Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/elle-woods-gone-brunette

Marketing

Problemi u kokošinjcu

Ou jea.
Zubić je u ponedjeljak letio van.
A Oralko je stvarno nevjerovatno dobar u svom poslu. Otvorio je kost i izvadio neprijatelja vrhunski pažljivo i nježno. Jedva sam bila natečena, na licu nemam hematoma, šav je minimalan – kao i rez, uostalom... I prvi put u životu sve je prošlo apsolutno idealno!
Što znači da je nekim čudom anestezija potpuno djelovala (ok, možda su moja prijašnja iskustva s anestezijom i nedovoljnim djelovanjem iste stvarno imala veze s određenim opijatima koje sam pušila, gutala, žderala, lizala, cuclala i ušmrkivala tijekom studentskih i pripravničkih dana, tj. noći provedenih na plesnim podijima, zbog čega mi je možda stvarno bila smanjena osjetljivost na anestetike...). I da nisam apsolutno ama baš ništa osjetila. Da mi nije ispao ugrušak iz rupe, zbog čega se rana hladila i bolila do krajnjih granica tolerancije boli. Da mi nisu popucali šavovi jer su ostavljeni konci bili predugi ili se odmotali od susjednog zuba, zbog čega ih nisam pokušavala skratiti škaricama za nokte i usput zaradila dodatnu infekciju u usnoj šupljini. Da mi nije izmasakrirao pola kosti i desni. Da nisam divljala i urlikala na stolici, i da me ne boli cijela čeljust od zlostavljanja iste jer sam se batrgala.
Čak sam i samo sasvim malo natečena, umjesto da mi pola glave danima bude Michelinskih dimenzija i da me uhvati želja da prijeđem na islam čisto zbog praktičnosti hijaba...
Ok, boli. Bolilo je. Ali sada skoro više i ne. I zarasta upravo savršeno. Danas sam čak zapalila i četvrtinu cigarete. Čisto da me želja mine...

A i moj najdraži hrčak se oporavio.
Jučer je, naime, malo pohlepno stvorenje palo na pod s visine cca metar i po. Jer joj je užasno mirisao kuhani krumpir. A krumpir je nešto što ona naprosto obožava. Živi za krumpir, neobično živne čim mu osjeti miris u prostoriji, ponese je žudnja, i spremna je počiniti stvarno nerazumne stvari samo da mu se približi što je moguće više.
Malo zlato je palo. I užasno krvarilo.
Ja sam bila u totalnom šoku.
Urlajući sam izletila iz stana samo u trenerci i platnenim tenisicama, kaputu preko, s krvarećim patuljastim hrčkom koji je jedva disao zamotanim u kuhinjsku krpu, gologlava, bez kišobrana, i trčala do veterinarske stanice za male životinje na Blatinama. Naricala, lelekala i plakala putem, ponavljala na glas da se drži, još samo malo, uskoro dolazimo kod doktora za životinje koji će nam pomoć... a ljudi su me putem gledali čudno, vjerovatno sam izgledala ko nekakva gologlava luđakinja koja trči po kiši s krvavom krpom u rukama i pritom još i priča sama sa sobom...
A na Blatinama obavijest da ambulanta više nije na tom mjestu. I ljubazna gospođa koja mi je rekla da je najbliža veterinarska tek na Bačvicama. I druga, još ljubaznija gospođa, koja je izjavila da je to ionako samo hrčak koji će krepat svai čas, pa neka ga ionako bacim, dok sam ja pred njom vrištala na kiši a moje malo zlato hroptalo i pljuvalo krv...
I onda još drame... Trčanje do Autohrvatske i Zoo Hobbija, gdje me je ljubazni djelatnik uputio kako da dođem do veterinarske ambulante Dr. Rauniga iz aGospe od Lovreta, još paničnog brzog hoda začkoljastim uličicama da malu ne izlažem dodatnom stresu od buke s ceste, pola sata čekanja na kiši da ambulanta otvori... A maloj loše...

Vraga loše!
U međuvremenu je prestala krvariti, prodisala normalno, a čim je osjetila miris veterinarske ambulante odjednom se iz umirućeg hrčka prebacila u hiperaktivni mode.
Ne voli veterinara. Još od one avanture s bijegom i lijepkom za miševe, nakon kojeg je okupana u biljnom ulju i očišćena s WD 40... I one kad se išunjala iz kaveza i najela čajne salame, nakon čega je danima povraćala...
Predivni ljubazni veterinar je pogledao malu, zaključio da je puno iskrvarila ali se stvorila krastica i da bi sve trebalo bit ok, dao antibiotikić u malu guzu, malo fiziološke pod kožu, konstatirao da je za sada sve ok, i da je malo njegujemo od pretrpljenog šoka. Jer tako sićušnom glodavcu ne može ničim zaštititi ranicu. Slomila je noktić i probila se s njime ispod rukice i kroz jednu od kesica za hranu, pa je krvarila ispod ruke ii z usne šupljine.
I tako smo se, opet pješke i po kiši vratile doma.

Ali čim se mala nevaljalica dokopala svog kaveza-ville, odmah je počela čačkati po krasti, Dok sam se ja presvlačila u suhu trenerku iz dnevnog boravka je opet počelo vrištanje... Ovaj put su urlale i naricale Tetica i Rodica.
I ponovo hrčak u ručnik, trčanje do Bačvica po kiši i bez kišobrana, gubitak još više krvi, hrčak u još gorem stanju, doslovno na samrti... I divan doktor koji je dao sve od sebe da sićušnog glodavca skoro dvije godine starog i totalno na umoru, pod šokom od ozlijede i nevjerovatnog gubitka krvi održi na životu. Pa još fiziološke, pa injekcija za zgrušavanje krvi, pa infuzijica, pa par sati sjedenja u čekaonici s hropćućim i teško dišućim hrčkićem na grudima dok se ne stabilizira...
Na kraju sam je odvela kući.
Ona slaba, plitkog daha, izmučena, jadna, sitna... Ja mokra, uplakana, razmazane šminke, očajna.

Skoro cijelu noć smo probdjeli kraj improvizirane bolnice od plastične kante obložene krpama koje ne može trgati zubićima, uplakani i zabrinuti, dok joj se nije smirilo disanje i ona napokon prestala plakati.
Jer da, i hrčci plaču.
Bar moja cura.
Ok, obično pjeva.
Tj. cvrkuće od zadovoljstva. Kad je dobro raspoložena, kad je pojela nešto što stvarno jako voli, ili nešto što još do sada nije jela a sviđa joj se.
Moj hrčak je, naime, svejed. Ok, sakuplja sjemenke, ali ne zato jer ih jede. Jede suncokret, badem, lješnjak, buču i slatkiše za glodavce. Kupovnu hranu za hrčke koristi za popločavanje puteljaka po kavezu. Ili skladištenje u jednom od skladišnih objekata unutar kaveza. Jede pretežno što i mi. Naročito malo kruha s maslacem, komadić kore bureka, svježi sir (za kojim je luda), kuhani krumpir, kuhanu mrkvu, kuhano zelje (dobro začinjeno maslinovim), a za tjesteninom je luda. Ali ne baš za onom na šalši od poma, mada će je pojesti. Više voli, ako ikako može, malo one bolonjeze, molim lijepo... Jednom je skoro izvela samoubilački skok s moje ruke u lonac sa špagetima.
I da, jako voli maženje, i kad je se uzme u ruku i šeta s njom po kuhinji, koja uvijek tako dobro miriše...
A kad se oko podne svi nakeljimo pred tv na pobožno praćenje Marichuy, Večere za Pet, i nakon toga Tajne Čokolade, i ona izađe iz kućice, popne se u kotačić, i druži se s obitelji.
Ponekad psuje. Tj. sikće kad dobije neku hranu koja joj se ne sviđa. Ili kad, ne daj bože, u kuhinji zamiriše krumpir a ona dobije komad nečeg drugog...
Ali sinoć sam je prvi put čula da plače.
Ok, prvo mi je bilo čudno i zabrinjavajuće to njeno sitno štucanje praćeno tihim cviležom. Brinula sam se da nije ozlijedila trbuščić ili pluća. I njene vlažne okice.
Ali kad je mirno zaspala, i jutros iz protesta ponovo počela ispuštati iste zvukove jer je nismo izvadili iz bolnice a ona je htjela van i pokušavala se popeti po stjenkama, skužila sam da malo zlato zapravo plače. I jeca. Usamljeno u kutiću ispod krpice... da je boli, da je tužna i ozlijeđena, da ne voli taj čudni plastični zatvor koji ne miriše na njen raskošni dom pun igračaka i tunela od rola wc papira, i u kojem nema hrane ni pilotine ni njenog gnijezda ni kotača...
Kad jadnica ne razumije da ne smije još dan – dva u svoj kavez. Da se opet ne ozlijedi.

Svakako, sad je bolje. Lijek je djelovao, i ma koliko se češkala, grebla, prčkala i kopala po ozlijedi, krasta je na svom mjestu.
Duri se u kanti i okreće mi leđa. Ok, tu i tamo se ipak udostoji polizati malo sira, gricnuti malo salate i popiti malo vode, ali se i dalje duri. I tu i tamo bolno zaplače, ili se pokuša popeti i cviležom zatraži da je izvadimo van i vratimo njenoj lijepoj kući, ako može, molila bi lijepo, puno bi joj značilo...

Dakle, mala je na kraju skroz ok.
Unatoč tome što se malo toga može s tako sitnim glodavcima, veterinar je napravio čudo. A i ona je sama malo čudo, jer je bila skoro mrtva i izgubila ogromnu količinu krvi..

Zato ja nisam ok.
Par sati kišanja u promočenoj odjeći i cipelama i mokre glave rezultiralo je raspištoljenim sinusima, kihanjem i sitnom temperaturicom koja me, čini mi se, cijeli dan lagano hvata...

Ali nema veze.
Bar sam zaboravila na postoperativne bolove u vilici.

A i dobila sam u međuvremenu novi muški problem na grbači.
Zapravo dva...
Prvi je Oralko.
Naime, ja se njemu izgleda stvarno sviđam.
Ali, unatoč tome što je sasvim na mjestu frajer, i što me AA i ne baš najnormalnija rodica J cijelo vrijeme nagovaraju da budem s njim, on se meni baš i ne... Tako da mislim da bi bilo zgodno da ga proslijedim J. Ako ne upali veza s mojim frendom iz osnovne s kojim sam je spanđala na novogodišnjoj. Oralko je nekako više njen tip. Onako, ima te artistiše momente, tolerira njemačku kinematografiju iz osamdesetih, a ima i tu neku sklonost ka neslušljivoj gotičkoj glazbi...

Drugi je problem Dotični iz prethodnog posta. Ili AA. A možda su zapravo oboje problem...

Naime, Dotičnog znam iz viđenja već, ono, like... 100 godina.
Njegov bestići Connan i El Mafijozo i ja smo nekoć išli u istu teretanu, pa se tako jave oni meni kad se vidimo u Egoista, ili kad međusobno proslijedimo već pročitane novine...
Već dugo ja njega onako snimam, čisto iz zabave... Jer je totalno moj tip. Brdo neušminkanog testosterona s problematičnom prošlošću. Na što sam ja oduvijek slaba.
Ali stvarno bez ikakve namjere.
A znam da i on mene snima.
Kod tih muških je to uvijek tako očito.
Ali vjerovala sam da je to čisto zato jer je on uvijek bio dobar s Nezakonitim a zadnjih godinu dana se intenzivno druže, i kako je već postalo normalno da frendovi od Nezakonitog uvijek snimaju moje aktivnosti jednako kao što i moje cure snimaju njegove kad ga sretnu (i podnose mi iscrpne izvještaje o njegovom kretanju i druženjima), što je nekako normalno, mada već 27 mjeseci nismo skupa, ali Split je mali grad, i svi vole znati sve o svima, i tako...
A i zato jer je njegov frend El Mafijozo koji mlati manekenke bio poludečko od AA, a bestić Connan se lijepi za AA, izvukao ju je jednom na neku večeru s koje je ona zbrisala s nekom glupom isprikom, i tako...
Pa pomalo i zato jer je u tom društvu i mlađi brat od Šarmantnog Gada, pa tako on poznaje i Šarmantnog Gada (kao i Versacea, kuma od Šarmantnog Gada, koji mi se bio prilijepio na grbaču u jednoj fazi, pa ga je Gad odlijepio jer me javno obilježio kao svoje vlasništvo), pa tako poznaje i Gada s kojim bi uvijek lijepo prošao par riječi kad bi ja i Gad sjeli na piće u Egoista i zna da sam ja Gadova, jelte, prijateljica...
A možda pomalo i zato jer AA sad baca oko na Dotičnog, zbog čega je i zbrisala s one večere s Connanom, pa sam nekako mislila da on sad buljaka ovamo jer sam ja frendica od AA, i da je to sviđanje međusobno... A i AA je nekako to mislila.
Uostalom, općepoznato je kako je to jedna ekipica jezivih muških babuskara tračaretina, kao i sve muške ekipice koje poznajem, pa nisam ni doživljavala...

Da se razumijemo: ja cijelo vrijeme samo nevino ispod oka snimam komada! Mislim, odavno to radim...
Ono, dobar je. Oku ugodan. Taman po mom guštu.
I to je sve.
Osim toga, donijela sam čvrstu odluku da od sada držim prstiće dalje od takve vrste frajera.
A i srce mi je slomljeno. I nikakve avanture u ovome trenutku ne dolaze u obzir. Pogotovo ne s nekim od gradskih kiss&tell udarača recki na uzglavlju.
Mada, ok, za ovoga znam da nije baš takav u zadnje vrijeme.
Tj. da je imao neku vezu, jako dugu, ali niko od dežurnih obavještajki sa sigurnošću ne može reći da li je ta veza još aktualna jer je stalno vani. Sam na kavi. Ili s momcima. Jako, jako, jako rijetko u ženskom društvu. Dapače, niko živ ne zna ništa o njegovim ljubavničkim aktualnostima. Što je frustrirajuće!
Mislim, ok, ja se raspitivala malo. Još tamo u kolovozu i rujnu, ali iz čiste radoznalosti. I nedavno, ali zbog AA. Samo zbog nje, kunem se, ni zbog čega drugoga!
Ozbiljno.
Ne lažem.

I sad, dogodilo se nešto grozno...
El Mafijozo je, naime, nazvao AA da je pita kako je i što ima novo u njenom životu, i da usput pita kako posao... I da li je ona njena frendica plave kratke kose koja je bivša žena od onog Nezakonitog (hvala na razvedeničkom statusu!), još uvijek “najbolja prijateljica” od Šarmantnog Gada, jer da to zanima jednog njegovog prijatelja. Koji bi možda izveo ulet, ali kako ga je pretekao Versace i kako je Gad obilježio teritorij, a s Gadom me već neko vrijeme ne viđaju, ovaj ne zna da li da pokuša ili ne. Na što je ona, kako kaže, odgovorila, da smo ja i on još uvijek jako dobri frendovi, i da nikad nismo bili “najbolji prijatelji” jer da sam ja radila za njega. I da prijatelj može pokušat ako hoće. Nadajući se, kaže, da je pitanje bilo u korist Nezakonitog, o nedavnom susretu s kojim sam joj pričala... Pa su još malo pričali o životu, politici i recesiji, i onda je ona njega onako usput pitala da li je Dotični još uvijek u onoj nekoj dugoj ozbiljnoj vezi u kojoj je bio, jer da se za njega kao zanima “neka njena prijateljica”.
Na što je El Mafijozo odgovorio da baš čudno što pita, i da li je ta njena prijateljica koja se zanima za Dotičnog ona kratkokosa plava bivša žena od Nezakonitog? Jer da je njegov prijatelj koji pita za nju baš i upravo – Dotični!
I sad?
Ok, to bi mi inače jako laskalo, unatoč tome što sam se zavjetovala na apstinenciju. I što mi je srce poharano i oštećeno ko jadranski škoj nakon kolovoškog požara. Jer je Dotični stvarno komad po svim mojim kriterijima.
Ali ovaj put me zbunilo.
Umjesto da se osjećam počašćeno i da si dignem ego time što ću odbiti komada, preplavljena sam glupilom.
On se opasno sviđa AA.
AA je mislila da su uspostavili neku vibru... Unatoč tome što je Dotični poznat kao ljubitelj voluminoznih, ne lomnih žena poput nje.
I sad... AA kaže da joj nije krivo, da joj ne smeta i da neće zamjeriti ako ja... Mada je ja uvjeravam da me Dotični uopće ne zanima. A vraga me ne zanima! Sad kad znam da je bacio oko, sad mi je baš nekako zanimljiv... Bar da izađem jednom s njim i pristojno ga otkantam, ali tako da ostanemo, kao, prijatelji, i onda i budemo, kao, prijatelji, koji zajedno piju kave i sviđaju se međusobno, i onda muški prijatelj bude super prema ženskoj prijateljici i tetoši je i šalje lijepe sms-ove u sitne noćne sate, a ženska prijateljica glumi Gospu od Cukara... (ok, dok jednom možda ne popusti, a možda i ne... jer ipak apstinira...). To sad ne mogu jer je AA bacila oko na njega. I to opasno.
Kvragu!
Ali je i ovo dovoljno da posije sjeme nepovjerenja između mene i nje.

Grozno!
Nema gore i kompliciranije stvari nego se odjednom naći solo i na tržištu, okružena tridesetineštogodišnjakima u istoj situaciji... I još gore, čoporom frajera manje-više istih godina i u istoj situaciji. I tako plivati u toj lokvici usamljenih avanturista i avanturistica, vječnih dečkiju i cura, te friških raspuštenaca i raspuštenica, kojima je više puna pipa usamljenih večeri pred tv-om ili za šankom, smucanja po klubovima punima piletine oba spola u potrazi za sponzorima, druženja s brakolomcima i druženja s povlasticama, kombinacija u kojima jedna strana uvijek traži nešto više a druga strana misli da prva strana nije pravi izbor srodne duše...
To uvijek za sobom povlači nekakve komplikacije.
Jer ako je sve što žena u određenoj životnoj fazi želi sjesti na prijepodnevnu kavu ili predvečernju čašu vina na uobičajeno mjesto s dragim prijateljima, ili se opiti ko prase i cijelu noć se bacakati po podiju u neudobnim cipelama dok namješta otvor na dekolteu da što manje ispada iz njega... Onda obavezno na grbaču navuče bar tri nepotrebna kandidata s kojima ne zna što bi.
I suprotno, ako je sve što ženi u određenoj životnoj fazi treba pouzdana osoba da joj grije hladna stopala u dugim zimskim noćima, normalnog frajera nema ni za lijek.

A sve što ova žena u ovome trenutku treba je malo mira. I pokoji izlazak.
I svakako ne probleme s frendicama.
S kojima obožava izlaziti jer su tako genijalne i zabavne. I totalno srodne duše.
Jer, mislim... Što ako sad AA pomisli da je i meni Dotični napet? Ili prorijedi izlaske sa mnom, da bi Dotični stalno imao nju i samo nju pred očima, bez konkurencije u pratnji? (jer činjenica je da je normalno za očekivati da poduzme neke korake da zaštiti objekt čežnje od pogleda na konkurenciju...)
Kvragu!
A taman sam planirala početi krojiti savršenu kratku haljinu – tuniku od crepe’ de chinea boje mesa s blijedim žutim, zelenim, bijelim i magenta faux Pucci uzorkom za subotu, po krojnom arku iz Burde!!! I već kupila kristaliće i perle za ukras!!! I traku od zlatnog lamea upletenog u pletenicu za pojas!
Prokletstvo!


Post je objavljen 27.01.2010. u 23:07 sati.