Napokon je pala nekakva mala kiša!
I mrvicu je zahladilo.
Samo mrvicu...
Ono, pola stupnja. Ali i to je nešto.
Umrla sam ovih zadnjih dana.
Kad sam krepana od vrućine postajem totalno sociopatski asocijalna. I ništa mi se živo ne da. Bila sam na nekim pićima i par rođendana, bila sam čak i jednom navečer vani (potez Egoist-Hedonist-Tenis, čudo jedno od izlaska u krugu od – koliko? – 300-tinjak metara), ali zaboga, tako je užasno vruće da nemam ni želje ni volje izlaziti među ljude. Niti se baviti ikakvim društvenim zadacima, obavezama i vještinama.
Ljudi oko mene postaju naporni i suvišni.
Sve postaje naporno i suvišno.
Osim ogromnih količina tekućine, vrlo hladne tekućine, blažene klime, i... i, ne znam, dovoljno hladnog mora. Ali mi je more trenutačno zabranjeno, pa sam eto svela preživljavanje na vodu i klimu.
Čak je i hrana naporna, suvišna i samo smeta.
Televizija, telefon, internet, sve mi smeta.
Navečer iza 8 se iskobeljam iz stana i odvučem s psom na plažu ispod kuće pa tako odšalabazam sat-dva s malom po šljunku, dok se ova ne naigra s drugim štencima s kojima se družimo. Uz more je malo svježije. Ali samo malo.
Očajna sam. I bespomoćna. I takva ću bit još par mjeseci.
Zapravo ne podnosim ljeto i nije mi jasno ZAŠTO MI TO NIKO NE VJERUJE!!!???!!!
Pogotovo moje cure s kontinenta.
Da, imam plažu ispod kuće, niti 5 minuta pješke, i ne samo tu, nego mogu birati hoću li desno do Bačvica ili lijevo do Žnjana i Duilova. Imam i ekipu koja stalno negdje ide autom van grada na kupanje.
Imam prijatelje na Braču i Šolti ako se želim na brzinu zaletjeti do nekog otoka, imam i svoje kuće (ok, kuće od roditelja) na dva jadranska otoka ako poželim malo privatnosti, imam i ključeve frendovog apartmana u Dugom Ratu, malo iznad plaže, ako poželim brčkanje u predgrađu. I to bi, kao, bio razlog da budem sretna i da mi se zavidi? Mah... Sve je to beskrajna tlaka...
Mrzim vrućinu!
Mrzim usijani blješteći asfalt i kamen.
Mrzim litre znoja koje se neprekidno slijevaju niz lice za vrat i s vrata niz tijelo, koje mi natapaju rublje i rastapaju maskaru, od čega se osjećam prljavo i ljigavo.
Mrzim sparinu koja mi pritišće pluća.
Mrzim tromost zbog vrućine, nepokretnost, sporost, mlitavost, obamrlost uma i tijela.
Mrzim smrad pamučne odjeće po užegloj masti, a tako se uzvonja sva pamučna roba kad se obuče nakon tuširanja i mazanja losionom za tijelo i kad se onda u njoj čovjek preznoji.
Mrzim beskrajne i beskrajne mašine robe koju perem na dnevnoj bazi, jer mi je sve tako znojno, šugavo i prljavo.
Mrzim krčkanje u mješavini masnog maziva za sunčanje i vlastitog znoja na plaži, mrzim umakanje raskuhanog tijela u more, mrzim sol u ustima i znoj u očima, mrzim izlaganje raskvašenog nesavršenog tijela u javnosti, mrzim buku dosadnih kupača i gužvu oko sebe.
Mrzim, jednostavno mrzim ljeto!
Doduše, mrzim ga tek ovih par posljednjih godina.
Dok sam bila mlađa bilo mi je super.
U srednjoj školi sam ga, naravno, obožavala. Kome bi u tim godinama bilo teško pola dana provesti na plaži a pola za šankom rođakovog kafića, ili trčkarajući s gvanćeron punom čaša po štekatu, i onda samo skoknuti doma na tuširanje, odijevanje, šminkanje, pa van do zore? Meni sigurno nije bilo teško. Ili za vrijeme studija, kad sam od početka lipnja do polovice srpnja uspijevala raditi kod rodice u officeu, kampanjski štrebati za ispite, tu i tamo se baciti u more i svaku večer bar popiti s ekipom piće ispred Jazza ili Pulsa, možda baciti trubu na staroj Matejuški ili otplesati negdje, da bih do kraja ljetnog roka očistila sve uvjete i prepustila se ljetnim užicima, tulumarenjima po otocima, beskrajnom hedonizmu, i tako sve do kraja rujna. Od podne do zore.
A nije bilo problem niti negdje do poznih 20-ih, kad sam uspjevala svaki dan (osim godišnjeg) uredno odraditi svoje na poslu, pred kraj radnog dana očistiti šminku, ugurati radnu odjeću u torbu za plažu i ravno do Žnjana/Obojene/Bača ili Dugog Rata, pa onda doma na tuširanje i obrok s nogu, i onda opet navečer u grad...
Mogla sam bez problema na plus trideset i nešto očistiti cijeli stan, i to bez klime. Ili u 4 sata popodne, po najgoroj srpanjskoj žegi, pješke od Palače (gdje mi je jedno vrijeme bio ured) preko Prvoboraca i Poljičke do Krstarice, kod Tetice na ručak, i onda istim putem i želuca krcatog punjenih paprika nazad...
Nije me jednom pokosila klima kad sam ušla s plus 36 u nekakav studeni prostor, i nije mi se jednom ukočio vrat ukrivo, ali u tim godinama mi to nije smetalo, sve dok sam dobivala dovoljno Voltarena u dupe. Prošli tjedan mi se to opet dogodilo, nakon ful puno godina, i učinilo me praktički poluinvalidom. Ovaj put ni Voltaren u dupe ne pomaže...
Postala sam prava baba.
Sve vezano uz ljeto mi smeta.
A sjećam se kako sam se kao klinka smijala Mami i susjedama koje su jedva funkcionirale od početka lipnja pa tamo negdje do sredine rujna. Dok smo još živjeli na Mejama Mama bi se nakon posla smandrljala ispod golemih stabala u dvoru, ili bi se ona i susjeda s kata polijevale prskalicom. A i nije bilo tako strašno u našoj staroj ulici na Mejama, punoj stabala i starih, niskih kuća, vrtova i sjenovitih dvorišta, a i Zvončac, Jadran i Ježinac su bili blizu za smočit se kad priprži. Gadno je bilo kad smo odselili u lijepu novu betonsku ulicu. Mama i susjeda preko puta nas bi otvorile ulazna vrata stanova, da eventualni nepostojeći dašak vjetra može slobodno cirkulirati, postavile bi ventilatore na stalcima da tuku u mali komad hodnika između dva stana, prostrle jastuke i ležaljke za plažu po pločicama, skuhale kavu, pozvale gospođe susjede iz preostala dva stana na katu, pa bi se sve četiri izvalile po hodniku i krepavale marinirajući se u vlastitom znoju do kasnog popodneva, dok smo mi djeca dane provodili na Žnjanskim plažama (ako se to onda moglo nazvati plažama, mada mi se čini da su tada više izgledale ko plaže nego danas).
Ili onih beskrajnih gmizanja u kolonama auta po gradu, kad bi s Mamom subotom izašla ujutro oko 9 na Pazar po spizu, pa do peškarije, do Maje i Prime po neku robicu, na sokić do Bobisa ispod Kule, i onda doma po najgorem zvizdanu. A doma se nikako vratit. Jer bi sve ceste u centru bile zakrčene autima turista koji su išli prema trajektnoj luci. Svejedno jeli to bio onaj dobri stari fićo, Peugeot koji je došao nakon njega, ili Mercedes koji je naslijedio francuza, činjenica je da su auti tada bili željezno-plastične kante u kojima bi se nakon par minuta čovjeku mozak pretvorio umlaku spužvu, a torture s mokrim znojnim tijelom i ljigavim kožnim sicevima se ne želim niti sjećati. Doduše, meni to nije baš previše smetalo... tada. Slušala sam radio, čitala Politikin zabavnik i srkala Dvojni C na slamku ili gutala Snjeguljicu, nonšalantno sjedeći na prednjem sicu nevezana pojasom, s plastičnim sunčanim naočalama na nosu, i jedino što me morilo je bilo hoću li stići na vrijeme da curama iz ulice pokažem nove sandale iz Peka ili neku popularnu plastičnu glupost s Pazara prije nego odemo na kupanje.
Ali Mama je redovno umirala za volanom. Što mi je tada bilo totalno neshvatljivo. Mislim, ljeto je, normalno je da ljeti čovjeku bude vruće, ali bože moj, ne toliko da stenje, puše, svakih pet minuta traži termosicu s hladnim sokom, maše se lepezom, tare lice rolom toaletnog papira, cmizdri kako će crknut ako bude morala tražit mjesto za parkiranje više od 15 minuta, a pogotovo ne da povraća od vrućine i smrada friške ribe, mortadele i polukuhanog voća iz kesa na stražnjem sicu.
Ali to su bile osamdesete, i tada nije svaka šuša imala klimu-dvije samo u stanu, a pogotovo ne u autu.
Ok, tad sam se smijala, ono, doslovno sam se smijala kad bi Mami bilo loše od vrućine.
Danas, nakon nekih dvadesetak i kusur godina, više mi nije ni najmanje smiješno.
Unatoč klimatiziranim stanovima i poslovnim prostorima, klimatiziranim autima i javnom prijevozu, superlaganoj odjeći od skin friendly materijala, idealno rashlađenim bočicama vode i Cedevite dostupnima na svakom koraku, i svim ostalim čudesima koja olakšavaju život na paklenoj vrućini.
Jednostavno, ne podnosim ljeto!
Doduše, bilo je jednako vruće kao i ovih dana kad su se napokon pokrenule stvari između mene i Nezakonitog.
Ali tada su me ionako prali hormoni. U tolikoj mjeri da je vani moglo biti + 45, a mogle su isto tako padati i sjekire, meni je bilo savršeno svejedno. Samo da je on negdje u blizini.
A imala sam i nekoliko kvintala masnog tkiva manje, tako da je tijelo lakše podnosilo vrućinu.
Nego, stala sam na našem susret u go-go baru.
Kad je pokazao iznenađeno oduševljenje što me vidi.
I ovaj put nisam ispala glupača. Valjda zato jer smo oboje bili toliko natopljeni alkoholom pa je razgovor tekao spontano i glatko, a količina gluposti koje je on s osmjehom od uha do uha izvaljivao te noći je bila proporcionalna onoj koja je izlazila iz mojih usta, pa me nije bilo briga.
Zapravo, nakon malo vremena uopće više nismo komunicirali ni sa kim osim jedno s drugim. Vrijeme je stalo, iskre su frcale na sve strane, i činilo mi se da oko nas nema više nikoga i ničega, samo nas dvoje. Onako ljigavo cheesy, ko u nekom petparačkom ljubavnom romanu.
Srećom, svi oko nas su bili toliko pijani i zabavljeni striptizetama i druženjem da nitko nije primjetio da smo postali međusobno ekskluzivni.
Osim H.
Naime, ona je malo bacila oko na jednog od rusa i planirala se još malo družiti s njim nakon što se društvo raspadne. Kako sam prema planu morala prespavati kod nje, tako je H bilo u interesu da se i ja nađem u eventualno kompromitirajućoj situaciji, pa da si međusobno čuvamo leđa pred našim muškarcima.
Kad se društvo već počelo polako osipati, H je zamolila upravo Nezakonitog, ne neku od cura u društvu koje su bile s autom, bi li bio tako ljubazan da me prebaci do doma jer da ona nešto mora „obaviti“, blabla... Nezakoniti je skužio situaciju (jer su H i rus bili toliko eksplicitni da samo budala ne bi skužila da se planiraju spariti, i to vrlo uskoro) i predložio da nas dvije prve napustimo društvo i pričekamo na parkingu, a da će on s rusom doći 10-ak minuta nakon nas.
Kad smo se nedugo zatim sastali na parkiralištu, onom malom gornjem odvojenom i natkritom (kojeg više nema, a koji je do prije godinu – dvije mnogom mladom paru poslužio kao diskretni fukodrom), H mi je dala ključeve od stana, pusu u čelo i svoj blagoslov. I bez imalo srama nestala u nepoznatom smjeru s rusom.
A ja sam ostala sama s objektom moje žudnje i glavnim akterom mokrih snova.
Sama na kompromitirajućem gradskom parkiralištu.
Već je odavno bilo svanulo, alkohol je ishlapio iz krvotoka, glava mi je bila bistra, i nekako bi bilo logično da sam bila umorna, ali nisam. Nije mi se spavalo, nisam htjela doma, sve što sam željela je bilo ostati još i još i još u njegovom društvu. A bilo je očito da i on želi isto.
Pitao me jesam li gladna, pa smo išli do Prerade po burek, nakon čega smo parkirali na Rivi i otišli sjesti na neku klupu i žderati.
Nakon toga mi se još manje išlo doma, a i on je izjavio da je sad baš nekako trijezan i da mu se uopće ne spava, pa smo sjeli u F-a na kavu.
I pričali, pričali i pričali.
O svemu.
Pričali smo o životu općenito, o zajedničkim poznanicima, o Splitu, o Italiji, o ljetu, o gomili gluposti o kojima već ljudi koji se jedno drugom sviđaju razgovaraju, ne bi li bolje upoznali jedno drugo i proveli više vremena zajedno.
Dotaknuli smo se i jutrošnjeg nestanka moje prijateljice s njegovim rusom, pa mi je rekao da zna da je ona u vrlo ozbiljnoj vezi i da on nije od ljudi koji zabadaju nos u tuđu intimu. Ali da bi bilo dobro da razmijenimo brojeve, ako slučajno upadnemo u nekakav problem sa svojim muškarcima, ona ili ja, i da mu javim pa da nam on da nekakav alibi tipa da nas je odvezao kući jer da smo previše popile i slično. Što mi se naravno činilo kao odlična ideja. Jer, zaboga, imat će moj broj! I javit će mi se sigurno! A ako se on ne javi u dogledno vrijeme meni, već ću ja sama naći nekakav razlog da mu se javim, ne?
I tako, riječ po riječ, tema po tema, već je bilo 10 sati ujutro, a ja sam s užasom skužila da mi je iscurila baterija od mobitela (ipak je to bila 2002-a godina, baterije nisu imale kapacitet kao danas). Da mi je H dala jedine ključeve od stana, i da je do sada vjerovatno već došla doma i da me bjesomučno pokušava nazvati da dođem i otključam joj vrata, i da je možda čak nazvala Nesuđenog da vidi jesam li došla doma, i da ću upast u gadne neprilike... A možda je i Nesuđeni već zvao, dapače, sigurno je do sada nazvao već 100 puta, i kad je skužio da se ne javljam na mobitel da je nazvao H doma, i kad je vidio da se ni tu niko ne javlja da je najvjerovatnije nazvao svog prijatelja a njenog dečka da vidi gdje smo i zašto se ne javljamo, i da je ovaj nazvao H i zatekao je in flagranti, a možda je i H ljuta na mene jer čeka ispred vrata od stana pa je nazvala svog dečka da dođe po nju i usput svu krivicu prebacila na mene koja sam nestala s nekim likom i njenim ključevima od stana, i ono, ajme majko, grozna me panika uhvatila.
I držala sve dok me Nezakoniti nije prebacio do H-inog stana, i dok nisam otkrila da su vrata otključana i da H leži na krevetu i krmi snom pravednika. Moš mislit kakvog pravednika!
Probudila se tek da mi kaže da je došla prije pola sata, otišla do staraca po rezervni ključ kad je vidjela da su vrata zaključana a ja ne odgovaram na pozive, nazvala svog dečka da kaže mom dečku da ne brine jer da smo se užasno napile sinoć i da ja spavam tako čvrsto da me ne može probudit, i da sad legnem kraj nje i ubijem oko, pa ćemo razgovarat kasnije.
Pa sam se srušila kraj nje i pala u komu.
Sretna i blažena.
Umorna doduše, i sasvim malo u strahu od skorog suočavanja s Nesuđenim i podnošenja izvještaja (jer kvragu, najkasnije do podne će znat da sam bila u go-go baru u mješovitom društvu, ako ne i više od toga!). Ali sretna ko nikada do tada.
Krmile smo negdje do sredine popodneva, kad nas je probudio telefon. A na liniji moj Nesuđeni. Nakon što smo mu odcmizdrile da smo bile jako, jako zločeste i da nas pere mamurluk epskih razmjera, dobila sam dozvolu da ostanem kod H još koji sat.
Da malo dođem k sebi, da me njegova ljubljena mama slučajno ne vidi takvu.
A to za mamurluk je bila živa istina.
Bio je jedan od onih toliko gadnih da se ne zaboravljaju ni nakon toliko godina. Praćen zujanjem u glavi i bolnim mišićima.
Pa smo tako pile Aspirine i vitamine, pokušale s mlijekom i jogurtom, hranom i povraćanjem, zamračivanjem stana i izlaženjem na sunce, tuširanjem hladnom i tuširanjem toplom vodom, svakom posebno i naizmjence, kavom bez mlijeka, kavom s mlijekom, kavom s malo limuna, limunom i soli, prokuhanom passatom od rajčice s malo papra (bljuv!) i svim ostalim narodskim receptima za tjeranje postalkoholnih tegoba, ali bubnjanje u glavi nije prestajalo.
Zatim smo morale izmijeniti dojmove i prepričati doživljaje, i smisliti jako dobru zajedničku priču koja će držat vodu. O tome kako smo zajedno otišle doma iz go-go-a. I kako smo se tamo sasvim nevino družile s prijateljima nekih od cura iz ekipe, jer je H vrlo dobro znala da će Nesuđenom smetati sve vezano uz prošlu večer, od same činjenice da sam otišla u go-go bar pa do toga da sam bila u bilo kakvom muškom društvu koje se ne sastoji od njegovih poznanika... Njenom normalnom dečku bi zasmetalo (i to jako) jedino da saznala da je H otišla s rusom.
Srećom, ni ona ni ja nismo imali nikakvih nedoličnih činova za prijavu jedna drugoj.
Rus je bio previše popio, H je bila previše popila, pa ih je u jednom trenutku uhvatila grižnja savjesti (bio je to tada vrlo mlad i friško oženjen rus, u onim godinama kad su muški još relativno neiskvareni i imaju kakav – takav ispravan stav prema onom „dok nas smrt ne rastavi“).
A ja sam s Nezakonitim ionako samo razgovarala. I pojela burek i popila dvije kave i nekoliko Jamnica.
Naravno, čim sam stigla doma Nesuđeni mi je gadno oprao mozak.
I bilo je grozno sjediti tako na kauču i snagom volje pokušavati spriječiti glavu da ne eksplodira i želudac da ne istrese sadržaj na parket, dok mi je čitao bukvicu o tome kako sam morala odbiti odlazak na ONO mjesto i umjesto toga uzeti taksi i otići doma, i da hvala bogu da sam bila u društvu normalnih i moralnih žena (moš mislit! Za njega su sve žene u vezi ili braku automatski bile ispravne i bezgrešne, osim mene). Ali kvragu, kako sam mogla dozvoliti sebi da se TOLIKO napijem i da mi se ugasi baterija na mobitelu, jer sad kad smo praktički pred brakom moram pazit na svoje ponašanje, da ne bi ljudi okolo pričali o meni ili me pokušali iskoristit... A zna on kakva sam ja kad se napijem, znam bit bestidna, zna on dobro kakva sam bila kad smo se upoznali, bla, bla, pala sam mu u krevet (tj. na zadnji sic tatinog terenca) istu večer, bla, bla, zato jer sam previše popila (tj. ja sam mu bila rekla da se ne bi odmah pukla s njim da nisam bila pijana, da ne ispadnem baš toliko laka, mada nisam bila puno pijana, što je kasnije obilno koristio kao argument protiv mene).
Uostalom, i njegova mama se razbjesnila kad je vidjela da me ujutro nema doma i kad joj je rekao da mi je dozvolio da prespavam nakon izlaska kod prijateljice, i jedva ju je spriječio da ne dođe kod nas i ne očita mi i ona bukvicu, i bla, bla, bla, truć, pa će o meni govorit ovaj i onaj, a govorit će ovo i ono, bla, bla, bla, gnjav, dav...
Pa sam se onda osjećala grozno zbog svega. U jednom trenutku sam čak i sama povjerovala da sam grozna, užasna, najlošija cura, zaručnica i buduća žena na svijetu. I bilo mi je krivo. I obećala sam samoj sebi da neću više nikad. Da ću već izbit sebi Nezakonitog iz glave. Uvjerila sam samu sebe čak i da stvarno, stvarno, stvarno iskreno želim jedino Nesuđenog do kraja života,skupa s pripadajućom familjom iz Pakla, i da je normalno da nakon godinu i kusur dana veze ljudi više ne osjećaju isto što su osjećali na početku, da sam sretna jer imam diiiiivnog čovika koji me voli i brine za mene, i da nema više gledanja muških okolo. A i da je Nesuđeni fizički 10 klasa iznad Nezakonitog (što je bilo istina), i ovo i ono.
A onda sam otišla potražiti punjač i uštekati Nokiu 3310 u struju.
Pregledati poruke i propuštene pozive.
Naravno, inbox je bio krcat zabrinutim i bijesnim porukama od Nesuđenog. Kad sam ih pobrisala počelo je stizati još poruka. Od Nesuđenog. Nekoliko i od H, koja me tražila kad se vratila doma i shvatila da me nema.
Bilo je tu poruka i od nekih drugih ljudi, vezanih uz eventualne nedjeljne kave i slično.
I jedna poruka s broja koji mi je bio prvo malo čudan, jer nisam poznavala nikakvu ženu s imenom pod kojim je broj bio memoriran.
A onda sam otvorila poruku, i kad sam pročitala sadržaj srce mi je skočilo u grlo a noge se odsjekle! Sjetila sam se da sam Nezakonitog memorirala pod ženskom verzijom njegovog imena!
Nezakoniti mi je poslao poruku!
Slatku malu poruku, totalno prijateljsku i nevinu, punu nade da sam uspješno stigla doma i da nisam imala problema. I da bi se morali opet vidjeti, jer da sam ostavila nešto u njegovom autu!
Kasnije mi je priznao da je drpio srebrni neseserić iz moje torbice kad sam otišla u wc, čisto da ima nekakav razlog da se opet vidimo na nekakvoj kavi, i to što skorije. Ali tada sam bila uvjerena da mi je stvarno ispao iz torbice u njegovom autu.
I umjesto sreće i blaženstva me uhvatila panika!
Jer je drpio upravo neseserić u kojem sam držala tampone, umjetne suze, tablete za bolove i kontracepcijske pilule!!!
Što je značilo da ću tu večer morati preskočiti Trinovum, i naći se s njim po mogućnosti odmah u ponedjeljak ujutro!
Post je objavljen 19.06.2010. u 22:15 sati.