Danas je studen malo popustila u odnosu na prethodne dane, tako da sam dan provela upravo onako kako i treba – vani.
Što nisam odavno napravila.
A trebala sam. Još odavno.
Jer nema ništa bolje za borbu protiv siječanjskog bluesa od cjelodnevnog punjenja baterija kroz process upijanja zubatog siječanjskog sunca. Kroz onih par kvadratnih milimetara kože između na nos nabijene kape, do nosa omotanog šala i ogromnih sunčanih naočala negdje između...
Jako lijepog šala, moram priznati. Onog Pringleovog kojeg sam dobila od Rodice Krave. Krava se vratila doma u UK, tako da se sada napokon (aleluja!!!) mogu omotati šalom kojeg sam iz protesta bojkotirala za vrijeme njenog boravka u Splitu. I cvokotala pod jednostavnim tankim tamnozelenim starim Diesel šalom koji je nekad pripadao B, a koji mi se prije dvije godine fenomenalno slagao s ogromnom ručnom tamnozelenom torbom od lažnog krokodila i tamnozelenim Dieselovim kožnim čizmama.
Započela sam kavicom s AA u Egoista, gdje smo kao i obično pročešljale sve prisutne i odsutne ženidbene materijale, s naglaskom na Dotičnog (ne mogu ga nazvati Boksač, kad Boksača već imam...) koji je frend od njenog bivšeg Bezobaveznog (također boksača, nezgodno sklonog otpremanju manekenki s kojima je u dugogodišnjoj vezi na hitnu pomoć s hematomima na licu prije velikih revija...) pa ga se ne usuđuje previše gledati (mada AA nije manekenka, a i nikad nije doživjela od bivšeg ništa nasilnije od spankanja po gluteusu u doggy pozi... ali nikad se ne zna...), ali sad joj je nekako napetiji otkako je saznala da je Dotični gazda prostora gdje se ona triput tjedno znoji dok pokušava uhvatiti korak s čoporom baba koje mlataraju nogama i šakama u ritmu glazbe izvodeći nešto što se zove tae-bo...
Inače, AA od sinoć nije više zlatna plavuša sa sunkissed pramenovima i kosom do pola leđa, što je inače bila zadnjih 10-ak godina bez prekida. Nego neugledna gingerasta svijetla brineta s besmislenim obraslim bobom do pola vrata koji joj stvarno... hm... pa, malo ne baš najbolje pristaje. Naime, uhvatilo ju je ludilo moranja imanja dotjeranog izrasta sad i odmah, a njena frizerka je na porodiljnom, pa je odlučila dati se u ruke “provjerenoj” maloj iz Kaštela koja dolazi doma i čudo jedno kako šiša i farba, a sve to u bilo koje doba dana i uz cijenu koja je prava sitnica. Nisam imala priliku vidjeti na što je ličila sinoć netom nakon šišanja i pramenova. Ali kaže da su pramenovi bili sprženo bijeli i debeli, a temeljna boja narančasta, i da je uza sve to završila ošišana totalno 2003!!! Tj. užasno stepenasto, s šiškama. Pa je u 10 sati navečer panično tražila po Kaštelima trafiku u kojoj prodaju nekakve boje za kosu, i prefarbala se nekakvom srednje blond bojom nepoznatog i nadasve sumnjivog neprovjerenog mađarskog proizvođača. Što je polučilo još strašniji rezultat. A jutros je i podšišala Rod Stewart slojeve u ovu čudnu frizuru koju trenutačno ima. Kod mamine kvartovske frizerke. Gospođe koja odbija otići u starosnu mirovinu, a koja je majstorica za cutove koji su bili zadnji šik-krik tamo negdje u vrijeme uberpopularnosti Suzane Mančić... Nakon čega je sat vremena peglom krotila novu voluminoznu frizuru a’ la Krystle Carrington u nešto oku prihvatljivo i u razini tjemena...
Nastavila sam s kavicom ispred Žbirca s najekscentričnijom možda plavušom na svijetu J, šokiranom činjenicom da ja stvarno cvokoćem i da je smrtno ozbiljno žicam da mi donese dekicu od flisa za koju znam da je ima u autu, kad ona napola leži u klupi razdrljene jakne i golemog v-izreza na puloveru, i baš joj je nekako lipo i teplo na suncu da bi mogla zaspat...
J je, naime, trenutačno u MOŽDA fazi glede boje kose... Možda je plavuša. A možda i nije. Sve ovisi o tome kako se gleda i kako se uzme. Jer ono što bi ona nazvala plavom kosom mnogi najvjerovatnije ne bi opće ni nazvali kosom. Nego ortopedskim pomagalom. Loše izrađenom perikom za žene starije dobi koje su izgubile kosu. J je jučer odlučila šparati, da može priuštiti još dva dodatna sata tjedno s privatnim trenerom, pa je shodno tome odlučila i da neće u frizeraj na novu porciju blajha na korjenovima. Nego da će pokušati obnoviti svoju inače platinastu fantaziju od glave u kućnoj radinosti. Tj. sama zamutiti preljev, a izrast ostaviti na miru. Summa summarum, eksperiment je završio tako da J sad ima zlatnožuto obojen izrast koji podsjeća na gnijezdo s pilićima nasred tjemena (inače joj je kosa tamnopepeljaste prirodne boje), dok su nekad platinasti, malo isprani uvojci (kojima je samo htjela vratiti sjaj do idućeg farbanja)... Joj, kako da to opišem? Sivi? Tamnosivi? Sijedi? Jer J trenutačno stvarno izgleda kao sijeda bakica, i to ona koja je nekad bila crnka pa sijedi na tamnosivo.
Nakon Žbirca smo J i ja pokupile V i uputile se laganim korakom prema hotelu Park, gdje smo trgnule još po jednu kavu. Šteta što je prehladno da bi se moglo sjediti u prekrasnoj bašti na presvučenim stolicama. Ali eto, kad već daju baš dobre keksiće uz besmisleno skupu ali dobru kavu...
Inače, V je jučer nakon posla otišla do frizera obnoviti boju, ali ju je nekako uhvatila inspiracija dok je gledala kako dečko šiša neku curu na kratko, pa je umjesto da samo osvježi svoju nježno bakrenu boju i doda par uobičajenih tanušnih posvijetljenih pramenčića oko lica završila s kratkom plamenocrvenom frizurom dugih šiški i golog vrata (pogledati Ginger. Kod Kiki i Ginger). Koja joj užasno loše stoji. A kako V ima tanku, gustu i svojeglavu kosu koju nije navikla oblikovati četkom, uvijačem ili peglom, tako je nova frizura već jutrošnjim pranjem otkazala poslušnost. Tako da V odbija skinuti kapu u javnosti. Jer izgleda kao zatajeni plod preljuba Vivianne Westwood i Sida Visciousa s dočeka 1977-e godine...
Posljednji put kad je došla ranije u salon i gledala kako njen frizer šiša curu koja je bila na redu prije nje, završila je s bojom i frizurom do ramena u stilu Đurđice Barlović za vrijeme najveće popularnosti Novih Fosila.
Nakon kave smo se još malo smucale po Bačvicama, dok me cure nisu iskrcale s laptopom ispred Versi. Gdje sam se lijepo zabila u mrak da dovršim tekst za web za Najbolju. Uz još kave, i jako ugodnu jazzastu glazbu... I, što je bilo najljepše od svega, mir. Posvemašnji mir. I odsustvo buke i gužve. Ja, i kava, i par ljudi u gluho doba popodneva... Može li žena poželjeti ljepše poslijepodne u društvu najbolje prijateljice – same sebe?
A kad sam ponovo izašla na danje svjetlo, presretna sam otkrila da se dan ipak nešto malo produljio.
I ne samo da se dan produljio.
Odjednom kao da sam se našla u nekoj skroz drugoj dimenziji...
Gdje je sve oko mene isto – ulica je još uvijek Put Firula, desno od mene je još uvijek parking od Šumice i Šumica, a ispod nje more, ispred mene je Nevera, i sve izgleda potpuno jednako i miriše potpuno jednako...Ali atmosfera oko mene je bila nevjerovatno ispunjena mirom.
Putem sam srela tek nekoliko ljudi. Prošlo je jedva 5-6 automobila, što je inače neuobičajeno za subotu popodne. Bakica je šetala pinča koji je doskakutao do mene i htio se pozdravljati i maziti. Neke su djevojčice vozile bicikle...
Zrak je bio oštar i svjež, i prodisala sam kao da pluća godinama nisu udahnula normalan zrak s mora, začinjen jodom i tek blagim tragom južine koja samo što nije došla.
A svugdje oko mene je bio mir. Beskrajan mir i tišina.
Čula sam poslijepodnevne ptice. Bože, otkad nisam čula zimske poslijepodnevne ptice...
I sve je bilo tako nevjerovatno opuštajuće.
I nevjerovatno lijepo.
Zaboravila sam koliko je zapravo lijepih mjesta u Splitu. I koliko je moj stari kvart lijep. I kako je dobar osjećaj osjećati se dobrodošlo i domaće među poznatim kućama i stablima, poznatim asfaltom, pa čak i vidjeti poznate alkoholičare ispred Kolačića kraj teniskih terena...
27 mjeseci nakon što sam pokupila svoje stvari, uz pomoć B-a ubacila posljednju prtljagu u gepek J-inog auta i zauvijek za sobom zatvorila vrata doma kojeg sam par godina stvarala s Nezakonitim, ponovo se osjećam ugodno u starom kvartu. Unatoč tome što sam se cijelo vrijeme nastavila kretati po njemu i izlaziti na ista mjesta, tek sada sam ponovo ok.
Prošlo je dovoljno vremena i zaboravila sam na razloge zbog kojih bih morala žaliti ili tugovati. Zapravo, nisam zaboravila. Nego shvatila da nemam razloga za žaljenjem.
Jer ono za što sam mislila da je bila ljubav, u trenutku kad sam otišla već je odavno bila postala tek navika, tek potreba za sigurnošću i rutinom. A dom već dugo nije bio ništa više od spavaonice i blagovaonice za dvoje ljudi i dijete koji su se viđali tek par sati dnevno i odlazili svaki za svojim poslom...
Puno se toga promijenilo u samo 27 mjeseci.
Nezakoniti se promijenio. Susrela sam ga nekidan u prolazu, dok sam izlazila iz Egoista. On u društvu najnovije životne družice, pretjerano mlade i pretjerano našminkane, pretjerano obješene o njegovu ruku i pretjerano nesigurne u prisutnosti mene, žene iz prošlosti. Još uvijek onako krupan, bahatog držanja zbog kojeg je uvijek izgledao puno viši nego što zapravo jest. I još uvijek potpuno ispuni prostor oko sebe svojom pojavom, energijom, dubokim basom... Ali u njegovoj kosi sam primjetila prve upadljive sjedine, oko očiju bore, a oko inače energičnih usana umor.
Ja sama. U starom kaputu i ravnim čizmama. Bez one duge kose do pola leđa koju je obožavao i koju mi je branio ošišati pod prijetnjom lijepljenja ošišanog cijanofiksom nazad na glavu.
Pružili smo jedno drugome ruku kao nekakvi stari poznanici i predugo stiskali si dlanove.
Dovoljno sam ga dobro poznavala da mogu prepoznati u njegovom stisku želju da sve pošalje kvragu i srčano me zagrli, onako kako sam i sama poželjela u tome trenutku. Ali nisam. I nije ni on. Zbog sirote klinke koja mu je visila preko ruke. Izmijenili smo kurtoazno par riječi i komplimenata koji su zvučali totalno lažno. Odmjerila sam njegovu odjeću i zaključila da je i dalje sklon Armani trapericama i da je kao i svi njegovi frendovi nabacio Moncler šminkersku skijašku jaknu jer je Moncler sad jako in među njima. I da je pratilja skockana skupo i upravo onako kako on voli da je žena sređena.
Odmjerio je i on mene. I sigurno je primjetio odsutnost manikure i velikih geliranih noktiju, kao i očito prošlogodišnji i poprilično nošen kaput, ravnu petu na čizmama... i torbu. Nosila sam klasičnu crnu kožnu Furlinu torbu, torbu koju sam dobila od njega za zajedničko useljenje u preuređeni stan. Prije... o, Bože! Prije 6 godina! I nasmiješio se. I ja sam se nasmiješila. I rekli smo si da se obavezno moramo čuti i vidjeti i popričati. Obavijestio me da je Dijete dobro i s Bakom, da trenira kick boks i uči svirati gitaru, da ima skoro sve petice osim matematike i povijesti, i da se zaljubilo.
Otišli smo svako na svoju stranu. Još jednom sam se osvrnula za njim i uhvatila ga kako gleda za mnom.
I to je bilo to.
Priznajem, u jednom trenutku me malo, samo malo zapekla ljubomora.
Jer da nismo jedno drugome napravili neke stvari koje nismo smjeli, da nismo izrekli neke riječi preko kojih oboje nismo mogli prijeći, da nismo oboje bili tako prokleto tvrdoglavi i ustrajni u durenju, ljutnji i šutnji, da smo možda ipak razgovarali a ne dozvolili sebi da se udaljimo i na kraju postanemo stranci i neprijatelji... Da nije otišao na dva mjeseca u inozemstvo kad sam izgubila dijete i kad mi je bio potrebniji nego ikad... Da nisam otišla bez riječi u trenutku kad me molio da ostanem i da riješimo probleme koji su se nagomilali, da nisam mjesecima nakon odlaska odbijala svaku komunikaciju... Možda bi danas sve bilo potpuno drugačije.
Možda bismo u ovome trenutku ležali izvaljeni jedno kraj drugoga na kauču i gledali po mlijuniti put Warriorse ili Gremline, smišljali kakvom laži da ovaj put opravdamo izostanak sa sutrašnjeg nedjeljnog ručka kod njegovih roditelja, igrali Uno ili Remi s par zajedničkih frendova, ili tamanili pizzu i zaklinjali se jedno drugome da od ponedjeljka oboje idemo na dijetu i unajmljujemo trenera, kao što smo to radili svake godine u siječnju (zaklinjali se. Ne išli na dijetu)...
Ili bi jednostavno otišli vani, ja obješena o njegovu ruku umjesto ove nove klinke s glavom punom kilometarskih ekstenzija, on pružajući mi oslonac dok balansiram na još jednim užasno skupim i jezivo neudobnim štiklama...
A prije 27 mjeseci još uvijek smo bili obitelj.
Ja, on i Dijete.
I da, malo me zapekla ljubomora. Jer i ova je curka, kao i sve koje su došle nakon mene (pa čak i ona kratkotrajna supruga, koju je na brzinu oženio par mjeseci nakon što sam otišla, i brak s kojom je trajao manje od godine dana), je tako mlada... Čak i pretjerano mlada. Skoro pa dijete. I tako nevjerovatno lijepa. I dotjerana do bola. Onako kako ja sebi već odavno ne mogu priuštiti. I onako kako ja zbog posla nisam više imala vremena dotjerivati se. I djeluje tako krhko, tako nježno, tako ovisno o njemu... A i gleda ga onim pogledom punim obožavanja, kakvim sam ga i ja nekad gledala.
Dok sam ja samo... bivša. Tri godine mlađa od njega, neusporediva s njenim nježnim 20-ima...
Samo vrlo problematična bivša, koja mu je slučajno upala u život i kojoj je pomagao iskobeljati se iz paklenih zaruka i problema koje je navukla na grbaču zbog bijesa roditelja ostavljenog zaručnika... Ona koja nikako nije htjela ostati doma i uživati u blagodatima bogatog partnera nego imati poslovnu karijeru. Vlasnica neobuzdane jezičine koja se znala stvarno gadno svađati i gađati ga posuđem (u kojem je često bilo hrane...). Koja je uvijek sve htjela i morala napraviti sama, čak i kad je znala da ne može i da nije u pravu. Koja je bez pitanja uzimala ključeve njegovih brzih auta i vozila ih po gradu bez položenog vozačkog, zbog čega ju je stalno izvlačio iz problema s policijom. I općenito upadala u sve vrste nevolja. Ona koja nikada nije mogla prilagoditi svoj godišnji njegovim planovima, ona koja je odbijala otići na skijanje jer ne voli hladnoću, koja je radila nered kad je izlazila s frendicama...
I ona koja je uvijek bila toliko ponosna na svoju pamet, neovisnost i samostalnost. A koja sada nema nikakav posao i šeta u prošlogodišnjem kaputu...
B je uvijek govorio da je siguran da između mene i Nezakonitog još nije sve gotovo. Dapače, duboko je vjerovao u to. Do same smrti me uvjeravao kako bi bilo najbolje i za mene i za njega da pregrizem ponos, potražim ga i učinim sve da opet budemo zajedno dok nas smrt ne rastavi. Ne misleći pritom na mogućnost da Nezakonitog strefi infarkt kad ga nazove kum iz treće policijske i kaže da je ona njegova opet vozila bez dokumenata i u zabranjenom smjeru, ili se slučajno našla usred oružanog okršaja ispred diskoteke. I vjerovao je da nikad više neću pronaći tako tolerantnog partnera izdržljivih živaca...
Moj najdraži B.
Tako mi grozno nedostaje.
Zimska subotnja popodneva su bila naša. I ruta Egoist – Žbirac – hotel Park, pa onda nazad do Il Posta na nekakvu salatu ili povrće za mene i golemu pizzu s lukom i pečenicom za njega. I palačinke u šatou za oboje, nakon što bi on pojeo moje povrće jer bih ja saždrla njegovu pizzu... Pa onda negdje na čašu-dvije-tri vina... gledanje komada po modnim časopisima... čitanje Storyja... i smijanje. Puno smijanja. Toliko smo se smijali da me je uvijek bolio trbuh od smijeha...
Razgovarala sam s njegovim bratom sinoć.
B mi je lagao. Svima je lagao. Čak i roditeljima. Svima osim jednome od braće.
I boli me što mi je lagao. Šokirana sam i povrijeđena.
Naime, lagao je o pregledima na koje je redovno išao. Lagao je o svojoj bolesti.
B je bio bolestan puno dulje nego što sam mislila.
Godinu dana prije smrti otkriven mu je uznapredovali tumor, kao i prva metastaza na mozgu. I usto je još saznao da je HIV pozitivan. Metastaza je bila na takvom mjestu da je bilo rizično čačkati po njoj, a potpuno nemoguće ukloniti je. A kako je sve vezano uz HIV u Hrvatskoj još uvijek tabu-tema, i kako se ljudi HIV pozitivnih osoba boje, B je imao problema s nekoliko liječnika koji su ga odbili liječiti od raka. Unatoč tome što biti HIV pozitivan još uvijek ne znači da je osoba oboljela od AIDS-a. I što se virus ne prenosi pogledom...
HIV je dobio od svog dugogodišnjeg prevarantskog preljubničkog gadnog malog bivšeg dečka.
I tek sad mi je jasnije zašto je uporno pokušavao ostati u kontaktu s njim nakon prekida, unatoč tome što ga je mali prokletnik iskoristio, opelješio i povrijedio na najgori mogući način. Zašto se misteriozno vukljario s njim “po doktorima” i čak mu nakon prekida platio operativni zahvat u inozemstvu... Želio ga je zaštititi anatemiziranja i poniženja kojem je lako mogao biti izložen kao HIV pozitivan.
A jasnije mi je i ono njegovo čudno ponašanje u vezama posljednjih godinu dana života... koje zapravo i nisu bile veze. Da, koketirao je i flertovao ko lud. I započinjao svašta nešto, ali ništa od toga nije doživjelo seksualnu realizaciju. Uvijek je ostajalo na nekim čudnim kompliciranim odnosima. Jednostavno... Htio je. Želio je. Trebao je. Ali nije sebi dozvoljavao. A nije baš ni da je mogao. I sve njegove ljubavne drame i prekidi veza koje se zapravo još nisu ni konzumirale bile su upravo takve – nesuđene i dramatične – zato jer je on prekidao i tjerao od sebe muškarce kojima bi uspjelo da mu se približe.
Jednostavno, B je odabrao živjeti onoliko koliko mu tijelo bude dozvolilo. Zadržati u tajnosti obje svoje bolesti, zaštititi ljude koje voli od toga da prolaze kroz njegovu propast zajedno s njim. Ne dozvoliti im da ga vide i doživljavaju kao bolesnog ili nemoćnog, da se prema njemu ponašaju zaštitnički... Ili da ga se boje jer je HIV pozitivan.
I odlučio je da vrijeme koje mu je ostalo iskoristi na najbolji mogući način.
I živio je. O, kako je živio!
kao da mu je svaki dan zadnji u životu.
Kad se osvrnem na posljednju godinu njegovog života, zaista nikad nije bio plodniji, kreativniji, vrijedniji, posvećeniji ama baš svemu i svakome oko sebe... Nikad nije bio toliko dekadentan u svom hedonizmu, nikad nije toliko htio sve vidjeti, probati, doživjeti, napraviti, stvoriti, kao u toj posljednjoj godini svog života.
I nikad nije bio toliko bezgranično i bespoštedno odan prijatelj i sin, ni u tolikoj mjeri darivao i blagosivljao ljubavlju svijet oko sebe.
A za uzvrat, Bog ga je u svoj pokori i svoj nevolji blagoslovio metastazom koja je blokirala centar za bol. I brzom smrću. Tako da nije patio...
A ja ne mogu sebi oprostiti na vlastitu sebičnost. Niti mogu povjerovati da stvarno nisam ni u jednom trenutku primjetila, niti u jednom trenutku posumnjala...
A morala sam znati!
Sve one priče o dijeti i o tome kako je izbacio kruh i slatko i gazirana pića... I vjerovala sam mu! Uopće ne primjećujući da i dalje loče colu i fantu na galone, niti da se odrekao pita sa sirom i croissanta s omletom iz Daily Fresha, pizze, krempita i pržene kineske hrane. Često je povraćao pojedeno posljednjih mjeseci, a ja sam mu prala mozak pričama o bulimiji, i tjerala ga da pije manje kave navečer i jede manje čipsa jer da sigurno ima gastritis ili nedajbože čir... Nisam previše ozbiljno shvaćala kad je u svom uobičajenom neozbiljnom tonu glasom i gestikulacijom dive izjavljivao kako ga rastura migrenčina i kako će krepat od glavobolje... jer je oduvijek bio sklon takvim dramatično-pretjeranim izjavama. Nisu mi bili sumnjivi ni oni čudni trenuci tijekom posljednja dva – tri mjeseca njegovog života kad bi odjednom zastao usred šetnje ili razgovora i zaboravio što je pričao ili gdje se nalazi... Ni kad je nekoliko puta gubio ravnotežu i padao. Ni kad se gledao u zrcalo ili promatrao dlanove i čudio se kako oko sebe vidi bljeskajućue svjetlo...
I kako mi zaboga nije bilo sumnjivo to što je mjesecima iz tjedna u tjedan postajao sve tanji, sve krhkiji, sve prozračniji???... Koža mu je postala nježna kao u bebe, lice gotovo bez dlaka... kolobari oko očiju sve tamniji... Ali to sam pripisivala golemoj količini posla i radu do kasno u noć. I ono njegovo neprirodno blijedilo, unatoč tome što je ljeto već odavno bilo započelo a on provodio užasno puno vremena na terenu i na suncu...
A bio je tako nezemaljski lijep posljednjih mjeseci. Ne, bolest ga nije nimalo promijenila u licu, niti nagrdila njegovo tijelo na bilo koji način. Unatoč tome što je bio sav pun metastaza na skoro svim vitalnim organima. Kao da je već prestao biti živo ljudsko biće, kao da već postoji van vlastitog zemaljskog tijela... Kao najljepši nesretni anđeo.
Kako sam mogla biti toliko sebična i toliko zaokupljena svojim tako prizemnim sitnim problemima, da ne primjetim da mi najbolji prijatelj i najdraža osoba na svijetu umire doslovno pred očima... Gledala sam kako se gasi život do kojeg mi je bilo beskrajno stalo. I nisam vidjela.
I bože, koliko mi je teško zbog toga.
Pogotovo u danima poput ovog, kada bi najprirodnija stvar na svijetu bila da je tu uz mene...
Post je objavljen 24.01.2010. u 01:05 sati.