Još uvijek čekam na termin za glupi ginekološki operativni zahvat. Mislim, na operaciju idem sigurno. Ali... E, ali... Još uvijek nisu stigli nalazi biopsije koji su morali već odavno biti gotovi!
Kvragu i hrvatsko zdravstvo!
Gotovo da mi je krivo što sam tako tupila oko toga da budem dosljedna svojim principima i odlučila da, umjesto da zvrknem mamu da zovne kolegu-dvoje, idem redovnom procedurom za obične smrtnike.
U međuvremenu...
Pa, u međuvremenu je došlo proljeće.
Sutra će i službeno doći, znam, ali je klimatski već neko vrijeme tu.
I ne samo zato jer sam ja odlučila da je proljeće, pa uskočila u krznene prslukiće, kožne jaknice i nove lagane kaputiće (onaj bijeli... a i još jedan crveni. Ulovila ga superpovoljno u Benettonu, za samo 380 kuna, a bio je preko 1000. I onda ga gledala s toliko žudnje u od čežnje vlažnim očima, koje su od pohlepe poprimile srneće dimenzije, a sve to Bratu pred nosom, da jednostavno nije mogao ne kupiti mi ga...). Ili zato što sam spakovala šalove, kapice i rukavice. A niti zato jer sam nekidan snimila prvu grupicu glupih turista s britanskog govornog područja kako Rivom slijede vodiča odjeveni u kratke rukave.
Nego zato jer su se dani produljili, jer je toplije, jer su ljudi onako perspektivno prezaposleni izmilili na štekate, i jer sve oko mene miriše na proljeće.
A N se napokon vratio iz Zagreba u Split. Na dulje vrijeme.
Ne, na moju veliku žalost, nije se vratio zbog toga što je prekinuo s onim svojim grozomornim psihičkim zlostavljačem i kenjkavom budalom od dečka. Dapače, navodno je njihova ljubav jača i čvršća nego ikad. Je, moš mislit. Ali ko sam ja da mu solim pamet kad mu je mozak ionako već davno pregorio od strasti prema krivom frajeru.
Tu je iz nekih drugih razloga. Nebitno kojih. Doduše, nisu baš najsretniji po njega ti razlozi.
Ali nema veze. Glavno da mi je N tu. Pri ruci.
Tj. teoretski pri ruci. Ono, mislim, pri ruci kako se uzme.
Jer je u nekakvom polutrulom psihičkom stanju. Totalno bipolaran. I manično-depresivan.
Jedan dan je sav u plusu, uberradostan i megaoptimističan, i onda ga to drži još nekakvih 20-ak sati, nakon čega upadne u neko od minus stanja kao što su jadanje, plakanje, bijes, agresivno pljuvanje po svemu po čemu stigne...
Grozno. Jednostavno nikako ne znam u kakvom ću ga stanju zateć kad ga nazovem ili kad se vidimo.
A trenutačno nisam u stanju ni sama sebe shvatiti ili sama sebi biti nekakva psihička podrška, a kamoli još hendlati njegovu emotivnu klackalicu, pa ga samo lijepo pustim da se ispuše i melje sam sa sobom, dok ja klimam glavom u odgovarajućem potvrdnom ili niječnom smjeru i usput pijuckam kavu/sok/vino/votku/Zombie/rakiju i čitam Slobodnu/Jutarnji/Gloriju ili što mi se već nađe pod rukom...
Usput, moram priznati da sam totalno u komi.
Naime, dok čekam da eliminiraju neprijatelja moj seksualni život je na ledu. Sada već dobrih mjesec dana.
Nema prijatelja s povlasticama, nema “di si, šta ima, ja bi baš nekako...” sms-ova nekome od rezervnih, nema ni ni intimnijih upoznavanja sa simpatičnim mlađahnim dečkićima na izlascima... Ma ono, nema ničega!
Ok, nije lako, pogotovo kad se uzme u obzir otegotna okolnost da je počelo feromonsko godišnje doba.
Nekako sam privremeno umlatila ženu u sebi. I izašla iz đira.
U muškom društvu ponašam se totalno bezveze. Nimalo ženski, nimalo koketno, nimalo... zanimljivo..
A i osjećam se loše i debelo. Opet. Negdje u vrijeme komplikacije sa zubom prestala sam ići na treninge i opet omlitavila. Osim toga sam pekla i neke kolače, bila po nekim rođendanima (a u ovim godinama rođendani više nisu rijeke i potoci alkohola, niti divljanje po plesnim podijima do zore. Nego sjedeljke koje počinju u kasnim popodnevnim satima uz brdo hrane i traju do kasno u noć... uz još hrane. I još sjedenja)...
A i moje šivanje me prikovalo uz stolicu. Pogotovo prokleta haljinica iz pakla, uz koju su na krojnom arku iz Burde stajale samo dvije točkice, što znači da nije trebala biti teška, ali se na kraju pokazala kao totalno sredstvo za mučenje. Spajanje skrojenih djelova je ispalo nekako čudno i prekomplicirano. A i ja sam zbog postizanja balon-efekta eksperimentirala nešto s fudrom i sve sprčkala, više puta. Od tolikog paranja i ponovnog prošivanja napravila sam rupe u materijalu, pa sam morala krpiti, prošivati na drugim mjestima... Ajme. Napokon, kad sam totalno izgubila živce, bacila je na pod, zgazila, nekoliko puta našutirala po sobi i na kraju je itnila preko balkona na parkiralište, sve to uz neartikulirane glasne izlijeve bijesa, odjednom mi je sinulo rješenje... Ali prekasno. Jer sam već izgubila tjedan dana živaca na njoj.
Nebitno.
Poanta je u tome da sam opet upala u debelu i ružnu fazu.
Onu kad se osjećam stravično neprivlačno samoj sebi.
I onda u srijedu ja i N izađemo na čašu-dvije vina do Egoista, pa završimo u susjednom Hedonistu na šampanjcu i spritzevima.
Jer nas je Boy tamo odvukao.
A meni se nikako nije dalo. Em nisam bila odjevena za izlazak srijedom, nego za obično piće srijedom. U onu peri-deri sivu haljinu bezveznjaču iz X Nationa i još bezvezniju pamučnu majcu. I totalno bez šminke.
Na kraju sam se, nakon malo alkohola, pomirila sa stanjem.
I uključila u razgovor između N i Boya.
Što je na kraju ispalo sasvim dobra stvar.
Tj. dobra kako se uzme.
Uvjetno dobra.
Boy je N-ov stari frend još iz osnovne škole i kvarta. Malo mlađi. Moje godište zapravo, ali generaciju (školsku) mlađi od mene.
Boya i ja poznajem iz viđenja, već nekih 15-ak godina. Dapače, i FB frendovi smo. Poslao mi je request zbog toga što sam redovni inventar lokala s kojim on ima neke poslovne veze, i tako. A i korisno ga je poznavati. Pa eto, kad je već izrazio želju...
Nekoliko puta smo i upali u rasprave preko komentara na profilima raznoraznih zajedničkih poznanika.
Ali to bi bilo to.
Mislim, poznajem ga iz viđenja već godinama.
Bio je onaj visoki mršavi koji je nekako uvijek visio na sličnim mjestima, družio se s nekim ljudima koje sam i ja poznavala, ali nikada nije bio prva postava, među onima koji su uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, koji su uvijek pozivani na razna događanja, koji su iz nekog razloga u to vrijeme bili dovoljno cool da bi zavrijedili pažnju mene i ljudi koji su mi bili važni.
Uostalom, bio je sladak, ali nekim mojim curama, ne i meni.
Falilo mu je malo onoga na što ja padam, fizičke mase.
A i studirao je na faksu na kojem studiraju bezveznjaci.
Mislim, ono...
U međuvremenu, kroz posljednjih 7-8 godina, Boy je od običnog Boya evoluirao u It Boya. Uzdigao se i društveno, a bogami i poslovno. Samo što mi još uvijek nije bio dovoljno zanimljiv...
A nije mi bio ni zanimljiv dok su on i N pričali za šankom...
Jer nekako ga nikada nisam doživljavala zanimljivim.
Dok se nisam uključila u razgovor...
I totalno promijenila mišljenje.
Jer Boy je i pametan i duhovit. Boy zna sve o svemu što mene zanima. Boy ima stav, i svaka mu drži vodu. A usput je i zanimljiv...
Osim toga zamijetila sam i da je Boy očito redovno pohodio teretane posljednjih godina, i dobio na volumenu.
Crte lica su mu izgubile onaj nedozreli i pomalo baby oblik i postao je prilično markantan mladi muškarac...
A i oblači se prokleto dobro. Ne razmetljivo. Ali ukusno i jednostavno... prokleto dobro.
Ou jea.
Boy je postao It Boy.
Boy se sjetio naših prepucavanja i filozofiranja po statusima raznoraznih zajedničkih frendova.
Boy se sjetio i stare mene.
Ok, ne baš laskavo...
Naime, u jednom trenutku, kad je N otplahutao pozdraviti neku bivšu kolegicu, Boy je izjavio da mu nikada ne bi palo na pamet da sam ja tako normalna i pristupačna osoba. Što je uzrokovalo roj upitnikića oko moje glave. Mislim, ono, ha-a-loooo? Ako je netko na ovome svijetu normalan i pristupačan, onda sam to upravo ja!
A onda mi je pojasnio kako on zna mene iz viđenja i kako sam se družila s nekim zajedničkim frendovima. I kako je uvijek mislio da sam plitka napuhana pozerica. Jedna od ONIH filmašica, upravo je tako rekao. Moi? Da, moi, jer sam se uvijek družila s nekakvim čunkama i onima koji su u tome trenutku iz nekog razloga bili popularni. Jer sam radila ono što sam radila, i poznavala ovoga i onoga, i ljudi su mi se obraćali za raznorazne upade u diskoteke i na partije i slične stvari.
Uostalom, zamjerio mi je prije desetak godina neke stvari.
Za što ja nisam imala pojma.
Pa me prisjetio.. Uhm... Nekih ne baš tako laskavih trenutaka kad je i on bio u istom društvu a ja se očito nisam baš proslavila. Zapravo, u vezi kojih čak nisam bila ni registrirala njegovu prisutnost u isto društvu, o bože...
Prvi minus mi je bio.. Uhm... Paaaaa... Prije nekih 12-ak godina. Sjećam se tog ljeta 98-e jer se zapravo sjećam cipela koje su bile uzrok drami.
Sjedili smo u nekakvom većem društvu na zidiću ispred Jungle, i netko se sjetio da bi bilo zgodno da se maknemo na Zvončac tj. na livadu, da na miru slistimo onih par boca votka-bittera i par jointa. Što meni nije odgovaralo. Taman sam se bila sva skockala onako kako je tog ljeta bio imperativ, u crne caprice, bijelu cK majcu i, naravno, famozne srebrne D&G natikačice s remenčićima. Koje mi je darovala Jen, malo rabljene, ali nebitno. Bile su čarobne. Ubermegafamozne sandalice koje su izazivale zavist i koje sam čuvala ko oči u glavi. Naravno da sam graknula da nema šanse da ja sad tu orem i kopam svojim dragocjenim cipelicama po prašini i travi. Naravno da je graktanje potrajalo. I naravno da se na kraju svih 7-8 cura koliko je bilo u društvu solidariziralo sa mnom (mada su većinom bile u Vans i Etnies tenisicama ili praktičnim natikačama). Dapače, mi ženskinje smo na kraju počele filozofirati kako klupe na livadi nisu dovoljno blizu jedna drugoj, kako nećemo sve moći sjesti, kako ćemo isflekati odjeću po travi i zemlji a noć je još duga i imamo planove, i naravno da sam ja bila najglasnija i najnapornija, pa smo na kraju posjedali na skutere i otišli na Marjan. Tj. na skutere smo posjedali mi koji smo imali skuter, i cure. Ostatak muškića je morao doći pješke, što je potrajalo. A dok su oni došli do nas, alkohol i ostalo je već bilo pri kraju, a mi se spremali na parti na Obojenoj. Boy kaže da je naš zajednički frend pitao mogu li ja prebaciti Boya, a ja sam odbila jer sam rekla da se sa mnom vozi samo B.
Boy mi je, izgleda, to zamjerio. A ja se toga uopće ne sjećam.
Dapače, kaže da sam ispala glupa ušminkana guska koja je natjerala svih da promjene plan samo zato jer nije htjela uprljati tamo neke cipele. I da je zbog mene tu večer bez razloga otpješačio golemu rutu.
Da mu nisam bila nimalo simpatična.
Osim toga, jednom sam, kaže, sređivala upad u Auroru ekipici u kojoj je bio i on. Tvrdi da sam rekla redaru da pusti neke ljude, među kojima je bio on sa tadašnjom curom, kao i jedan momak koji mi je u toj fazi iz ne znam više kojeg razloga bio stao na žulj pa ga nisam podnosila. Redar je pustio njih šestoro, a za Boya, curu mu i antipatičnog sam rekla da ovi ne idu unutra jer da ih ne poznajem. Što ga je naljutilo. Jer je dogovor bio da on vozi pola društva do Primoštena jer da svi imaju upad mukte, pa je lovu potrošio na benzin i nije imao za upad.
Tu sam mu, kaže, bila postala ekstra antipatična.
Što je najgore, ja se uopće ne sjećam toga.
Ali ako on tvrdi da sam to napravila... Pa, valjda jesam.
Mislim, znam da sam radila takve stvari. Čisto zato jer mi se radilo tako. A i istina je da ga nisam poznavala. Tj. da sam ga znala iz viđenja. Kao b-postavu. Pa se nisam ni trudila biti ljubazna.
Plus, tvrdi da je jednom posudio jedan njemu vrlo važan cd svojem prijatelju koji ga je posudio meni, a ja taj cd nikad nisam vratila. I da se radilo o prvom albumu Daft Punk.
Čega se ja uopće ne sjećam.
Ali lako je moguće. Jer imala sam običaj posuđene cd-e zadržavati kod sebe. Mislim, ono, nekako... doživljavala sam ih kao poklon. Pogotovo ako su mi ih posudili momci koji su bili zaljubljeni u mene a ja u njih nisam bila.
Mislim da je taj Daft Punk još uvijek od mene.
Dakle, ispala sam grozna prema njemu više puta u prošlosti.
A da uopće nije bila svjesna toga.
A on je ispao stvarno divan prema meni.
Nalio me alkoholom i slušao moja baljezganja, filozofirao sa mnom o glupostima, pa čak mi udijelio i Kompliment. Da sam normalna i pristupačna, naime...
A ja sam ga gledala pijanim pogledom, i slušala pijanim ušima, i pričala, raspravljala, smijala se... I baš nekako si mislila: ajme, pa ovaj tip je baš dobar!
Fizički dobar! Duhovno, mentalno, pa kvragu i materijalno dobar (pričali smo, naime, puno o poslu. Njegovom poslu)!
I privlačan. Šarmantan.
Em je privlačne osobnosti, em je privlačan i zbog one nonšalantne i baš-me-briga lakoće komunikacije kakvu poprime popularni, u društvu voljeni i maženi, svima dragi ljudi...
Jer, napokon, on je evoluirao. Postao je It Boy.
Što meni u ovome trenutku više nije uopće važno kad su frajeri u pitanju.
Ili možda zapravo jest važno.
Zato jer se stvar malo preokrenula.
Sada je popularan, tražen, i, kako sam saznala, objekt žudnje dobrostojećih it cura u potrazi za dečkom i/ili mužem.
A ja sam ostarjela, razdebljala bezveznjača.
Koja održava kakav-takav status jeftinim trikovima kao što su “ekskluzivnost” tj. rijetko pojavljivanje vani, i na rijetkim mjestima, a sve to zato da prikrijem činjenicu da trenutačno nemam para za redovne izlaske, nemam auto kojim bih obišla sve važne punktove u istoj večeri, kao i da nemam dovoljno odjeće da se ne bih izložila poniženju da stalno vrtim iste tri-četiri kombinacije za večernje izlaske. Pa prodajem priču da sam se umorila od stalnih izlazaka, stalnih uvijek istih mjesta, stalnih uvijek istih ljudi... Mislim, ono, jesam vraga.
Srećom, moje drage cure su pustile u javnost da sam totalno uvenula otkako je B napustio ovaj svijet, i da bez njega više nemam volje za izlaske. Koju je i Boy čuo preko zajedničkih frendova (on je, naime, za razliku od mene bio prilično dobar s B, ali B je bio dobar s apsolutno baš svima), a ja je samo potvrdila...
Ali svejedno.
Činjenica je da je Boy in. A ja out. Da oko njega ima komada koji mu se uvaljuju ko halve. Cura koje su trenutačno u puno povoljnijem poslovnom, financijskom i društvenom stanju od mene. I puno poželjnije. A da ne spominjem da su najstarije od njih cca 80-o godište...
I kako da se ja osjećam konkurentno u takvom okruženju?
Jadna ja, pukla sam na Boya ko kokica.
Odavno me nije ovako strefilo.
Pretvorilo me u izbezumljenu teenagericu.
Zadnja tri dana ga manijački uhodim na Faceu, Googlam ga ko luda, kopam mu po slikama, izlistavam njegove prijatelje... Živi užas!
Stara, nonšalantna i neopterećena ja bi mu uletila s nekom ležernom spikom.
Nova ja je sva ustrtarena.
Što da radim?
Kako da se ponašam?
Gdje da izađem da ga sretnem?
Kako da nagovorim cure da izađu upravo tamo gdje ja želim i gdje znam da će on biti?
Što ako mu više ne budem zanimljiva za ništa više osim usputnog pozdrava glavom negdje u gužvi?
Što ako je u vezi?
Ako ima curu?
Ako ima neku određenu u planu?
I kod koga da se, zaboga, raspitam a da ne izazovem sumnju?
Kod N? Nema šanse! Pa da me sprda. Ili da se ide raspitivati, i usput izlane, a da reakcija bude negativna s Boyeve strane?
Uostalom, Boy je više od 10 godina duboko vjerovao da sam ja ultimativna guska nad guskama. I ne vjerujem da je samo par sati razgovora kod njega izazvalo promjenu stava.
Mislim, ono, zar ne bi bilo bolje da se prvo nekako kroz komunikaciju upoznamo...? Pa da on sam zaključi kako sam ja upravo divna i rođena isključivo za to da budem majka njegove djece?
Ali kako?
Za to mi je potreban saveznik da ga zašprehava kad sam i ja u društvu.
Što me opet nekako dovodi do N.
A N je sav nestabilan ovih dana.
I, uostalom, N ima taj neki zločesti tetkasti običaj da sve izlaje u ovakvim situacijama. Jednostavno, ne može odolit.
Što, zaboga, što da napravim???
Kako da se ponašam???
Nije dobro.
Zatelebala sam se ko zadnja tuka. A kako sam sada starija i pametnija, tako sam prisiljena biti oprezna i držati jezik za zubima da ne postanem opći predmet sprdnje...
Što je užasno teško.
Pogotovo kad je vani proljeće...
Post je objavljen 20.03.2010. u 23:42 sati.