Ja sam lijena. I molim ponizno da mi oprostite na lijenosti.
Lijena sam komentirati i odgovarati na komentare u mojim komentarima.
Ali ne zato jer sam umišljena i loše odgojena i nepristojna, i što smatram da sam bogomdani genijalac za kojeg se podrazumijeva da mu ljudi moraju pisati lijepe (ok, ponekad i ne baš lijepe) komentare koji mi hrane taštinu (mada ja zapravo sve što napišem smatram pomalo zbrčkanim i ne baš uvijek čitljivim, a nemam živaca ni za lektoriranje natipkanog pa kasnije skužim da sam se nagutala riječi ili napisala nešto totalno glupo, i tak... o ponavljanjima riječi, brzopletarenju i stilskim rupama da i ne govorim.).
Nego zato jer sam stvarno nepopravljivo lijena :D
A i zato što nekad dobijem kompliment, a ja baš ne znam dealing with compliments (da, moguće je imati pohlepan ego gladan tetošenja i povlađivanja, držanje i stav najpametnije princeze na svijetu, a samopouzdanje na razini kadice za pedikuru).
Debeloguza lijena Bikčina, koju uhvati volja da nešto nabrzinu napiše, a onda je bude tlaka uopće otvoriti blog... i tako to... Eto, to sam ja :D
A ja sam još uvijek u raspoloženju da mozgam o Nezakonitom.
Kao što sam mozgala u ono vrijeme kad smo se upoznali. I kad sam mislila da ga više nikada neću vidjeti u životu, jer je Nesuđeni u startu osujetio moju nadu da ću kroz komunikaciju s najboljim prijateljem od velikog dlakavog znojnog frajera doznati nešto o dotičnom ili ga čak opet sresti.
Međutim, ispalo je da sam ga ponovo vidjela vrlo brzo nakon prvog susreta.
Samo nekoliko dana kasnije sjedila sam na ručku u Pimpinelli s mojom pokojnom Đorđom, kad je muškarac koji je sjedio par stolova dalje ustao, prišao nam i pružio Đorđi ruku...
A ja ostala paf!
Ovaj put nije bio polugol i znojan nego skockan u crnim hlačama i košulji (nošenje crnine je bila jedna od njegovih groznih odjevnih navika koju sam kasnije uspješno iskorijenila), i nije vonjao po znojnom mužjaku nego Hugu Bossu. Ali još uvijek je imao tragove sunčanih naočala na licu, a prepoznala sam i narukvicu (onu ružnu zlatnu narukvicu sa zastavicama od emajla, koju iz nekog glupog razloga većina pomoraca, bivših pomoraca i općenito muškaraca koji imaju neke veze s morem i plovilima kojima se po moru plovi tako voli nositi, a koja je i dan danas nešto neopisivo neukusno za moje kriterije podnošljivog). I sat. Veliki muški sat koji mi je upao u oko dok je namještao rukave kombinezona oko struka i čohao prepone, a za koji sam kasnije saznala da se zove Omega Seamaster i da je materijalni dokaz da baš nije totalno siromašni lučki fizikalac. I kojeg sam kasnije prisvojila i obožavala nositi, unatoč tome što je to bio njegov radni sat, sav izgreban i malo ulupljen. A koji je još uvijek kod mene. Uostalom, nije da mu fali. Imao je on i drugih satova, boljih, a sigurno je kupio i još koji. Na kraju krajeva, neki hrvatski mužjaci imaju fetiš na satove, baš kao što i neke hrvatske žene imaju na štikle,ne? (sjetimo se bivšeg premijera..)
Nakon što je izmijenio par riječi s Đorđom, ljubazno se sjetio primjetiti me i čak me prepoznati. I kao nešto duhovito komentirati kako danas sigurno nemam namjeru skakutati po brodovima ni kidati hlače, i ako se ikad ponovo namjerim na isto mjesto gdje smo se upoznali da dođem u istoj ovoj odjeći pa će mi pokazati i svoj brod, hihihi! Koji debil!
A zapravo i ne baš jako puno debil.
Nego baš nekako jako lijep i zgodan onako drugačiji. Lijepo odjeven (ok, ne baš lijepo, ali svakako pristojno odjeven. Zapravo, uopće odjeven). Pristojan. Fin mladi gospodin. Ozbiljan (relativno, do trenutka kad je kao pokušao biti duhovit na moj račun).
(inače, a' propos njegovog komentiranja moje odjeće, sasvim slučajno znam što sam imala na sebi. Sjeća li se neko one grozne faze kad je Cavalli lansirao lepršave haljine životinjsko-cvjetnih uzoraka i kad su svi živi nosili zastrašujuće neukusne printove na asimetrično krojenoj viskozi? Imala sam haljinu s volanima – vrlo skromnog dekoltea, i ne, nije bila Cavallijeva nego neka jeftina, s mercatina u Piacenzi – s printom koji je bio kombinacija leoparda koji na nekim mjestima prelazi u pitona i velikim crvenim cvjetovima tu i tamo razbacanima po popularnom a neukusnom mačje-zmijskom uzorku... I nosila sam je najčešće uz kratke kaubojske čizmice, remen od spojenih kožnih krugova i gomile uzica na vezanje, a na sve to mikroskopsku torbicu s resama, sve iste ružne boje pijeska i od bružene kože... Nisam izlazila iz te grozne kombinacije za dnevne prigode... Brrrrr... Oblije me jeza kad se sjetim, mada sam u toj fazi sebi bila sva tako hebena i moderna...).
Đorđa mi je kasnije objasnila da ga poznaje još od srednje škole, kad je hodao s njenom frendicom. Da ima Dijete koje je dobio poprilično mlad i zbog kojeg se isto tako previše mlad oženio, malo nakon mature, ali da ne živi sa suprugom već neko vrijeme, da je radio za neke ljude i prije koju godinu pokrenuo svoj posao, da je nedavno imao gadne ozlijede i jedva izvukao živu glavu, i bla...
Otprilike je znala gdje se kreće i s kim se druži posljednjih godina.
Što mi je pomoglo da na brzinu sastavim plan djelovanja u svrhu što češćeg susretanja s njim i mogućem zasnivanju prijateljskih odnosa... Tj, da budem iskrena, da iskujem plan kako da ga uhodim, progonim, režiram slučajne susrete i kao postanem nekakva frendica s njim. Mada zapravo nisam znala što bih time postigla. Jer bila sam zaručena, nesuđena svekrva je već sređivala na brzinu i preko veze kod kuma svećenika idealan ljetni termin u odgovarajuće popularnoj crkvi kao i svadbeni dernek u rodnom kraju, i moja sudbina je praktički bila zapečaćena.
Ali kvragu, bila sam još uvijek dovoljno mlada, neustrašiva, bezbrižna i preplavljena hormonima. I dovoljno zbunjena da ne razmišljam o mogućim posljedicama koje bi izazvalo uspješno ostvarenje moje misije.
I tako sam krenula s naganjanjem Nezakonitog.
Samo što prvih tjedana nisam baš imala previše sreće.
U blizini tadašnjeg njegovog uredskog prostora nije bilo niti jednog lokala čija svrha nije bila isključivo za potrebe pauza zaposlenika okolnjih firmi, tako da se nisam mogla odjednom pojaviti na kavi s frendicama i kao slučajno ga sresti. Niti nekakvih dućana po kojima sam se mogla smucati i kupovati pa slučajno nabasati na njega. A još manje se pojaviti u kvartovskim kafićima u blizini njegovog stana, koji su bili jedino i isključivo za potrebe rezidencijalne populacije a nisam poznavala nikoga u tom kvartu ko izlazi tamo. Ja sam s curama izlazila najčešće u Pulsa i Irme, pa navečer do Metropolisa na partije i Studio54 večeri, on je visio pretežno u Biberonu ili nekim meni tada nimalo zanimljivim mjestima pa išao do Mastersa. Ja sam ispijala podnevne kave ispred Vijeke na Rivi ili, kad je vrijeme bilo ružno, u Pulsa. On je u to vrijeme radio ili pio kavu u ACYja. A ja nisam nikako mogla nagovoriti cure da odemo tamo na kavu, jer tamo njima nije bilo nikog zanimljivog, jer su svi zanimljivi bili ispred Vijeke i na skalama od banke. Ok, znala sam da jede pretežno u Pimpinelli oko 2, ali nisam mogla svaki dan natjerati nekoga da u 2 sata popodne umjesto doma na ručak ide sa mnom krčmariti. Uostalom, moje cure baš i nisu bile pri novcima da svaki dan jedu vani.
Naletjela sam na njega samo jednom u tom razdoblju, i to na totalno glupom mjestu. Stajali smo na semaforu na Firulama, ja na svojoj Yamahici, on na žutoj Gileri Runneru, ali kako smo oboje čekali zeleno i buljili u semafor, a i nekakav je auto bio između nas, skužila sam ga otprilike u trenutku dok se žuto mijenjalo u zeleno, taman prije nego smo krenuli. A on mene nije mogao prepoznati (osim ako nije prepoznao torbicu kojom sam ga odalamila po glavi) jer sam, za razliku od njega, na glavi imala kacigu. Pokušala sam ga slijediti, ali on je nakon niti 50 metara neočekivano skrenuo na benzinsku a ja produžila dalje niz Prvoboraca.
A bila sam u toj fazi stvarno opsjednuta njime. Pogotovo zato jer je bio tako prokleto neuhvatljiv. I što se svaki moj pokušaj da negdje kao slučajno naletim na njega izjalovio već u fazi planiranja.
U to vrijeme nisam imala pojma da je on poduzimao slične akcije kao i ja, i da su mu se slične misli motale po glavi.
Onaj isti prijatelj koji mi je posudio mokasine i koji je imao priliku upoznati i Nesuđenog, je imao misiju istražiti moje kretanje po gradu. Pa su onda par puta pili kavu u kvartu u kojem sam živjela s Nesuđenim, dvije zgrade od moje, ali jedina osoba koju su uspjeli susresti je bio Nesuđeni, koji je sjeo s njima i popio pivicu, i koji taj susret nije smatrao dovoljno važnim da mi ga spomene.
Dva vikenda zaredom je natjerao društvo da odu u Metropolisa, prvi put na nekakav parti a drugi put na Studio54, ali ja sam jednom bila na Otoku, a drugi put na piru jedne od mojih brojnih rodica. Koji je, za ne falit, bilo upravo u Dva Srca, a koja su bila praktički prilijepljena za Metropolis...
Zapravo smo se neka dva tjedna poprilično uspješno tražili i mimoilazili.
A onda sam izgubila nadu. Totalno. Samo što uz nadu nisam izgubila maštu. Ni snove. Ni dražesne male romantične happily ever after scenarije u glavi...
Naravno, tek kad sam izgubila nadu i kad mi je splasnuo entuzijazam, dogodio se sudbinski susret.
Cura od prijatelja mog Nesuđenog, jedna od onih besposlenih situiranih gradskih it-komada s kojima mi je bilo dozvoljeno druženje (jer bi Nesuđeni redovno dobivao izvještaj nakon svake kave ili izlaska s curama i ženama svojih frendova. Tj. dobivao je krnji izvještaj, jer uopće nije računao na to da bi ja i H mogle stvarno postati toliko dobre prijateljice da ona prešuti moje komuniciranje i druženje s pripadnicima suprotnog spola... A niti druge ženske, također zauzete, nisu bile oduzete ni cijepljene od koketiranja i flerta. Mislim, zar je on stvarno vjerovao da mi po cijele dane na kavi ili po cijele noći vani samo sjedimo i pričamo o odjeći, pms-u i našim muškarcima???), slavila je rođendan.
Pravi ženski tulum, koji je podrazumijevao iznajmljen adekvatan prostor, ispijanje golemih količina alkohola, performance nauljenog i nabildanog stripera, a nakon toga pravo žensko divljanje vani (ok, ne 100% žensko. S nama su bili moj B i H-in gej bestić s dečkom, ali to je manje-više bilo isto ko da je skroz žensko društvo).
Doduše, planovi su nam se malo poremetili. Što je važno za ovu priču. Jer da se nisu poremetili, ja i Nezakoniti nikad ne bi postali za početak prijatelji.
Naime, H je strašno željela rođendan sa striperom jer je u to vrijeme među curama s kojima sam se družila bilo nezamislivo organizirati rođendan, djevojačku ili bilo koju žensku feštu bez stripera. A htjela je tog jednog točno definiranog, ne bilo kojeg, koji je trebao doći iz Zagreba. I koji je zaglavio. Prekasno nam je javljeno da frajer ne dolazi, prekasno za nalaženje adekvatne zamjene na vrijeme, pa smo ranije napustile iznajmljeni prostor i opasno zatulumarile po gradu.
H je bila grozno razočarana. Jednostavno nije mogla zamisliti proslavu rođendana bez golotinje! Na pamet su joj padale svakakve nenormalne ideje, od toga da u oglasniku potražimo nekakvog frajera koji nudi intimne masaže pa mu platimo da se skida, da pokupimo, napijemo i drogiramo nekakve momke pa ih odvučemo u prostor koji smo iznajmile i natjeramo da se skidaju, da pitamo jednog dečka breakera kojeg smo srele bi li nam za novčanu naknadu malo zaplesao i skinuo se barem u donje rublje... Dok joj napokon na um nije pala genijalna ideja.
Tj. ideja koja nam se negdje u tri ujutro i s par promila u krvi činila nevjerojatno genijalnom, ali sutradan i ne baš tako genijalnom. Ali sutra je bilo sutra, a sada je trebalo naum sprovesti u djelo. I to što prije!
Pa smo tako otišle do hotela Split, ravno u go-go bar.
I da ne duljim previše, baš nam je bilo dobro.
A tamo su neke od cura nabasale na neke poznanike koji su tamo izveli nekoliko ruskih poslovnih partnera, i među kojima je bio i moj Nezakoniti!
Post je objavljen 09.06.2010. u 19:01 sati.