Stigli su i nalazi biopsije onoga što su mi povadili prije skoro mjesec dana..
Dobra vijest je to što me neće zračiti niti mi uštrcavati bilo što u vene.
Loša stvar je što sam ipak dobila nekakvu kemoterapiju. Bar mi doktor kaže da je to manje-više slična stvar, samo što se guta. Meni je sve ok dok u proces nisu uključene igle u interakciji s mojim krvožilnim sustavom... Nekakve tablete na slovo K (moram provjerit) i još nešto za tu imunoterapiju, što sam zaboravila kako se zove. I što ne želim znati kako se zove.
Moja NŽP kaže da zapravo moram biti sretna što sam dobila te tablete jerbo da stalno pilim kako sam se opet usvinjila, a ovako neću morat na dijetu. Jer kaže da ne zna za ove kemo na K, ali ima iskustva s ovim drugima, interferonima (bar ja mislim da su interferoni, ali nisam sigurna, jer moj mozak odbija popamtiti bilo što vezano uz trenutačne tegobe), i tvrdi da će mi oni napravit dovoljan kaos u organizmu, kao i da će mi od njih bit dovoljno zlo da neću ni pomislit na spizu...
Nadam se.
Ali kakve sam ja sreće, kod mene će djelovat suprotno pa ću se nadebljat.
U međuvremenu stalno i intenzivno mi se po glavi mota Nezakoniti. Opet i stalno. Ne mogu sebi pomoći.
Još se nije vratio u Hrvatsku.
Ali moja draga D, dupla špijunka, je već mobilizirana, zajedno sa svojim babama, i mislim da će se njegov povratak u Split poklopiti s njenim povratkom iz Milana, pa će mi bit lakše pratit situaciju...
A uostalom, mora mi uživo prepričat što su to prije par tjedana ona i on o meni pričali preko MSN-a, jer znamda jesu, rekla mi je da jesu, ali da će pričat kad se vrati, jer da joj je tlaka sad tu pisat kilometarske analize...
A ja nastavljam s pričom.
I da, ja sam jedna od onih žena koje se do u detalja sjećaju svega, od toga što sam sve imala na sebi u nekom trenutku (kvragu kad volim odjeću!!!), što su na sebi imali ljudi oko mene, pa sve do toga što je bilo na vrhu top-ljestvice sezonskih plesnih hitova onaj tjedan kad je moja prijateljica objavila da je trudna, ili političke situacije u zemlji i svijetu u trenutku kad sam pojela najbolji burek u životu...
A u vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog otkrila sam Dolce Gabbana Light Blue, jedan od meni omiljenih mirisa, i obilno se natapala njime (kvragu, nema žene koja se nije složila da je predivan! Klasik!). Light Blue sam dobila prije mjesec i kusur dana za rođendan od AA, i kako se opet ovih dana obilno natapam njime, tako me pere Proustovski sindrom i sjećaja jednostavno naviru...
Khm..
Dakle...
Momci u njegovom društvu su skužili da se oko njih opasno mota nekakvo napirlitano žensko, pa su me onako šeretski zašprehali. Pa sam upala u priču. Pa sam tako ćakulala s momcima. Pretežno s njih troje, dok je objekt žudnje stajao po strani i manje – više šutio.
Ono, normalna muško-ženska priča.
Tako sam saznala da je jedan od njih vlasnik malog glisera kojeg pituravaju a da su ostali njegovi frendovi koji se za razliku od njega kuže u brodove, i da „malo sređuju neke stvari koje su pošle krivo“ oko njegove najnovije igračke koja stoji uparkirana malo dalje i puno je veća od malog glisera koji stoji tu iznad nas izvađen na suho. Vlasnik je onda iz priče zaključio da poznaje tatu mog Nesuđenog jer surađuje s njegovom firmom, i da sam ja ta famozna buduća nevista. I ja sam glupača onda pokazala i da na ruci imam zaručnički prsten, nakon čega sam proklinjala samu sebe zašto sam objektu svoje žudnje dala do znanja da sam zaručena, mada zapravo nisam znala zašto bi to uopće bilo važno kad sam ionako zaručena a tip nije moj tip i očito ne pokazuje neki poseban interes. Nakon toga mi je vlasnik ponudio da pogledam malo gliserić, a zatim i njegov brod iznutra i izvana, što sam dočekala s oduševljenjem, jer je penjanje na gliser bila savršena prilika da napokon skinem mazohističke štikle s izmučenih stopala, ali i zbunjenošću, jer je rekao da će najbolje biti da mi plovila zajedno s njim pokaže upravo ni manje ni više nego veliki dlakavi znojni objekt moje žudnje, jer da se on od svih njih najviše kuži u sve to i da jer mu je to struka.
O bože...
To je tek bilo vanserijsko mučenje.
Ovaj veliki dlakavi znojni je prvo negodovao, jer da je prljav, mokar i smrdi, da ima još posla vani i bla, a onda je pristao.
I cijelo vrijeme bio mrzoćast i gunđav. Zbog čega sam se ja osjećala jadno.
Prvo zato jer nije bilo jednostavno popeti se na gliser (koji je, btw, bio na suhom, ne u moru) u pretijesnim trapericama, pa sam velikom dlakavom znojnom skoro pala dupetom na glavu, zbog čega je bio užasno grintav i ne baš prijateljski raspoložen.
Uostalom, stalno je nervozno namještao rukave kombinezona vezane oko struka, i prčkao oko struka i prepona, što je djelovalo jako čudno, kao da u najmanju ruku ima picajzle. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer mu je pukla elastična traka na boksericama pa su mu stalno ispadale ispod kombinezona, ispod kojeg zbog vrućine nije imao ništa drugo, što baš ne djeluje stimulirajuće na muškarca u društvu oskudno odjevene žene.
A onda su počeli problemi.
Silazeći s glisera promašila sam prečku i prenisko spustila nogu, pa su mi bolesno skupe i nezdravo uske traperice malo pukle ispod lijeve polutke dupeta (koje je ionako cijelo dopola poispadalo iz njih u tom položaju, kvragu i debilna moda!)
Jedva opet navukla cipele i otklapala s njima dosta dalje, do velikog broda.
A tamo mi je opet bilo neugodno zbog velikog znojnog dlakavog.
Cijelo vrijeme smo bili u situacijama da me je neizbježno dodirivao tijelom pa odskakao od mene ko da je dotaknuo gubavca. Što su vrlo zbunjujući signali za jednu ženu. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer je mislio da grozno smrdi na znoj. Ok, malo jest vonjao, ali mene je taj njegov miris ionako totalno izbezumljivao, dapače, glavom su mi se motali nekakvi smjeli pornografski scenariji s mučaljivim nepoznatim fizikalcima i ustreptalim djevama...
Čas je stajao metrima daleko a čas mi dahtao za vratom, čas urlao a čas govorio sebi u bradu, i općenito bio svakakav samo ne baš... normalan.
Kasnije mi je objasnio da nije htio da mu frend skuži da se napalio na žensku koju vidi prvi put u životu, i koja je usto zaručena za tipa čijeg oca frend poznaje, a pogotovo jer je mislio da mi nije napet, kao što sam i ja mislila da ja nisam napeta njemu.
I da sam mu zapravo išla na živce jer sam sve što je govorio dočekivala s tupim izrazom lica i ne baš zainteresirano (kvragu, ko bi normalan bio zainteresiran za broj ljudi koji se dodatno mogu smjestit kad se rastegne sjedeća garnitura i što ja znam što sve ne dok se kraj mene znoji ogromni seksualni objekt...).
Ali da mu je najviše od svega bilo neugodno upravo zato jer je bio prljav, oznojen, smrdljiv i musav, jer inače jako drži do sebe...
A onda smo trebali izaći s velikog broda.
On i vlasnik su iskočili prvi, i zatim mi je vlasnik pružio ruku, u očekivanju da i ja elegantno iskočim za njima.
Ali nitko nije računao na pretijesne hlače i na to da u njima moram napraviti poprilično širok iskorak.
Zbog kojeg su hlače skroz pukle ispod dupeta.
Uz vrlo ružan zvuk paranja, koji je bio sličniji gadnom ispuštanju vjetra nego kidanju robe.
A on je stajao ispredd mene i sve vidio i čuo! I počeo se smijati ko lud, pa me prihvatio oko struka da još i ne otresem na beton. Što me toliko zbunilo da sam se ušeprtljila i slučajno ga gadno opalila torbicom po glavi. A bila je to poprilično teška Guessova torbica, s lancima umjesto ručki , velikim metalnim logom i brdom željezarije po sebi. Onda mi je još i pokupio rasuti sadržaj torbice s asfalta jer ja nisam znala kako se sagnuti i obaviti to u tijesnim i pokidanim hlačama, a da ne obasjam pozadinom sve prisutne.
Na kraju sam totalno umrla od srama kad sam čula kako na palubi smijući se vlasniku spominje tuke koje kad dolaze u marinu mozak ostavljaju doma, jer je morao ponovo na brod po histeričnog maltezera kojeg sam tamo zaboravila. A koji se, da sve bude još gore, popiškio na krmi, i koji ga je pri još i izgrizao.
Usred sveg tog poniženja nazvao me Rođak, sav uspaničen, jer da me već pola sata traže unaokolo, da se ne javljam na mobitel, i da gdje sam nestala, a kako ja nisam znala objasniti gdje se uopće nalazim, veliki dlakavi znojni je morao objašnjavati gdje sam i s kim sam.
Hvala bogu, nije im trebalo dugo da se pojave i izbave me iz pakla sramoćenja pred frajerom kojeg sam nekako htjela zadiviti, kojeg sam se htjela dojmiti, ali ne ovako, zaboga, ne ovako!
Međutim, ni tu nije mojoj sramoti bio kraj.
Od vrućine i višesatnog nabadanja u sado-mazo štiklama noge su mi otekle, i kad sam se napokon spustila, sabrala, pokupila stvari i pokušala noge ugurati nazad u cipele... jok, noge u cipele nisu išle! Moje društvo, njegovo društvo, svi redom su se kidali od smijeha, a jedino što me spriječavalo da se ne rasplačem od srama i poniženja je bilo to što sam na očima imala malo previše šminke, a ta šminka nije bila vodootporna.
Na kraju mi je vlasnik (koji je usput i njegov najbolji frend, kao i najbolji frend već spomenute zajedničke frendice D) dao svoje cipele, nekakve grozne Tod's narančaste muške mokasine, dobra 4 broja veće od mog stopala, i ostavio mi broj mobitela da se dogovorimo kada i kako da mu ih vratim.
Doma sam, naravno, imala problema s Nesuđenim zbog pokidanih hlača i muških mokasina. Čije prisustvo u našem hodniku nisam mogla objasniti tako da on nešto ne posumnja. Pogotovo zato jer je on uvijek nešto sumnjao i sve mu je bilo sumnjivo (osim očitih dokaza kad sam ga varala. Koje je njegov mozak uporno odbijao registrirati). Ok, zbog traperica manje zato jer su pokidane (a bile su to Chloe' traperice, za koje je on ispljunuo dolare kad smo za Božić posjetili njegove frendove iz srednje škole u Connecticutu gdje je bio na razmjeni učenika, a za koje sam ga moljakala i moljakala jer su ih sve curke u društvu njegovih frendova imale, i koje su mi stvarno bile malo pretijesne, i koje je mrzio iz dna duše jer je njegova ljubljena mama izjavila da u njima izgledam ko droca, i jer je njegova ljubljena mama skoro dobila infarkt kad je rekao koliko je pljunuo na komad pamučnog platna s elastinom, a on budala nikad mami nije znao prešutiti ni slagati...), a više jer mi je kad sam došla doma iz njih ispadao cijeli guz.
Na kraju sam morala ispričati i opisati četiri frajera s kojima sam zaglavila u marini i dati mu broj od vlasnika broda, pa je on sredio povrat cipela. I to nakon što je ispitao o kome se radi.
Normalno da sam bila jako tužna zbog toga.
Onaj znojni grmalj s dlakavim špekecom mi se i dalje motao po glavi, i sad sam ostala bez prilike da komuniciram s njegovim frendom i dođem do pokoje informacije o njemu.
A i Nesuđeni je spomenuo da su sva četvorica oženjeni, i da je vlasnik broda rekao da sam bila simpatična dok sam šetala psića, i da mi je pokazao brod kad je skužio da sam zaručnica od sina čovjeka s kojim surađuje, i da mu je jako žao bilo kad sam pala (??? Ali ok, pala zvuči bolje nego ono što se stvarno dogodilo) i pokidala hlače, i bla...
Kvragu!
U to vrijeme nisam znala, a ni Nesuđeni nije obraćao pažnju na gradske tračeve, da je dotični vlasnik unatoč supruzi ženskar par excellance (inače moj čovjek ne bi, onako sav ljubomoran, tako lako prešao preko toga) , a još manje sam znala da objekt moje žudnje već više od godinu dana živi odvojeno od supruge.
Što uostalom nije bilo ni važno.
Jer ja sam zaručena i u vlastitim problemima, a uostalom vjerovatno ovog velikog znojnog dlakavog više nikada neću ni vidjeti...
Ali, kvragu i sve, bar sam mogla sanjariti o njemu kada bih ostala sama doma, zar ne?
Post je objavljen 07.06.2010. u 10:09 sati.