Naslov zapravo nema veze s postom, ali nekidan jeto izjavio dečko od bestića, i mada znam da je prastaro, oduševilo me po milijuniti put.
I, na kraju krajeva, opisuje otprilike 75% muške populacije kojom sam u posljednje vrijeme okružena, tako da totalno stoji.
U međuvremenu stanje mojih dišnih puteva ne ide ka vidnom poboljšanju.
A vrijeme je upravo idealno za kupanje. I sunčanje i sve ostalo. I kavice. Prokletstvo.
Prokletstvo je zato jer je Komad uzela dva tjedna godišnjeg, NNP također, AA je dijete do početka škole poslala malo kod bivšeg muža, TT je u Kaštelima kod novog frajera i njegove familije, Šarmantni Gad (koji mi je u međuvremenu postao hetero bestić) je također na godišnjem ali mu žena nije pa bismo mogli visiti po kavama po cijele dane...
I tako, umjesto da se družim po ugodnijim temperaturama i u bilo koje doba dana, ja ležim doma i umirem.
A svi oko mene se zabavljaju.
Idu na kupanje na Šoltu, Čiovo i Brač. Svaki dan.
Izlaze.
Plešu.
Piju.
I jedu.
A kad smo već kod jedenja, opet sam na dijeti.
Mislim, zašto ne?
Nema više stresa, dakle nema ni laganog održavanja linije bez po muke.
A kako još uvijek nosim najmanje broj veće traperice od svih svojih frendica, tako bi bilo krajnje vrijeme za mali shrink. To fit. The jeans.
Ok, nije sad da ću opet aktivirat dobru staru bulimiju.
Niti ću ovo pretvorit u proana blog.
Ali malo zdravog gladovanja na parsto kalorija dnevno još nikome nije naškodilo, pa neće ni meni.
Uostalom, za zimu zovu visoke i vrlo naglašene strukiće s tankim remenjem oko istih, a i nije baš da široke hlače visokog struka ili prekrasne midi i maksi haljine na falde dobro padaju kad je tijelo na granici da od pješčanog sata postane vreća pijeska...
Aj hejt... Ali kad se već mora, zašto ne spojiti neugodno s beskorisnim i malo gladovati.
Ovaj put sam se odlučila za kombinaciju dijete špiljskog pračovjeka, s naglaskom na Dukan danima i tu i tamo pokojim potpuno sirovim detoksikacijskim danom. Nakon tjedan-dva mogla bih ubaciti pomalo South Beacha, pa malo posta na voćnim sokićima, i opet na pračovjeka. Uostalom, dijeta špiljskog pračovjeka je jako dobra za prevenciju karijesa i paradontoze, dobro djeluje na ten, a i puna je vitamina i antioksidansa za očuvanje preplanulog tena nakon ljeta. (Samo što moj rapidno gubi na intenzitetu sa svakim tuširanjem, čemu sam doskočila novim setom od 12 prekrasnih ručnika kaki boje, tako da nakon tuširanja zapravo i ne primjećujem koliko je ljetne brončane epiderme ostalo na ručniku i koncentriram se na ignoriranje činjenice da sam pomalo izblijedila u licu...).
Ali ću svakako prije nego što se vratim u javnost (kod mene agonija sa sinusima traje obično dva tjedna najmanje) i krenem s kombiniranjem dijeta poraditi na tome da odvalim komad sebe surovom dijetom s kupus-juhom. Ono, izroniti iz pepela glađu sprženog sala kao prelijepi feniks broj užeg struka opasanog novim kožnim remenčićem boje karamela sa sitnim brončanim zakovičicama. Kojeg sam kupila vrlo povoljno na nekakvoj rasprodaji u Benettonu samo zato jer je bio jako lijep i povoljan, ali ga pritom nisam probala, pa je ispalo da je malo knap... Ako ga zakopčam tako da mogu disati onda se vidi da je zakopčan na rupi koju sam dodatno probušila. A ako ga zakopčam tako da izgleda dobro, onda ne samo da jedva dišem nego ne mogu ni sjesti a da se malo ne prelije iznad i ispod njega... što svakako nije efekt koji sam htjela polučiti kupovinom istog.
A moram ga nositi, jer tako dobro ide na novu udarnu kombinaciju za jesen, koja se sastoji od starih bijelih niskih starki, jako široke i do poda dugačke maksisuknje blijedožute na mikroskopski leopard uzorak, stare bijele Led Zeppelin majce i saddle torbe preko ramena, u kombinaciji s puno velikih narukvica, fenomenalnim velikim retro naočalama za sunce koje vrište OSAMDESETE!!!, mat crvenim ružem, crvenim lakom za nokte, ogromnim naušnicama koje sam ubola 70% snižene u Accesorizeu i dugom valovitom raspuštenom bakrenom kosom ispod velikog floppy šešira... Mah, da skratim, kombinacija je ubojito dobra. I sve moje cure su rekle da je fenomenalna, ali jednostavno ne ide bez upravo ovog remena. I bez barem pet kila manje. Ok, to nisu rekle, ali vidjelo im se u očima. A i sama imam zrcalo doma.
Dakle, gladujem.
Kad skinem kile onda ću ih održavat dijetom špiljskog pračovjeka u kombinaciji s raznim drugim zdravim prehranama, a do tada...
Gladujem.
A u međuvremenu bih mogla završiti i priču o Hipsteru, kojeg sam ionako pospremila u folder „Koja sam ja glupača (bila)“. Ok, možda više onaj „Bože, da su mi one godine a ova pamet“.
Jer ako je Hipster ičemu koristio i ičemu me u životu podučio, onda je to bilo onome da mogu igrače nanjušiti na kilometar i da se mogu dobro zabaviti pobjeđujući ih njihovim vlastitim oružjem – prije nego što oni dokusure mene. A i ne moraju me pokušavati dokusuriti – nekad se mogu s njima i samo igrati. Onako. Just for fun. Ako se pojavi prilika a ja baš i nemam nekog pametnijeg posla. I podučio me da se čuvam igrača takvog tipa. I, na kraju krajeva, cijepio me od padanja na iste.
Nego, stala sam na naše prvo ljeto, kad me vratio Basistu.
Nakon ljetnog ispitnog roka zbrisala sam krajem srpnja na Otok, gdje sam se planirala liječiti od slomljenog srca druženjem s Najboljom i starim frendicama, i trošiti tijekom godine zarađene novce na povremene posjete ekipi na drugim otocima i po priobalju, te pokoji ljetni festival u susjedstvu.
Pokušala sam i kao prohodati s frajerom iz Zagreba koji je došao par tjedana kod mog prijatelja iz srednje a koji je bio njegov novi prijatelj s faksa, i koji je nakon mog Otoka otišao mami i tati u vikendicu na Bol, i svakako htio da mu se pridružim.
Ok, mislila sam, Bol je doduše na Braču, ali je prijateljica u tjednom telefonskom izvještaju spomenula da je Hipster trenutačno u Splitu i da planira u Istru s nekim ljudima, a i u slučaju da svrati do Brača ionako je na suprotnoj strani otoka od Bola. Pa sam prihvatila ponudu da s prijateljicama iz Splita dožem kod Zagrebačkog koji bi nas smjestio u jedan od apartmana od njegovih staraca.
I ok, sve je bilo predobro nekoliko dana, dok nije došla subota, a sa subotom i neki od poznatih stranih dj-eva u Facesu. Kako Zagrebački baš i nije bio raspoložen nakon par pića otići peglati na elektronsku glazbu (točnije, bio se još prije ponoći tako pretjerano ubio alkoholom da ga je trebalo pratiti doma), tako sam se s curama uputila prema klubu. Pješke. I nakon cipelcuga pred ulazom zaključila da sam, budući da smo navikle da troškove izlazaka većinom snosi Zagrebački, ponijele premalo novaca da bi sve imale dovoljno za upad. Na kraju je jedna od cura platila i ušla potražiti unutra nekog svog poznanika konobara da nas uvede besplatno.
Dakle, ona je ušla a mi smo ostale čekati.
I čekale.
Beskrajno dugo.
Previše dugo.
A kad se na kraju pojavila... pa nije se pojavila u društvu frenda sa šanka nego Hipstera!
Naravno da mi je srce palo u pete. I naravno da sam cijeli parti, nakon što nas je Hipster udobno smjestio za nekakav stol s nekakvom ekipom koja je alkohol naručivala u bocama pa smo mogle cugati unatoč budžetu nedovoljnom za mineralnu i kutiju cigareta, umjesto u plesu provela tražeći ga pogledom i slineći.
A kad je pukla zora i Hipster se napokon udostojao obratiti mi se, niko sretniji od mene. Jer Hipster je htio da sutra pregazim pola otoka i svratim do njega i ekipe.
Pa sam nakon par sati sna pokupila cure, uz nekakvu mlaku skužu za Zagrebačkog, i stopirajući po najgorem zvizdanu dojedrila na drugu stranu škoja, samo da bi nakon toga opet stopirala do Hipsterove vikendice koja je bila u uvali nekih žnj kilometara od mjesta, i da bi me Hipster tamo upoznao sa svojom curom iz Slovenije.
Naravno da mi nakon toga nije bilo dovoljno poniženja, pa sam, jer je Hipster izrazio želju da se družimo, slijedećih par dana svakodnevno tjerala Zagrebačkog da žica starcima auto i da se idemo družiti s Hipsterom i njegovim društvom na drugu stranu otoka. A kako su se Hipster i njegovo trenutačno društvo nekako baš i iz nekog čudnog razloga svidjeli Zagrebačkom, tako ovaj nije imao ništa protiv. I dok su oni u hladu srkali bevande, pušili travu i igrali na karte, ja sam se zdušno trudila na sve moguće načine privući Hipsterovu pažnju i uvjeriti ga da sam bolja od njegove slovenske cure. A budući da je cura to skužila, a i da Hipster zapravo nije pretjerano poklanjao pažnju niti jednoj od nas dvije, tako smo se zapravo cijelo vrijeme natjecale u samoponižavanju, od toga da smo bile jedine dvije cure u ekipi koje su se stalno kupale u toplesu (zbog čega je kompletna muška ekipa obigravala oko nas i pokušavala nam se u plićaku očešati o cice – osim Hipstera, naravno), do toga da smo jedna drugoj cijelo vrijeme pokušavale napakostiti sitnicama kao što je slučajno guranje na ježine ili još slučajnije cijeđenje vrećice meda iz kafića po kosi dok se u blizini mota osa...
Kada je došao trenutak u kojem su starci od Zagrebačkog morali popuniti apartman najavljenim gostima, moje tri splitske frendice se vratiti u Split, a Zagrebački u Zagreb zbog pripremanja ispita, ja sam već bila toliko zaglibila u patetičnom obigravanju oko Hipstera da je Najbolja u pratnji svog tadašnjeg dugogodišnjeg dečka (i mog dobrog frenda) odlučila uzeti stvar u svoje ruke i urazumiti me. Pa su njih dvoje jedno jutro sjeli na trajekt do Splita, presjeli na trajekt za Supetar, stopirali do Bola gdje su im starci od Zagrebačkog rekli da nismo u Bolu nego ipak bliže Supetru, našli prijevoz do Hipsterove uvale, natjerali Zagrebačkog da nas vrati u Bol po moje stvari i prebaci nas ponovo do Supetra, ukrcali me u trajekt do Splita, i u zadnji čas nas ubacili u trajekt nazad do Otoka. Ok, uspjeli su me urazumiti jer sam i sama bila svjesna što izvodim, i ono malo preostalih praznika sam provela na sigurnom, s ljudima koji su me držali na uzdi.
I sve je bilo ok. Malo sam mrzila samu sebe jer sam radila od sebe budalu, malo zahvaljivala Svevišnjem što Zagrebački ipak nije skužio da cijelo vrijeme trčim za frajerom koji mu je bio baš super za druženje, malo obavljala svakodnevne aktivnosti poput kavica, odlazaka na kupanje i tulumarenja, i začas je došao rujan. I povratak u Split.
Tijekom slijedećih mjeseci sve je bilo ok – odlučila sam da za Hipstera nema više mjesta u mome životu, i bila sam totalno cool i apsolutno hladnokrvna u situacijama u kojima smo bili u istome društvu, što i nije bilo tako teško jer Hipster nije imao nikakvu curu pa nisam imala razloga da šizim od ljubomore. Zapravo... Ponekad je čak bio i skroz ljubazan sa mnom, pa sam se osjećala dobro. I ok, možda se samo malo nadala da mu je ipak stalo, ali ima problema s osvješćivanjem svojih emocija i slična ženska sranja u koja uvjeravamo same sebe kad nekome do nas nije stalo ali mi želimo da mu je stalo...
Sve dok nisam kupila kompjuter.
I imala problema s njim.
Pa se Hipster sam ponudio da mi ga malo sredi, instalira par programa i slično.
Ubrzo nakon toga sam trebala napraviti seminar za faks, a htjela sam u rad ubaciti i neke slike i da budu lijepo uklopljene u tekst i po mogućnosti u boji. Što nije bilo izvedivo jer je jedini skener na faksu riknuo, tek rijetke kopirnice su imale skenere i printere u boji a i to je koštalo ko Svetog petra kajgana... a meni je trebala petica iz seminara, jer je vrijedio kao kolokvij, tj. skidao mi je trećinu ispita. A Hipster je to doznao od moje frendice i, kako je on imao frenda koji je radio u nekom print studiju (ipak su to bile još uvijek devedesete...), tako se sam ponudio da mi on to sredi.
Nakon toga se ponudio da s njim odem autom u Zagreb posjetiti Najbolju koja je bila nešto u komi i trebala je utjehu a ja nisam bila pri lovi, zatim je nabavio neku specijalnu veterinarsku hranu za bolesnu mačku moje cimerice Đorđe, i samoinicijativno mi napravio još par usluga... i već je došao novogodišnji tulum na kojem smo opako zabrijali i ujutro uz kavu imali prvi vrlo ozbiljan razgovor. On je odlučio da mi opet hodamo, ali ja moram biti jako pažljiva prema njemu, i vrlo uviđavna, jer on nije osoba koja trpi preveliku ovisnost u vezama i trebam mu dati prostora kad mu zatreba, zatvoriti oči pred eventualnim šaranjima jer on ne može stalno biti vjeran jednoj partnerici, ne smijem ga opsjedati njuežnostima jer on nije čovjek od buci-bucija...
Pa smo tako ja i Hipster hodali. Točno pola godine. Do ljeta.
U tih pola godine imali smo faze apsolutne idile, nevjerovatno ljigavih izljeva nježnosti i ljubavnih izjava, faze kad smo dane i tjedne provodili slijepljeni jedno za drugo kao sijamski blizanci... čak nije imao nikakvih izleta van veze, što bi bilo divno da me cijelo vrijeme nije držao u stanju strepnje jer bi svako malo izjavio kako me voli ali mu je malo dosadio seks samo sa mnom, ili kako je mlad da se veže toliko samo za jednu ženu, ili kako je svijet pun dobrih ženskih... U međuvremenu je malo putovao van zemlje, bio sa starcima na skijanju, i tako to. No ipak me je odveo u svoj rodni grad gdje sam upoznala mamu i tatu (koji su bili otalno ok prema meni, ali me zato on mučio mjesecima pričama o tome kako njegovi misle da sam užasna i kako ne odobravaju našu vezu... no unatoč tome su mi poslali dar za rođendan i pozdravljali me svaki put kad bi ga nazvali a ja se zatekla kod njega doma). I vodio me sa sobom u Sloveniju, gdje smo odsjeli kod njegove bivše cure koja nekako baš nije bila oduševljena činjenicom da joj nije najavio da i ja dolazim, i da se peglamo na njenom kauču dok ona spava u sobi dva metra dalje (a on je inzistrirao na bučnom seksu upravo svakenoći koju smo proveli u Sloveniji).
Ali nema veze, jer sam bila toliko zatelebana da mi uopće nije smetalo to što bi povremeno imao napade kučkastog i dramatičnog ponašanja, što se znao izderati se na mene u društvu ili me natjerati da ispadnem glupa (što mu je ipak jako rijetko polazilo za rukom, pa bi se onda danima durio i bio nepodnošljiv...). Niti što je uvijek gnjavio da mu perem odjeću, blajham kosu (kad je bio u toj fazi), kuham ili hodam na trepavicama kad bi bio loše volje i zatvorio se na tjedan dana u stan. Jer on nije mogao tjedan dana biti sam u stanu, pa sam ja nakon faksa, posla i treninga morala trčati kod njega, i tamo držat jezik za zubima i buljiti u tv dok je on u mračnom raspoloženju nešto čitao i odbijao komunikaciju.
Nije me smetalo ni kad bi odjednom zaključio da sam mu premršava i da se boji da ću izgubit cice pa sam pristajala da me oko ponoći šopa pizzom i Domaćicom, sve dok ne bih došla u fazu da jedva zakopčavam traperice, nakon čega smo se svađali jer sam ja htjela na dijetu, da bi onda, kad bih izgubila tih par kila i opet bila normalna tvrdio da sam debela i da moram smršavit...
Jer, pobogu, pa mi smo se voljeli do neba i još više! I što su te sitne faze u raspoloženju kad nas veže viša sila i kad me on zapravo voli...
Barem se razbacivao izjavama o ljubavi. U tolikoj mjeri da sam stvarno vjerovala u to.
Na ljeto sam dobila nogu.
On je morao otići u New York. Ja sam morala polagati ispite i raditi. A kako on nije znao koliko će ostati, a svakako je htio probati malo newyorške ljubavi ako se ukaže prilika, tako nije imalo smisla da službeno budemo skupa nego bi najbolje bilo da napravimo malu pauzu.
Pa smo je napravili.
I trajala je više od godinu dana.
Naravno, provela sam ljeto slomljenog srca. Pogotovo kad sam čula da je na Braču s nekom strankinjom. Na jesen smo se viđali po gradu, ali kako se dio društva malo raspao tako više nismo bili u istom užem krugu ljudi, a i meni su neke stvari stigle do kokošjeg mozga pa sam odlučila krenuti dalje. Izlazila sam. Upoznala nekoga, prohodala na par mjeseci, u naletu girl powera ga ostavila, zatim se totalno zaljubila, i općenito bila sva cool. I samo povremeno tu i tamo pomislila kako sam sretna što sam ga se zapravo riješila.
Par puta smo bili i na nekoj kao prijateljskoj kavi. I onda mi je pričao kako se totalno smrtno i po prvi put u životu stvarno zaljubio u neku curu iz Belgije koju je upoznao na Braču i koja nije htjela nastavit vezu nakon ljeta, i kako pati pa sad mora bit u promiskuitetnoj fazi. Što me je prvi put kad sam čula uništilo. Ali kako sam glumila da me nije briga, tako je na idućoj kavi (trebao me čak 5 puta nazvati da pristanem) uz ponavljanje priče o belgijanki izjavio da ga ja ipak najbolje razumijem i da bi mogli opet pokušati biti skupa. Više iz ponosa a manje zato jer sam o stvarno hjela rekla sam da nema šanse, i da smo oboje krenuli dalje, ali da možemo bit frendovi, pa sam pristala i na iduću kavu. Ali kako su te kave postale poprilično ponižavajuće za mene, tako sam odustala od njih. Nastavio je zivkati, ali kako sam ostala dosljedna tako je polako izgubio interes...
Post je objavljen 04.09.2011. u 14:33 sati.