Khm...
Posljednjeg dana u 2009-oj i posljednjeg dana na mom radnom mjestu sam bila vrijedna. Pozavršavala sve dužnosti i obaveze vezane uz jednomjesečni radni odnos tajnice Oženjenog Gada. Šibnula kolegama u Zagrebu, ostalim podružnicama u Hrvatskoj, ekipi u Sloveniji, Crnoj Gori i BiH, te EU partnerima i svim klijentima s kojima sam imala kontakt prazničo-pozdravni mail. Pripremila i auto reply kojim obavještavam svakoga ko bi mi možda nakon 01.01.2010.poslao mail da više ne radim tu i da se za sve obrate već postojećoj kolegici.
Počistila ladice svog stola, poskidala slikice, glazbu, iTunese i ostale gluposti iz službenog laptopa. Uklonila sve ružičasto, ljubičasto, sjajno, čupavo, pernato, kristalasto i šljokičasto sa svojih radnih površina.
Spakovala svoje stare Heidi Klum Birkenstokice (crne kožne sa zakovicama. Šlapasti model, ne japankasti) i kratke čarapice, obavezne aksesorajze za one uredske trenutke u kojima žena ima potrebu skinuti s natečenih nogu cipele/čizme s petom od 12 centi. Ili uopće skinuti bilo što s nogu i promrdati odumrle nožne prste.
Makla sa zida fotku slikanu prije 6 mjeseci ispred Floresa, na kojoj se samosvjesno smiješim okružena s pokojnim B i još tri vrhunska komada, i svi me grle, i svi smo tako zgodni s velikim sunčanim naočalama i u crnoj koži... Fotku sam stavila na zid kao protutežu onoj koju je izložio Oženjeni Gad, a na kojoj je okupljena njegova familija oko janjetine. Inače, Oženjenom Gadu se kosa dizala na glavi (ok, ne baš kosa. Više korjenovi kose, budući se šiša na pola milimetra) na tu sliku, a ja sam sasvim slučajno propustila spomenuti da nikako nisam jedina osoba na njoj koja voli isključivo muški spol.
Obavila i maratonski telefonski razgovor s vedskim astrologom o spoznaji značenja razdoblja vladavine Ketua u mom natalnom horoskopu.
Naime, negdje u svibnju 2005. izašla sam iz dugogodišnje vladavine Venere i upala u tog glupog Ketua.
A osjetila sam da nešto nije ok i da se stvari mijenjaju još puno prije nego je moj vedski astrolog ušetao u moj život (u svojstvu frenda, naravno).
To proljeće sam prvi put osjetila probleme sa štitnjačom i neobjašnjive promjene metabolizma, periodične padove energije, a krenula je i klackalica s težinom... Osim toga, iz neke perverzne pobude počela sam osjećati da sam izgubila samu sebe i odlučila se potražiti. Pa sam prefarbala plavu kosu u tamnokestenjastu, najbližu mojoj prirodnoj (s namjerom da pustim svoju prirodnu. I vrlo brzo odustala zbog glupog sijedog pramenčića na čelu. Taman uz lice. Užas!!! Hvala Bogu i L’Orealu, bar sam uspjela održati privid prirodne boje...). Počela iz nekog čudnog razloga osjećati sve manju potrebu za urednim i up-to-date manijakalnim noćnim i društvenim životom.
Eksperimentirala sam s poslovima, počela preispitivati svoj polubračni suživot s Nezakonitim i uspostavljati ponovo kakve-takve odnose s La famigliom.
Povlačila neke dobro promišljene prave privatne i poslovne poteze. I još više krivih i loše promišljenih privatnih i poslovnih poteza.
Postala nesigurna. Iz razloga što sam primjetila da sve ono što me godinama pratilo i karakteriziralo, a za što je bila zaslužna moja vladajuća Venera, odjednom više ne funkcionira. Ili funkcionira, ali na drugačiji način.
Život odjednom nije više bio ružičast i mekan, a svijet više nije bio prilagođen meni, mojim željama i potrebama. I ljudi su se promijenili. O da, i dalje sam mogla natjerati manje-više svakoga da mi jede iz ruke, ali sada to više nisam postizala bez imalo truda. Dapače.
A nestao je i onaj bogomdani oklop koji me branio od bolnih udaraca tračeva, zavisti, zlobe, i svega što do tada jednostavno nisam primjećivala.
Kao da je Svemir odjednom odlučio postaviti se drugačije prema meni.
A zapravo sam ja postala drugačija...
Da sam u Ketuu, prvi put sam saznala prije dvije godine. I totalno pala u bed.
Jer nekako mi se činilo da se nije baš puno toga promijenilo i da sam možda samo malo u nekoj bed fazici zbog prekida višegodišnjeg suživota s Nezakonitim i gubitka nekih materijalnih i društvenih povlastica koje mi je moj divlji brak do tada pružao. A ispalo je da je zapravo mojim životom zavladao taj zločesti i mračni planet...
I da taj zločesti i mračni planet inače uvijek vlada ni manje ni više nego 7 godina!!!
I uzalud me moj astrolog tješio da na Ketu ne smijem gledati tako crno i negativno. Nego više kao na priliku za povlačenje i introspekciju, filtriranje, rušenje nečeg starog da bih na temeljima toga izgradila nešto novo, drugačije, stabilnije, kvalitetnije. Da Ketu moram shvatiti kao duhovni izazov. Kroz koji se kale oni jaki, a posustaju slabi. Da su mi svi ostali aspekti vrhunski (mada ja nisam zašljivila te vrhunske, nego se skoncentrirala isključivo na onih par kvadranata koji mi se nisu svidjeli). Da cijelo vrijeme imam supermoćnu Veneru uz sebe, da me Merkur jako voli, bla... i, napokon, da sam ja ipak Kšatri, ratnica, borac, faca iz više duhovne kaste, i da ne smijem sad tu cmizdriti nego djelovati. Spominjao mi je Ksenu Ratnicu i Amazonke, Elizabetu Prvu, Martu i Mariju Stewart, Hillary Clinton (Michelle Obama u to vrijeme još nije bila nigdje na vidiku), J.K. Rowling, Oprah Winfrey (baš! Ko da me inspiriraju njeni bokovi i dupe...), Ivanu Trump (gaaaaaaaaaaaah!) i Severinu Vučković (ajde, bar jedna koja liči na nešto), pilio svašta nešto, ali ja nisam slušala, o nee.... ja sam samo pitala kad će više proć taj glupi Ketu i što onda dolazi iza njega...
Ovaj put sam mu hitno morala saopćiti da sam skužila otprilike što mi je u ono vrijeme htio reći. A on je reagirao da hvala ku... muškom spolnom organu da sam počela koristiti mozak, jerbo da je on već mislio da je nešto gadno falio i da nisam baš nešto jako puno normalna.
A usput smo popričali i o mom izboru frajera.
Jer kako sam ja Kšatri, tj. naopaka ženska iz ratničke kaste, moj bi frajer koji bi me potpuno zadovoljio u svakom smislu morao biti iz iste kaste. Ili one jedine više od moje, tj. Braman. A budući da on zna da ja nisam baš neka ljubiteljica duhovnijih frajera, a i vedski horoskop se slaže da bi za mene najbolji bio ratnik, onda neka se držim toga. Ali da to ne znači da, u slučaju da poželim omastit brk Bramanom, to moram shvatiti previše doslovno i početi se smucati oko sjemeništa ili naganjati frajere u habitima, uvaljivati se Hare Krišnama, uhoditi okupljanja raznoraznih sekti, ni visiti po new-ageu sklonim forumima... Niti da to što se dotični bavi boksom, ful kontaktom, savateom, taek-jiu-aikidom, bacanjem kamena s ramena ili mlaćenjem prazne slame i pijanih posjetitelja na vratima lokala znači da je Kšatri.
Malo smo brzinski provjerili i Šarmantnog Gada. Za razliku od par desetaka svojih prethodnika u mom krev... životu, Šarmantni Gad nekim slučajem nije ni Trgovac (kao većina) niti Rob/Sluga/Seljak(čina). A niti Duhovni (nisam imala niti jednog do sada...). Nego upravo Ratnik. Što je, mada on sam nije dobar za mene, ipak pokazatelj da sam ja sama već na dobrom putu.
A zatim sam u nedostatku pametnijeg posla otvorila Moleskin i posvetila se sastavljanju to do i not to do liste za 2010. godinu.
Koja bi izgledala otprilike ovako:
1. U 2010oj se NEĆU opet, i neću se uopće više petljat s Šarmantnim Gadom.
2. Zapravo, u 2010oj se NEĆU UOPĆE spetljat nikad više s oženjenim muškarcem!!!
3. U 2010oj se NEĆU ni nepotrebno petljat na bilo koji način s bilo kojim frajerom koji nije tjelesno, duhovno, mentalno ni zakonski Slobodan i pristupačan...
4. Niti ću se uopće spetljat s bilo kojim pripadnikom suprotnog spola koji bi mi na bilo koji način bio višak u životu, ili djelovao štetno na mene...
5. U 2010oj neću dobit niti jedno dodatno nepotrebno kilo, nego ću
6. Izgubit još brdo trenutačno nepotrebnih kila koja mi samo prave probleme jer ne mogu nositi neku lijepu odjeću koju volim i želim nositi.
7. U 2010oj neću potrošiti ni lipe više nego što je neophodno, i to samo na osnovne stvari. Isplatit ću sve dugove na karticama i zatvoriti ih, pokrpat ću nekako ovaj moj nerealno visoki minus na tekućem i ukinuti svaku daljnju mogućnost upadanja u minus, jer ću zabraniti sama sebi minus na tekućem!
8. U 2010oj ću dobro razmisliti o svom idućem poslovnom koraku, i neću prihvaćati ponude koje bi me na bilo koji način poslovno i/ili privatno kompromitirale ili činile nezadovoljnom. Dok ne nađem nešto što mi odgovara preživljavat ću od svojih dobrih starih honoraraca. I ovisiti o... NE! Neću ovisiti!
9. Dakle, u 2010oj neću ovisiti o milosti stranaca! Ok, ako pronađem odgovarajuću mušku osobu, rado ću joj dozvoliti da se brine za mene u svakom pogledu, ali ne onako kako sam beskrupulozno navikla raditi do sada.
10. I, napokon, u 2010oj ponovo počinjem trenirati. Bez odustajanja. I bez izvlačenja. Kako sam malo prestara i prezarđala da bih se mogla vratiti u staru formu, a kamoli ponovo biti takmičarka ili uopće ići na turnire, to mi ne bi trebao biti problem. Ali nekidan mi je frend, moj stari trener, ponudio da rekreativno treniram free, ali i da usput radim s nekim curama koje puno obećavaju a kojima treba iskusna ženska ruka tamo gdje muške metode ne mogu napraviti puno.
To će mi odnijeti tek dva do tri večernja sata, pet dana u tjednu, i to je sasvim ok. Dobit ću priliku vratiti svoje staro tijelo. I ne samo u fizičkom i estetskom smislu. Vratit ću se onome u čemu sam se pronalazila, što je oduvijek bilo dio mene, što mi strašno nedostaje, i što mi je život činilo bogatijim i ispunjenijim. I vjerujem da ću se osjećati bolje onog trenutka kad ponovo uđem u dvoranu, kad osjetim miris svog znoja izmiješan s tuđim mirisima, kad adrenalin prozuji žilama, mišići se stisnu u fleksiji, serotonin preplavi mozak...
Ok, tako je izgledala lista mojih novogodišnjih odluka. Tj. još uvijek tako izgleda zapisana u Moleskinu.
A tako je izgledala i u mojoj glavi, sve do trenutka kad sam negdje malo iza podne gasila kompjuter i u vrećicu s osobnim stvarima istresla i sadržaj kutije koju sam ostavila na njegovom stolu.
One s darovima, mislim.
Kvragu!
Jer ipak nisam toliko jaka, nova, preporođena, odlučna, samosvjesna i produhovljena da bih vratila sve one lijepe stvari koje sam dobila od Šarmantnog Gada!!!
Jer su to ipak MOJE lijepe stvari!
Jer sam ih ja ZASLUŽILA!
Jer su MOJE, MOJE, MOJE!
I zašto da ih se onda odreknem?!?
A i dobro će mi doći, budući da neko vrijeme neću sebi moći priuštiti ništa novo i lijepo, a ovih lijepih i novih stvari koje sam dobila od njega se ionako nisam još dospjela ni nauživati u svoj zbrci i kaosu koji je vladao u mojoj glavi posljednjih mjesec dana. Tako da su mi zapravo jako potrebne u životu. Da bih se osjećala bolje i lakše prebrodila krizu.
Uostalom, još nisam pravo ni iznosila onaj prsluk od falšeg pelca iz Zare. A pogotovo ne na dugu boho haljinu kašmirskog uzorka, sašivenu upravo da savršeno odgovara uz njega i široki teški kožni remen koji sam maznula Seki...
Malo nakon prepakiranja mojih lijepih stvari koje mi s pravom pripadaju, uslijedio je šokoviti događaj koji je malo poljuljao moje novogodišnje odluke pomoću kojih bih morala postati nova i bolja ja.
Naime, u uredu se pojavio Šarmantni Gad!
Odjednom, neočekivano i nenajavljeno.
Pozdravio je kolegicu i jedinog kolegu koji je taj dan i u to vrijeme još bio na poslu, viknuo s vrata da mora pokupiti neke stvari koje su mu neophodne, zatvorio vrata za sobom, blokirao mi mogućnost za bijeg i/ili uzmak, prekrižio ruke na prsima, namjestio nekakvu smrtno ozbiljnu/odlučnu/ljutu facu, zafiksirao me pogledom na mjestu... otvorio usta da nešto kaže... I umjesto da kaže to što je već imao reći, dok su meni noge klecale i ruke se tresle a mozak otkazivao poslušnost, ostao je otvorenih usta. Opustio ruke. Od odlučnog pogled mu se pretvorio u nekakav totalno blesavi. A mislim da sam i ja izgledala nekako manje-više isto glupo, razrogačenih očiju i razjapljenih usta spremnih za svađu... pa smo se tako neko vrijeme glupo gledali u oči i zijevali jedno na drugo ko dvoje štićenika ustanove za osobe s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Ne znam kako, ali završilo je tako što smo se na kraju užasno smijali jedno drugome i sami sebi.
Zamolio me da se ipak pristojno oprostimo, pa smo se našli na kavi nekih pola sata kasnije.
Što je započelo čudnovatim izjavama s njegove strane, možda glupim odlukama s moje, ali svakako sam zaključila da ću možda ipak pristati na mogućnost da ostanemo prijatelji...
Ok, znam, znam, pusta utopija... nema biti frendovi nakon nečeg ovakvog...
Ali činjenica je da nam je uvijek bilo lijepo kad smo provodili vrijeme zajedno. I puno prije nego smo fizički konzumirali privlačnost.
I što uostalom ima loše u tome da se tu i tamo nađemo na kavi?
I da, on je bio prva osoba koja me nazvala točno u ponoć da mi čestita novu godinu i poželi sve što želi i sebi, i još više od toga.
A ja sam vjerovatno najlabilnija žena u povijesti otkako postoji ljudski rod, ali u ovome trenutku ne mogu sebi pomoći kad je Šarmantni gad u pitanju.
Ok, nema više seksa. To sam vrlo čvrsto odlučila.
I nema više primanja darova, ako mi opet bude htio nešto poklanjati... Ili ima, ali u obzir dolaze samo sitnice...
I nema ni kinky sms-ova, nema ljubavnih porukica, nema pretjerano čestog viđanja ni komunikacije. A u obzir dolaze samo nevina viđanja na javnim mjestima, u bezazlena doba dana, i svakako bez konzumacije alkohola ili bilo čega što bi moglo oslabiti moju samokontrolu ili mi smekšati odlučnost.
I svakako se slaže da će se pobožno držati uvjeta koje sam postavila.
Ah, da – u međuvremenu sam profeštala odlazak loše 2009-e i dolazak još gore 2010. upravo onako kako treba. Okružena s većinom ljudi koje volim najviše na svijetu. Na definitivno najboljem partiju u gradu, onome u Gusara.
S malom zamjerkom na catering – spize je bilo premalo, i sva je nestala upravo u trenutku kad je svima bila najpotrebnija da pospuga konzumirani alkohol i stvori u želucima uvjete za konzumaciju JOŠ alkohola. Uostalom, kakav je to švedski stol koji se ne puni po potrebi??? I kakav je to catering bez ičeg slatkog???
Odavno se nisam tako opustila i ispraznila mozak, a pritom se minimalno blamirala u javnosti.
I odavno mi nije sve vezano uz neki izlazak bilo tako idealno: cipele – mučilice me nisu nisu nimalo izmučile i ni u jednom trenutku nisam imala potrebu izvući iz vrećice ispod stola chucktaylorice koje sam ponijela upravo u tu svrhu; frizura je zadržala relativno podnošljiv oblik unatoč golemim količinama znoja izlučenima kroz lice i kišici na terasi na koju sam stalno izlazila; izbor odjeće se pokazao idealnim za priliku a dovoljno udobnim i postojanim (što znači da u niti jednom trenutku nisam hvatala cicu pobjeglu iz dekoltea, lijepila očicu čarape lakom za nokte ili sakupljala naokolo djelove bižuterije...)... A najbolje od svega je to što cijelu večer, unatoč tome što je bila pijana ko zagorac, J nije napravila niti jedan jedini incident, niti na bilo koji način pretjerano osramotila samu sebe i nas kao društvo. Niko nije povraćao. Nikome nije došlo zlo. Nikoga nije trebalo izvlačiti ispod slučajnog nepoznatog mogućeg spolnog partnera. Što se zapravo odnosi samo na J, koja ovaj put nije nikome čak ni telefonski broj dala.
I da, srela sam brdo ljudi koje odavno nisam vidjela, obnovila neka poznanstva, izdogovarala brdo druženja uz kavu (i već obavila dosta njih). I osjećam se predivno zbog toga.
Jer ok, izgubila sam neko vrijeme daleko od društvenog života, ali ne uzalud. I nije mi naštetilo ni na koji način.
I shvatila kako mogu bježati od svega, i mogu misliti da sam dovoljno daleko pobjegla, ali na kraju ne mogu pobjeći od same sebe.
A ja sam najviše ja i jedina prava ja kad sam u svom prirodnom okolišu, i kad radim ono što mi najbolje leži.
A to je druženje. Tulumarenje. Minglanje među ljudima. Među gomilama raznoraznih ljudi, raznoraznih društava, na različitim mjestima za zabavu, bilo dnevnim bilo noćnim...
Najprirodnije i najugodnije se osjećam okružena ljudima. I u situacijama kad dobijem priliku podignuti raspoloženje u nekom društvu, međusobno upoznavati različite ljude za koje znam da bi se mogli fenomenalno družiti ili imati poslovnu korist jedno od drugoga, kad mogu pravim riječima ili komplimentom osobu koja je u totalnom bedu učiniti zadovoljnom i raspoloženom za zabavu...
No to ne znači da bih sada morala nightclubbing pretvoriti u karijeru. Jednom sam zarađivala na tome, dok sam živjela u Italiji, i išlo mi je dobro. Ali sada sam ipak malo prestara i preumorna da bi hobi ponovo pretvorila u radno mjesto. Pa ipak... neki ljudi se u jednom trenutku umore od bivanja na pravom mjestu i među pravim ljudima u pravo vrijeme. Ja sam u određenoj fazi svog života uspjela uvjeriti sebe da sam neka svoja zadovoljstva ipak prerasla, i sukladno tome u posljednje vrijeme ih sama sebi totalno ukinula. Ali izgleda da prerasla ipak nisam ništa. Još uvijek nisam.
I mislim da je krajnje vrijeme da ponovo navučem šljokice i plesne cipele, i priuštim sebi malo uživanja u plesanju, druženju i noćnom životu.
I hoću, čim se oporavim od blagdanskih poremećaja u radu jetre...
U međuvremenu, možda je najbolje da ipak ništa ne mijenjam.
Ni na sebi, ni u sebi, ni oko sebe.
Jer svi moji pokušaji konstruktivne promjene i rada na sebi nikad nisu urodili ničim dobrim.
Ovakva kakva jesam, oduvijek sam bila upravo savršena. Sa svim manama i vrlinama, svakom masnom stanicom viška, svakom krivo izgovorenom rečenicom, i svakim krivim potezom u životu.
Uostalom... ček, kako je ono bio rekao onaj frajer, mislim da se zvao Pangloss, iz one neke lektire u gimnaziji, mislim da je to bilo nešto od Voltairea...? Ah, da! – Sve je najbolje u najboljem od mogućih svjetova!!!
I zaista jest.
I od srca vam svima želim da vam, unatoč lošim predviđanjima, krizi i recesiji, strahu od kombinacije Milana Bandića i Ive Sanadera na čelu države, općoj besparici, novim sezonama reality talent showova na tv-u, prijetnjama otkazom ili čak dobivenim otkazima, 2010-a bude upravo suprotna od one kakve se bojite, i apsolutno onakva kakvom je želite!
I da ne dozvolite da vas loše stvari, ružni događaji, trenutačni porazi i nepovoljne situacije za koje se čini da im nikad neće doći kraj, da vas apsolutno ništa ne uspije slomiti. I poljuljati u uvjerenju da ćete iz svega izaći samo bolji, jači, ljepši i dragocjeniji sebi, ljudima koje volite i svijetu oko vas.
Želim vam ljubav prema sebi da biste mogli voljeti svoje bližnje, želim vam plemenitost srca i bogatstvo duha, želim vam ljepotu u vama i oko vas, da biste i sami bili ljepši. Ma kako vi tu ljepotu shvatili. I snagu, da možete mijenjati svijet. I, naravno, puno pameti. Kad već mijenjate svijet, da ga znate promijeniti na bolje.
A sve ostalo će već doći samo od sebe u pravome trenutku.
Možda ne odmah, ni sada, ni sutra, ni za tri mjeseca, pa čak ni tijekom ove godine.
Ali želim vam da ovu godinu, za koju svi znamo da neće biti laka, ne doživite kao kaznu već kao dar.
Kao iskušenje koje jača. I kao priliku da postavite temelje za bolju, kvalitetniju i ispunjeniju budućnost.
Post je objavljen 03.01.2010. u 23:04 sati.