Ne volim ožujak.
Ni kad naglo uprži sunce.
Tako sam se lijepo bila navikla sjediti doma i po zatvorenim kafićima, i sve mi je bilo tako kewl, i gadno vrijeme me uopće više nije deprimiralo, i kao svaki pravi meteopat svađala sam se i bila bolećiva na promjene vremena...
I onda granilo glupo sunce.
Dan ko iz bajke.
A ja glupača navečer zaboravila spustiti rolete, pa me dan ko iz bajke probudio već oko 7 ujutro (‘bem ti idealnu orijentiranost stana od jugoistoka preko juga pa blago na jugozapad...) i nasilnim udarom sunčeve svjetlosti na krmežljive kapke.
A izgleda da nije pogodilo samo mene.
Već oko 9 je mobitel poludio od zvrndanja i skvičavih sms-ova.
Sve moje ljubičice, koje je mjesecima trebalo siliti na podnevne vikend kave, odjednom su odlučile da će crknut od jada ako se ne uspiju osunčati na zubatom kasnozimskom suncu.
I da će imati ozbiljne posljedice po psihu ako se to sunčanje bude odvijalo na bilo kojem drugom mjestu osim na – Rivi!!!
Me not like Riva. Otkako su je 3LHD-ovci unakazili, nikako je ne volim. Izgleda mi ko glupa pista za slijetanje na nosaču aviona. I pokušavam je izbjeći na sve moguće načine.
Ali granulo je sunce i cijeli grad je izmilio na Rivu, pa sam, ako sam željela tu podnevnu kavu, to morala i ja.
Dotjerala frizuru. Nabacila svoj novi nerc do koljena (Ok, lažni nerc. Sašila sam si trendovski dugi kaputić bez rukava od umjetnog krzna kupljenog prije tri godine na nekakvoj rasprodaji savršenih restlova. Izvana izgleda fenomenalno. Iznutra... hm... kao da je neko žvakao i kasapio podstavu, ali kvragu, ja sam ipak početnik, a i ta fodra mi nekako bježi pod mašinom... Ali ima ušitke za poprsje pa pada bolje od kupovnog, a stavila sam i petlje za remen pa odlično pristaje, i sve skupa izgleda baš mrak i skupo... Izvana, naravno). Skockala se u tajce i Uggsice (tajce imaju krpanu rupu na dupetu, ali to se ionako ne vidi zbog kaputića...). Ožbukala lice odgovarajućim bronzerom, zacementirala trepavice maskarom, premazala usne s par slojeva blještećeg koraljnog sjajila. Nataknula goleme viseće kandelir-naušnice u ušne resice.
Prebacila preko ruke novu golemu vrećastu torbu od brušene kože (koju sam skrojila sama od ostataka dugog starog kožnog ogrtača i dala postolaru da mi je prošije). I, naravno, prekrila pola lica Maminim vintage supercool Ghetaldusovim naočalama za sunce s crvenim okvirom iz osamdeset i neke, zbog kojih me cure na ulici stalno zaustavljaju i pitaju gdje sam ih zaboga kupila tako dobre...
Smandrljala se pješke u grad. Sva propisno dotjerana za glumatanje, pozdravljanje, dijeljenje pusica u zrak i besposličarenje na štekatiću.
Dovukla se kroz gužvu do Banke.
I doživjela blaži napad panike, kombiniran s manjim naletom agora i fotofobije...
Naime... Ljudi.
Gomila ljudi. I sunca i otvorenog prostora.
I još ljudi...
Ljudi, i ljudi, i ljudi.
Koji prolaze oko mene gore i dolje i dijagonalno. Koji mimoilaze mene i mimoilaze se međusobno, mile i plaze po tehnobetonu, stoje u čoporićima, sjede na klupama, buče, pričaju, srču kave, pozdravljaju se, promatraju...
Horde skockanih subotnjih ljudi koji prešetavaju djecu za ruke, partnere pod rukom i psiće na uzicama. I horde prateće djece, partnera i psića, jednako prigodno casual dotjeranih.
Strava.
Skroz sam zaboravila kako to zapravo izgleda subotom u proljeće na Rivi.
Jer prošle godine sam u ovo doba bila purgerica i gurala se po Bogovićevoj i Cvjetnom, srkala veliku s toplim mlijekom i jednim Natreenom (i proždirala pitu od limete) ispred Floresa, vrludala po Jarunu, obilazila mallove i nakon toga doma krčkala ručkovečericu uz film za cure.
Dakle, doživjela sam napad splitske Rive u subotnje podne.
Šok i paniku.
A ne volim subotnju Rivu u podne.
Fale mi stari veliki štekati i tamni suncobrani i tende. I fali mi stari Vijeko.
Osjećam se sigurnom na podnevnoj kavi u dobrog starog Egoista.
Malo ljudi. Malo sunca. Ograničen pogled.
Zaboga, pretvorila sam se u Jeremiju.
Osim toga, smeta mi što sam postala tema dana. Čak veća i od jedne trenutačne trudnoće s blizancima i jednog bankrota.
Za što je kriva moja lajava rodica J.
Naime, za svoju boljeticu (koju ću ionako riješiti rutinskim zahvatom za dva tjedna) sam rekla samo njoj. I zaprijetila joj da drži jezik za zubima.
Nakon čega je J, naravno, odmah otrčala sve izlajati V i M.
A V i M, naravno, nisu odoljele da prošire priču dalje. I usput je začine tu i tamo pokojim detaljčićem...
Tako da su se danas sve moje cure koje su se zatekle na kavi, a i svi poznanici koje smo srele usput i koji su prišli da nam se jave, čudili kako to da sam tako živahna i pritom izgledam poprilično svježe, kad me očekuje histerektomija i nakon toga zračenje i kemoterapija, i kako to da još uvijek nisam ćelava... A od jedne poznanice sam čula i da imam rak dojke???
OMB! Isuse i Marijo!
Mislim, koliko ja znam, moja maternica je još uvijek živa, zdrava i nezahvaćena ničim! I niko je neće vaditi zbog malog neprijatelja koji je još uvijek strogo ograničen na grlić. A također znam da neću nakon operacije biti izložena ničemu što bi uključivalo tako drastične metode koje izazivaju gubitak kose. Osim toga, i cice su mi žive i zdrave, i još uvijek prpošno prkose gravitaciji...
Ali nema veze. Sve je to tako simptomatično za moj dragi Split.
A s J ću se već obračunati nasamo.
Nakon pola sata sjedenja na suncu već sam se aklimatizirala i organizam se prestao buniti zbog okruženja i gužve.
Mislim da zapravo jedva čekam iduću subotu.
Za koju spremam dugu hippy haljinu koja je još u fazi krojenja, nove čizmice i novu brušenu kožnu jaknu.
Jer ipak treba održavati staru reputaciju trendovske djevojke.
A i kaputić i torba su danas pobrali brdo komplimenata i izazvali divljenje i upite tipa koje su marke i gdje sam ih pobogu tako dobre kupila...
J želi isti. I spremna mi je i platiti šivanje, čak i ako podstava ispadne jednako ne baš savršena kao na mom. A ostalo mi je još lažnog nerca, i naravno da bih ga njoj sašila drage volje i besplatno. Tj. u zamjenu za onu ogrlicu od masivnog srebra i gorskih kristala na koju već odavno bacam oko a koju ona ionako ne nosi. Ili klutch iz Pennyblacka koji bi mi fenomenalno išao uz ljubičaste salonke. Ali neću. Iz inata. Jer je izlajala okolo da mi je hramić oskrvnut. Ma o.k, slaba sam na nju, mada je grozna i diže mi živce, pa vjerovatno i hoću na kraju. Ali ne još.
Barem dok ne savladam dovoljno krojačke vještine da mogu raditi i za druge. Ili dok ne završim sa cijelim tečajem, i upišem i onaj napredni.
Ili bar ne savladam glupu fodru dovoljno dobro da mi ne bježi pod mašinom...
Tečaj šivanja je definitivno najbolja stvar koja mi se dogodila u životu.
Oduvijek sam željela naučiti šiti, ali nikad nikad nisam imala dovoljno vremena da upišem tečaj. A i tetica je stalno šivala sve što bi meni palo na pamet, pa se nisam previše opterećivala.
Obožavam odjeću. I nikad mi je nije dosta, bez obzira koliko je imala u ormaru.
Volim trendovsku odjeću, a volim i onu klasičnu, bezvremensku. Luda sam za finim i kvalitetim tkaninama koje maze kožu i predano ih njegujem i održavam, čuvam od vremena i branim od moljaca. Nije mi žao dati novaca za lijep i poseban komad. A nije mi nikada bio problem ni kupiti komad i onda ga malo suziti ili uhvatiti kojim šavom da savršeno pristaje.
Još kao klinka sam pratila razne modne časopise (a toga je u La famigliji uvijek bilo na bacanje. Kupovalo se i pratilo sve što je izdavano u Francuskoj, Italiji i Americi, šivalo ili naručivalo iz inozemstva... Odrasla sam u ženskom klanu koji je uvijek držao do odjeće) i prema njima crtala haljine, suknje, hlače, topove i bluze koje je Tetica izrađivala a ja se pravila važna u njima. I džeparac se trošio na prave traperice, tenisice, torbe i ruksake za školu i sve što je bilo od životne važnosti za jednu malu šminkericu koja drži do sebe.
Čak i grunge fazi koja me kratko držala u srednjoj školi sve je trebalo biti savršeno, od pravog modela Martensica i idealnog broja rupa za vezice na njima, pa do odgovarajućeg nakita od kože ili perlica.
Kroz cijelu osnovnu i srednju školu čak sam ozbiljno razmišljala o školovanju za modnog dizajnera.
I na kraju odustala, jer je pritisak La Famiglie bio prevelik (od čega namjeravam živjeti).
Pa sam odustala.
Ali je strast prema odjeći ostala.
A sada napokon imam priliku izrađivati za sebe upravo sve ono što zaželim i zamislim.
I odlično mi ide.
Unatoč tome što smo na tečaju tek dovršili prvu suknju i sad polako započinjemo s košuljom, ja sam se doma već bacila na eksperimentiranje. Vrijeme provodim konstruirajući krojeve u malom formatu, izrađujući ih na pak-papiru, prebacujući ih na stare plahte, šijući, griješeći, parajući, sužavajući, šireći, griješeći, pogađajući, smijući se sama sebi, očajavajući, vrišteći, radujući se kad mi nešto pođe za rukom, i, na kraju, izrađujući svoju prvu odjeću. Prvo prema krojevima iz Burde, a sad već i prema vlastitim (još uvijek poprilično jednostavnim) idejama iz glave.
I sretna sam ko prase u koritu!
A pogotovo nakon što su moj krznenjak i torba doživjeli takav uspjeh na današnjem testu u javnosti (ok, nitko nije vidio podstavu...).
Doduše, svojima doma užasno idem na živce jer ih cjelonoćno brujanje Slavice užasno živcira, ali kvragu, nikad nisam za takve stvari bila dnevni tip!
Ali bolje i to nego da po cijele dane sjetim ispred tv-a i bojim se operacije... (a ja se jako volim bojati doktora i diranja u moje tijelo...).
Post je objavljen 06.03.2010. u 17:10 sati.