Elle na kolovoškom godišnjem pt. 2/Hipster

Navukla sam prokletu ljetnu virozu praæenu straviènom upalom sinusa.
A za sve su krive jednako proklete ekstenzije.
Kad žena ima stvarno ogromni višak (tuðe. Azijske. Jako dugaèke. Vrlo kvalitetne.) kose na glavi, taj se višak ne suši baš lako na suncu. Pa tako žena vlažnog tjemena doðe doma, a doma je u meðuvremenu došao i njen Nezakoniti, i naravno da je raspalio klimu na nekakvu arktièku temperaturu, i onda ženu pokosi nagla promjena temperature, a kako je žena još uvijek preumorna od cjelodnevnog namakanja u mlakom moru, pržuckanja i èitanja Gunthera Grassa (ne pitajte...), to znaèi da je lijena isti sekund po dolasku doma oribati se od soli i osušiti egzotièni tapison na glavi, ali to isto tako znaèi i da je jaaaako gladna, pa ta gladna žena odmah otvara frižider, vadi piletinu i tortilje, sjecka povræe, prži el pollo s paprenim zaèinima na grill tavici, riba el queso, zalijeva sve velikom kolièinom (amerièkog) umaka od jogurta i luka te (kineskog) slatko-ljutog chilli sosa, mota u tortilju, sjeda tako vlažnog tjemena pred tv u iglu-atmosferi i eto ti ga vraga – dok sam slistila moju omiljenu verziju fajite fasovala sam sinusitis.
Ali kakav sinusitis...
Preblago bi bilo reæi da sam u ljutoj agoniji.
Jer osim sinusitisa imam i laringitis.
Ne mogu disat na nos, jedva dišem na grlo, a škrge na žalost još uvijek nemam.

Zapravo, gnojna upala sinusa uopæe nije tako jako loša stvar.
Prisilila me da sjedim doma, a to znaèi da sam se bacila u inrospekciju i rezimiranje ljeta.
I uspu preskoèila još jednu oproštajnu kavicu s... nazovimo ga Hipsterom.

Hipster je onaj On kojeg sam spomenula na kraju predprošlog posta, koji se naglo&neoèekivano pojavio u gradu nakon žnj godina izbivanja. I na trenutak me uèinio zabrinutom da æu posustati u svojoj odluci da ne posustanem u namjeri da provedem ostatak života u ljubavnom skladu s mojim Nezakonitim.

Hm. Dakle. Hipster.

Hipster je, ne znajuæi da je hipster, hipster bio još tamo negdje u drugoj polovici 90-ih...
I da, hip je i u ono vrijeme bilo hype. Osim što je moda bila nešto drugaèija, gadgeti nešto veæe velièine i kratkotrajnijih baterija, bez brze i efikasne online kupovine svi su mogli zaista trashasti & nije me briga originalni look postiæi najbliže u Grazu ili Anconi, a zbog pomanjkanja Youtubea, svima dostupnog superbrzog bežiènog interneta i ostalih tehnoloških prednosti koje današnji svijet ima pred onim otprije 10-15 godina, veæi broj opskurnih nikadèuo bendova je imalo priliku ostati upravo takvima – opskurnima i nikadèuo bendovima.
Samo što se to danas zove hipster, i toalno je definirani subkulturni pokret.


Hipster je bio vrlo poseban.
Mada niko nije imao pojma zbog èega.
Ok, bio je totalni geek i tehnološki freak, ali to svakako nije bio razlog zašto su sve cure koje sam poznavala ludovale za njim.
Hipster je bio užasno neugledan.
Mršavi žgoljavac kokošjih bljedunjavih prsa, pretjerano prekriven dlakama, bezvezne obrasle kose, s štreberskim i zastarjelim prevelikim dioprijskim naoèalama koje su mu davale taj neki... pa, odreðeni immage, ne, a koje bi skinuo jedino ljeti, kad se stvarno nije moglo kretati gradom bez ružnih Oakley cvika za sunce (onih s gadnim naranèastim reflektirajuæim staklima...). I da, nije èak imao slatku, privlaènu, markantnu ili na bilo koji naèin zanimljivu facu. Èak ni to. Lik u ofucanim majcama s vrlo umnim i wannabe duhovitim natpisima, ili onima opskurnih skejterskih brandova, u vjeènim vojnièkim hlaèama iz èijih su džepova stršale kao vrlo cool knjige (englesko izdanje Lovca u žitu, Trainspottiga ili neèeg sliènog), videokasete sa snimkama koncerata Einsturzende Neubauten ili neèeg sliènog (ok, nije da se nisam palila na mladog Blixu Bargelda...), slušalice discmana, raznorazni fanzini i arti-farti èasopisi, i sve što nije stalo u ofucani ruksak ili poštarsku torbu, ovisno što je u tom trenutku bilo prava stvar koja se mora nositi (bilo neki skejterski, klasièni Eastpack, ili onaj koji je neko vrijeme kao bio jako in a zapravo nije bio ruksak nego hibrid ruksaka i torbe, sa samo jednom ruèkom preko prsiju...). I uvijek je, ah kako nemarno i cool, imao raparene èarape, i neke strašno smrdljive stvari na nogama. Bilo da se radilo o Planikinim ljubièasto-zelenim gojzericama, izgaženim skejterskim patikama ili Martensicama, uvijek je to bila prava stvar koja je u tom trenutku bila... pa, prava stvar, ne? G-shock na ruci, ogrlica od èeliènih kuglica oko vrata, dog-tags, name it, uvijek je bio okiæen pravim accessoriesom u pravom trenutku, mada ga uopæe nije, kao, bilo briga, ali eto, to što gledate na frajerima na MTV-ju on sasvim sluèajno veæ ima...
Ali osim izrazitog smisla za posjedovanje kasete s pravim novim nikad èuo bendom ili prave pamuène majce, Hipser se zapravo nikad nije isticao nièim posebnim.
Ok, osim jednim...
Iz nekog je èudnog i neshvatljivog razloga bio magnet za cure.

Ali zašto? I kako?
Hipster se zapravo poprilièno izbjegavao družiti s ženama, a u situacijama kada je bio prisiljen biti okružen njima pretvarao se u neugodno, cinièno i zlobno mrzovoljno stvorenje koje svaku nositeljicu XX kromosoma jedva podnosi.
Nije svirao u bendu, niti bio dj, niti opæenito aktivno sudjelovao u bilo kakvoj aktivnosti koja bi ukljuèivala ikakve udruge, svirke, koncerte, jamove, performancee, klupsku scenu, ali je svejedno svugdje bio viðen i, iz nekog èudnog razloga, dobar sa svima koji su imali nekakve veze s organiziranjem i sprovoðenjem istih. Želiš upad i povlašten tretman, upoznavanje s organizatorima, bendom, bilo kime? Samo se pojavi s Hipsterom, i sve cool.
Hipster je godinama bezuspješno studirao u Splitu (zapravo je došao iz kontinentalnih krajeva), mislim da je otprilike svake druge godine upisivao novi faks – od medicine, preko PMF-a do ... mislim da je nekakva elektrotehnika bila posljednja. Mama i tata su kupili stan sinu studentu i slali dovoljno novaca da tijekom cijelog mjeseca dijete može biti opskrbljeno pristojnom najlonskom kesom trave i zalihom piva u frižideru.
Hipster za cijelog svog boravka u Splitu nikada nije radio. Ništa. Ono, ama baš ništa.
Hipster je ljeta provodio lunjajuæi po gradu i okupljajuæi ekipu, a zatim bi na tjedan-dva sprašio s tom ekipom u obiteljsku vikendicu na Braèu gdje se tulumarilo od zore do slijedeæe zore, zatim bi ponovo svratio malo do grada, pa opet na Braè, i tako od ranog lipnja do kasnog rujna.
Hipster je ponekad na dulje vrijeme napuštao Split. Redovno zimi, da bi optišao na skijanje sa starcima, nakon èega se vraæao s gomilom slika sebe kako pozira s daskom za snowboarding, tom ah tako cool novom ekstremnom disciplinom rezerviranom samo za najekstremnije coolere, ali nekako je svima bilo jasno da nema šanse da je taj uopæe stao na dasku, a kamoli se spustio na njoj. Ali ok, Hipster je imao i bijesnu biciklu u hodniku stana, a nikad ga niko nije vidio da je vozi, kao i role iza kauèa, na dovoljno uoèljivom mjestu, i nekakve posebne penjaèke tenisice u kupaonici, mada takoðer nikada nije uoèen kako rola ili, bože me saèuvaj, slobodno se penje po marjanskim padinama. Pa ipak, bio je dobar sa svim facama koje su u gradu prakticirale ekstremne sportove.
Ili bi povremeno zbrisao na neko skroz cool mjesto na par tjedana ili mjesec dana. U London, na primjer. Ili Veneciju. Berlin. Marseilles. New York. Reykjavik. Amsterdam. Odnekud je svugdje imao nekakve frendove koje je redovno posjeæivao i koji su ljeti posjeæivali njega na Braèu. Cijelu plejadu šarenih žitelja squatova s dreadlocksima i bradama koji su žonglirali vatrom, žgoljavih vikend-ovisnika o heroinu masne zalizane kose u sakoima od odijela preko zgužvanih bijelih košulja, tetoviranih mišiæavih cura obrijane glave, spazmiènih dj-eva opsjednutih goa tranceom, neshvaæenih uliènih umjetnika s žutim ili ružièastim dioptrijskim naoèalama, gotièara u kožnim mantilima s ugraðenim vampirskim krunicama na oènjacima, likova prema kojima bi dijete Vivienne Westwood i Jean Paul Gaultiera (da ga sluèajno imaju, naravno, i da mu roditelji osmišljavaju immage) izgledalo kao dosadni štreber s prava koji izlazi u Mastersa i sluša Petra Grašu... Name it, nema èega nije bilo na njegovim fotkama zimi i u njegovom domu ljeti.

Pa unatoè svemu, Hipster je bio najveæi lažnjak ikad.
Nezanimljiv, pun praznih a napuhanih prièa, ponavljaè, imitator, usto još i fizièki neprivlaèan, no ipak...
Svi su bili svjesni toga.
A nekako je uspjevao biti frend sa svima.
I sve su cure trèale za njim.

I normalno da sam, od trenutka kad sam napokon shvatila ko je lik o kojem sve cure prièaju i kojeg stalno negdje viðam ali mi nije nešto posebno, no ipak, svi luduju za njim i svima je super, postala beznadežno, neizljeèivo i opsesivno zaljubljena u njega.
Uostalom, kružila je ta neka legenda o njegovim ljubavnièkim vještinama, pa ono...

I tako se ta prièa s Hipsterom vukla kroz moj život neke tri godine... Tri beskrajno duge godine.
Nikad mi nije bio onako, kao, pravi deèko. I u meðufazama sam se zaljubljivala u neke druge deèke, hodala s njima, prekidala, mirila se, i svašta nešto, ali stalno sam imala te neke faze s Hipsterom...

A sve je zapoèelo tako što sam jedne rujanske veèeri odluèila da neæu prije partija uz more s frendicama do Pulsa, nego idem s nekakvim random upoznatim alternativcima do Jazza, jer Hipster ponekad svrati tamo. Uostalom, tek sam prije nekoliko tjedana bila odluèila da sam smrtno zaljubljena u njega, a još sam bila u svom najboljem ljetnom izdanju. Em sam imala cool prièu (bila sam tri tjedna kod rodice u Londonu i Birminghamu, i vodila me na Glastonburry festival), em sam nakon toga uspjela brzinski skinuti pet kila koje sam dobila od smrznutog pileæeg curryja iz mikrovalne i beskrajnih burgera i crnog piva, em sam još uvijek imala fenomenalnu londonsku frizuru od strašno puno sitnih pletenica do pola leða, i jako puno jeftinih cool krpica s Camden Marketa s kojima sam se pravila važna (mislim da minicu s roza i maslinastim maskirnim uzorkom nisam skidala sa sebe), novu tetovažu na nozi, novi privjesak na pirsu na pupku, i sva sam bila sama sebi strašno seksi.
Veèer je tek poèinjala. Na Obojenoj, u Šekspira, ne sjeæam se više, svakako negdje uz more, spremala se neka opaka tech house brijaèina do zore. Famozni bijeli smajliæi æu veæ podizali leptiriæe u trbuhu. Nakon jointa na Matejuški i pola pive bila sam spremna za romansu, na putu za Jazz.
I vjerovala da radim pravu stvar.
Buduæi da nisam radila ništa što inaèe nisam radila a da nije poluèilo uspjeh kod suprotnog spola (barem za jednokratnu brijaèinu).
Hipster se nakon nekog vremena pojavio na štekatu od Jazza.
A jedna od cura u društvu je poznavala neku curu koja je bila u Hipsterovom društvu, pa smo se nakon nekog vremena svi združili u èopor i otišli uništiti Hipsterovu kesu trave na Vidilicu.

Gdje sam uspjela zaokupiti na kratko Hipsterovu pažnju britanskim prièama, ali na kraju se sve svelo na to da ipak nisam bila na pravim mjestima. Ono, bah, Ministry of Sound, ljeti tako nezanimljiv... I pih, na Glastonburryju sam bila pred krivim stageovima i slušala krive bendove. I oh, i ah, i zar je to sve? Nisam bila ni ovdje ni ondje, nisam vidjela to, nisam èula ono... tako jadno i turistièki i mainstream...
Ali ništa mi nije moglo pomutiti moje ecstasyjem preplavljeno raspoloženje.
I mada se na kraju nikome nije išlo na tehno peglu, nije bilo loše.
Jer sam zoru doèekala kod zoološkog, s mojim jezikom zaglavljenim meðu Hipsterovim krajnicima, i opæenito Hipsterom zaglavljenim pod mojim cK gaæicama.

Naravno, nakon sudbinskog sraza su prošla otprilike 3-4 tjedna i puno suza, bacanja pogleda i vrludanja gradom u potrazi za susretom, puno usputnih javljanja i bauljanja po zajednièkim okupljalištima dok smo ponovo prokomunicirali.
Nakon mjesec dana smo èak i nešto kao prohodali.
Što je trajalo otprilike dva mjeseca, pa se prekinulo, jer je on morao otiæi kod svoje CURE koja studira u Sloveniji, pa na skijanje sa starcima, a onda je morao dati ispit na kraju ispitnog roka, pa je bio u depresiji jer je pao ispit, i tako sve do svibnja. Kad sam ja veæ mislila da sam ga prebolila i prohodala s likom koji je actually bio sladak i faca i svirao bas u bendu, i kojemu je bilo stalo do mene.
Ali kako sam ja mislila da je meni bilo stalo do Hipstera zato jer Hipsteru nije bilo stalo do mene, ali ja sam mislila da mu je stalo ali da ima problema s razumijevanjem vlastitih osjeæaja... tako sam isti sekund kad je frendica s faksa spomenula da bismo mogle otiæi na neku glupu i dosadnu svirku na koju mi se nije išlo ja oduševljeno pristala. Jer frendica je išla tamo da bi proganjala nekog lika koji joj se sviðao, a koji je sasvim sluèajno bio u krugu ljudi koji su se družili s Hipsterovim frendovima (mislim, to su ipak godine kad se dvadesetogodišnjaci gradom kreæu u vrlo brojnim èoporima, ne?).
Naravno, Hipster je bio tamo, u društvu neke cure koja mu je kao posljednjih tjedana bila cura, ali svi su govorili kako su prekinuli i kako ona sad trèi za njim pa sam isti sekund kad je Hipster doplazio do mene i predložio mi da se kao malo šlatamo pred njom pristala. Jer zašto ne pomoæi bivšem deèku da se riješi te grozne dosadne žene koja ga opsjeda, jadnièak, a ona je tako napasna... A kad je Hipster otišao i korak dalje od javne šlataèine, i onako grleæi me objavio svima da smo ponovo skupa... pa, niko sretniji od mene.
Unatoè tome što sam imala deèka.
Kojeg sam sutra ekspresno ostavila (da su u proljeæe 1997-e mobiteli bili u širokoj upotrebi kao danas, ostavila bih ga bila SMS-om isti sekund èim mi se Hipster obratio!!).
Pa smo tako ja i Hipster hodali iduæih tjedan dana zagrljeni gradom, o bože, niko sretniji od mene, a moj dotadašnji deèko nas s tragiènim izrazom lica slijedio unaokolo. Za što me, naravno, nije bilo ni najmanje briga. Jer ja sam bila Hipsterova, a Hipster je bio moj.
Dok jedno popodne na kavi Hipster nije izjavio da za 15-ak minuta dolazi i moj bivši deèko, što me ispunilo sreæom i ponosom. Jer, naravno, a što bi drugo, sad æe njemu Hipster objasnit kako smo mi zaljubljeni i kako bi bilo krajnje vrijeme da nas prestane slijediti unaokolo i prièati ljudima o tome kakva sam ja izdajnièka kuja a Hipster nula od èovjeka... I svi æemo živjeti sretno do kraja života. Možda se èak poènemo i družiti, a deèko nam bude kum na vjenèanju...
Naravno, tako sam ja bila sebi zamislila u glavi, ali ne i Hipster.
Koji nam je prvo svima naruèio duple votke. Pa još jednom duple votke. Koje smo brzinski ispijali u neugodnoj atmosferi i glupom small talku.
Kad je zakljuèio da smo svi dovoljno pijani, moj Hipster, moja ljubav, moj princ i vitez, zapoèeo je govor o tome kako se on osjeæa jadno zbog cijele ove situacije koju je izazvao i kako ne želi da dobar momak i dobar basist pati, i da je odluèio (pazi sad ovo!) da æe me vratiti mome deèku jer je ovo sve skupa preveliki moralni teret za njega!!! Što je najgore, on je veæ nekoliko dana po gradu puštao prièu o tome što æe napravit!

O muke i jada! O mene glupaèe!
Koliko sam bila povrijeðena, toliko sam bila dirnuta velièanstvenom gestom moje ljubavi...
Pa sam, slomljenog srca, provela iduæih mjesec dana izbjegavajuæi i svodeæi susrete s nanovo natovarenim deèkom na najmanju moguæu pristojnu mjeru dok ga ne ostavim ponovo. Nekako sam se osjeæala dužnom još malo hodati s njim, buduæi je moj predivni voljeni Hipster ipak podnio puno veæu žrtvu – odrekao se moje ljubavi da bi oslobodio emotivno labilnijeg druga patnje...
Naravno, mene niko ništa nije pitao.
A Hipster je nakon nekog vremena zbrisao na Braè s nekakvim posjetiteljima iz neke trenutaèno cool evropske države.

31.08.2011. u 23:23 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.