Elle na kolovoškom godišnjem pt. 2/Hipster

Navukla sam prokletu ljetnu virozu praæenu straviènom upalom sinusa.
A za sve su krive jednako proklete ekstenzije.
Kad žena ima stvarno ogromni višak (tuðe. Azijske. Jako dugaèke. Vrlo kvalitetne.) kose na glavi, taj se višak ne suši baš lako na suncu. Pa tako žena vlažnog tjemena doðe doma, a doma je u meðuvremenu došao i njen Nezakoniti, i naravno da je raspalio klimu na nekakvu arktièku temperaturu, i onda ženu pokosi nagla promjena temperature, a kako je žena još uvijek preumorna od cjelodnevnog namakanja u mlakom moru, pržuckanja i èitanja Gunthera Grassa (ne pitajte...), to znaèi da je lijena isti sekund po dolasku doma oribati se od soli i osušiti egzotièni tapison na glavi, ali to isto tako znaèi i da je jaaaako gladna, pa ta gladna žena odmah otvara frižider, vadi piletinu i tortilje, sjecka povræe, prži el pollo s paprenim zaèinima na grill tavici, riba el queso, zalijeva sve velikom kolièinom (amerièkog) umaka od jogurta i luka te (kineskog) slatko-ljutog chilli sosa, mota u tortilju, sjeda tako vlažnog tjemena pred tv u iglu-atmosferi i eto ti ga vraga – dok sam slistila moju omiljenu verziju fajite fasovala sam sinusitis.
Ali kakav sinusitis...
Preblago bi bilo reæi da sam u ljutoj agoniji.
Jer osim sinusitisa imam i laringitis.
Ne mogu disat na nos, jedva dišem na grlo, a škrge na žalost još uvijek nemam.

Zapravo, gnojna upala sinusa uopæe nije tako jako loša stvar.
Prisilila me da sjedim doma, a to znaèi da sam se bacila u inrospekciju i rezimiranje ljeta.
I uspu preskoèila još jednu oproštajnu kavicu s... nazovimo ga Hipsterom.

Hipster je onaj On kojeg sam spomenula na kraju predprošlog posta, koji se naglo&neoèekivano pojavio u gradu nakon žnj godina izbivanja. I na trenutak me uèinio zabrinutom da æu posustati u svojoj odluci da ne posustanem u namjeri da provedem ostatak života u ljubavnom skladu s mojim Nezakonitim.

Hm. Dakle. Hipster.

Hipster je, ne znajuæi da je hipster, hipster bio još tamo negdje u drugoj polovici 90-ih...
I da, hip je i u ono vrijeme bilo hype. Osim što je moda bila nešto drugaèija, gadgeti nešto veæe velièine i kratkotrajnijih baterija, bez brze i efikasne online kupovine svi su mogli zaista trashasti & nije me briga originalni look postiæi najbliže u Grazu ili Anconi, a zbog pomanjkanja Youtubea, svima dostupnog superbrzog bežiènog interneta i ostalih tehnoloških prednosti koje današnji svijet ima pred onim otprije 10-15 godina, veæi broj opskurnih nikadèuo bendova je imalo priliku ostati upravo takvima – opskurnima i nikadèuo bendovima.
Samo što se to danas zove hipster, i toalno je definirani subkulturni pokret.


Hipster je bio vrlo poseban.
Mada niko nije imao pojma zbog èega.
Ok, bio je totalni geek i tehnološki freak, ali to svakako nije bio razlog zašto su sve cure koje sam poznavala ludovale za njim.
Hipster je bio užasno neugledan.
Mršavi žgoljavac kokošjih bljedunjavih prsa, pretjerano prekriven dlakama, bezvezne obrasle kose, s štreberskim i zastarjelim prevelikim dioprijskim naoèalama koje su mu davale taj neki... pa, odreðeni immage, ne, a koje bi skinuo jedino ljeti, kad se stvarno nije moglo kretati gradom bez ružnih Oakley cvika za sunce (onih s gadnim naranèastim reflektirajuæim staklima...). I da, nije èak imao slatku, privlaènu, markantnu ili na bilo koji naèin zanimljivu facu. Èak ni to. Lik u ofucanim majcama s vrlo umnim i wannabe duhovitim natpisima, ili onima opskurnih skejterskih brandova, u vjeènim vojnièkim hlaèama iz èijih su džepova stršale kao vrlo cool knjige (englesko izdanje Lovca u žitu, Trainspottiga ili neèeg sliènog), videokasete sa snimkama koncerata Einsturzende Neubauten ili neèeg sliènog (ok, nije da se nisam palila na mladog Blixu Bargelda...), slušalice discmana, raznorazni fanzini i arti-farti èasopisi, i sve što nije stalo u ofucani ruksak ili poštarsku torbu, ovisno što je u tom trenutku bilo prava stvar koja se mora nositi (bilo neki skejterski, klasièni Eastpack, ili onaj koji je neko vrijeme kao bio jako in a zapravo nije bio ruksak nego hibrid ruksaka i torbe, sa samo jednom ruèkom preko prsiju...). I uvijek je, ah kako nemarno i cool, imao raparene èarape, i neke strašno smrdljive stvari na nogama. Bilo da se radilo o Planikinim ljubièasto-zelenim gojzericama, izgaženim skejterskim patikama ili Martensicama, uvijek je to bila prava stvar koja je u tom trenutku bila... pa, prava stvar, ne? G-shock na ruci, ogrlica od èeliènih kuglica oko vrata, dog-tags, name it, uvijek je bio okiæen pravim accessoriesom u pravom trenutku, mada ga uopæe nije, kao, bilo briga, ali eto, to što gledate na frajerima na MTV-ju on sasvim sluèajno veæ ima...
Ali osim izrazitog smisla za posjedovanje kasete s pravim novim nikad èuo bendom ili prave pamuène majce, Hipser se zapravo nikad nije isticao nièim posebnim.
Ok, osim jednim...
Iz nekog je èudnog i neshvatljivog razloga bio magnet za cure.

Ali zašto? I kako?
Hipster se zapravo poprilièno izbjegavao družiti s ženama, a u situacijama kada je bio prisiljen biti okružen njima pretvarao se u neugodno, cinièno i zlobno mrzovoljno stvorenje koje svaku nositeljicu XX kromosoma jedva podnosi.
Nije svirao u bendu, niti bio dj, niti opæenito aktivno sudjelovao u bilo kakvoj aktivnosti koja bi ukljuèivala ikakve udruge, svirke, koncerte, jamove, performancee, klupsku scenu, ali je svejedno svugdje bio viðen i, iz nekog èudnog razloga, dobar sa svima koji su imali nekakve veze s organiziranjem i sprovoðenjem istih. Želiš upad i povlašten tretman, upoznavanje s organizatorima, bendom, bilo kime? Samo se pojavi s Hipsterom, i sve cool.
Hipster je godinama bezuspješno studirao u Splitu (zapravo je došao iz kontinentalnih krajeva), mislim da je otprilike svake druge godine upisivao novi faks – od medicine, preko PMF-a do ... mislim da je nekakva elektrotehnika bila posljednja. Mama i tata su kupili stan sinu studentu i slali dovoljno novaca da tijekom cijelog mjeseca dijete može biti opskrbljeno pristojnom najlonskom kesom trave i zalihom piva u frižideru.
Hipster za cijelog svog boravka u Splitu nikada nije radio. Ništa. Ono, ama baš ništa.
Hipster je ljeta provodio lunjajuæi po gradu i okupljajuæi ekipu, a zatim bi na tjedan-dva sprašio s tom ekipom u obiteljsku vikendicu na Braèu gdje se tulumarilo od zore do slijedeæe zore, zatim bi ponovo svratio malo do grada, pa opet na Braè, i tako od ranog lipnja do kasnog rujna.
Hipster je ponekad na dulje vrijeme napuštao Split. Redovno zimi, da bi optišao na skijanje sa starcima, nakon èega se vraæao s gomilom slika sebe kako pozira s daskom za snowboarding, tom ah tako cool novom ekstremnom disciplinom rezerviranom samo za najekstremnije coolere, ali nekako je svima bilo jasno da nema šanse da je taj uopæe stao na dasku, a kamoli se spustio na njoj. Ali ok, Hipster je imao i bijesnu biciklu u hodniku stana, a nikad ga niko nije vidio da je vozi, kao i role iza kauèa, na dovoljno uoèljivom mjestu, i nekakve posebne penjaèke tenisice u kupaonici, mada takoðer nikada nije uoèen kako rola ili, bože me saèuvaj, slobodno se penje po marjanskim padinama. Pa ipak, bio je dobar sa svim facama koje su u gradu prakticirale ekstremne sportove.
Ili bi povremeno zbrisao na neko skroz cool mjesto na par tjedana ili mjesec dana. U London, na primjer. Ili Veneciju. Berlin. Marseilles. New York. Reykjavik. Amsterdam. Odnekud je svugdje imao nekakve frendove koje je redovno posjeæivao i koji su ljeti posjeæivali njega na Braèu. Cijelu plejadu šarenih žitelja squatova s dreadlocksima i bradama koji su žonglirali vatrom, žgoljavih vikend-ovisnika o heroinu masne zalizane kose u sakoima od odijela preko zgužvanih bijelih košulja, tetoviranih mišiæavih cura obrijane glave, spazmiènih dj-eva opsjednutih goa tranceom, neshvaæenih uliènih umjetnika s žutim ili ružièastim dioptrijskim naoèalama, gotièara u kožnim mantilima s ugraðenim vampirskim krunicama na oènjacima, likova prema kojima bi dijete Vivienne Westwood i Jean Paul Gaultiera (da ga sluèajno imaju, naravno, i da mu roditelji osmišljavaju immage) izgledalo kao dosadni štreber s prava koji izlazi u Mastersa i sluša Petra Grašu... Name it, nema èega nije bilo na njegovim fotkama zimi i u njegovom domu ljeti.

Pa unatoè svemu, Hipster je bio najveæi lažnjak ikad.
Nezanimljiv, pun praznih a napuhanih prièa, ponavljaè, imitator, usto još i fizièki neprivlaèan, no ipak...
Svi su bili svjesni toga.
A nekako je uspjevao biti frend sa svima.
I sve su cure trèale za njim.

I normalno da sam, od trenutka kad sam napokon shvatila ko je lik o kojem sve cure prièaju i kojeg stalno negdje viðam ali mi nije nešto posebno, no ipak, svi luduju za njim i svima je super, postala beznadežno, neizljeèivo i opsesivno zaljubljena u njega.
Uostalom, kružila je ta neka legenda o njegovim ljubavnièkim vještinama, pa ono...

I tako se ta prièa s Hipsterom vukla kroz moj život neke tri godine... Tri beskrajno duge godine.
Nikad mi nije bio onako, kao, pravi deèko. I u meðufazama sam se zaljubljivala u neke druge deèke, hodala s njima, prekidala, mirila se, i svašta nešto, ali stalno sam imala te neke faze s Hipsterom...

A sve je zapoèelo tako što sam jedne rujanske veèeri odluèila da neæu prije partija uz more s frendicama do Pulsa, nego idem s nekakvim random upoznatim alternativcima do Jazza, jer Hipster ponekad svrati tamo. Uostalom, tek sam prije nekoliko tjedana bila odluèila da sam smrtno zaljubljena u njega, a još sam bila u svom najboljem ljetnom izdanju. Em sam imala cool prièu (bila sam tri tjedna kod rodice u Londonu i Birminghamu, i vodila me na Glastonburry festival), em sam nakon toga uspjela brzinski skinuti pet kila koje sam dobila od smrznutog pileæeg curryja iz mikrovalne i beskrajnih burgera i crnog piva, em sam još uvijek imala fenomenalnu londonsku frizuru od strašno puno sitnih pletenica do pola leða, i jako puno jeftinih cool krpica s Camden Marketa s kojima sam se pravila važna (mislim da minicu s roza i maslinastim maskirnim uzorkom nisam skidala sa sebe), novu tetovažu na nozi, novi privjesak na pirsu na pupku, i sva sam bila sama sebi strašno seksi.
Veèer je tek poèinjala. Na Obojenoj, u Šekspira, ne sjeæam se više, svakako negdje uz more, spremala se neka opaka tech house brijaèina do zore. Famozni bijeli smajliæi æu veæ podizali leptiriæe u trbuhu. Nakon jointa na Matejuški i pola pive bila sam spremna za romansu, na putu za Jazz.
I vjerovala da radim pravu stvar.
Buduæi da nisam radila ništa što inaèe nisam radila a da nije poluèilo uspjeh kod suprotnog spola (barem za jednokratnu brijaèinu).
Hipster se nakon nekog vremena pojavio na štekatu od Jazza.
A jedna od cura u društvu je poznavala neku curu koja je bila u Hipsterovom društvu, pa smo se nakon nekog vremena svi združili u èopor i otišli uništiti Hipsterovu kesu trave na Vidilicu.

Gdje sam uspjela zaokupiti na kratko Hipsterovu pažnju britanskim prièama, ali na kraju se sve svelo na to da ipak nisam bila na pravim mjestima. Ono, bah, Ministry of Sound, ljeti tako nezanimljiv... I pih, na Glastonburryju sam bila pred krivim stageovima i slušala krive bendove. I oh, i ah, i zar je to sve? Nisam bila ni ovdje ni ondje, nisam vidjela to, nisam èula ono... tako jadno i turistièki i mainstream...
Ali ništa mi nije moglo pomutiti moje ecstasyjem preplavljeno raspoloženje.
I mada se na kraju nikome nije išlo na tehno peglu, nije bilo loše.
Jer sam zoru doèekala kod zoološkog, s mojim jezikom zaglavljenim meðu Hipsterovim krajnicima, i opæenito Hipsterom zaglavljenim pod mojim cK gaæicama.

Naravno, nakon sudbinskog sraza su prošla otprilike 3-4 tjedna i puno suza, bacanja pogleda i vrludanja gradom u potrazi za susretom, puno usputnih javljanja i bauljanja po zajednièkim okupljalištima dok smo ponovo prokomunicirali.
Nakon mjesec dana smo èak i nešto kao prohodali.
Što je trajalo otprilike dva mjeseca, pa se prekinulo, jer je on morao otiæi kod svoje CURE koja studira u Sloveniji, pa na skijanje sa starcima, a onda je morao dati ispit na kraju ispitnog roka, pa je bio u depresiji jer je pao ispit, i tako sve do svibnja. Kad sam ja veæ mislila da sam ga prebolila i prohodala s likom koji je actually bio sladak i faca i svirao bas u bendu, i kojemu je bilo stalo do mene.
Ali kako sam ja mislila da je meni bilo stalo do Hipstera zato jer Hipsteru nije bilo stalo do mene, ali ja sam mislila da mu je stalo ali da ima problema s razumijevanjem vlastitih osjeæaja... tako sam isti sekund kad je frendica s faksa spomenula da bismo mogle otiæi na neku glupu i dosadnu svirku na koju mi se nije išlo ja oduševljeno pristala. Jer frendica je išla tamo da bi proganjala nekog lika koji joj se sviðao, a koji je sasvim sluèajno bio u krugu ljudi koji su se družili s Hipsterovim frendovima (mislim, to su ipak godine kad se dvadesetogodišnjaci gradom kreæu u vrlo brojnim èoporima, ne?).
Naravno, Hipster je bio tamo, u društvu neke cure koja mu je kao posljednjih tjedana bila cura, ali svi su govorili kako su prekinuli i kako ona sad trèi za njim pa sam isti sekund kad je Hipster doplazio do mene i predložio mi da se kao malo šlatamo pred njom pristala. Jer zašto ne pomoæi bivšem deèku da se riješi te grozne dosadne žene koja ga opsjeda, jadnièak, a ona je tako napasna... A kad je Hipster otišao i korak dalje od javne šlataèine, i onako grleæi me objavio svima da smo ponovo skupa... pa, niko sretniji od mene.
Unatoè tome što sam imala deèka.
Kojeg sam sutra ekspresno ostavila (da su u proljeæe 1997-e mobiteli bili u širokoj upotrebi kao danas, ostavila bih ga bila SMS-om isti sekund èim mi se Hipster obratio!!).
Pa smo tako ja i Hipster hodali iduæih tjedan dana zagrljeni gradom, o bože, niko sretniji od mene, a moj dotadašnji deèko nas s tragiènim izrazom lica slijedio unaokolo. Za što me, naravno, nije bilo ni najmanje briga. Jer ja sam bila Hipsterova, a Hipster je bio moj.
Dok jedno popodne na kavi Hipster nije izjavio da za 15-ak minuta dolazi i moj bivši deèko, što me ispunilo sreæom i ponosom. Jer, naravno, a što bi drugo, sad æe njemu Hipster objasnit kako smo mi zaljubljeni i kako bi bilo krajnje vrijeme da nas prestane slijediti unaokolo i prièati ljudima o tome kakva sam ja izdajnièka kuja a Hipster nula od èovjeka... I svi æemo živjeti sretno do kraja života. Možda se èak poènemo i družiti, a deèko nam bude kum na vjenèanju...
Naravno, tako sam ja bila sebi zamislila u glavi, ali ne i Hipster.
Koji nam je prvo svima naruèio duple votke. Pa još jednom duple votke. Koje smo brzinski ispijali u neugodnoj atmosferi i glupom small talku.
Kad je zakljuèio da smo svi dovoljno pijani, moj Hipster, moja ljubav, moj princ i vitez, zapoèeo je govor o tome kako se on osjeæa jadno zbog cijele ove situacije koju je izazvao i kako ne želi da dobar momak i dobar basist pati, i da je odluèio (pazi sad ovo!) da æe me vratiti mome deèku jer je ovo sve skupa preveliki moralni teret za njega!!! Što je najgore, on je veæ nekoliko dana po gradu puštao prièu o tome što æe napravit!

O muke i jada! O mene glupaèe!
Koliko sam bila povrijeðena, toliko sam bila dirnuta velièanstvenom gestom moje ljubavi...
Pa sam, slomljenog srca, provela iduæih mjesec dana izbjegavajuæi i svodeæi susrete s nanovo natovarenim deèkom na najmanju moguæu pristojnu mjeru dok ga ne ostavim ponovo. Nekako sam se osjeæala dužnom još malo hodati s njim, buduæi je moj predivni voljeni Hipster ipak podnio puno veæu žrtvu – odrekao se moje ljubavi da bi oslobodio emotivno labilnijeg druga patnje...
Naravno, mene niko ništa nije pitao.
A Hipster je nakon nekog vremena zbrisao na Braè s nekakvim posjetiteljima iz neke trenutaèno cool evropske države.

31.08.2011. u 23:23 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom godišnjem pt.1

Moj novi bestiæ, Gospodin, je gej. Doduše, mogla sam i sama to zakljuèiti – niti jedan hetero muškarac kojeg poznajem ne zna tako dobro upariti svilu, lan i odurne Gucci mokasine a da ne izgleda nekako... nehetero... ako znate na što mislim.
To je kao nekakva javna tajna, buduæi da on uvijek ima nekakve pratilje i muze, ali svakako nije nešto za što moj Nezakoniti nije i prije znao. Inaèe mi ne bi tako lako uvalio Gospodina za bestiæa. I ne bi bio tako prokleto ravnodušan na moje stalno druženje s njim...
Dapaèe, buduæi je osjeæao moju tugu izazvanu stagnirajuæim društvenim životom, Nezakoniti se pobrinuo da mi, kad sam se veæ skompala s Gospodinom, osigura bezopasnu svakodnevnu pratnju.

Pogotovo otkako opet ne radim.
Istekao mi je, naime, tromjeseèni ugovor plus pola mjeseca tuðeg studenskog ugovora. Toliko sam bila potrebna na projektu. Trebat æe me možda ponovo u rujnu, a do tada mogu chillati. Pa eto, chillam, od poèetka kolovoza do sredine slijedeæeg mjeseca.

Kako da ne!
Taman sam se bila navikla na nemilosrdni tempo i deficit privatnog života, i ponovo morala postati prokleta oèajna kuæanica...

A Nezakonitom se to strašno sviða.
Nezakoniti je presretan.
Pre, pre, pre presretan.

Pa me je odmah po istjeku ugovra odveo kupiti puno lijepih haljina za izlaske, kaftana za plažu, novih sunèanih naoèala, cipelica za pravit se važna, i èak dva šešira (koja mi uopæe nisu potrebna jer mrzim šešire, ali eto, kupila sam tu jednu fedoru i taj veeeeeeliki Jlo-asti šešir s ogromnim mekanim obodom, èisto iz fore). Kupili smo svjetlucava ulja za tijelo sa zlatnim èesticama, balzame za usne u kompletu s mirisnim pomadama za kožu prije, za vrijeme i poslije sunèanja, kupili smo po jedan par japanki uz svaki plažni kaftan, brdo kopèi, gumica i èešljiæa za kosu s veeeelikim tekstilnim orhidejama (ili èime veæ a da je floralno), i ruènike koji se slažu uz torbe koje se slažu uz kaftane koji se slažu uz japanke, a koje se slažu sa sredstvima za sunèanje. A iz New Yorka je, s poslovnim partnerom, stigla i moja nova prekrasna saddle torba Salvatorea Ferragama, koju, ono, nose svi celebovi ove sezone, i koju je partnerova žena naganjala po Saksu samo za mene.
I ja bih, kao, sada morala biti sretna.
Jer je on sretan.
Jer sam ova posljednja dva tjedna postala upravo ono što bi on baš nekako htio da budem.
Njegova ženica, njegov predstavnik u javnosti, njegova pokretnina i investicija za pokazivanje i zastupanje u društvenim aktivnostima u kojima on nema vremena (a još manje želje) sudjelovati.

Obojila sam kosu. I ugradila skoro 200 komada ekstenzija.
Sada imam dugaèku bakrenu kosu do pola leða.
To je, kao, skroz ok. Jer je crvena nova èokoladnosmeða, koja je do nedavno bila nova platinasta, koja je bila novi pramenovi. Pa onda, ako su mogle Blake Lively, Drew Barrimore, Rihanna, Scarlet Johansson, pa i Chloe kardashian,onda valjda mogu i ja.
Uostalom, sad se doslovno SVI farbaju u neku nijansu crvene, od one totalno Rihannaste crvene, preko Franka Bateliæ crvene, mahagoni, bakrene, rðaste, peèene sienne, do jagoda-blond. Ili barem dodaju neki crvenkasti touch veæ postojeæoj boji.
Što je, zapravo, prilièno glup potez usred ljeta, buduæi da crvene nijanse na suncu užasno lako blijede i oksidiraju u neke èudne neugledne naranèaste. Ali ok, sada sebi mogu priuštiti frizera na tjednoj bazi. Što se, uostalom, od mene i oèekuje. A imam i marame i šešire. Kao i ulja, pomade i mazalice koje kosu štite od UV zraèenja...

Sad sam zlatna gradska sponza. Zlaæane kose do struka, u zlatnim sandalicama (obièni Accessorize, no ipak...), zlatnih kartica na moje ime u novèaniku od pozlaæene kože...

A da bih bila primjereno opremljena pozleæenim entourageom, osim Gospodina, koji je moja nova pratnja i bestiæ, dobila sam i novog frenda – okorjelog i razmaženog pripadnika prave zlatne mladeži.
Protiv kojeg Nezakoniti nema ništa protiv.
Naime, on je još dijete od jedva 26 godina, a kao svaka prava balkanska muškarèina moj Zakoniti jednostavno ZNA da nije prirodno da žene mogu biti privuèene 8 godina mlaðim, zgodnim, ležernim i raskalašenim nasljednikom zalizane kose i košulja raskopèanih do gornje treæine savršenog sixpacka ako kraj sebe imaju pravo znojavo i dlakavo, da ne spominjem škembasto balkansko muško obrijane glave... Oooo, kako krivo... Osim toga, Nezakoniti se uzda u èinjenicu da sam zaraðuje svoj novac dok Nasljednik troši onaj obiteljski, a to bi svakoj pravoj balkanskoj sponzi trebalo biti dovoljno da zna koga se treba držati...
Uostalom, Nezakoniti je siguran u mene i zbog èinjenice da poznajemo Nasljednikove roditelje i družimo se s njima, i da su roditelji zakljuèili da je jako dobro što nasljednik pokazuje zanimanje za druženje sa mnom jer sam: a) dobar utjecaj koji sina razmetnoga može nagovoriti da ipak završi fakultet i možda se prihvati nekog ozbiljnog posla u životu; b) zapravo uopæe nisam sponza nego normalna cura/žena (dobro da je to NETKO uopæe shvatio!!!); c) družica muškarca koji, za razliku od njihovog sina, zaraðuje vlastiti novac, pa ne postoji opasnost da zavedem malog i sjednem im na raèun...

I tako sam, dok moj Nezakoniti radi ili se druži u kvartovskoj kafani, blagoslovljena zabavnim društvom zgodnog mladog Nasljednika. Èesto u kombinaciji s Gospodinom, koji je na sebe preuzeo ulogu gardedame.
Pa tako s Gospodinom, svojim frendicama i muškim frendovima odlazim na raznorazna kalorièna otvaranja, zatvaranja i ine domjenke, kavice i piæenca te lagano ðuskanje uz lake ljetne house i lounge note.
Nasljednika èuvam za bolje stvari. Za opijanje do zore, divlje plesanje po Zræu (da, otišla sam na dva dana, ubijte me... a klela sam se da nikad više i da sam to prerasla...), Primoštenu, Vodicama i Dubrovniku, cjelodnevno izlaganje melanomu i karcinomu kože na ležaljci ispod Radissona (prednost poznavanja pola barmena na plaži i èinjenice da Sekin najnoviji deèko jedan od njih je ta da ne moram plaæati ležaljku i suncobran...).
A kako je Nasljednik još uvijek mlad i raskalašen, tako sam se i ja vratila s njim koju godinicu unazad.
Ono, ne sjeæam se kad sam se zadnji put trijeznila tako da sam u 5 sati ujutro, dok sviæe zora, doma išla pješke uz more i usput malo i zaplivala u kompletnoj odjeæi... Ili zapoèela veèer ispijajuæi preskupi pjenušac i trpeæi ubode mutantskih krvoloènih komaraca na terasi istog onog Radissona pod kojim se sunèam danju, i to u društvu likova koji izgledaju i zvuèe kao pripadnici zagrebaèke romske mafije, a završila je u nekakvoj garaži igrajuæi trešetu s Nasljednikovim frendovima iz starog kvarta.

Nema sumnje, Nasljednik je totalno osvježenje u mom životu.

Jedini problem je to što tvrdi da je zaljubljen u mene...

Ok, ja sam vrlo realna i samokritièna osoba. Da bih bila stvarno komad fali mi bar 10 centimetara visine, a višaka imam i previše. Od viška mozga (pravi komad na plaži èita Story a ne prave knjige, s koricama i stranicama na kojima je puno slova, i definitivno se ne bavi poslom ozbiljnijim od hostesiranja, modeliranja, promoviranja ili, eventualno, ako je wannabe, prodavanja odjeæe i cipela...), preko definitivnog viška dupeta i viška u konfekcijskom broju, do viška dobre volje da trpim raznorazne budale koje mi se prilijepe i viška strpljenja da se smješkam i glumim potamnjeli, kosmati, sisati, zubati i svjetlucavi fikus u društvu likova èije me prièe ne nadahnjuju...
I previše govorim. I to o stvarima o kojima se ljudima ne prièa ili o kojima nemaju pojma, kao što su posao, politika, antiglobalizam, antiklerikalizam i.e.
Osim toga, sklona sam izazivanju sablazni, kao ono neki dan kad sam pred frajerom koji je actually saborski zastupnik i tupavi oportunist te cijelom ekipom lokalnih „poduzetnika“ kritizirala njegovu stranku i izrazila svoju nadu da ista debelo padne na izborima, dapaèe, pola sata secirala strankinu financijsku politiku koja nas zadnjih 20 godina vodi prema nestajanju socijalne države i pauperizaciji po default programu Èikaške škole, kao i pravoj politici koja stoji iza pritiska za privatizacijom škverova i plasiranja laži o istima kao gubitašima, dok nitko zapravo nije imao pojma o èemu prièam... Ili kad sam juèer na veèerici pred èoporom nouveau riche ekipe u najboljim godinama, zabrinute za sudbinu Tome Horvatinèiæa, koja je raspravljala kako bi se ovaj mogao najbolje izvuæi, èvrsto i nepokolebljivo tvrdila da dotièni zaslužuje svih 10 godina za predumišljaj. Nezakoniti me nakon oba incidenta doma dobro oprao, ali kvragu, to je valjda jaèe od mene...
Što dovodi do još jedne od mojih nepodobnih osobina koje me èine anti-komadom: unatoè tome što sam slaba na šušku i lijepe stvari, ja nisam samo legalist nego i prokleti socijalist do kosti, toliko lijeva da bi bilo upravo sablažnjivo da ne pišem lijevom rukom. Ok, osim što sam lijeva ja sam i previše lijena da bih bila išta više od salonskog revolucionara. No ipak, lijeva sam.
A pravi komad nikad nije lijevi. Pravi komad je apolitièna koka, eventualno onako èisto iz trenda može biti malo krajnje desnièarka, ali samo u posebnim prigodama kao što je Thompsonov koncert.
Osim što je apolitièan, pravi komad je obavezno i deklarirana smjerna katolkinja. Dovoljno reèeno.
Ono što me još miljama dijeli od pravog komada je i moja prokleta konzervativnost. Naime, ja èvrsto vjerujem da se ljudi moraju ponašati i odijevati u skladu sa svojim godinama. Pravi komad mora biti izazovno odjeven i polugol, seksualiziranog ponašanja, biti sklon umjerenim opsceniziranjima u sedatiziranim stanjima, plesati po stolovima na Anu Nikoliæ ili Bobana Rajoviæa, a nije nepoželjno u posebnim prigodama niti blicati golim cicama po Zræu. Poznajem gomilu žena mojih godina koje to, naime, rade. I od strane svih muškaraca koje poznajem smatrane su komadima. Jer za dobrim se konjem prašina diže. A na prašinu sam alergièna. Ja vjerujem u èednu odjeæu dobrih krojeva u 30-ima, ruèkove s frendicama, privatne stolove u klubovima koji omoguæuju plesanje bez naguravanja i potezanja na zakrèenom podiju (i ðikanskih uleta znojnih budala)... Prednost dajem maloj kolièini dobrog vina pred jeftinim šarenim koktelima od litre, kvalitetnoj tkanini pred dekolteom do pupka, njegovanom bobu pred ofucanim ekstenzijama (ok, priznajem, ove moje su bile trenutak slabosti ali neæe se ponoviti...), minimizeru pred Wonderbraom, Gucci balerinkama boje pudera (50% snižene u Stiefelkoenigu u Ilici...) pred zlatnom D&G štiklom od 14 cm, i diskretnim fillerom na èistom tenu pred botoksom ispod kile pudera (i to usred srpnja i kolovoza...)...

Dakle, nisam komad.
Ono za èim se frajeri okreæu, mislim. Previše sam obla, konzervativna, zakopèana, lijeva i jezièava.
Nekad sam bila.
Veæ dugo vremena nisam.
Mislim, nije da ne bih htjela biti. Žena sam. To je normalna želja. Sve mi duboko u sebi, ma koliko mislile da smo to prerasle, zapravo želimo biti velièanstveni seksualni objekti iz muških mokrih snova. Želimo biti straaaaaašno željene. Želimo da se okreæu za nama i prate nas pogledom, želimo da nam se uvaljuju èopori muškaraca koje æemo nonšalantno otkantati, želimo da nas žele...
Ali, budimo iskreni, ja to odavno više nisam.

Komadi su ono što se još uvijek bezobrazno i besramno mota oko Nezakonitog, u nadi da æe ga uloviti prije nego što postane službeno nedostupan za ženidbu. I jer je Nezakoniti i sam komad. Komadom ga èine auti u garaži, flotica i bankovni raèun.

Komadi su i ono što se mota oko Nasljednika. Ono s èime se Nasljednik druži.
Beskrajni defile preplanulih, dugonogih i dugokosih bescelulitnih komada koji samopouzdano izlažu svoje najbolje atribute u vruæim hlaèicama, siæušnim uskim haljinicama i minijaturnim bikinijima, zveckaju ogromnim pozlaæenim naušnicama i narukvicama, bljeskaju najkvalitetnijom keramikom iz kataloga najboljih zubnih protetièara, naslanjaju nježno nabujala poprsja na njegova ramena i manikirane ruèice na bedra, govore mu raspjevanim glasiæima o stvarima o kojima je tako ugodno slušati, tako beskrajno seksi da u pitanje dovode i moju vlastitu seksualnu orjentaciju...
I uopæe nije upitno zašto to rade.
Mislim, deèko je Nasljednik.
A osim što je nasljednik, Nasljednik je i sam komad.
A nema prirodnije stvari na svijetu nego da komadi budu privuèeni komadima.

Ali jok, Nasljednik je u svojoj besposlenoj i razmaženoj obijesti zakljuèio da se želi zaljubiti u mene...

Mislim, nije on stvarno zaljubljen. Odavno sam prestala gajiti iluzije o svojoj fatalnoj privlaènosti za muški spol, koja opada proporcionalno rastu konfekcijskog broja hlaèa i (poravnatih) bora na èelu. On je samo odluèio slijediti trend koji su zapoèeli Demi i Ashton, a u posljednje vrijeme ga oživjeli Vojvotkinja od Albe i njen najnoviji muž (Ok, i Camilla je starija od Charlesa, ali buduæi da oboje izgledaju ko inventar prirodoslovnog muzeja vjerovatno se tu radi o pravoj ljubavi...).
A buduæi da se deèko drži svoje odluke, stavlja me u pomalo neugodnu situaciju.

Ok, zabavno je družiti se s njim. Zabavan je, raskalašen (u granicama normale kad je sa mnom u društvu), sklon bezazlenim ekscesima, razigran i beskrajno šarmantan. I tako dražestan kad mi prièa gluposti u koje ne vjerujem i pokušava ukrasti malo fizièke bliskosti, pa makar me samo držati za ruku, nonšalantno zagrliti jer je, kao, sretan što me vidi, mazati mi na plaži uljem djelove tijela koje mogu natrackati i sama, davati puse u obraze, popravljati mi frizuru, obgrliti dok plešemo... I nije da nije ugodno tu i tamo osjetiti tako dobro tijelo uz svoje, topli dah uz vrat, sluèajne prste u kosi...
Ali to je sve. Jer onda moram postati zloèesta i stavljati ga na njegovo mjesto. Upozoriti na to da bi npr. ona lijepa visoka dvadesetogodišnja brineta u crvenom koja ga gleda mogla bit ljubomorna. Ili da su niti dva metra od nas frendovi od Nezakonitog. Ili okrenuti temu s njegovih emocija na njegov poražavajuæi akademski (ne)uspjeh i èinjenicu da ima 26 godina a još nikada ništa u životu nije radio i da mene više privlaèe muškarci poput npr. Emila Tedeschija nego njegovog (prokleto zgodnog) najboljeg frenda glasovitog Playboya koji živi od ne znam kakvih sumnjivih poslova i novca bivše supruge koji je novac njenog bivšeg supruga ... (ok, to je laž, Playboy je pre..., dok mi Tedeschi zapravo i nije baš nešto).

Zapravo, i sama se nalazim u èudnoj situaciji.
Mislim da svog Nezakonitog nekako volim više nego ikad. I moja ljubav proporcionalno raste èinjenici da ga sve manje vidim, osim kad se mrtav umoran dovuèe doma. Tada ga imam samo za sebe. Da ga nahranim, napojim, izmasiram, obaspem nježnostima, provedem kvalitetnih sat-dva zajednièkog vremena ispred televizije, prije nego ga u hrèuæem stanju spakujem u krevet.
I odjedrim u noæni život s curama, Gospodinom, Nasljednikom...
Ali upravo zbog toga što ga toliko volim moj libido se nalazi u neugodnoj poziciji. A Nezakoniti je stvarno u gužvi, i bit æe još par mjeseci, dok ne zakljuèi jedan stvarno važan i veliki posao. Koji mu je strašno važan. I koji ga jednako veseli koliko i umara.
A zbog tog posla naš seksualni život trpi.
I onda imam kraj sebe to izrazito seksualno mlado stvorenje koje trenutaèno misli da me želi, i na koje zapravo nisam imuna. Koje me strašno zabavlja. Koje je spremno sa mnom provoditi svo vrijeme ovoga svijeta, i èak voli i mog psa.
Svjesno se igram s vatrom.
A opet, ne mogu sebi pomoæi, bar ne tako da Nasljednika skroz izbacim iz života...

I zato jedva èekam rujan.
Unatoè tome što se Nezakonitom to ne sviða, u rujnuponovo poèinjem tražiti posao.
I Nasljednik se vraæa u grad u kojem (veæ godinama i poprilièno bezuspješno) studira.

A do tada... Ha, pa valjda æu preživit bez da napravim nešto stvarno glupo...

28.08.2011. u 16:58 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.