten malo previše brončan, imam previše linera i maskare oko očiju, a i usne su nekako presvjetlucave.
I moje ne baš male košarice odjednom djeluju preveliko...
A čini mi se i da nosim nekako previše svjetlucavog nakita!
OMB!
Izgledam ko cura s duplerice!
I to američkog izdanja (ove hrvatske su mi ipak sve nekako prejadne i preblijedunjave)!
U pokušaju da popravim opći dojam (jer neko vrijeme sigurno ne smijem ponovo primirisati farbi) žrtvovala sam ono jadno kose koja je počela izrastati i morala otići na šišanje, ali o tome sam ionako već sve maloprije rekla.
Ok, možda i nije tako loše biti izblajhana. Cure kažu da balansiram na rubu sofisticiranog i pornografskog, ma što im to značilo.
Moj Tugaljivi teško kontrolira ruke otkako imam ovu pamelastu kosu.
Oženjeni se skroz povampirio na blajh.
Ali oni nisu Mama.
A mami se nimalo ne sviđa moja glava, o ne...
Mamu je skoro lupio infarkt kad sam se pojavila pred njom.
Moja Mama je jedno prestrašno biće iz dječjih noćnih mora. Ona je Babaroga i čudovište iz ormara.
Osim što je sva tako savršena i uvijek ima sve pod kontrolom, Mama jednostavno ne podnosi nesavršenost.
A ne zanima je previše ni ono što se nalazi ispod fasade.
Mami je ambalaža najvažnija stvar na svijetu.
Nakon što je s 14 godina završila sama u Zagrebu, u savršenoj srednjoj školi koju je izabrala, mama je zaključila da strašno želi imati dršku od metle umjesto kralješnice, i da strašno želi biti iznad svih svojih dotadašnjih prijateljica. Jer joj je tata bio u diplomaciji.
Tako je isplanirala sebi savršen život: škola, studij, posao, specijalizacija, usavršavanja, druženje s najboljima od najboljih, francuski auto (u vrijeme kad su manje-više svi vozili fiću i stojadina, ako su vozili), jako zgodan suprug koji masno zarađuje i većinu godine nije doma a omogućuje putovanja u inozemstvo, strana odjeća (ili većinom sašivena prema stranim časopisima), talijanske cipele, uvijek savršeno njegovan izgled, igranje tenisa i „tenisa“ sa kolegama, stan u novom fancy kvartu, čopor savršene dječice...
E, da. Malo je zaštekalo kad su dječica došla na red.
Ja sam prva došla na svijet, i uopće nisam ispala onako kako je Mama to isplanirala.
Ali, ako već nisam ispala crvenokosa i uštogljena na nju (a nitko od nas djece nije ispao crvenokos i uštogljen na nju), mogla me je bar pokušati premodelirati po svojim zamislima.
Tako sam išla u školu na drugi kraj grada jer su tamo u cjelodnevni išla djeca direktora poduzeća, doktora, oficira i sveučilišnih profesora te pomoraca, opernih pjevačica, glumica i sličnih. Prije toga me uvalila na balet da mi uništi svaku nadu da ću u budućnosti imati normalan hod i da će moja kičma s kombinacijom skifoze i skolioze moći opušteno uživati u blaženoj iskrivljenosti. Pa još i na engleski i talijanski, tako da sam svaki dan u tjednu iz kuće izlazila u 7.30 ujutro i vraćala se zgažena doma nekih 12 sati kasnije...
Osim toga, imala sam i tu užasnu kovrčavu kosu koja se stalno mrsila pa sam, dok su druge curice glavinjale naokolo ošišane na tako popularnu "tutu" ili s raspuštenom dugom kosom, ja morala svaki dan u školu sa seljačkom dugom pletenicom. Da se kosa ne zamrsi i da izgleda uredno.
I dok su se tete i stričeki divili kako imam krasne veeeelike oči, sigurno im ni u jednom trenutku nije palo na pamet da mi je kosa možda strahovito zategnuta na tjemenu i da su mi zbog toga oči možda stalno iskolačene od bola...
Druga djeca su slobodno hodala naokolo s punim ustima krivih zubi, a ja sam za 11-i rođendan, uz glupu menstruaciju, dobila i prokleti aparat za zube. Naravno da nisam dozvolila da me u školi vide s tim horrorom u ustima, pa je slijedećih n godina proveo u mojoj školskoj torbi, u društvu ružnih naočala pepeljarki (unatoč katastrofalnoj dioptriji rađe sam škiljila nego da se pojavljujem s dva dna za pivske boce ubačena u okvir kakav je nosila Japanska Buba. Drugoj djeci su roditelji kupovali ljepše okvire!) i oklopa za krivu kičmu koji sam morala nositi ispod odjeće...
Ok, možda bih bila pristala sa svim tim užasima na sebi ići u školu, ali Mama se tako trudila da me pretvori u hodajući izložbeni salon najefikasnijih ali i najružnijih ortopedskih pomagala na svijetu, da je to bio jedini oblik revolta koji sam mogla smisliti i provoditi u tim godinama.
Osim toga, Mama je uvijek bila tako lijepa.
Kao mala uvijek mi je bilo krivo što nisam potegla na nju.
Mama je povukla onaj posebni prekrasni gen koji je preskočio njenu djecu, a koji inače u svakoj generaciji žena iz njene loze izrodi po jedno čarobno visoko stvorenje nježne građe, prozirnog tena, modrih očiju, širokog slavenskog lica s visokim jagodicama i srcolikim usnama, urođene elegancije u svakom pokretu, i predivne jake, čvrste, guste kose u bojama od svijetle rđe, preko tamnog bakra, do svijetlog mahagonija.
Tako da je maloj, okrugloj, nespretnoj, kratkovidnoj, kovrčavoj crnki bilo poprilično teško odrastati uz takvo vilovito stvorenje kraj sebe.
Osim toga, stvar je otežavalo i to što je Mama taaaaako htjela da njena prvorođena princeza dijeli bar neke strasti i sklonosti sa njom.
I tako me je odvlačila sa sobom svu nacifranu u kazalište, na premijere, u društvu svojih kokoški i njihove jednako ugnjavljene nejači, gdje bih svaki put uredno zaspala dok su se neke stare babe i debeli čovječuljci u glupoj odjeći derali na pozornici. Ili sa sobom na tenis, koji mi je bio užasno mrzak i dosadan. I nerazumljiv. Zašto dvoje sasvim normalnih i još k tome i odraslih ljudi moraju trčkarat lijevo-desno i urlikat, samo zato da bi opalili nekakvu glupu žutu lopticu, i onda nakon toga satima pili kavu u Bobisa na terenima, dok im djeca umiru od dosade? I na zbor, jer je njen zbor imao i dječji zbor, ali dok je Mama pjevala prekrasnim sopranom, ja sam jako rano izmutirala u nekakav neprivlačni alt i pjevala glasom kakvi su imali dječaci, pa me je teta iz zbora prebacila pjevat s dečkima, i normalno da sam nakon takvog poniženja ubrzo odustala (jer svi znaju da djevojčice pjevaju lijepim, zvonkim i visokim glasovima, one manje sretne pjevaju drugi glas, a izrodi poput mene... uhm...)
Naravno, Mama je za mene imala planove, od dana kad sam se rodila.
Nakon dobre osnovne škole i srednje škole za pametnu djecu morala sam upisati medicinu ili pedagoški i postati doktorica kao i ona ili sveučilišna profesorica kao razne neke tetke i stričevi i ujaci. Ako baš ne bi upalilo s ova dva faksa, smjela bih eventualno upisati pravo ili brodogradnju (kao jedna moja odmetnuta teta, u svoje vrijeme studentica brodogradnje i sramota obitelji, koja danas projektira customized megajahte u Italiji i svima šalje divne skupe darove), ali svakako sam bila predviđena za sveučilišnu karijeru. Jer još nismo imali niti jednog ženskog dekana ili rektora. No ni slučajno ništa tako prizemno kao što je npr. ekonomija... Ili umjetnost.
Prvi put smo se posvađale kad sam položila prijemni za srednju umjetničku školu i bila druga na listi za srednju obrtničku, frizerke. Stradao je i Tata, jer je predavao moje dokumente tamo gdje sam ja htjela. Ali naravno da sam na kraju završila u gimnaziji, jer ništa drugo nije ni dolazilo u obzir (mada vjerujem da bih danas kao frizerka skroz dobro zarađivala, imala stvarno cool salon i uživala u svom poslu...).
Drugi put smo se poklale zbog upisa na faks. Po Maminoj želji izašla sam na prijemne ispite na medicini i na svoju ruku na ekonomiji i Akademiji. Prošla sam sva tri. I upisala se na Akademiju, a doma slagala da sam upisala medicinu. I tako lagala do listopada, kad su predavanja već počela i kad se šteta nije mogla popraviti.
Mama je, naravno, bila bijesna ne samo zbog izbora studija nego i zato jer je već svima živima najavila da doma ima brucošicu medicine i toplo me preporučila svim budućim profesorima i svojim kolegama...
Treći put smo krvavo zaratile i prekinule svaku komunikaciju na šest godina kad sam nakon diplome upisala poslijediplomski i dobila mjesto znanstvenog novaka na Fakultetu, i nakon ne baš puno vremena dala otkaz, preuzela obavezu plaćanja svog školovanja i zbrisala u Zagreb raditi nešto tako prizemno ali nevjerovatno zabavno kao što je bio moj tadašnji posao... iz područja ekonomije!
I moram priznati kako je to bilo šest predivnih godina u mome životu... Kojih se rado i s nostalgijom sjećam.
Ali kako krv ipak nije voda, tako ni ja i Mama ne možemo prekinuti taj naš destruktivno-ovisni odnos.
Pa smo ipak ovih dana provele nešto kvalitetnog vremena skupa.
Susret s Mamom je protekao kao i obično: nakon što je taka-taka-taka dotapkala na Fabi čizmama, sva čarobna u lisici iz 80-ih, udijelila mi dvije zračne puse da ne pokvari šminku (i usput me ugušila u oblaku Poisona - Mama ne odustaje od svoje sklonosti golemim količinama otrovnih parfema i krznima u stilu Alexis Colby Carrington prošvercanima iz Rusije za sitne novce već nekih 25 godina) i nakon što me odmjerila ispod svojih golemih Gucci naočaletina za sunce, krenula je s majčinskim monologom punim ljubavi i ponosa na svoje čedo:
- Kičma ti je totalno kriva, kakvo ti je to držanje? glava gore, dupe unutra, prsa van! - unatoč tome što se trudim hodati ko da sam progutala letvu kad sam u njenoj blizini, za Mamu ja sam uvijek grbava. I uvijek ću bit. Unatoč tome što mi cure zavide na mukotrpno utreniranom držanju. I da, dobila sam uobičajenu diskretnu šaku među lopatice...
- Kakvo ti je to lice? Zašto si tako tamna usred veljače? Osušit će ti se koža skroz, dobit ćeš melanom! Daj da pogledam imaš li bore... Ideš kod dermatologa redovno? ZAŠTO NEMAŠ PUDER NA LICU??? - uzalud je Mami objašnjavati da nemam razloga žbukati se ako imam besprijekoran ten, i da je sasvim očito da dobro skrbim za svoj ten jer nemam niti jednu boricu, čak ni smijalice, ni one oko očiju... Mama je ovisna o teen liftinzima i, kako ona kaže, sasvim malim injekcijicama oko ustiju, možda malo na kapcima, mrvicu na čelo... I vjeruje da je sveta dužnost žene da iznad tridesete počne pumpat lice, čak i ako joj to nije nužno, čak i ako treba podići kredit zbog Botoxa i prodat bubreg radi kolagena i hijalurona u usnama...
- Kosa ti je užasna, koji ti je to stil uopće? Izgledaš ko lezbijka koja se prostituira! - Mama ne priznaje žene s kratkom kosom. Ona sama je već u lijepim godinama, ali kako se uredno napucava hormonima tako joj je kosa još uvijek prilično gusta i čvrsta, duljine do lopatica, uvijek isfenirana i navijena, a rijetke sijede kamuflira kanom. Mene još od puberteta pokušava nagovoriti da se pofarbam u crveno da joj budem sličnija (jer ama baš niti jednu crtu lica nisam naslijedila od nje). A ovo za lezbijku koja se prostituira... čisto sumnjam da je mama ikad ijednu upoznala!
- Kako sebi dozvoljavaš smucat se uokolo u tim ravnim čizmama i tom... TOM kaputu? - za Mamu praktičnih 6 cm pete (za lakše izdržavanje shopping stampeda po gradu) isto je ko da sam obula balerinke! Ona sama već godinama stoički trpi bolove u stopalima i ne ide iznad ali niti ispod 8 do 10 cm, ali po njoj ja sam još u godinama kad žena mora trpit zbog ljepote. I da, moj kaput je obični crni, a Mama se grozi običnih crnih kaputa...
- Imaš li nekoga? Imaš? Ne vjerujem ti baš... Kad ću ga upoznat? Što radi, iz kakve je obitelji, koliko zarađuje, ima li svoj stan? - naravno, Mama standardno planira moj udaju...
Na ručku sam, kao i obično kad ručam s Mamom, uzela neku zelenjavu i puretinu, a Mama juhicu i sezonsku salatu. I cijelo vrijeme trpila teror o kalorijama, koji je dosegnuo vrhunac kad sam izrazila stidljivu željicu za tiramisuom...
Onda smo kupovale.
Mama je na rasprodaji uzela sebi Armani suknju i Murinu bluzu. Za godišnjicu mature. Mama još uvijek stane u savršeni broj 38. Našla je sebi i krasnu Furlinu torbu i nekakvu groznu Lumezijevu ogrlicu koja je njoj bila jednostavno divna.
Mene je obukla u dugi Marella bež kaput i još nekakav od svijetlog buklea iz Benettona. Mama je bila strahovito odlučna u svojoj misiji da me izbaci iz mog dobrog, udobnog, dosadnog X Nation kaputa od prošle godine. Koji se samo mrvicu pohabao. Pa je moj dobri stari crni kaput završio u kontejneru. A ja sada imam dva svijetla kaputa, od kojih je jedan tetkast a drugi se zaprlja kad ga samo malo krivo pogledam... kako ću se, zaboga, u tim stvarima smucati po tramvajima???
I ukrasila me novom bež kožnom torbom u stilu Hermesove Birkinice, da ide uz nove kapute. Koja nije uopće loša... Ali nije ni potpisana...
Zatim sam se morala družiti i s Maminim frendicama, groznim napirlitanim babama koje je kasnije izogovarala kako su debele i naborane (uopće nisu. Dapače, posjećuju iste majstore za fasadu i hrane se istim količinama zraka, cigareta i kave kao i ona, unatoč tome što su sve liječnice...), i očajavala kako će one sad ogovarat nju jer nisam tako veličanstveno uspješna ili predobro udana kao njihove kćeri.
I ko bi nakon takvog dana imao volje za izlaskom i druženjem?
Srećom, ostatak vikenda je nisam baš previše viđala. Mama je u Zagreb došla poslom. Naime, još prije mirovine Mama je radila kao suradnik za veliku Farmaceutsku Kuću, a kad je napunila godine staža nogirala je zdravstvo, zamrznula mirovinu, i sada radi fulltime za Farmaceutsku Kuću. Što znači da ima jaaaaako dobre prihode, savršen službeni auto, da stalno negdje putuje, i da joj je predobro u životu. Tata se ne buni, oni su najsretniji kad se što manje vide preko dana.
A ja potpuno razumijem tatu.
I ja sam najsretnija kad što je manje moguće viđam Mamu.
Jer, ma koliko naporno radila na svom samopouzdanju, unutrašnjem miru i postizanju harmoničnog sklada sa samom sobom, dovoljno je pet minuta u Maminom društvu da sav trud padne u vodu. I da se u vlastitim očima osjećam kao ružna grbava zblajhana prostitutka istospolnih seksualnih sklonosti s golemim kancerogenim izraslinama na licu, maskirana u pogrebnika s uvredljivo niskim cipelama. I kao potpuni promašaj od žene, jer me roditelji prijatelja moje savršene troje djece i kolege mog jebeno zgodnog supruga ne oslovljavaju s Gđo Primarijus...
Osim toga, Mama nikako ne vjeruje da ja cijelo ovo vrijeme zapravo RADIM!
Oprala me gadnom moralnom prodikom, jer je uvjerena da zapravo simbiotiram na grbači nekakvog sponzora, ili da sam opet upala u nekakvu kombinaciju poput one s Nesuđenim ili Nezakonitim. Ne zato jer je zabrinuta za moje emotivno stanje i boji se da ne izađem povrijeđena, nego zato jer strahuje od nove ture tračeva...
Grozno je imati Gđu Ledeno Savršenstvo za Mamu.
Čisto da se žena u nedjelju popodne napije sama doma od sreće kad primi sms da je Mama upravo na Lučkom, da se vraća u Split, i da svom prvorođenom čedu želi ugodan ostatak dana...
Post je objavljen 10.02.2009. u 19:56 sati.