Sjedila sam za mašinom, šila sam...

Khm... dakle...
Ja i Oralko smo bili na toj kavi juèer.
I ne, frajer uopæe nije nikakav bauk, unatoè tome što se bavi najgorim moguæim poslom na svijetu...

Ok, osjeæala sam se užasno neugodno prvih pola sata, i mislim da je bilo totalno oèito na meni da se osjeæam tako. Pa je pitao. Pa sam i priznala.
Pa je razbio led tako što mi je razjapio usta usred Egoista i uvjerio me da to što je oralni kirurg ne znaèi da bih pred njim morala imati nekakve komplekse i umirati od srama... (Ok, umrla sam od srama, ali zato jer su desno od nas sjedili Jole, Kerum i par frendova od mog Nezakonitog koji me poznaju, pa su cijelo vrijeme èudno buljili – valjda da me otraèaju bivšem...).
Jer, nevjerovatno ali istinito, frajer ima zube 10 puta gore od mojih!
On! Zubar!
Em su mu poprilièno obiène boje, em nisu poredani baš u najpravilniju liniju, em i on ima malo krivi zagriz, a da ne spominjem da ima više plombi od mene...
I ne, nije nosio nikakav aparat da poravna nepravilne zube. Jer kaže da može sasvim lijepo preživit i s ovakvima, sve dok su zdravi. Da ljudi ne umiru niti imaju probavnih, psihièkih i financijskih poteškoæa ako im zubi ne izgledaju ko u Brad Pitta. I da, odluèio je studirat stomatologiju nakon što je u srednjoj školi prošao pravi pakao sa zubarima i lako kvarljivim zubima. A oralnu kirurgiju je specijalizirao nakon što je tijekom studija i sam dva puta završio na istoj. Nema niti jedan umnjak – sve je poèupao jer su rasli pokvareni. I sve to unatoè tome što je stomatolog i oralko, i što je uvijek jako pazio na zube.
Jednostavno, i on je èovjek kao i svi drugi. Obièan èovjek. A obiènim ljudima se èesto dogaða da unatoè svoj brizi i higijeni ipak imaju nezahvalne zube.
Ali to što mi je otkrio ne smijem reæi nikome...
Dapaèe, misli da su moji baš super. Ne može vjerovati da sam veæ 15-ak godina pušaè i kavopija a još niti jednom nisam bila ni na izbjeljivanju ni èišæenju kamenca. Jer imam bijele zube. I ne hvataju mi se naslage po njima. ON misli da sam JA sretnica!!! Mutant, dapaèe!
A najèudnije od svega mi je to što, unatoè èinjenici da je specijalizirao u državi u kojoj su ljudi opsjednuti hollywoodskim osmjehom i kuænim kitovima za izbjeljivanje, nikada nije ni pomislio na to da stavi navlake na svoje zube, što njegovi kolege tamo inaèe kronièno rade...
Ali ima i on dva implantata. I to na istim pozicijama kao i ja, samo na gornjoj èeljusti.

Tako da sam se odmah osjeæala nekako lakše...
Dapaèe, èak sam bila sklona povjerovati da me zapravo i nije htio izvesti na dejt, nego mi stvarno na vlastitom primjeru razbiti strah od sjedanja u stolicu.
Mada me je brzo razuvjerio.

Dakle, da rezimiram:
Ja se njemu sviðam. Ne kao profesionalni izazov, nego kao žena.
On se meni sviða. Ne kao muškarac, nego kao neko koga želim imati za prijatelja.
U ponedjeljak æemo èupati zub van, pa æemo vidjeti hoæemo li se i kako æemo se družiti nakon toga.

A u meðuvremenu mi je propao hercegovaèki dernek na snijegu. Frendu su upale nekakve obaveze, pa smo svi malo razoèarani.
Ja najviše, jer mi se ne ostaje u Splitu preko vikenda. Nikako. Ni najmanje.
Beznadežno sam dekintirana, svi oko mene su duboko ogrezli u sijeèanjsku depresiju, a sad je još ispalo da me i Šarmantni Gad oèajnièki treba preko vikenda...

Njegov teèaj iz poslovnog engleskog, naime. Popodne sam ubila dva sata repeticija s njim i pomogla mu oko domaæeg. Prestrašno. Potresno i traumatièno iskustvo za oboje.
Ne znam zašto je uopæe upisivao taj poslovni, kad to podrazumijeva nekakvo... pa, nekakvo relativno prolazno predznanje. Trebao je upisati onaj poèetni. Jer je još uvijek na Aj Em Ðek Dis Iz Bil Maj Frend Bil Helou Lec Plej Teksas Holdem Pouker levelu. Pitala sam ga kako je uopæe uspio završiti osnovnu i srednju školu u kojima je engleski bio obavezan predmet. Khm... Pa je ispalo da je završio s popravnima. I to iz engleskog.
A još je priznao i da mu je kolega iz klupe pod prijetnjom batina pod odmorom zapisivao tekstove od Metallice, Alice In Chains i Nirvane po Vuku, da ne ispadne totalni krelac kad s ekipom napušen urla omiljene pjesme omiljenih bendova u omiljenom parkiæu uz bambus... (ok, to veæ ne želim ni zamišljati... vizualizirala sam ga kao dugokosog adolescenta u kožnoj motorki kako skoncentrirano štreba napamet iz bilježnice u kojoj piše: Ðeremi Spoukin Klaaaaas Tudeeeeeeej, Vuuuuuhuuuu, Vuuuuuhuuuuu, Ajajajajajajajajaj... Prestrašno!!!)
Sad mi ga je skoro pa žao, jer sam ga upravo ja nagovorila da poduzme nešto u vezi svog jeziènog hendikepa.
A još mi je više žao mene, jer umjesto da mu pomognem prevesti ICC Model Form Of International Sole Distributorship Contract i da prièamo o tome što to znaèi kad The Supplier grants and the Distributor accepts the exclusive right to market and sell the products listed in Annex, što je nešto s èime sam se sama godinama susretala svakodnevno u radu a on se susreo tek sada, i to sluèajno, ispalo je da sam mu krenula objašnjavati If Clauses, a završila na tumaèenju razlika izmeðu Present Simplea i Present Perfecta, te odreðenog i neodreðenog èlana.
Ali ok, nije baš da mu znanje toliko šteka.
Npr. ima dobar temelj iz pornografske frazeologije. Poznaje termin f**k, i to u obliku aktivnog i pasivnog glagola, imenice koja oznaèava radnju i vršitelja radnje, kao i pridjeva. Poznaje i termine koji oznaèavaju razlièite oblike i objekte penetracije, imenice koje oznaèavaju spolne organe, te razlièite položaje kopulacije, a bogami i sve nazive za djelatnike/ce u seksualnoj industriji, seksualna pomagala, kao i sve engleske nazive žanrova unutar filmske grane koja se bavi spolnim opæenjem.
A zna i nešto malo struène frazeologije koju koristi u hrvatskim reèenicama.
I, naravno, zna da se janjetina sasvim sigurno zove lemb (a ne bejbi šiiiip, jang šiiip ili litl šiiip. Na to je jako ponosan) i da je neki kolega kapulicu nazvao bejbi onjn...
I to bi bilo otprilike to.
Ðizskrajst!

Ali moram priznati da mi ga je bilo nekako baš milo dok sam gledala kako se znoji od muke nad radnom bilježnicom za peti razred osnovne (koju je drpio svom djetetu), onako sav skoncentriran s olovkom u ustima...
I kako onda da ne dobijem želju da ga potapšem po izmuèenoj glavici i ne poželim mu obeæati palaèinke s Nutellom i novi autiæ ako uspije riješiti zadatke za jedanaestogodišnjake bez nekih veæih grešaka?
Jesam, dobila sam želju.
I nisam pokleknula.

A osim repeticija iz engleskog za Oženjenog Gada, ovaj vikend imam u planu sašiti si suknju i haljinu.
Suknja je moj domaæi rad.

Naime, unatoè sadistièkoj zubobolji i glavobolji, prošli tjedan sam krenula na teèaj šivanja.

Razlog tome je taj što moja Tetica, koju sam godinama uspješno izrabljivala, veæ dulje vremena više ne šije.
A u akciji èišæenja špajze sam otkrila da je saèuvala i stare mašine. Ne samo onu par godina staru Toyotu koja joj je bila lagana i praktièna za manje prepravke i noviju oberlokericu, nego i staru obiènu Slavicu i SuperSlavicu od Bagata...
Ok, nije mi jasno zašto se ova manja sivo-bež zove SuperSlavica (da, to je stvarno ime modela šivaæe mašine... Piše na njoj!), a ona ogromna, teška, zelenkasta samo Slavica, kad je Slavica zmaj od mašine, neuništiva, savršena, i još ima milijun tih nekih dodatnih stopica i dodataka za rubove, materijale, mustre, vez i patentne zatvaraèe, što je èini genijalnom mašinom, i uz koju Tetici nije uopæe trebala oberlokerica, a ova koja se zove SuperSlavica je zapravo puna nemoænija one prve...
Ali nije važno kako se zove.
Jer ruža bi mirisala i da se ne zove ruža, ili tako nekako... (Èek, mislim da je Bagat imao model koji se zvao Ruža... I Jadranka... I Višnja... O, pobogu, ko im je davao ta imena?!?!?), a Slavica je legenda od mašine, èak i ako joj je mlaða kržljava sestra ukrala titulu supermašine.

Ja veæ otprije znam pomalo sklepati ponešto. Ali ne dovoljno.
A kako ionako trenutaèno nemam pametnijeg posla u životu, tako sam odluèila si ispuniti dugogodišnju želju. Za ispunjenje koje sad napokon imam vremena.

I ne, uopæe nije teško.
To s konstrukcijom krojeva mislim (mada smo do sada samo konstruirali suknju. Obiènu, s ušicima, usku, s faldom, sa šlicem, poluzvono, puni krug).
Niti je vaðenje kroja iz krojnog arka zapravo tako strašan, velièanstven i rijetkim smrtnicima rasvjetljiv misterij kako mi se èinilo sve do sada...
A otkrila sam i da je Sveta Burda, Biblija svemoguæih superžena iz La Famiglije (jer ja sam zapravo prvi izrod koji nikad nije nauèio šivati...), poprilièno evoluirala od vremena moje rane mladosti. I onih ofucanih primjeraka koje tetica još èuva, a sa stranica kojih mi se dražesno smiješe gospoðe s golemim fen frizurama, umjetnim trepavicama i zubnim kamencem pod bezbojnim usnama, dok koketno drže palèeve zataknute u urezane džepove sintetièkih kompletiæa u shizofreniènim bojama i uzorcima s omota albuma Jefferson Airplanea...
I tako sam pokupovala brdo Burdi, sve koje sam trenutaèno našla.
Jer ima stvarno zgodnih modela. I uopæe nisu bapski.
Uostalom, ni oni zastrašujuæi safari kompletiæi u zemljanim tonovima, široke suknje na volane s besmislenim uzorcima golemog tropskog lišæa, pastelne hlaèe visokog struka i mrkva – kroja ili denver plavi sakoi s ragbijaškim jastucima u ramenima nisu uvijek bili tako smiješni.
Dapaèe, vjerovatno su u nekom nepovoljnom povjesnom trenutku i zbog nesretnog spleta okolnosti u svoje vrijeme bili apsolutni modni imperativ...

Suknju æu skrojiti sama.
Haljinu æu izvaditi iz Burde.
I bit æe od crnog laganog jerseya (ok, žerseja...). Komotniji gornji dio s šišmišastim 3/4 rukavima, dosta bogat, pada nabrano, i uži donji, do koljena.
Baš joj se radujem.
Materijal sam našla u nekakvom duæanu s povoljnim restlovima, i za svaki sluèaj kupila dovoljno za otprilike 3 i pol haljine.
Jer mada imam povjerenja u svoje rukovanje mašinom (super mi ide, i ko mlaða sam Tetici èesto dovršavala odjeæu i radila rubove. Za šavove sam tata-mata), nemam baš povjerenja u svoje krojaèke vještine.
Ali ionako nemam pametnijeg posla.
A i fali mi odjeæe.
Fali mi brdo odjeæe.
Najmanje nekih 15-20 osnovnih komada.
Uostalom, veæ dugo želim napraviti nešto od onih krasnih komada teške kineske svile koje Tetica èuva. Nešto od crne s utkanim cvijeæem u pastelnim bojama. I one mlijeènobijele sa zlatnim zmajevima. A da bih se dokopala tih finih materijala, svakako moram malo izvježbati ruku...

Ionako mi ništa drugo ne preostaje.
Jer sijeèanj je, a u sijeènju life sucks.
Jer sam sprdila svu lovu na prvu ratu teèaja, Burde i golemu kolièinu crnog materijala. Jer nemam više posao,dakle vremena stvarno imam na bacanje. Jer je vani hladno, i mraèno, i bezveze, i pusto. Jer nemam pojma što bih sa samom sobom. Jer su svi oko mene nekako jadni i utuèeni.
I jer sam otkantala ovosezonsku ljubav svog života, pa se moram zabaviti neèim kreativnim da ne mislim na to kako mi je grozno i kako su mi stopala hladna a nema ih ko grijati.
I zato jer, kvragu, baš ono oduvijek želim nauèiti šivati!!!

21.01.2010. u 23:00 sati | 28 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.