Osim što ovih dana strahovito patim od nepodnošljive duševne boli i emotivnih tegoba, što značajno doprinosi boljitku moje linije, znatan & svakako ekspresan dodatni poticaj u cijeđenju masnih naslaga mogu zahvaliti i paklu kroz koji prolazim zbog umnjaka.
Naime, mali gad gore lijevo je prije 10-ak dana odlučio da je sad i odmah idealan trenutak da počne nicati. Zato jer su umnjaci, što je općepoznata stvar, povezani s ljudskim umom. Zato se i zovu upravo tako, a ne nikako drugo. Umnjaci.
Dakle, pretpostavljam da je to nekako već znanstveno dokazano. Ta veza umnjaka i sazrijevanja.
Kako mi je ovo prvi umnjak koji je odlučio izviriti na svjetlost dana, vjerovatno je to i neki dobar znak. Da sam se počela opamećivati u životu. Da sam možda i ja napokon počela... kako se ono kaže, sazrijevati?
Kako bilo, umnjak je odabrao upravo ovo vrijeme da mi zagorčava već ionako zagorčani život do krajnjih granica podnošljivosti.
E, sad... Znam da je većina ljudi koje poznajem prolazila te nekakve muke paklene s umnjacima, tako da mi se grozni bolovi prvih dana uopće nisu činili kao nešto baš toliko strašno i neprirodno.
Dapače, pomalo su me i obradovali. Dočekala sam ih kao nekovrsnu inicijaciju u svijet odraslih. Baš kao i prvu menstruaciju (ok, nju sam loše dočekala. Bila je sredina kolovoza, ja sam imala niti 12 godina, i upravo sam planirala na kupanje s frendicama u svom novom novcatom jednodijelnom kupaćem kostimu. “Odraslom” kostimu, s visokim izrezima na kukovima doduše, ali koji je uspješno spljoštavao moje prerano propupale cice, što mi je i bio cilj pri kupovini kostima. Jer u tim godinama svaki trag cica nije poželjan, budući da privlači šlatanje razrednih kretena u predpubertetu, a dražesnu curicu pretvara u agresivnu rospiju oboružanu noktima, zubima, klupom, kamenom, mokrim ručnikom i ostalim priručnim oružjem za nanošenje ozbiljnih ozlijeda dojučerašnjim miroljubivim razrednim kolegama... Ali malo sam se pogubila, ne?). Ili kao prvu pravu depilaciju voskom. Ili kao... Pa, kao gubitak prvog rasklimanog mliječnog zuba (kojeg sam uz pomoć rodice D, konca, kvake i kuhinjskih vrata na silu iščupala, od straha da mi netko ne mazne iz frižidera Kinder jaje koje je Ujna donijela iz Njemačke specijalno za potrebe Zubić Vile. Koja se u to vrijeme zvala Mali Mišić, ili nekakav sličan glodavac). Ili kao prvi piercing. Možda kao prvu tetovažu...
Dakle, nicanje umnjaka sam dočekala kao još jedan prirodni obred inicijacije u svijet odraslih i zrelih.
Zaboravljajući pritom da su svi dosadašnji prirodni obredi inicijacije bili poprilično bolni i puni ostalih kušnji. I da je onda to sve s bolovima i ostalim kušnjama valjda i bit svake inicijacije...
A pritom sam zaboravila da ja i moje zubalo već 15-ak godina vodimo bespoštedni međusobni rat. Do istrebljenja. Ili zubi, ili živaca.
Naime, moj problem broj jedan je perverzno uska i nerazvijena vilica. Rezultat svih onih žičano plastičnih ortodontskih konstrukcija predviđenih za stalno nošenje (osim za vrijeme jela) koje sam morala nositi još tamo negdje od svoje jedanaeste godine.
I koje sam zaista redovno nosila. Svaki dan. Pretežno u džepu. A ponekad i u školskoj torbi, gdje su pravili društvo naočalama pepeljarkama, ortopedskim ulošcima za cipele i oklopu za peglanje skifoskoliotične kičme, ponižavajućim modnim dodacima koji su od mene trebali u budućnosti napraviti normalnu ženu normalne kičme, normalnih stopala, normalne čeljusti i dioptrije bar malo veće od krtičje.
U tim godinama mi stvarno nije bilo ni najmanje važno što će biti s mojim kostima i vidom u toj nekoj nepojmljivoj budućnosti, kad sam ionako mislila da je osmi razred vrhunac zrelosti, a da s osamnaest godina prestaje pravi život i počinje onaj dosadni, udane zaposlene žene s djecom, lošom trajnom i još ružnijom odjećom...
Pa sam tako odbijala nositi bolne mučilice u ustima.
Dok u četrnaestoj, tamo negdje u isto vrijeme kad je započela balvan-revolucija, nije postalo užasno in nositi ono čudo moderne zubne protetike, fiksni aparatić za zube...
Naravno da sam toga pristala nositi odmah i sad! Bez obzira što je bio perverzno skup, i što je Mama za njega ispljunula brdo novaca. Važno je bilo imati osmijeh ko Terminator... i ja sam taj žuđeni Terminatorov osmjeh i dobila.
I trpila. Puna tri mjeseca.
Jer ne samo da su mi od kolpa zblingali i donje i gornje zube, da sam mjesec dana bila jednako predmet divljenja kao i predmet poruge cjelokupne škole (pogotovo kad bih pokušala progovoriti ustima nakrcanima željezarijom), da nisam znala gdje s jezikom, da sam stalno morala čačkati po opremi nakon svakog jela, flossati, prati, čistiti i polirati, da nije bilo ni govora da tragove pušačkih pokušaja prikrijem žvakom (koja bi se sva razmeljala po vijcima i žicama)... Da o ljubljenju iza škole s tadašnjim dečkom nije bilo ni govora (a bio je to stvarno odličan i totalno podoban dečko! Srednjoškolac, odličan za immage! Pritom još dugokos i kovrčav kao Slash iz Gunsa, a imao je i skuter!)... Nego sam zbog te monstruozne stvari u ustima trpila nepodnošljive bolove!
Doma sam morala na neke od donjih i gornjih vijaka stavljati nekakve gumice koji su mi donju čeljust potezale u nekakav čudan položaj, i onda to podnositi satima... A noćima nisam mogla oka sklopiti od bolova!
Jer bila je to nekakva zastrašujuća kreacija nastranih ortodontskim umova koja je najmanje od svega morala dovesti moje zube u ravnu liniju (zapravo, gornji su oduvijek imali savršen oblik. Donji su malo neravni...), čemu takvi aparati obično služe, a primarna funkcija joj je bila da što je najviše moguće utječe na moju vilicu...
A uza sve to počela sam imati grozne bolove na mjestima prijeloma vilice.
Naime, do svoje 12-e godine dvaput sam slomila nos i vilicu.
Na najgluplji mogući način.
Prvi put sam pala s bicikle kad mi je bilo 9. I to ravno licem na kamen. Nekim čudom nisam izgubila niti jedan zub. Ali mi je zato lični opis bio poprilično izmijenjen.
Drugi put sam ugazila na vezicu tenisica dok sam se u školi penjala uz stepenice, i završila licem na rubu stepenica. Ne samo jedne stepenice. Nego više njih, na putu prema dolje. Ni taj put nisu stradali zubi. Ali jesu nos i vilica.
Srećom po mene, taštinom opterećenu miss razreda s još gore taštinom preplavljenom roditeljicom, Mama je poduzela sve da me njene kolege oba puta pokrpaju tako da ne ostane vidljivih tragova na licu. Nos mi je i danas više Barbie-like nego u Nikoline Pišek (osim kad popijem pa nateče i pocrveni...). A i lice još uvijek ima manje-više ljudski oblik.
U svakom slučaju, nakon tri mjeseca agonije i konstantne zloćudnosti uslijed bolova, obiteljsko vijeće je pristalo na to da mi se skinu okovi, i daljnje poslijedice koje bi me mogle snaći u budućnosti snosim sama...
Pa sam ih snosila.
Prvo sam morala operativno vaditi sva 4 potpuno zdrava pretkutnjaka, jer sam jednostavno imala previše zubi u ustima da bi mogli normalno opstajati. I da, operativno. Zbog nekakvih čudnovatih korijenova sa zavinutim krajevima koji su se podvukli pod korijenove susjednih zuba. Četiri traumatična posjeta oralnom kirurgu, i još traumatičnija oporavka (SVAKI put sam nekako završila s komplikacijama...). Nakon toga cista na korijenu izvana potpuno zdravog zuba, taman na mjestu nekadašnjeg prijeloma vilice... Pa onda nekakva cista u kosti, neovisno o zubu, također na mjestu prijeloma, koju sam opet čistila i liječila kod oralnog kirurga, i opet pod lokalnom anestezijom... Na žalost, stvar je na kraju sprčkala i korijen zuba, pa je i taj operativno išao van. Da, to je već 7 traumatičnih dentalnih iskustava...
Nakon toga sam morala čekati da se ostali zubi (kojima je još uvijek bilo tijesno u mojim ustima) pomaknu, pa sam prije tri godine podigla kredit i stavila dva implantata... Naivno vjerujući da ugradnja tih vijaka od tog nekog ne znam čega (titana? Urana? Plutona?) u kost, na koje se kasnije zašarafi umjetni zub, uopće neće biti toliko bolna... Ali jok, samo sam opet prolazila kroz istu agoniju. A lijepo sam mogla proći jeftino i kao i svi normalni ljudi napraviti dva mosta!!! Pa čak ni njih, jer se ta dva manjka u donjoj čeljusti uopće nisu vidjela.
Naravno, zbog svega proživljenoga razvila sam tešku fobiju od zubara. I za svaki redovni pregled se pripremala tjednima unaprijed meditirajući i gutajući tablet za smirenje. U tolikoj mjeri, da sam jednom prilikom onako nafilana Normabelom zaspala u zubarskoj stolici par minuta nakon primanja injekcije...
Ok, nije baš da sam previše vremena provela kod zubara.
Imam samo dva plombirana zuba.
Ovaj drugi sam sređivala bez ikakve anestezije. Otrpila i hidrauličko iživljavanje na njemu, i struganje i sve ostalo naživo.
Jer jedino čega se u životu bojim više od zubara, vampira, mraka, paranormalnih pojava, neželjene trudnoće i kukaca, su igle u mom tijelu.
U bilo kojem obliku.
Ok, ne baš u bilo kojem. Sva četiri piercinga i sve četiri tetovaže zapravo nisam ni osjetila, i rado sam im se podvrgnula bez straha... Ali zaboga, nije da su mi tattoo majstori iglom pokušavali injektirati nešto u tijelo! Ili, još gore, uzeti nešto iz tijela! Krv, na primjer... ili penicillin...
Najviše se zapravo bojim onih igala nad kojima nemam vizualnu kontrolu. Npr. injekcije u dupe. Jer ne vidim što mi se događa iza leđa... Ili onih nad kojima imam previše vizualne kontrole. Poput infuzije. Koja je gora od vađenja krvi. Jer vađenje krvi završi relativno brzo, a i tete laborantice obično vrlo brzo zaustave moje histerične ispade, i još se svaki put sažale pa mi vade s onim leptirićem s kojim se krv obično vadi jako maloj djeci (nekad mi puste da izaberem boju)... A infuzija traje i traje, i još moram imati onu glupu iglu stalno zabodenu u sebe i prilijepljenu flasterom...
Moja Baka je jednom izjavila da me uvijek puštala navečer vani u zločesti svijet i loše društvo bez straha da ću ikada postati heroinski ovisnik, upravo zbog moje panične bojazni od igala. I kronične upale sinusa, koja bi mi onemogućila da redovno ušmrkavam opijate kad kroz moj nos ni zrak ni kapi ni inhalatori ne mogu prolaziti više mjeseci u godini...
Međutim, nema dugo da sam se uspjela riješiti i fobije od zubara.
S mojim zubima je već dulje vremena sve bilo u najboljem redu. Kako sam neko vrijeme na fotkama primjećivala da se jedna od moje dvije plombe (ona stara, amalgamska) malo vidi kad se široko nasmijem, i da mi je zub nešto malo tamniji, tako sam odmah nakon Nove godine išla malo popraviti osmjeh, i skužila da je u međuvremenu zubarska oprema evoluirala. O, itekako evoluirala... Jer sad postoji ta laserska bušilica s kojom nije potrebna nikakva anestezija. Nema bušenja, nema brušenja, nema zastrašujućih vibracija koje odzvanjaju u glavi... Jednostavno NEMA! Ničega!
Gotovo da sam požalila što nemam više niti jedan pokvareni zub, da ponovim to nevjerovatno olakšavajuće iskustvo, i da razvijem naviku odlaženja dragom prijatelju zubaru s pjesmom na usnama i osmjehom na licu...
Wow, koja euforija!
Držala me točno tri dana.
Prošli četvrtak sam se probudila usred noći s nekim čudnim žuljajuće-pulsirajućim osjećajem u vilici gore lijevo... I utrnutim zubima. Čvaknula Lekadol, ponovo zaspala, i nastavila s normalnim životom na Lekadolima cijeli dan, u nadi da će proći.
Naime, nije bilo prvi put da se umnjak probudio i pomislio da bi možda mogao početi izbijati...
Svaki put bi brzo odustao, nakon dan-dva, kad bi skužio da stvarno nema gdje izaći van. Da mu je malo gužva... Pa sam nekako naivno vjerovala da će tako biti i ovaj put.
Ali nije.
Tijekom vikenda mali gad ne samo da nije odustao, nego je postao upravo samoubilački odlučan!
Lekadol sam prvo zamijenila ibuprofenom od 400, pa zatim onim od 600 miligrama, ali uzalud. Već u ponedjeljak nisam mogla zaspati unatoč svim mogućim farmakološkim čudima za ublažavanje boli i uspavljivanje koja sam utrpala u sebe.
Mali kreten je počeo gurati susjedni zub.
Užas, pakao i agonija.
Jer osim što sam cijeli ovaj tjedan patila zbog svoje nepoćudne emotivne situacije, sudbinskih odluka i bla, usput sam patila i od neizdrživih bolova.
I užasa zvanog injekcije.
Jer tih nekoliko dana kad je zub najgore divljao, svakodnevno sam pohodila svog zubara da mi napuca nešto za bolove.
Dok se moj oralni kirurg, jedini u kojeg imam povjerenja, sredinom ovog tjedna ne vrati sa skijanja, zub koji umnjaku smeta ne ide van. Ne dam se nikome drugome u ruke. Nema šanse. Ma koliko patila.
U međuvremenu, poprimila sam izgled žene opsjednute demonom.
Zubić Demonom.
10-ak neprospavanih noći, 10-ak komatoznih dana, glavobolje koje ne prestaju, mrzovolja koja mi prožima svaki živac, zvukovi koji smetaju, ljudi koji smetaju, televizija koja mi smeta...
Jer zub je trenutačno odustao od nasilnog pokušaja izlaženja, ali to ne znači da ne koristi nekakve podmuklije metode.
U ovome trenutku protiv mene se bori apokaliptičnom glavoboljom.
Stvar je otišla toliko daleko da ne samo da nisam ni pogledala tepsiju domaćeg kadaifa kojeg mi je napravila susjeda u nastupu sažaljenja nad mojim stanjem, nego sam se u posljednja tri dana već nekoliko puta od glavobolje i izbljuvala... Što mi do prije nekoliko godina, u fazi galopirajuće bulimije (ono kad sam svako zgrčeno završavanje na hitnoj zbog gubitka elektrolita doživljavala kao znak da sam na dobrom putu) ne bi predstavljalo nikakav problem u životu, dapače. Ali sad mi smeta. Ova nova ja ne voli povraćanje.
Sama sebi u zrcalu izgledam ko prokleti Nosferatu. Bijela ko zid, s golemim ljubičastim vrećama ispod zakrvavljenih očiju pred kojima su se predali i Touche Eclat i debeli sloj mineralnog pudera.
Osim toga, otkrila sam da je sasvim moguće da lice bude istovremeno i upalo i natečeno. Ne znam kako. Ali je moguće.
Pa sam do daljnjeg odustala od šminkanja u bilo kojem obliku. Jer čime god se napudrala, jedino što se dogodi je da mi lice iz bijelog postane – sivo. Čak i ako je puder neukusno narančast. A ako stavim rumenilo ili maskaru, jedini efekt koji postižem je onaj Barbara Cartland meets Marylin Manson – dvije ružičaste fleke i dva crna pauka na avetinjski bijelom.
I visim. Sva visim. Kosa mi visi. Čarape mi vise. Čak i ona odjeća koja mi je tijesna na meni nekako... visi! Vučem se naokolo korakom krepanog goveda. Izgledam ko hrpa izmučenog obješenog jada...
I tako, osim što patim ko pseto zbog Šarmantnog Gada, usput još gore patim zbog prokletog umnjaka.
Kao da se posljednjih mjeseci stvarno sve na svijetu urotilo protiv mene.
A taman je krenulo tako dobro...
Čak sam i od puštanja kose odustala. I opet imam apsolutno fenomenalnu kratku frizuru. Pronašla sam savršenu frizerku, gotovo jednako genijalnu kao moja Marina iz Renate. I nisam mogla vjerovati! Mislim, taj Hair Connect je već cijelu vječnost tu pred mojim nosom, usred grada, a ja sve do sada nisam znala da se upravo u njemu nalazi cura koja ima moć da me ponovo učini sretnom! I da će mi otkriti Paul Mitchell silver, milijun puta bolji od L’Oreal Professionellovog kojeg sam do sada koristila..
Osim toga, uvukla sam se u jedne moje stare uske traperice, one Dieselove otprije 3 godine. Ok, ne baš uvukla toliko da izgledam dobro kad ih zakopčam, ili čak relativno vizualno prihvatljivo da bih u njima mogla među ljude a da ne izazovem val zgražanja ili pucanje šavova (što nije dobro ako se dogodi na javnom mjestu), a i nisam još toliko očajna da izlazim u trapericama otprije tri godine... Ali kako sam ih još prije par mjeseci mogla navući jedva do pola bedara, ovo je itekakav napredak.
I već nekoliko tjedana nisam grizla zanoktice! Nimalo! Nisam čak niti odabrala samo jedan prst na kojem ću se iživljavati. A to je gotovo nemoguće kad se radi o meni...
Da, taman je sve krenulo tako dobro!
I onda – pas mater – umnjak...
Taman kad sam pomislila kako sam se napokon oslobodila užasa od zubara, izgleda das am prisiljena vratiti se na početak.
I ne samo jednom, već četiri puta.
Jer ako je jedan počeo nicati, sigurno će uskoro istu potrebu osjetiti i ostala tri. Koji jednako kao i ovaj jednostavno nemaju gdje. A to znači još tri posjeta oralnom kirurgu...
Post je objavljen 17.01.2010. u 23:27 sati.