Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/elle-woods-gone-brunette

Marketing

Vrlo kratak (za moje pojmove) i poprilično besmislen post o malim stvarima...

Nemam stalan posao, kronično sam bez novaca, nemam što obući (i obuti i odjenuti), banka i kartične kuće mi ozbiljno prijete, zdravlje mi je ugroženo... A nikad u životu se nisam osjećala bolje.
Totalno neopterećeno. Easy like Sunday morning...
(Mada zapravo ne volim nedjeljna jutra. Ni nedjelje općenito. Nedjeljom ne rade dućani i sve je nekako pusto, a i ljudi su u komi jer je sutra ponedjeljak...).

A super mi je i novo rodilište. Nekako udobno. I one crvene kožne stolice ( a možda i nisu kožne, možda su od skaja...). Kad sam jednom skužila gdje je zapravo ulaz u zgradu sve je postalo nekako veselo.

Čak mi ni neprekidna i beskrajna kiša ne smeta. S dobrim gumenim čizmama gacanje po lokvama postaje beskrajni užitak i radost.

Najbolja je u posljednje vrijeme često poslom u ovim krajevima pa se viđamo na kavama i večerama u hotelu Park. I ona je u nekoj plus fazi pa se zajedno dižemo.

A ni Šarmantnog Gada nigdje nema već neko vrijeme, pa se osjećam predivno i neopterećeno do jaja.
Ono, nije da mi ne fali. Ali sasvim se dobro nosim s tim...

Ok, lažem ko pas!
Totalno sam jadna i nevoljna.
Evo me opet nakon tjedan dana na biopsiji jer su nekako uspjeli na patologiji oštetili jedan od mojih uzoraka! Unatoč tome što je već dovoljno viđeno i kad sam prvi put širila noge pred doktorom koji je sve to iznutra promatrao kroz ono nešto ...S punom vayayom gaze, u polusvjesnom stanju jer sam nakon totalno neugodnog zahvata krajičkom oka uhvatila poprilično krvav tampon koji je doktor izvadio iz mene... jako krvav...a da ne spominjem krvarenje nakon štipanja osjetljivog tkiva!
Plus, bez obzira na nalaze, doktor je odmah po viđenom najavio operaciju za tri tjedna, pa se bojim unaprijed.

Usput, jesam li spomenula da je gospodin pred kojim sam ležala u jako neugodnom položaju dok je on kopao i opservirao po mojim najintimnijim prostorima osoba s kojom sam prije nekih 10-ak godina IZLAZILA I DRUŽILA SE?!?!?!
Naravno da nisam.
Dovoljno je neugodan bio prvi pregled, kad me pokušao opustiti pričama o zajedničkoj prošlosti, zajedničkim prijateljima i tome kako smo mu mjesecima namještali stariju sestru moje V koja ga u to vrijeme nije htjela a onda je napokon pristala na kino (mislim da su gledali Svi Su Ludi Za Mary. Ja sam mu kupila karte jer je on bio previše pod tremom) i danas je majka njegove djece... A ja sam cijelo vrijeme mislila na to kako po meni kopa čovjek kojeg sam gledala kako povraća u kantu za smeće mog tadašnjeg dečka večer prije svog vjenčanja...

I da, fali mi Šarmantni Gad. Imam nekakvu suludu želju i potrebu da ga nazovem i pričam s njim. Napokon, kad je prije godinu dana on imao onaj svoj dražestan mali melanomčić često je provodio vrijeme sa mnom, a ja sam mu pružala prijateljsku podršku i utjehu da će sve bit ok...
Ali ne pada mi napamet da suludu želju i realiziram.

Ok, life sucks.
Ali nemam puno izbora. Mogu opet potonuti u blaženu duševnu bol i dobru staru depresiju i bacit se kroz prozor.
Ili zaključiti da je život predragocjen da bih opet izgubila godinu dana odbijajući Zoloft, cmizdreći na terapijama (mada žena od depre super smršavi, ali uzalud kad je nije briga za to da bude lijepa), pa se probudila se iz kome nepovratno starija i s par nepotrebnih bora viška.
A uostalom, been there, done that, i ne da mi se ponovo.

Bar sam imala kjutić vikend.
Subotu sam provela s Klokanom u njegovom malom mjestu, chillajući na suncu, kuhajući i učeći igrati cricket.
Poprilično besmislen, naporan i dosadan sport, ako smijem primjetiti.
I kasno navečer se vratila u Split totalno opuštena.
Po onako lijepom vremenu čak su me spopadale neke čudne ideje o tome kako zapravo uopće i ne bi bilo baš tako jako loše živjeti u prirodi. Mirnim životom kućanice iz predgrađa. U lijepoj velikoj kući s vlastitom plažicom i podnim grijanjem. Razvijati umijeće punjenja paprika i ostale kulinarske vještine do savršenstva, podizati dječicu i svakodnevno vježbati s Tammy na steperu pred plazmom u dnevnom boravku. A navečer svježa, odmorna, neopterećena i sva stress free, preplavljena endorfinom i serotoninom, zaskakati mužića u bračnoj postelji...
Jea rajt.
Do Svih Svetih i prve višetjedne beskrajne kišurine, kad bi me uhvatila klaustrofobija, prirodofobija, selendrofobija, besposlenofobija i sve ostalo što može spopasti besposlenu ženu daleko od asfalta i civilizacije.
A ne usudim se niti pomisliti na proljeće i sezonu prokletih alergija, zbog čega zapravo mrzim i izbjegavam zelenilo oko sebe. Beskrajno kihanje i kašljanje, suhe oči, nadražene sluznice, rijeke sluzi koje beskrajno teku iz natečenog nosa, koji pritom i stalno svrbi (zbog čega ljudima oko mene na pamet padaju razne ideje o prirodi mog češanja i trljanja nosa...)... Omamljenost od antihistaminika... Joj, kuku lele...
Kad malo bolje razmislim, ne bi išlo.

Mada je Klokan užasno ugodan sam po sebi.
I zastrašujuće privlačan.
I vrlo obziran, pa ništa niti ne pokušava.
I beskrajno pažljiv, onako kako su već svi oni pažljivi prije nego zabiju gol, pa svaki dan zivka, šalje medene sms-ove od kojih se rastapam, fwdira funny mailove, ponekad vozi nakon posla u civilizaciju samo da bi sa mnom popio kavu, i općenito mi razvija ovisnost o svojoj prisutnosti.

A nedjelju sam provela s Frendom. U shoppingu. Malo Jokera, malo Emmezete, puno krpica i nešto tehničke robe za njega i novi kaput za mene. Lijepi, prljavo bijeli, lagani. Iz Playlifea. Puna cijena je bila preko 1300 kuna. Zadnji dan rasprodaje je pao na nešto manje od 400. I kjut ravne niske crne čizmice sa zakovicama iz Dorothy Perkins za samo 200-tinjak kuna (ok, te sam platila sama). I ručak, kavice, Žbirac, tračanje, totalna joga za mozak i fitness za dušu.
Frendu se netko sviđa.
A srami se malo napraviti ulet.
Pa sam ga savjetovala i kovala planove, jer je općepoznata stvar da patim od Emma sindroma i da mi je kupleršpil omiljen oblik razonode.

Našla sam vremena čak i za kavu sa Zubarom.

Život je zapravo totalno ugodan kad se puno flertuje i dejta, a da se suprotnu stranu unaprijed upozori da u skorije vrijeme cijelo to dejtanje i flertanje neće dovesti ničemu.
Bez očekivanja, bez komplikacija. A još se i trude. Ooooo, kako se samo trude.
Ali ni to nije rješenje za ubijanje dosade.
Jer meni je dosadno.
O, kako mi je samo dosadno...

Nego, ponovo sam brineta. I totalno sam zadovoljna. Napokon sam, sasvim slučajno, pogodila pravu boju. Ni presvijetlu ni pretamnu, a taman dovoljno zlatastu da ne vuče na crveno ali niti da bude bapska, a da mi usput da malo bolje u licu.
Pola sjenila i rumenila koje sam do sada koristila a koja su na meni kao plavuši bila blijedunjava sada sam pobacala i razdijelila. Smiješno, ali izgledam sama sebi zdravija nego dok je sa mnom sve bilo u najboljem mogućem redu.
Čak sam otkrila i tajnu uspješnog lakiranja noktiju. O, daaaaaaaaa.... nakon 30 godina bezupješnih pokušaja (još od vrtićke dobi) napokon sam otkrila način da mi se lak ne zguli, zapravo doslovno u komadu odlijepi s nokta cca 5 minuta nakon što sam nanijela zadnji sloj.
Naime, tajna je u – acetonu! Skidaču laka za nokte! Sve što sam morala napraviti je bilo to da prije lakiranja prebrišem nokat s malo acetona i “razmastim” ga!
Nevjerovatno!
Nakon 12 godina akrila i zatim gela, umjetnih noktiju i francuske manikure ili trajno obojanog nokta, a sve u svrhu postizanja urednoh izgleda noktiju, napokon imam lak na svojim vlastitim noktima, a da se ne radi o onima na nožnim prstima!!!
Jupi!
Ja i Rouge Noir, together forever!
A imam pik in a Alice In Wonderland O.P.I. jevu kolekciju lakova (Absolutely Alice i Off With Her Red, naravno!).
I tako po tjedan dana, i dulje, tek nabacim još sloj preko, a onda skinem i lakiram ispočetka...
Male stvari, naoko beznačajne, da, ali nevjerovatno kako male stvari život čine ljepšim...


Post je objavljen 01.03.2010. u 13:47 sati.