Pita od limuna

Naravno da sam vrijeme dok su majstori bili na legalnom radnom mjestu iskorištavala za kupanjac. Jerbo se ovi nisu pojavljivali do otprilike 4-5 popodne (ako bi se taj dan uopæe pojavili...).
Pa sam se banjala i hvatala boju na jutarnjem, prijepodnevnom i ranopopodnevnom suncu.
Ok, ok, znam, izvaðene su mi neke maligne tkivne tvorevine, i doktor je rekao samo kasno popodne uz zaštitni faktor 500+, po moguænosti ispod suncobrana, u kupaæem kostimu s kraja prošlog stoljeæa, a poželjna bi bila i burka od glave do pete. How yes no! Pa neæu se valjda sunèat po mjeseèini!!!
Uostalom, uzalud mu sve kad ionako nisam imala rak kože. Nego neprijatelja na reproduktivnom i probavnom sustavu! Mislim, to je isto kao i s pušenjem, stalno moram ljudima objašnjavati da nije važno to što još pušim jer nisam imala rak pluæa!!!

A i nekoliko je razloga zašto se kupam u ta neka nekomercijalna i nepoželjna doba dana:

1. U to vrijeme su naime plaže relativno prazne. Pogotovo ova novosreðena (ok, polusreðena) ispod nedovršenog Radissona/hotela Split. Lijepa, novonasuta, s krasnim rijeènim šljunkom u prekrasnim bojama, vrlo udobna i zen, èak i oko 5 popodne kad je krcata. Nekako je... mirna i tiha. Neko vrijeme je meni i curama trebalo da skužimo zašto je plaža tako sumnjivo mirna èak i kad je krcata. Niko ti ne trèi oko glave, nema majki s urlajuæom nejaèi, djeca i mlaði pubertetlije te ne zalijevaju ledenom vodurinom na putu iz pliæaka do šugamana, a pogotovo nema mamica koje vrište: Noa/Davide/Fran-Krsto/Mojsije, ne deri se, ko te je nauèija tako se derat!!! ili tatica koji revu: Rea/Nea/Gea/Ira/Pamela, pizdatimaterina, ne davi sestru i ne psuj, di si èula tako se izražavat!!!??? (praæeno s pedagoškim šamarom i èupanjem za kosu, uz prijekore da ko je vidija tako se nasilno ponašat). A onda smo skužile – sva je nejaè, starija i mlaða, na muliæu!!! Tamo skaèu i iživljavaju se do mile volje, a pošteni ljudi mogu na miru plutat u pliæaku i izlagat se opasnosti od melanoma.
2. Zato što je omiljena plažica relativno pusta ja i curke možemo doæ s punom opremom, ko najgore èehinje: spužvaste ležaljke, par ruènika za svaku, termosice s nessicom (mada æemo ionako na odlasku zasjest u Jenkija na još jednu kavu), karte za Uno, neseseri s pomadama, radio, a AA èak dovuèe i suncobran...
3. Buduæi da u to vrijeme nema komada na plaži, možemo slobodno od donjeg dijela bikinija napraviti improviziranu tangu (po sistemu tkanina u dupe) i osunèat dio guzova ili zavrnut gornji dio do bradavica dok igramo na karte, da ne ostanu tragovi od naramenica ili uzica koje se vežu oko vrata.
Naravno, ne moramo niti uvlaèiti stomak, izbacivati cice i napinjati dupe onih 4-5 metara od ruènika do pliæaka, možemo šepati u japankama po još malo previše krupnom šljunku, i u tim istim japankama uæi u more, umjesto da elegantno doskakuæemo bose (jer ko normalan ispod 50 ulazi s šlapama u more???).
4. A kako nema ni èopora poznanica koje zlobnim okom mjere jeli neki od kostima možda prošlogodišnji, da li smo možda spale na to da stavimlo na sebe pareo koji je tako passe ili stari kaftan s rupom od cigarete na dupetu i potrganim šljokicama, te jesmo li dotjerane po svim trenutaènim trendovskim propisima, možemo slobodno povaditi i stare kostime (mada ja imam i dva nova, ali onaj bijeli se stalno ufleka od losiona), stara parea i stare praktiène torbe, poskidati naušnice i narukvice, a nove natikaèe (ili barem ovosezonske Ipaneme) saèuvati za neke malo društvenije plažne prilike i doklipsati u prošlogodišnjim Havajanasicama. I da, možemo se slobodno trackati DM-ovim Sundance losionima po 20-ak kuna, a papreno skupe Lancastere ostaviti u neseseru. Niko nam ne mjerka koliko smo potrošile na njegu kože pod suncem...

A tu i tamo je, naravno, uletio i koji zgodan kupanjac van grada.
Otkrile smo naime brodiæ koji za sitnu lovu vozi do Trogira, a usput staje i u Slatinama na Èiovu. A dobro je poslužila i mala kojoj sam nekoæ davno predavala u osnovnoj, i koja radi u kafiæu na trajektu koji vozi za Braè. A kojoj se najavim dan prije pa meni i curama dogovori mukte vožnju do Supetra i nazad. O, išli smo mi ekipno i do Primoštena, i do Medene, i do Dugog Rata, ali ovoljetno otkriæe nam je definitivno Solaris!
Potrpamo se u auto-dva, skupimo para, i pravac Šibenik preko Boraje. Jer ako paltimo autocestu ostaje nam manje za pivice u bazenèiæu.
O, daaaaa... Nakon što pronaðemo parking koji ne moramo plaæati, iskupamo se, podijelmo po èeški dvije-tri jeftine pizze na nas 10-ak, i oko pet se uvalimo u jdan od barova na plaži, onaj s bazenèiæima i prebuènom dosadnom glazbom. Zapoènemo s pivicama (ok, ja mrzim biru, ali Corona može proæ, pa tuèem po njoj) u onom pliæem bazenèiæu u kojem samo noge toæamo a završimo u onome dubljemu, i na žešæem alkoholu. I pritom se skroz dobro zabavljamo. Ok, kad nam se pripiški izaðemo iz bazena i skoèimo u more, ali otkako sam ja uspjela stopalom pokupiti valjda jedinu ježinu na cijelom podruèju hotelskog naselja, raðe trpim do granica pucanja a onda odem u normalni wc...
Naravno, nekoliko sati prije alkoholiziranja se uspijemo i iskupati, nasunèati, naigrati na karte i ojaèati gornje obline nekakvom retardiranom verzijom vaterpola „balunon u glavu“, natraèati i nahodati, jer promijenimo po nekoliko lokacija... Ali èinjenica je da svi jedva èekamo ritual u pet.

I tako se dogodilo da sam pri jednome od tih rituala u pet u bazenèiæu nabasala na poznanike.

Zapravo na klijente za koje smo ja i moj pokojni B radili prije nešto više od godine dana.
Giada i Carmine, talijani koji su roditeljima za godišnjicu braka kupili nekad nacionaliziranu djedovu rodnu kuæu u okolici Zadra, i kojima smo rekonstruirali vrt (zapravo pravi mali secesijski park) i usput se skompali s njima. Plan je bio da prošlo ljeto budemo njihovi gosti na malom krstarenju obiteljskim brodom po Siciliji, Sardiniji i Korzici krajem kolovoza, ali eto, plan se izjalovio.
Ovo ljeto su Giada s mužem i Carmine s deèkom svratili malo do roditelja koji ljetuju u novoj kuæici, i eto svratili malo do Solarisa ubiti petposljednji dan u Hrvatskoj, i tako smo se sreli...
Inaèe, ja sam cijelo vrijeme u kontaktu s njima. I cijelo vrijeme su me pozivali k sebi, ali zbog financijske situacije mi nije uopæe niti padalo na pamet realizirati taj poziv.
Giada je ipak neumoljivo odluèila da moram, barem dva tjedna, i da su tutte spese na njihov raèun, da idem s njima autom za par dana i da æe mi oni platiti povratak, ali nije dolazilo u obzir!
Jer jedno je doæi kao gost, vlastitim prijevozom, s nekoliko darova za domaæine i barem par stotina eura u džepu za troškove, a drugo je doplaziti kao totalna sirotinja s jedva 100 eura i ovisna o tuðoj milostinji.

Ali, da ne duljim previše, Giada nije puštala, a bogami ni Davide, deèko od Carminea, s kojim sam se brzinski skompala kad je skužio da sam u Milanu radila na istom mjestu na kojem je nešto kasnije radila i njegova sestra, i s kojim sam zapjevala par starih od Lepe Brene (deèko je studirao na venecijanskom IUAV-u, u generaciji punoj balkanskih studenata koji su ga zarazili narodnjacima, a spliæane obožava do ludila).
Pa sam pronašla naèin kako se dokopati krstarenja.
Najbolja je, naime, u to vrijeme sa svojim Tajkunom bila na njihovom brodiæu i oèekivali su njegove neæake iz Zagreba kod sebe. Pa sam nakon par dana sjela na bus za ZG i ukrcala se s dva komada zlatnih zagrebaèkih deèkiju i curom jednog od njih (svih ih odlièno poznajem, još prošle godine smo se družili po Zagrebu) u auto, pa pravac Monte Carlo, odakle su malo promijenili planiranu rutu i prebacili me do Bonifacia na Korzici, gdje su me pokupili Giada i Carmine s obiteljskim brodiæem...

Uh, kvragu! Ali kakvim brodiæem! Oèekivala sam nešto mrvicu skromnije od Ferettijeve Navette od 30-ak metara, ali eto, kako se poklonjenom krstarenju u zube ne gleda, tako nisam sam mogla biti samo zahvala na nebesima što su mi providila krasnu kabinicu, zgodno društvo dragih i jednostavnih ljudi, i kuharicu... O, ali kakvu kuharicu! U par dana sam obogatila svoje slastièarsko umijeæe za nekoliko killing poslastica to die for! A žena mi je èak dozvolila da se muvam po njenoj kuhinji i uzvratim gostoprimstvo domaæom pašticadom s njokima, palaèinkama skoro svaki dan (uopæe mi nije jasno zašto se razni stranci toliko oduševljavaju najobiènijim palaèinkama vulgaris s Nutellom, ko da nemaju nešto slièno doma...) i mojom najnovijom akvizicijom s kulinarskih blogova, ubitaèno dobrim a jednostavnim iraèkim tepsi baytinijanom i juhom od leæe (ajme! Ajme! Ljetna hrana za bogove!!!).

Inaèe se iz vlastitog iskustva držim one da novac kvari ljude. Previše ljudi poznajem koji su upali u kesu i postali izopaèeni, umišljeni, zloèesti, bahati i iskvareni, osim par rijetkih (poput moje najbolje i njenog èovika). A imala sam priliku, osim ovih domaæih srednje i visoko imuænih, upoznati preko Tajkuna od Najbolje i neke zaista jako bogate ljude. I ne volim taj svijet. Ok, volim novac, jer volim lijepe stvari. I zaista bih voljela imati brdo novaca i daviti se u njemu. Ali... bila sam u zajednici u kooj sam imala i više nego što mi je bilo potrebno, zaraðivala sam dobro, mojoj obitelji nikad nije nedostajalo za udoban život... I u nekim životnim fazama sam i sama postajala osoba kojom se danas ne ponosim. Ne zato jer sam htjela, nego zato jer... pa, zato jer, unatoè svom odgoju i nauèenim vrijednostima, novac donosi neke stvari, materijalne i drustvene, zbog kojih se èovjek poène osjeæati boljim od ostalih, obiènih ljudi. Vidjela sam kako novac mijenja èovjeka kojeg volim. Vidjela sam kako od nekih èlanova moje uže i šire obitelji radi bezdušna èudovišta.
Ali upoznala sam i rijetke ljude koji nisu dozvolili da ih novac promijeni. Ili koji nikada nisu svoj život oblikovali prema kolièini novaca koji im prolazi kroz ruke.
Jedan od njih je bio moj pokojni B.

A jedni od njih su i dragi ljudi èiji sam gost bila 9 dana.
Ljudi s kojima sam se zabavljala jeduæi, pijuæi, kupajuæi se, peèuæi palaèinke, igrajuæi Uno (kvragu, kad samo Uno znam igrat na karte!) i Monopolly, gledajuæi tv, šetajuæi se kopnom... Bez šopinga i glumatanja po barovima i šminkerskim kupalištima.
Jedini šoping u kojem smo bili je bio onaj kad je Giada izašla sa mnom da kupimo šivaæu mašinu, pribor i brdo materijala na rasprodaji. A najveæa radost za njene klinke od 6 i 9 godina kad sam im sašila brdo dugih haljinica na žabice od laštika i oggovarajuæih torbica i traka za kosu. I par za mene, Giadu, kuharicu i domaæicu. Znate one haljine kakve se mogu za sitnu lovu nabaviti po placevima i pazarima, ravne ili na volane, s gornjim dijelom nabranim laštikom. Sašiti ih je piece of cake, mogu ih izbaciti par u jednom danu (ovisi jesu li s volanima ili ravne). Starija klinka je èak nauèila povlaèiti na mašinu ravne linije laštikom i koncem i skratila mi proces dok sam ja krojila donje djelove, a odlièno joj ide, tako da je odluèila da je baka mora nauèiti šivati kad se vrati iz Hrvatske. Ko zna, možda æu se jednog dana moæi hvaliti da sam upravo ja zaslužna za prve krojaèke korake nove Miuccie Prade...

Da, na moju veliku žalost, moj je odmor trajao samo 9 dana umjesto dva tjedna.

Jer, naravno, moj zloèesti organizam se pobrinuo da mi pokvari vacanzu J.

Ispala plomba!
I ne samo da je ispala nego je ostavila bolni krater u kutnjaku.
Pa sam patila i cmizdrila cijeli dan, dok me nisu odveli zubaru u Riaceu, koji je to još malo pobrusio i napunio nekakvim lijekom, uzeo mi jedine eure koje sam imala i rekao da se što hitnije javim mom zubaru.
Kao, trebalo bi biti ok do kraja boravka.
Ali nije.
Jer je nateklo. I bilo bolno.
Pa me sutradan zubar iz Riacea nafilao antibiotikom (ovaj put su ga platili moji domaæini), nakon èega nije bilo govora o tome da me na dogovoreni dan Najbolja i ekipa pokupe u Bonifaciu i prebace do Monte Carla, nakon èega bih se vraæala za Zagreb s neæacima od tajkuna kojima bi taman završio godišnji. Moji talijani su me smjestili na avion do Rima i onda doma, nateèenu i bolnu, s tjednom zalihom antibiotika.
Prekjuèer mi je moj dragi Zubo laserom oèistio granulom s korijena i sredio zub.
Još sam malo nateèena i jadna.
Ali barem imam predivnu bronèanu boju. I zahvaljujuæi novoj tehnologiji nisam morala na operaciju na oralnoj kirurgiji, gdje bi mi pod Lidokainom brusilicom raskopali pola vilice, zašili me ko Frankenštajna i ostavili deformiranu i jadnu da gutam još antibiotika i bolujem bar još tjedan dana.
Ok, financijski me pošteno ogulio, ali Tetica je platila Dinersom na milijun rata, a dogovorile smo se da æu joj vratit kad se zaposlim (kako je poèelo, vratit æu joj na Sveto Nikad). A i nekad je bolje platit pa se rugat, nego èekat red na socijalnoj oralnoj gdje su me svaki put iskasapili (sad su, naime, godišnji), a i kod privatnog oralnog kirurga bih za puno bolnije kasapljenje kosti platila jedva nešto manje nego laser kod mog Zube.
Ok, ok, priznajem, da nije bilo Tetièinog Dinersa i da Zubo ne daje na milijun rata ne bih se ovako bahatila nego pokorno èekala kod socijalnog oralnog, sretna što Milinoviæ nije opalio još koju novu dadžbinu na zdravlje.

A nakon što za dan-dva još malo splasnem, dižem sidro i bježim na Otok.
Lova? Nemam. Tata æe dat sto eura, na trajektu se švercam besplatno, stan i hranu imam mukte, a kako sestra za razliku od mene ima dobar posao ovih dana sam kod nje dok joj cimerice nema pa sreðujem kuæu,vrt i dvorište jer ona nema vremena a uskoro joj stižu gazde na godišnji, i tako zaraðujem još koju stoju eura za troškove cigareta, kave i alkohola (ok, kavu i alkohol obièno plaæaju momci u ekipi. Ali ponekad ženi doðe da svaki dan odšeta sama do omiljenog kafiæa, popije kavicu i proèita novine, a i red je da mi cure si naveèer platimo prvu turu, onako, da ne ispadnemo totalone muktašice...).
Smiješno mi je što sam do prije godinu dana ja toj svojoj 8 godina mlaðoj Seki davala novce, èak i kad je radila, jer sam ja imala dosta a ona nikad dovoljno. Kupovala sam joj odjeæu i davala joj je, kao, to su moje stare stvari ili stvari koje sam kupila bez probe pa su mi pretijesne. Darovala joj parfem, maskaru, naušnice, sitnice koje su joj bile napete ali kako je ona ipak drugaèija od mene i preponosna da bi žicala starcima tako ih nije mogla priuštiti a da ne ostane bez love za stanarinu, režije ili hranu. A èudno sam se osjeæala i u subotu, kad mi je donijela dva zgodna para sandalica iz ShoeBoxa. Krasne pink japanke sa zlatnim ukrasima i remenom preko pete, i jedne od onih metalik japanki sa kratkom bež kožnom sarom. Kao, kupila za manje od 300 kuna dva para sandala ali je ispalo da su broj manje (ona ima veæu nogu od moje) pa eto, da ne propadnu...
Joj, moja blesava seka! Kao prvo, ni jedne ni druge nisu njen stil. Ona bi prije umrla nego obukla kièaste ravne natikaèe boje fuksije sa velikim zlatnim detaljima ili japanke-èizmice, jer misli da ima ružne prste na nogama pa ljeti nosi balerinke ili starke! Kao drugo, stalno pizdi kako mi je zahvalna jer sam je zaposlila kod Šarmantnog Gada gdje su plaæe stvarno odliène, a i nakon mjesec dana ju je iz raèunovodstva prebacio u komercijalu, u back office, gdje joj je super, posao voli i svi su njome zadovoljni a plaæa je 400 kuna veæa, pa imam osjeæaj da se nekako osjeæa dužnom... Kupila mi je cipele za koje zna da su mi se svidjele (gledala sam ih s njenom prijateljicom koja me uvijek vuèe za sobom kad kupuje jer vjeruje mom ukusu, a voli se obuæi lijepo za malo para, i ona joj je sigurno rekla koje su mi bile napete), i Le2 maskaru od Guerlainea. I kao, dala mi posao, hehe... platit æe mi za metenje, usisavanje, presvlaèenje posteljine i podrezivanje grmlja koje ona, kao, nema vremena obaviti (jedan od uvjeta zašto ona i cimerica tako jeftino žive u kuæi u ludilo dijelu grada je i taj da je održavaju da bi ona dva tjedna koliko vlasnici doðu na godišnji sve bilo ok). A može sama. Doduše, ne da joj se, ali...

Da budem iskrena, zapravo sam jako sretna osoba. Ono, imam stvarno više sreæe nego pameti.
Do prije mjesec dana sam plakala jer nemam posao i bila sva oèajna.
A onda sam skužila...
Mislim, ono...
Jesam li gladna?
Nisam.
Imam li gdje živjeti?
Imam.
Jesam li usamljena?
Nisam. Imam obitelj koja je, kakva je takva je, uvijek uz mene. Èak i kad odbijam biti onakva kakvom su me zamislili.
Fali li mi novaca?
Ne. Tu i tamo kapne koji honorarac, dadu nešto i roditelji, naðe se za kavu...
Fali li mi seksa?
Ok, fali, ali ionako se još ne smijem seksati tako da se ne optereæujem, a mogu si priuštiti i taj luksuz da se neoptereæeno družim s frajerima i upoznajem nove bez skrivenih primisli. Jer ako ne smijem, neæu ni željeti, ne?
Fali li mi lijepih novih stvari?
Ne. Odjeæu šijem si sama, od restlova koje kupujem za najviše 50 kuna po duplom metru, ili prekrajam neku staru. Imam je više nego ikad. Cipela imam neiznošenih na vagone od prošle godine, a kapnule su i neke nove, sasvim sluèajno. Torbe sam dvije iskrojila od starih kožnih jakni i dala kod postolara da ih prošije, a obeæao mi je da æe mi na jesen pokazati kako se šije koža na onoj njegovoj èudnoj mašini. I kako skrojiti japanke i rimljanke. Dobila sam i jednu luksuzniju, a i frend mi je kupio onu malu Pepe jeans crnu s resicama u Shoe-Be-Doeu. Šminkam se minimalno, zapravo mi šminka i ne treba.
Da li mi je dosadno?
Nije. Šetam s psom, kupam se, izlazim s prijateljima... veæina nas je u nekakvoj gabuli s novcem, èak i oni dobrostojeæi, ali uvijek smislimo dobar provod za 10 kuna. Pa taman pili iz plastiène boce na zidiæu i onda muktašili cijelu noæ u Vanilli. Može se plesati i bez èaše u ruci.

Osim toga, kad sam posljednji put, još tamo od osnovne škole, imala cijelo ljeto samo za sebe?
Nikad.
Uvijek sam radila nekog vraga, trèala za kunom, trèala za samoafirmacijom i priznanjem u oèima vlastite La Familje, trudila se biti ona koja ne ovisi o nikome, ona koja ima svoj dinar u džepu... Nikada nisam provela tipièno srednjoškolsko niti studentsko ljeto ispunjeno izležavanjem i dokolicom.
I možda mi nikada više u životu neæe biti ovako dobro.

Ok, možda æe mi dogodine biti gore. Možda neæu uspjeti tako skoro naæi posao. Možda ... Možda. Ali to je sve ipak možda. I pripada buduænosti. A dosta mi je više buduænosti! Mislim da prvi put u životu zaista živim sadašnjost. Svaki dan za sebe. I uživam u svakom danu.

Uostalom, zar baš moram svaki put kad mi život da limune raditi od njih limunadu? Jer limunada je uvijek barem malo kisela! Ono šeæera što se stavi u nju se ionako sporo otapa, ostaje veæinom na dnu, i limunada je na na poèetku uvijek nedovoljno slatka, a na dnu èaše upravo bljutava od slatkoæe i puna koštica. A s aspartamom nikad nije prava stvar.
Ovaj put, za promjenu, uživam u slatkoj piti od limuna! American style. S puno šauma od bjelanja na vrhu. I toèno onoliko puno šeæera koliko je potrebno da krema zadrži svježinu limuna a izgubi kiselkastost. I punomasnog vrhnja u kremi. laganoj, ukusnoj. Kaloriènoj. Hedonistièkoj.
Bez razmišljanja o kalorijama...

02.08.2010. u 13:59 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.