Navukla sam prokletu ljetnu virozu praćenu stravičnom upalom sinusa.
A za sve su krive jednako proklete ekstenzije.
Kad žena ima stvarno ogromni višak (tuđe. Azijske. Jako dugačke. Vrlo kvalitetne.) kose na glavi, taj se višak ne suši baš lako na suncu. Pa tako žena vlažnog tjemena dođe doma, a doma je u međuvremenu došao i njen Nezakoniti, i naravno da je raspalio klimu na nekakvu arktičku temperaturu, i onda ženu pokosi nagla promjena temperature, a kako je žena još uvijek preumorna od cjelodnevnog namakanja u mlakom moru, pržuckanja i čitanja Gunthera Grassa (ne pitajte...), to znači da je lijena isti sekund po dolasku doma oribati se od soli i osušiti egzotični tapison na glavi, ali to isto tako znači i da je jaaaako gladna, pa ta gladna žena odmah otvara frižider, vadi piletinu i tortilje, sjecka povrće, prži el pollo s paprenim začinima na grill tavici, riba el queso, zalijeva sve velikom količinom (američkog) umaka od jogurta i luka te (kineskog) slatko-ljutog chilli sosa, mota u tortilju, sjeda tako vlažnog tjemena pred tv u iglu-atmosferi i eto ti ga vraga – dok sam slistila moju omiljenu verziju fajite fasovala sam sinusitis.
Ali kakav sinusitis...
Preblago bi bilo reći da sam u ljutoj agoniji.
Jer osim sinusitisa imam i laringitis.
Ne mogu disat na nos, jedva dišem na grlo, a škrge na žalost još uvijek nemam.
Zapravo, gnojna upala sinusa uopće nije tako jako loša stvar.
Prisilila me da sjedim doma, a to znači da sam se bacila u inrospekciju i rezimiranje ljeta.
I uspu preskočila još jednu oproštajnu kavicu s... nazovimo ga Hipsterom.
Hipster je onaj On kojeg sam spomenula na kraju predprošlog posta, koji se naglo&neočekivano pojavio u gradu nakon žnj godina izbivanja. I na trenutak me učinio zabrinutom da ću posustati u svojoj odluci da ne posustanem u namjeri da provedem ostatak života u ljubavnom skladu s mojim Nezakonitim.
Hm. Dakle. Hipster.
Hipster je, ne znajući da je hipster, hipster bio još tamo negdje u drugoj polovici 90-ih...
I da, hip je i u ono vrijeme bilo hype. Osim što je moda bila nešto drugačija, gadgeti nešto veće veličine i kratkotrajnijih baterija, bez brze i efikasne online kupovine svi su mogli zaista trashasti & nije me briga originalni look postići najbliže u Grazu ili Anconi, a zbog pomanjkanja Youtubea, svima dostupnog superbrzog bežičnog interneta i ostalih tehnoloških prednosti koje današnji svijet ima pred onim otprije 10-15 godina, veći broj opskurnih nikadčuo bendova je imalo priliku ostati upravo takvima – opskurnima i nikadčuo bendovima.
Samo što se to danas zove hipster, i toalno je definirani subkulturni pokret.
Hipster je bio vrlo poseban.
Mada niko nije imao pojma zbog čega.
Ok, bio je totalni geek i tehnološki freak, ali to svakako nije bio razlog zašto su sve cure koje sam poznavala ludovale za njim.
Hipster je bio užasno neugledan.
Mršavi žgoljavac kokošjih bljedunjavih prsa, pretjerano prekriven dlakama, bezvezne obrasle kose, s štreberskim i zastarjelim prevelikim dioprijskim naočalama koje su mu davale taj neki... pa, određeni immage, ne, a koje bi skinuo jedino ljeti, kad se stvarno nije moglo kretati gradom bez ružnih Oakley cvika za sunce (onih s gadnim narančastim reflektirajućim staklima...). I da, nije čak imao slatku, privlačnu, markantnu ili na bilo koji način zanimljivu facu. Čak ni to. Lik u ofucanim majcama s vrlo umnim i wannabe duhovitim natpisima, ili onima opskurnih skejterskih brandova, u vječnim vojničkim hlačama iz čijih su džepova stršale kao vrlo cool knjige (englesko izdanje Lovca u žitu, Trainspottiga ili nečeg sličnog), videokasete sa snimkama koncerata Einsturzende Neubauten ili nečeg sličnog (ok, nije da se nisam palila na mladog Blixu Bargelda...), slušalice discmana, raznorazni fanzini i arti-farti časopisi, i sve što nije stalo u ofucani ruksak ili poštarsku torbu, ovisno što je u tom trenutku bilo prava stvar koja se mora nositi (bilo neki skejterski, klasični Eastpack, ili onaj koji je neko vrijeme kao bio jako in a zapravo nije bio ruksak nego hibrid ruksaka i torbe, sa samo jednom ručkom preko prsiju...). I uvijek je, ah kako nemarno i cool, imao raparene čarape, i neke strašno smrdljive stvari na nogama. Bilo da se radilo o Planikinim ljubičasto-zelenim gojzericama, izgaženim skejterskim patikama ili Martensicama, uvijek je to bila prava stvar koja je u tom trenutku bila... pa, prava stvar, ne? G-shock na ruci, ogrlica od čeličnih kuglica oko vrata, dog-tags, name it, uvijek je bio okićen pravim accessoriesom u pravom trenutku, mada ga uopće nije, kao, bilo briga, ali eto, to što gledate na frajerima na MTV-ju on sasvim slučajno već ima...
Ali osim izrazitog smisla za posjedovanje kasete s pravim novim nikad čuo bendom ili prave pamučne majce, Hipser se zapravo nikad nije isticao ničim posebnim.
Ok, osim jednim...
Iz nekog je čudnog i neshvatljivog razloga bio magnet za cure.
Ali zašto? I kako?
Hipster se zapravo poprilično izbjegavao družiti s ženama, a u situacijama kada je bio prisiljen biti okružen njima pretvarao se u neugodno, cinično i zlobno mrzovoljno stvorenje koje svaku nositeljicu XX kromosoma jedva podnosi.
Nije svirao u bendu, niti bio dj, niti općenito aktivno sudjelovao u bilo kakvoj aktivnosti koja bi uključivala ikakve udruge, svirke, koncerte, jamove, performancee, klupsku scenu, ali je svejedno svugdje bio viđen i, iz nekog čudnog razloga, dobar sa svima koji su imali nekakve veze s organiziranjem i sprovođenjem istih. Želiš upad i povlašten tretman, upoznavanje s organizatorima, bendom, bilo kime? Samo se pojavi s Hipsterom, i sve cool.
Hipster je godinama bezuspješno studirao u Splitu (zapravo je došao iz kontinentalnih krajeva), mislim da je otprilike svake druge godine upisivao novi faks – od medicine, preko PMF-a do ... mislim da je nekakva elektrotehnika bila posljednja. Mama i tata su kupili stan sinu studentu i slali dovoljno novaca da tijekom cijelog mjeseca dijete može biti opskrbljeno pristojnom najlonskom kesom trave i zalihom piva u frižideru.
Hipster za cijelog svog boravka u Splitu nikada nije radio. Ništa. Ono, ama baš ništa.
Hipster je ljeta provodio lunjajući po gradu i okupljajući ekipu, a zatim bi na tjedan-dva sprašio s tom ekipom u obiteljsku vikendicu na Braču gdje se tulumarilo od zore do slijedeće zore, zatim bi ponovo svratio malo do grada, pa opet na Brač, i tako od ranog lipnja do kasnog rujna.
Hipster je ponekad na dulje vrijeme napuštao Split. Redovno zimi, da bi optišao na skijanje sa starcima, nakon čega se vraćao s gomilom slika sebe kako pozira s daskom za snowboarding, tom ah tako cool novom ekstremnom disciplinom rezerviranom samo za najekstremnije coolere, ali nekako je svima bilo jasno da nema šanse da je taj uopće stao na dasku, a kamoli se spustio na njoj. Ali ok, Hipster je imao i bijesnu biciklu u hodniku stana, a nikad ga niko nije vidio da je vozi, kao i role iza kauča, na dovoljno uočljivom mjestu, i nekakve posebne penjačke tenisice u kupaonici, mada također nikada nije uočen kako rola ili, bože me sačuvaj, slobodno se penje po marjanskim padinama. Pa ipak, bio je dobar sa svim facama koje su u gradu prakticirale ekstremne sportove.
Ili bi povremeno zbrisao na neko skroz cool mjesto na par tjedana ili mjesec dana. U London, na primjer. Ili Veneciju. Berlin. Marseilles. New York. Reykjavik. Amsterdam. Odnekud je svugdje imao nekakve frendove koje je redovno posjećivao i koji su ljeti posjećivali njega na Braču. Cijelu plejadu šarenih žitelja squatova s dreadlocksima i bradama koji su žonglirali vatrom, žgoljavih vikend-ovisnika o heroinu masne zalizane kose u sakoima od odijela preko zgužvanih bijelih košulja, tetoviranih mišićavih cura obrijane glave, spazmičnih dj-eva opsjednutih goa tranceom, neshvaćenih uličnih umjetnika s žutim ili ružičastim dioptrijskim naočalama, gotičara u kožnim mantilima s ugrađenim vampirskim krunicama na očnjacima, likova prema kojima bi dijete Vivienne Westwood i Jean Paul Gaultiera (da ga slučajno imaju, naravno, i da mu roditelji osmišljavaju immage) izgledalo kao dosadni štreber s prava koji izlazi u Mastersa i sluša Petra Grašu... Name it, nema čega nije bilo na njegovim fotkama zimi i u njegovom domu ljeti.
Pa unatoč svemu, Hipster je bio najveći lažnjak ikad.
Nezanimljiv, pun praznih a napuhanih priča, ponavljač, imitator, usto još i fizički neprivlačan, no ipak...
Svi su bili svjesni toga.
A nekako je uspjevao biti frend sa svima.
I sve su cure trčale za njim.
I normalno da sam, od trenutka kad sam napokon shvatila ko je lik o kojem sve cure pričaju i kojeg stalno negdje viđam ali mi nije nešto posebno, no ipak, svi luduju za njim i svima je super, postala beznadežno, neizlječivo i opsesivno zaljubljena u njega.
Uostalom, kružila je ta neka legenda o njegovim ljubavničkim vještinama, pa ono...
I tako se ta priča s Hipsterom vukla kroz moj život neke tri godine... Tri beskrajno duge godine.
Nikad mi nije bio onako, kao, pravi dečko. I u međufazama sam se zaljubljivala u neke druge dečke, hodala s njima, prekidala, mirila se, i svašta nešto, ali stalno sam imala te neke faze s Hipsterom...
A sve je započelo tako što sam jedne rujanske večeri odlučila da neću prije partija uz more s frendicama do Pulsa, nego idem s nekakvim random upoznatim alternativcima do Jazza, jer Hipster ponekad svrati tamo. Uostalom, tek sam prije nekoliko tjedana bila odlučila da sam smrtno zaljubljena u njega, a još sam bila u svom najboljem ljetnom izdanju. Em sam imala cool priču (bila sam tri tjedna kod rodice u Londonu i Birminghamu, i vodila me na Glastonburry festival), em sam nakon toga uspjela brzinski skinuti pet kila koje sam dobila od smrznutog pilećeg curryja iz mikrovalne i beskrajnih burgera i crnog piva, em sam još uvijek imala fenomenalnu londonsku frizuru od strašno puno sitnih pletenica do pola leđa, i jako puno jeftinih cool krpica s Camden Marketa s kojima sam se pravila važna (mislim da minicu s roza i maslinastim maskirnim uzorkom nisam skidala sa sebe), novu tetovažu na nozi, novi privjesak na pirsu na pupku, i sva sam bila sama sebi strašno seksi.
Večer je tek počinjala. Na Obojenoj, u Šekspira, ne sjećam se više, svakako negdje uz more, spremala se neka opaka tech house brijačina do zore. Famozni bijeli smajlići ću već podizali leptiriće u trbuhu. Nakon jointa na Matejuški i pola pive bila sam spremna za romansu, na putu za Jazz.
I vjerovala da radim pravu stvar.
Budući da nisam radila ništa što inače nisam radila a da nije polučilo uspjeh kod suprotnog spola (barem za jednokratnu brijačinu).
Hipster se nakon nekog vremena pojavio na štekatu od Jazza.
A jedna od cura u društvu je poznavala neku curu koja je bila u Hipsterovom društvu, pa smo se nakon nekog vremena svi združili u čopor i otišli uništiti Hipsterovu kesu trave na Vidilicu.
Gdje sam uspjela zaokupiti na kratko Hipsterovu pažnju britanskim pričama, ali na kraju se sve svelo na to da ipak nisam bila na pravim mjestima. Ono, bah, Ministry of Sound, ljeti tako nezanimljiv... I pih, na Glastonburryju sam bila pred krivim stageovima i slušala krive bendove. I oh, i ah, i zar je to sve? Nisam bila ni ovdje ni ondje, nisam vidjela to, nisam čula ono... tako jadno i turistički i mainstream...
Ali ništa mi nije moglo pomutiti moje ecstasyjem preplavljeno raspoloženje.
I mada se na kraju nikome nije išlo na tehno peglu, nije bilo loše.
Jer sam zoru dočekala kod zoološkog, s mojim jezikom zaglavljenim među Hipsterovim krajnicima, i općenito Hipsterom zaglavljenim pod mojim cK gaćicama.
Naravno, nakon sudbinskog sraza su prošla otprilike 3-4 tjedna i puno suza, bacanja pogleda i vrludanja gradom u potrazi za susretom, puno usputnih javljanja i bauljanja po zajedničkim okupljalištima dok smo ponovo prokomunicirali.
Nakon mjesec dana smo čak i nešto kao prohodali.
Što je trajalo otprilike dva mjeseca, pa se prekinulo, jer je on morao otići kod svoje CURE koja studira u Sloveniji, pa na skijanje sa starcima, a onda je morao dati ispit na kraju ispitnog roka, pa je bio u depresiji jer je pao ispit, i tako sve do svibnja. Kad sam ja već mislila da sam ga prebolila i prohodala s likom koji je actually bio sladak i faca i svirao bas u bendu, i kojemu je bilo stalo do mene.
Ali kako sam ja mislila da je meni bilo stalo do Hipstera zato jer Hipsteru nije bilo stalo do mene, ali ja sam mislila da mu je stalo ali da ima problema s razumijevanjem vlastitih osjećaja... tako sam isti sekund kad je frendica s faksa spomenula da bismo mogle otići na neku glupu i dosadnu svirku na koju mi se nije išlo ja oduševljeno pristala. Jer frendica je išla tamo da bi proganjala nekog lika koji joj se sviđao, a koji je sasvim slučajno bio u krugu ljudi koji su se družili s Hipsterovim frendovima (mislim, to su ipak godine kad se dvadesetogodišnjaci gradom kreću u vrlo brojnim čoporima, ne?).
Naravno, Hipster je bio tamo, u društvu neke cure koja mu je kao posljednjih tjedana bila cura, ali svi su govorili kako su prekinuli i kako ona sad trči za njim pa sam isti sekund kad je Hipster doplazio do mene i predložio mi da se kao malo šlatamo pred njom pristala. Jer zašto ne pomoći bivšem dečku da se riješi te grozne dosadne žene koja ga opsjeda, jadničak, a ona je tako napasna... A kad je Hipster otišao i korak dalje od javne šlatačine, i onako grleći me objavio svima da smo ponovo skupa... pa, niko sretniji od mene.
Unatoč tome što sam imala dečka.
Kojeg sam sutra ekspresno ostavila (da su u proljeće 1997-e mobiteli bili u širokoj upotrebi kao danas, ostavila bih ga bila SMS-om isti sekund čim mi se Hipster obratio!!).
Pa smo tako ja i Hipster hodali idućih tjedan dana zagrljeni gradom, o bože, niko sretniji od mene, a moj dotadašnji dečko nas s tragičnim izrazom lica slijedio unaokolo. Za što me, naravno, nije bilo ni najmanje briga. Jer ja sam bila Hipsterova, a Hipster je bio moj.
Dok jedno popodne na kavi Hipster nije izjavio da za 15-ak minuta dolazi i moj bivši dečko, što me ispunilo srećom i ponosom. Jer, naravno, a što bi drugo, sad će njemu Hipster objasnit kako smo mi zaljubljeni i kako bi bilo krajnje vrijeme da nas prestane slijediti unaokolo i pričati ljudima o tome kakva sam ja izdajnička kuja a Hipster nula od čovjeka... I svi ćemo živjeti sretno do kraja života. Možda se čak počnemo i družiti, a dečko nam bude kum na vjenčanju...
Naravno, tako sam ja bila sebi zamislila u glavi, ali ne i Hipster.
Koji nam je prvo svima naručio duple votke. Pa još jednom duple votke. Koje smo brzinski ispijali u neugodnoj atmosferi i glupom small talku.
Kad je zaključio da smo svi dovoljno pijani, moj Hipster, moja ljubav, moj princ i vitez, započeo je govor o tome kako se on osjeća jadno zbog cijele ove situacije koju je izazvao i kako ne želi da dobar momak i dobar basist pati, i da je odlučio (pazi sad ovo!) da će me vratiti mome dečku jer je ovo sve skupa preveliki moralni teret za njega!!! Što je najgore, on je već nekoliko dana po gradu puštao priču o tome što će napravit!
O muke i jada! O mene glupače!
Koliko sam bila povrijeđena, toliko sam bila dirnuta veličanstvenom gestom moje ljubavi...
Pa sam, slomljenog srca, provela idućih mjesec dana izbjegavajući i svodeći susrete s nanovo natovarenim dečkom na najmanju moguću pristojnu mjeru dok ga ne ostavim ponovo. Nekako sam se osjećala dužnom još malo hodati s njim, budući je moj predivni voljeni Hipster ipak podnio puno veću žrtvu – odrekao se moje ljubavi da bi oslobodio emotivno labilnijeg druga patnje...
Naravno, mene niko ništa nije pitao.
A Hipster je nakon nekog vremena zbrisao na Brač s nekakvim posjetiteljima iz neke trenutačno cool evropske države.
Post je objavljen 31.08.2011. u 23:23 sati.