Majstorica prebolijevanja ;)

Kad je o prekidima i prebolijevanju rijeè, u ovim mojim trenutaènim godinama svi smo manje više prekaljeni stari borci i iskusni struènjaci. Netko više, netko manje...
Ja sam na tom podruèju pravi ekspert.

Tako da bi bilo za oèekivati da sam veæ oguglala na grickanje u duši i žuljanje u srcu.
Na samotne noæi uz Jane Austin i nadežljivo provjeravanje mobitela...
Na krize i krizice, suzice samotnice, diskretno cuganje alkohola umjesto kave u neprimjerena doba dana i posljedièno revanje frendici na uho dok me vozi doma s podnevne kavice (naglo prekinute mojim upadanjem u bedaru i njenim strahom od mog moguæeg eksplicitnog ponašanja na javnom mjestu).
Na neprekidno ponavljanje jedne te iste sramotne ubernarodnjaèke girlpower folk-house naricaljke u mp3 formatu dok bijesno grabim pješke od toèke A do toèke Žnj, sve u nadi da æe duga i žustra šetnja na kiši/buri/svježem zraku rezultirati bistrijim umom i èišæim srcem (umjesto kašnjenjem na mjesto sastanka s osobom s kojom sam se dogovorila i bijesom dotiène).
Na napade menenikonevolijernisamvrijednaljubavinegokretena davljenja frendova i frendica preko raznoraznih elektronskih sredstava komunikacije. I èuðenje zašto su svi ti frendovi i frendice odjednom offline na Fejsbuku, a svakih par minuta mi se na feedu apdejtaju njihove najfriškije aktivnosti koje opovrgavaju bivanje offline...

Ali nisam.
Èak ni unatoè tome što ne bi trebalo biti tako buduæi sam ja ta koja je ovaj put dala nogu.
Oženjenom Gadu, naravno.

Svrbe me prstiæi, jako me svrbe.
Slali bi porukicu.
O tome kako sam malo kao ono promijenila mišljenje...
Kako bi se ja sad baš malo ono kao ušuškala i gledala neki filmiæ, ili baš nekako malo ono kao žestoko bludila, ili... ili... Jebemu!

Mah. Neka svrbe.
Porukicu slati neæe.
Jer sam se osigurala od moguænosti poèinjenja dotiènog nedjela.

Naime, kako nisam produljila pretplatu kad je istekla, posljednjih mjeseci sam se od slobodne žene s beskrajnim opcijama mobilnog komuniciranja prebacila u tabor žderaèa bonova.
A kako to znaèi da nema komunikacije kad nema kuna u telefonu, tako sam se pobrinula da u telefonu kuna nema do daljnjega.
A kako mi ga je taman za Silvestrovo Šarmantni Gad napucao s 400 kuna (tj. utipkao mi bonove dok sam ja u wc-u kafiæa zjakala u pms prišt na bradi, zlostavljala isti, te pokušavala prikriti aktivnosti na njemu s pola tubice korektora), tako mi nije bilo druge nego reaktivirati uslugu primanja mailova i povuæi cijeli sadržaj kuænog Outlooka u iPhone. Što nije bilo dovoljno da mi posrèe sve kune, pa sam još prijavila i account maila od bloga i povukla i njega.
A kako ni to nije bilo dovoljno, tako sam zadnjih 60 kuna sprdila na roaming s (wannabe boy)frendom iz Mostara, koji je sreæom bio kod familije u Švedskoj pa je kredit s raèuna malo brže otišao...

I tako sam sada osigurana od iskušenja sila zla u sitne noæne sate.

A usput i deluxe dekintirana.
Osuðena na MSN, Skype, ICQ, mail, Facebook i ostala prisilna sredstva razmjene informacija i komuniciranja.
Što je bad, very bad.
Jer sam opet pokupila nekakvo virusoidno i malwareoidno smeæe. I prenijela ga na sve što se da uštekati u veliki laptop, mali notebookiæ i staru kantu od kompjutera u sobi. Inficirala usput i novu Nokiju supersvemirsku s onom tastaturicom, koju sam dobila od Šarmantnog Gada (nju sam fwdirala bratu da je proda nekome, da mogu kupiti nekakvu pristojnu lijepu odjeæu koja bi me utješila). Sve tri memorijske od fotoaparata. Sve stickove, svoj iPod nano (onaj rozi, koji sam namjeravala utopiti frendici za lovu jer meni ne treba više a njoj treba ali ne bi kupovala novi za punu cijenu) i Sekin iPod touch s kojeg sam prebacivala sebi nekakvu glazbu u tunese nekidan...

Tako da æu sad morati dati Bratu da sve to skupa prekopa i pogleda i sredi.
(U meðuvremenu, dok su lagane prijenosne stvarèice kod njega, koristiti onu kantu koju imam u sobi...).

I ponovo se izložiti porciji verbalnog ponižavanja i ismijavanja od strane gore spomenutog.
Koji ne može razumjeti kako to meni uvijek uspije, i to otprilike svaka tri tjedna, napuniti sav hardware koji imam u posjedu svim moguæim zloæudnim smeæem s interneta, a da pritom ne pregledavam nikakve ruske porno stranice niti skidam nekakve sumnjive sadržaje (buduæi da su meni svi ti torrenti ili kako se to veæ zove još uvijek nesavladivi intelektualni izazov...).

Ok, ok, znam, znam, znaaaam! Sve mi je jasno! Ako primim mail od nekoga ko se zove Suze.G, to ne znaèi automatski da ga je poslala neka od tri poznate Suzane s prezimenom koje završava na G a koje svi skraæeno zovemo Suze, i da bi mi možda moralo biti sumnjivo to što me dotièna Suze na engleskom poziva da obavezno pogledam ovaj bwahahahaha ludilo zabavan link na kojeg æu se nasmijati do suza... A ako mi onaj kišobranèiæ od Avire nije rastvoren na onoj ikonici dolje desno, to znaèi da mi je dotièna neaktivna, i da moram napraviti taj nekakav scan i vidjeti koje i kakvo sam to smeæe pokupila da mi ga gasi, umjesto da bez razmišljanja guram u laptop stick od J s kojeg jedva èekam skinuti slike s tuluma ili brdo glazbe... Pogotovo ako se radi o sticku koji pripada J! Meðu rodbinom, prijateljima i it-ovcima poznatom kao Virusna J, žena èijem laptopu treba cca 45 minuta da starta windowse ili bilo što pokrene, podigne, uèita, whatever. Iz razloga što je samo njen hardware bogatiji malwareom od mog...

Ovaj put ipak nisam nekim èudom pokupila zloæudnika od J.
Nego od najdraže Monumentalne Australke Jen.

Jen je, naime, odluèila da je vrijeme da se vrati doma.
Veæ skoro godinu dana izbiva s matiènog kontinenta. A fali joj i njena mala. Pa èak i njena majka i sestre. I ona nekako fali njima.
Uskoro joj istièe joj i godina pauziranja s posla. I vrijeme na koje je iznajmila svoj stan.
Nedostaju joj i neki ljudi, i tako to...
A i novèane zalihe se uskoro bliže kraju...

Pa sam tako odluèila prebaciti kod sebe nekakve slikice zajednièkih druženja po Zagrebu koje nikako da prebacim... Jen, naime, i dalje odolijeva otvaranju FB profila, èime bi nam svima olakšala dijeljenje fotografija, kao i komuniciranje (valjda...).

Falit æe mi Jen.
Ok, nije je bilo tu negdje oko mene posljednjih mjeseci. A nije je bilo ni godinama, ako æemo veæ iskreno... Ali navikla sam na nju, kao što sam prije njenog iznenadnog dolaska u Hrvatsku bila navikla in a to da se periodièno pojavljuje, tj. upada u moj život, izokreæe ga naopako i radi pozitivni kaos na neko vrijeme, a onda opet nestane...
Nije je bilo mjesecima, ali znala sam da se smuca tu negdje po Evropi pa je to bilo nekako drugaèije...

Jen kaže da je odjednom nekako umorna.
Što me ne èudi. Jer veæ skoro 20-ak godina živi nenormalno nepredvidljivo.
Kao nekakva uvrnuta moderna Elektra, proganjana od samo njoj znanih Furija, nesposobna da se skrasi na jednom mjestu dulje vrijeme. Samo bježi i bježi. Napravi nešto što za sobom povuèe odreðene posljedice, i onda jednostavno pobjegne...

Zapravo, mislim da je ono od èega Jen bježi poprilièno slièno onome što mene cijeli život èini podijeljenom izmeðu Jesam i Moram. I što me èini nesretnom.

A to je La Famiglia.
Jen je, naime, rodica s Mamine strane obitelji.
Što znaèi da su nam bake bile sestre.
Što znaèi da smo odgojem pokoravane na otprilike isti naèin, i jednako gurane u jednake kalupe.
I da zapravo izmeðu nas dvije, neželjene buntovnice i kroniène pobjegulje, nema neke razlike.
Samo što je Jen bila uvijek nekako hrabrija i ekstremnija. Ili je samo imala više moguænosti u liberalnijoj sredini...

Kako bilo, dugo smo razgovarale posljednjih dana ja i Jen. I došle do nekakvih istih zakljuèaka. Što je nju ponukalo da stisne zube i napokon se suoèi s ogrankom Borga s onu stranu planete.
I preuzme odgovornost za ono dijete nad kojim još ima zakonsko skrbništvo.

A ja se osjeæam pomalo tužno zbog toga.
Jer nakon Ðorðe, Dide i B-a iz mog života odlazi još jedna osoba koja mi puno znaèi i koju beskrajno volim. I da, imam te sebiène trenutke kad smišljam lukave razloge koji bi je naveli da ostane još malo, još bar malo, i to u Splitu.
J joj je ponudila da ostane kod nje. I Rodica Krava joj nudi svoj stari splitski stan na neko vrijeme. Svi je želimo tu. Unatoè tome što nas je izdala po pitanju novogodišnjeg tulumarenja i zbrisala s nekakvim friško upoznatim francuzom iz Splitske Banke i njegovim društvom u Crnu Goru umjesto da zafešta s nama (i naravno da joj je sad žao jer je društvo bilo beskrajno dosadno. Ali ok, nagovorila je Kravu da ostane na Silvestrovo doma sa starcima, i to možebitnim nezadovoljstvom njenog zakonitog supruga kao argumentom, pa smo joj ipak zahvalni i skloni oprostiti...).
Mislim da sam joj uspješno uvalila bubu da u dogledno vrijeme razmisli o pokretanju nekog posliæa u Hrvatskoj i doseli se tu s malom, èemu se iskreno nadam, a i ona razmišlja o tome...
Ali se ipak moram pomiriti da je više neæe biti tu.
Preboljeti još jedan odlazak.

Kako bilo, promjene su poèele. I prebolijevanja.
Ja provodim svoj prvi tjedan kao ponovo nezaposlena curka bez kune u džepu.
Plaæa je sjela, ali pojeo ju je minus.
A kako sam dala otkaz a ne ga dobila, i kako sam odbila moguænost koju mi je ponudio Šarmantni Gad, a to je da mi zapravo oni dadu otkaz jer nisam zadovoljila u probnom roku, tako nemam pravo na neku kintu sa zavoda... A mislim da zapravo ni ne bi imala pravo na ništa, jer sam imala prekid i radila službeno samo mjesec dana...

Najbolja mi je poslala materijala za web, par prezentacija i nekakve brošure, i to moram prevesti na engleski, talijanski i španjolski. Takoðer me zadužila i da pronaðem ozbiljnu osobu za prijevod na francuski i njemaèki, i da vodim raèuna da njen rad bude up-to-date i bezgrešan, što æe mi oduzeti nešto vremena i uèiniti da se osjeæam korisnijom nego što jesam. Plus, plaæa me preko neèije studentske, što znaèi da æu dobit više kuna i da ih neæe svih odmah pojesti banka za krpanje minusa.
A susjeda me pitala poznajem li nekakvu pouzdanu i pedantnu gospoðu koja bi jednom tjedno održavala splitsku stanèinu njenih švicarskih kumova koji tu ionako borave možda par tjedana godišnje, pa sam rekla da poznajem sebe. Tako da sam pokrenula i novu karijeru – onu spremaèice.
Što mi uopæe ne pada teško. Pobrisati prašinu, usisati i pomesti, u svakom sluèaju ono što radim doma svakodnevno i mukte. A još nitko ni ne živi tamo, tako da zapravo i nemam nekog posla... Kako inaèe bolujem od ozbiljnog Bree sindroma, to mi doðe kao nekakav fitness i razonoda.
U subotu æu upoznati i curke s kojima æu malo raditi u klubu, èemu se beskrajno radujem.
Tako da zapravo uopæe i nisam tako beznadežno besposlena...
Ok, ovo sve skupa nije nešto èime bih se mogla pohvaliti pred bilo kime. Pogotovo ne pred ljudima koji me poznaju iz neke drugaèije, uspješne, razmetljive, u svakom sluèaju bolje životne faze.
Malo me boli jer imam osjeæaj da hodam s velikim L na èelu. Da sam totalno pala s konja na... na rošule (magarac je miljama daleko od mene).
Ali i to se da preboljeti...

A nekako se èak i radujem sijeènju. Po prvi put u životu. Umjesto da ga mrzim iz dna duše, zato što je to mjesec kad su svi oko mene u postblagdanskoj depresiji. I bez para. I otežali od blagdanske masnoæe na dupetu. I mrzovoljni zbog tmurnog neba, hladnoæe, kiše, kratkih dana i pasivnog seksualnog života.
Sve je tako nekako mirno. I ugodno. I još uvijek isto, unatoè politièkoj, gospodarskoj i opæoj situaciji. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ni tu se ništa nije promijenilo. Hrvatska ko Hrvatska...
Rupe na asfaltu su još uvijek tu. U istim kafiæima su i dalje isti ljudi. U Podrumima Palaèe još uvijek izbijaju fekalije na kamenim zidovima, a spliæani nikako da nauèe pokupiti kakicu za svojim psima. Moj roðak Warrior i njegovi frendovi s èokoladnim tenom i dalje koriste svaku priliku za bacakanje po pliæaku na Baèvicama i nabijanje oguljene teniske loptice. Frajeri su kao i uvijek puni sebe. Žene i dalje drže do izgleda unatoè krizi, i kolièina golih bedara, pokvarcanih dekoltea, naranèastog pudera i ekstenzija koju viðam oko sebe me smiruje. Jer znam da se ništa nije promijenilo. A kad izaðem na balkon zapaliti cigaretu prekoputa mi se kao i obièno smiješi dobri stari Braè...

Juèer sam prošla kroz centar, upravo onom rutom koju sam godinu dana izbjegavala. Veæ neko vrijeme ponovo prolazim tuda. Ne znam kako se to dogodilo, ni kad sam zapravo poèela. Nekako je došlo samo od sebe. Toèno ispod prozora svog bivšeg ureda.
I nakon par metara nabasala na svinju od bivšeg šefa.
Neoèekivano, nenadano. Ne razmišljajuæi uopæe o njemu. Automatski sam ga pozdravila, kao što bih pozdravila svakog usputnog poznanika, svakoga èija mi je faca poznata iz nekog trenutka u prošlosti ali je mozak trenutaèno previše zabavljen nekim svojim poslom da bi smjestio dotiènu osobu na odgovarajuæe mjesto. Pozdravila i produžila dalje.
Kako ga nisam registrirala kako treba, iznenadilo me kad sam zaèula da me zove. I kad je došao do mene. I kad me pozdravio, pitao kako sam i što ima sa mnom, i zaželio mi sve najbolje.
Èudno, ali uopæe nisam ništa osjetila.
Mjesecima sam bila opsjednuta moguænošæu ponovnog susreta s njim. Strahovala, užasavala se, smišljala scenarije, plakala i oèajavala.
Okrivljavala ga jer mi je uništio život. Prisiljavala se i sama osjeæati krivom, manje vrijednom, nesposobnom, slabom, prljavom...
Mjesecima sam se vrišteæi budila iz noænih mora u kojima sam se izvlaèila iz njegovih odvratnih ruku koje su plazile, grabile i ozljeðivale po mome tijelu...
I napokon, nakon što sam nekako sve to apsolvirala, probavila, stavila na stranu, dogodio se i taj susret.
S èovjekom mojih godina koji je bio tako pun sebe, tako prokleto okrutan i zao, tako krepko svinjolik, a koji se pretvorio u iscijeðenu, umornu, oèito frustriranu i nesretnu sjenu onog starog sebe.
Znam da im loše ide. Znam i da ga žena ostavlja. Znam da su izgubili brdo poslova otkako se promijenila vlast u gradu. Znam koliko je ljudi pobjeglo, a koliko je otpušteno. Znam da je pitanje trenutka... I bilo bi logièno da se radujem poslovnom porazu i skoroj propasti èovjeka koji mi je nanio zlo i koji me stravièno povrijedio. I mrcvario nakon toga. I bivših kolega i suradnika koji su sudjelovali u tome.
Ali zapravo mi je svejedno. Èak i pomalo žao.
Jer ja sam još uvijek ista. Unatoè svemu kroz što sam zbog njega prošla, i unatoè tome što nemam više uspješnu karijeru i dobru plaæu, što ne mogu nekome gurnuti pod nos vizitku s imenom, prezimenom i titulom koja opisuje moje radno mjesto i moj položaj u hijerarhiji, definira moj uspjeh i socijalni status, govori jasno i glasno o tome što sam postigla... Jer to nije ono što me je èinilo onim tko i što jesam.
Dok njega èini upravo i jedino njegov posao. I jer je on osoba koja se identificira sa svojim poslom. Sa svojim uspjehom, sa svojom firmom (a neš ti firme, na kraju krajeva...), s partnerima za koje je radio i institucijama s kojima je suraðivao... I možda jest bio odvratna i ružna napuhana vreæetina gov...sala, i možda i jest bio svima antipatièan, bahat do povraæanja, duhovno i fizièki gadan, ali ljudi su ga podnosili i prihvaæali zbog onoga što, ne zbog onoga kakav jest. To mu je davalo snagu, važnost, osjeæaj moæi...
Dovoljno mi je bilo kad sam èula da veæ dosta vremena nije više to što je bio. I da su mu se mnoga vrata zatvorila pred nosom. No money no honey...
Pa me nije nimalo razveselilo vidjeti ga ovako bijednog.
Nisam nikad bila osoba koja uživa u tuðem padu. Nekako... Jednostavno ne volim kad je bilo kome loše.

Mada me možda malo razvedrilo saznanje da svakoga na kraju stigne po zasluzi.
Kao i otkriæe da zapravo ništa ne može trajati vjeèno. I da se sa svime mogu nositi, ma koliko loše i traumatièno bilo.

I zato jednostavno ZNAM da æe sve biti ok.
Jer sve se može preboljeti.

06.01.2010. u 22:56 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.