Jučer sam bila na pićencu s Šarmantnim Gadom.
Onako prijateljski i neobavezno, prvo u nekakvom šugavom kvartovskom kafiću (a da kvart nije bio ni moj ni njegov...), pa smo zatim produžili do Egoista.
Napili smo se ko dva konja. Pili smo od 6 popodne do jedanaest manje kvarat.
Pričali o smislu života i ostalim besmislicama.
O ljubavi jako puno.
O ljubavi njegovog života. Ženi koju je volio ali nije htio žrtvovati brak i bla bla. I koja se opet ojavljuje u njegovom životu, i sad je u ogromnoj dvojbi.
Ta žena nisam ja.
Ali ni on nije čovjek o kojem sam ja pričala njemu.
Ja sam mu draga a i on je meni drag, i zapravo se obožavamo, ali ono seksa što je bilo među nama ko i da nije bilo... Hvala bogu da smo oboje takvi da smo već zaboravili ovozimsku ne baš pretjerano normalnu avanturu, kao i da smo i prije svega ovoga bili uberdobri prijatelji i da smo se uvijek dobro kužili i ludo zabavljali, tako da smo nekako jednostavno nastavili tamo gdje smo stali prije prvog nepotrebnog seksa u visokokategorniku na krajnjem jugu Hrvatske.
Pitala sam Šarmantnog Gada, onako kao između ostalog, odakle se zapravo poznaju on i Nezakoniti.
Jer sjećam se da sam Šarmantnog upoznala malo tj. taman nakon prekida s Nezakonitim i upadanja u vezu s jednim purgerskim glupanom (ok, veza je zapravo bila liječenje od Nezakonitog a lik je stvarno bio budala), a taj mu je glupan bio podređeni, i tak... Zapravo sam glupana pratila na nekakvu groznu zagorsku svadburinu na kojoj je, nakon par boca vina, on bio jedina od 200-tinjak osoba koja je govorila mojim jezikom.
Nebitno.
Bitno je da smo bili frendovi i da sam mu ja puno cmizdrila o Nezakonitom, a on je to sve nekako primao... Ono, kao da ga zna sto godina, ne samo kroz posao. Površno.
A nikad se mojoj blaženoj egocentričnoj sebičnoj samoživosti nisam pitala kako i zašto on o njemu sa mnom priča kao da ga cijeli život poznaje. Malo bolje nego samo kroz posao. Ono, vjerovala sam da neke stvari zna samo iz moje priče.
Ali odnedavno mi je sve to postalo nekako sumnjivo kad sam čula od Nezakonitog da je napao Šarmantnog na parkingu od Vanille zbog mene, i onda mi je nekako sinulo da kvragu, ako su svi prisutni bili manje – više zajednički poznanici, i ako je Nezakoniti znao da ja petljam s Šarmantnim tj. Šarmantni petlja sa mnom, onda, pobogu, kako je to znao, i kako je znao o kome se radi....???!!!???
E bogami sam bila dobro popila sinoć, pa mi je nekako sve bilo malo prečudno.
A onda mi je Šarmantni rekao da zar mi nikad prije nije spominjao da su on i Nezakoniti išli u isti vrtić i kasnije u isti razred u osnovnoj???!!!???
Da Šarmantni s bratom od Nezakonitog već 6 godina igra na mali balun, a i da je Nezakoniti igrao par godina s njima, i to u vrijeme dok sam ja bila s njim?
Ono, WTF?????
20-ak su godina živjeli u istom predgrađu, istom prigradskom kvartu, istoj ulici dapače???
I ne samo to, nego su i njihova mlađa braća ista generacija????
A ovaj mi to nikad nije rekao, mada je znao kad me je upoznao da sam bivša životna partnerica njegovog nekadašnjeg kvartovskog frenda i kolege???
U svakom slučaju, kad smo raščistili nešto što me je poprilično zbunilo, i kad sam se ljutila što mi nikad nije spomenuo odakle i koliko ga dugo zna (Šarmantni je rekao da je mislio da to nije bitno... Ajme, ti muški! Kako su nemarni i uopće ne razmišljaju o onome što je važno! ), moj donedavni ljubavnik a odnedavni ponovni frend je onako pijano počeo kovati planove da mene i Nezakonitog ponovo spoji, i da ovaj put to bude zauvijek.
Mislila sam da će ga to proći kad se ujutfro rastrijezni, ali jok. Jutros me nazvao sav nabrijan i pun ideja od kojih mi se digla kosa na glavi.
Mislim, muško. Ono, bože me sačuvaj „slučajnih“ susreta i „slučajnih“ spominjanja određene žene u razgovoru, a sve to u muškoj režiji!
Jer muški su tako grozno prozirni i nevješti u tome!
A pogotovo Šarmantni, od čijih mi se nebuloznih planova i dalje diže kosa na glavi svaki put kad se sjetim što mu je na pameti i što on misli da bilo ono baš tako genijalno i efikasno...
Brrrrr...
A ja u međuvremenu stalno buljim u onih nekoliko slika koje sam maznula iz FB albuma nekoliko zajedničkih frendova.
Jer nevjerovatno ali istinito, imam samo jednu jedinu zajedničku fotku s Nezakonitim.
Ok, imam ih zapravo na stotine i tisuće, ali nakon prekida sam ih svih prebacila na nekakav disk, koji sam u međuvremenu zametnula s još brdom diskova na kojima imam na tone glazbe koja mi se sluša i filmova koje mi se gleda, a koje ne mogu naći!!!
I stalno buljim u onu sliku s broda koju sam maznula s njegovog profila, a na kojoj se vidi Sekina noga (btw. Šarmantni je zaposlio seku kod sebe u knjigovodstvu, i u ponedjeljak joj je prvi radni dan. Nadam se samo da Seka neće biti baš tako katastrofalno površna i zbrkana, i da firma neće završit na trgovačkom sudu zbog njenih pogrešaka...).
I onda se prisjećam...
U vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog bila sam zaručena za Nesuđenog i duboko nesretna. Zaglavljena u vezi koja mi više nije odgovarala, a iz koje nisam znala kako se iskobeljati.
Nesuđeni je upao u to nekakvo patološko ljubomorno stanje uma, nesuđena svekrva je terorizirala i zagorčavala mi život na sve moguće načine, i dok su svi oko mene mislili kako mi je divno jer sam fenomenalno zbrinuta u jednu od boljih familija u gradu i kako je odlično što u tako mladim godinama imam sve što mi treba za udoban život, od budućeg muža koji je (patološki) lud za mnom, popriličnog brilijanta na ruci, velikog stana za zasnivanje obitelji, pa sve do novog Yamahinog scootera za rođendan (vozačku za auto ni danas nemam), a usput ne moram više nikad u životu radit jer mi budući muž ima dovoljno za udoban život, ja sam patila. Zbog stalnog nadzora nesuđene svekrve i ograničene slobode, zbog ljubomornog muškarca prema kojemu sam prestala osjećati išta osim prezira i koji mi je postao teret kojeg nisam imala hrabrosti riješiti se, i bla.
I nisam očekivala da će mi Nesuđeni uopće dozvoliti da te svibanjske subote odem s Rođakom i njegovim društvom u poznatu veliku marinu u drugoj županiji diviti se novoj Bavariji Rođakovog prijatelja. Zapravo je jedrilica bila od roditelja Rođakovog prijatelja, ali to uopće nije važno za ovu priču. Ali kako je društvo bilo sastavljeno od mog Rođaka i njegove cure, još dva para i dva dečka koja je Nesuđeni dobro poznavao, tako je zaključio da ću cijelo vrijeme biti pod dobrom prismotrom, a on je ionako imao brdo posla s ocem u firmi da bi subotu proveo gnjaveći me, pa sam uz njegov blagoslov otišla.
Mene jedrilice i ostala plovila zapravo nikada nisu zanimala, a pogotovo u toj životnoj fazi. Otišla sam s ovim društvom gledati glupu Bavariju samo da se u subotu maknem iz Splita a da mi Nesuđeni ne dahće za vratom. Tako da sam, dok je ostatak ekipe razgledavao brod i filozofirao o njemu, dotučena dosadom vrludala unaokolo. S opravdanjem da idem prošetati maltezera jedne od cura koje su bile u društvu, a kojem je isto tako bilo dosadno pa je grizao, cvilio i svađao se.
I nakon šalabazanja i šalabazanja unaokolo ugledala njega.
I da, bila je to jedna od onih neopisivih privlačnosti na prvi pogled. Obostrana, kako sam saznala kasnije. A on čak nije ni po čemu odgovarao tipu muškarca (ok, u tim godinama više dečka nego muškarca) koji bi meni na bilo koji način bio privlačan, niti ja tipu žene koja bi ga privukla (u toj životnoj fazi. Tek kasnije se počeo okruživati fufama, kad je upao u gadnu kesu).
Dapače, mislila sam da je nekakav tupi lučki fizikalac vulgaris.
Onako krupan, u plavom šljakerskom kombinezonu raskopčanom do pupka i srolanom oko struka, dlakavih prsiju i dlakave škembice, ogromnih leđa i golemih mišićavih ruku, s neukusnom zlatnom lančugom oko vrata, ružnim naočalama za sunce na nosu i majicom čudno zavezanom oko glave umjesto kape. Na takvu pojavu bih u normalnim okolnostima samo prezrivo frknula nosom. Primijetila sam i da su mu šija (velika, jaka, bikovska šija koju nikako ne bih mogla nazvati vratom) i ruke već crni, a trup, s tragom majce kratkih rukava, crven, da mu je nos lagano izgorio, a kad je na trenutak skinuo naočale za sunce i da ima ne baš seksi bijeli rakunski trag oko očiju.
Pa sam došla bliže i snimila da je poprilično prljav, da se znoji ko prase, da ima duboki i napukli glas koji ne zvuči baš fino i da puno psuje.
A onda je podigao nešto ogromno i metalno, sav se zacrvenio, još više oblio znojem, svi mišići na tijelu su mu se napeli, na rukama i vratu iskočile žile, a ja se, sram me je priznati, sva izbezumila.
I uopće nisam skužila da buljim poluotvorenih usta kroz naočale u njega ko tele u šarena vrata.
I da se kroz te iste naočale to i vidi, jer sam imala trenutačno najmodernije sunčane naočale, a trenutačno najmodernije su tada bile one s gradiranim, zapravo prilično prozirnim staklima.
Nisam skužila jer me doslovno preplavila prava sirova životinjska požuda...
Ona kad ženu oblije znoj od vrućine koja nema veze s vanjskom temperaturom i vremenskim uvjetima, kad se ubrza dah, zamuti pogled, zabijeli u glavi, zaklecaju noge, određeni djelovi tijela koji bi morali mirovati otkažu poslušnost, a u glavi se odjednom počnu rojiti ne baš najčednije misli i hardcore scenariji (koji uključuju nepoznate fizikalce na javnim prostorima)... I da skratim priču, malo mi je falilo da isplazim jezik i počnem dahtati na frajera!
I to nekakvog grezog prostačkog lučkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
A ja sam strašno htjela tog grezog prostačkog lučkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
Kasnije mi je priznao da je i on zaslinio na mene mada ni ja nisam bila nimalo njegov tip, i da se, kad je skužio da se tu motam, počeo praviti važan i podizati razne teške stvari koje uopće nije trebao podizati, frajerisati, razmetljivo hodati, pa čak i prostačiti. I da je bio svjestan da je pretjerao ali nije mogao sebi pomoći. Unatoč tome što sam izgledala ko droljasta sponzoruša. Ili baš zbog toga što sam imala sve atribute izbačene na izvolite.
A priznajem da sam, ruku na srce, stvarno izgledala malo... malo puno fufasto. 2002. smo se sve cure u društvu furale na r'n'b dive i hip-hop groupies, i često pretjerivale u tome. Kasnije sam uz njega naučila da se po marinama ne hoda friškonafrizirana, s ogromnim kolutovima u ušima, pola tube sjajila na usnama i kilom bronzera na nakvarcanom licu i tijelu, niti u push-up grudnjaku i do bradavica dekoltiranom topiću iz kojeg ispadaju te iste push-upirane cice. A još manje u trapericama koje su toliko uske da zaustavljaju cirkulaciju u bedrima i izazivaju pojavu celulita. Pogotovo ako su toliko nisko rezane da iz njih praktički ispada venerin brežuljak, i toliko duge da potpetice stalno zapinju za nogavice. A pogotovo ne ako su potpetice 10-ak cm visoke i pripadaju špicastim štiklama sa stiletto petom u kojima se jedva održava ravnoteža. Niti s pola obiteljske zlatnine oko vrata i ruku (ok, inspiraciju sam nalazila u Love Don't Cost A Thing spotu, ali ko nije u to vrijeme??!!??). I još manje s malim bijelim dlakavim histeričnim čudovištem kojemu je vruće hodati po užarenom asfaltu pa ga se mora nositi na rukama, zbog čega je još teže održavati ravnotežu na mazohističkim potpeticama, i koje stalno slini po droljastom dekolteu i poteže topić još više nadolje, i cice još više ispadaju...
U svakom slučaju, nismo jedno drugome bili baš tip na koji padamo, ali smo iz biokemijsko – fizioloških razloga instant pali jedno na drugo.
Ok, ja malo više u tom trenutku nego on.
Jer meni su se ipak opscene i eksplicitne misli motale po glavi, a on tvrdi da njemu uopće nisu, niti su imale kada, zato jer je imao posla.
Post je objavljen 05.06.2010. u 22:00 sati.