Kako se moj oralko (op.a. oralni kirurg) još nije vratio sa skijanja, iščekivanje neizbježnog mi je postalo sve teže...
Tako sam, u nedostatku pametnijeg posla, odlučila obaviti još jednu dražesnu malu prijateljsku vizitu svom omiljenom običnom zubaru. Da me umiri i utješi. A usput da se raspitam ima li još koje mjesto slobodno za još koju pacijenticu preko HZZO-a (a i bez, ako je potrebno). Jer sam uspjela svojom euforijom i ekstazom zbog otkrića blagodati bezbolne laserske bušilice zaraziti sve moje cure, i sad odjednom i one žele kod mog zubara...
A kako je moj zubo lociran oko 150 metara od zgrade u kojoj živim, tako mi uopće nije problem tu i tamo navratiti po potrebi. Obično da naručim Teticu ili Rodicu, kojima je komunikacija s neophodnim ali nimalo milim zubarem strašan teret i muka. Ili da popričam s Kiki, njegovom asistenticom, koja je ujedno i moja stara poznanica i bivša cura mog rođaka. Kako je Kiki do prije par mjeseci intenzivno razmišljala o prekidu s mojim rođakom, tako sam često dolazila do nje kad je imala rupu između naručenih pacjenata, nakon posla, ili da je pokupim na pauzu. Pa smo se baš nekako skompale. A zubina ordinacija mi je baš nekako postala domaća.
Inače, moj zubo dijeli poslovni prostor s još dvoje kolega. Jednim koji je moj oralko, a u kojeg jedinog imam povjerenja kad je otvaranje kosti u pitanju, i koji je trenutačno na skijanju. I jednim grozomornim, koji izgleda kao velika kompaktna samostojeća mobilna nakupina lipida s masnom kosom, masnim tenom, masnim svim ostalim što je oku vidljivo, ali je odličan protetičar, i koji mi je i dotjerao ova dva implantata u čeljusti.
Postojao je i treći, ali taj je nedavno odlučio useliti u neki svoj prostor. Toga se baš i ne sjećam.
Doduše, i moj zubo i Kiki su me obavijestili da uskoro na njegovo mjesto dolazi zubin Nećak, mlađahno stvorenje s određenim iskustvom, koje je upravo završilo nekakvu ubersvemirsku specijalizaciju u inozemstvu, i koje planira ordinirati s barbom. U funkciji zube/oralka.
Nesretnim spletom okolnosti i pakosnom igrom sudbine, slučajno se potrefilo da svratim taman pred kraj jutarnje smjene, da mogu odvući Kiki odmah nakon posla na kavu. I to ravno u grad, gdje smo kao slučajno morale piti kavu na istom mjestu gdje u određeno vrijeme redovno zalazi moj frend Boksač.
Boksač je, naime, friško rastavljen i izgubljen u svijetu promašenih dejtinga s utegnutim praznoglavim besposličarskim tukama u ranim dvadesetima, pa sam nekako smislila da bi bilo baš super da ga upoznam s pristojnom, zgodnom, zaposlenom, pametnom i odnedavno slobodnom curkom naših godina, tj. Kiki. Mislim, njemu upravo takvo nešto treba. Ne klinka. Nego Kiki.
Tj. njemu bi zapravo bio idealan netko poput mene. Točnije ja. Ali kako ja upravo apstiniram od muškaraca, i kako sam odlučila da nema više neobaveznih poluveza i ležernog samo seksa s frajerima koji su mi privlačni ali ne i dovoljno napeti, a nikako nisam spremna na vezu, i svakako ne s nekim za koga ću moći biti 100% sigurna da želi upravo isto što i ja... i kako, naravno, nije dobro biti prva konkretna nakon prekida/razvoda, tako sam odlučila da mu uvalim Kiki.
Kiki se, jednako kao i ja, pali na masu i definiciju. A kako bi i on njoj bio prvi konkretni (ma, prvi uopće) nakon prekida s mojim rođakom, tako mogu biti sigurna da ako se spanđaju neće potrajati vječno, pa na ovaj način osiguravam si teren za budućnost, u slučaju da se ipak predomislim glede mog stava prema neobaveznim poluvezama i ležernom samo seksu s frajerima koji su mi privlačni ali ne i dovoljno napeti.
Moj zubo nije trenutačno imao pacijenata, i kad sam već svratila, posjeo me na stolicu (koja sramota! Jer mada sam imala oprane zube, ipak sam prije izlaska zapalila cigaretu na balkonu, dok mi bura malo oblikuje friško zapeglanu kosu), bacio pogled na moje izmučeno zubalo i izrazio želju da s njegovim stanjem upozna novog genijalnog oralka koji je, eto, upravo jučer uselio u praznu ordinaciju, a mogao bi biti jednako idealan i pouzdan, pa čak i bolji od mog provjerenog oralka koji je trenutačno na skijanju...
I tako sam sjedila razjapljenih čeljusti, jedva zadržavajući suzicu užasa u kutu oka koja je prijetila da rastopi savršenu liniju tušem (da, minule su muke paklenske, pa sam nakon tjedan dana prvi put nabacila malo adekvatnog make-upa. U skladu s frizurom i kratkom haljinom, sve u svrhu postizanja maksimalnog Edie Sedgewick looka...).
I čekala možda pola minute. Polovica koje mi se činila kao polovica cijele vječnosti.
Dok u prostoriju nije ušao Nećak.
A moj užas se instant podvostručio.
Toliko da sam ekspresno stisnula usta i bez razmišljanja procijedila da bi ja bi da mi zube ipak pogleda neko stariji.
A kako je na Nećakovom licu bilo totalno očito da sam ga uvrijedila, povrijedila i prenerazila, i kako mi je zbog toga bilo grozno neugodno, dodala sam još i sitno piskutavo, a totalno neprilično da ako mooože, mooolila biiiiiii....
Iznad moje face je, naime, stajao frajer kojem nikako ne bih dala više od 25 godina!!!
Podulje, vrlo zgodne doduše ali nimalo ohrabrujuće frizure, i ruke tetovirane od zapešća do ispod kratkog rukava ljubičastog zubarskog annasamblea hlača i tunikice.
Ajme užasa!
Hebeno mladolik, čak nekako i seksi, i vrlo nepouzdanog immagea. Moj oralko naime, kao i svi ostali zubari s kojima sam dolazila u dodir, su redom nekakvi aseksualni gospodinovi u godinama u kojima muškarci obično počinju patiti od tegoba vezanih uz prostatu i erektilne disfunkcije. Osim mog frenda NV, koji je mlađi nekih 5 godina od mene, ima dugu kosu, bavi se ekstremnim sportovima, izlazi u Kvazimoda, i definitivno ne pati ni od prostate ni pomanjkanja potencije (provjeren od strane ekscentrične rodice J i nekoliko frendica. Ocijenjen najboljim mogućim ocjenama. A usto je i super dečko. Pouzdan prijatelj. I još uvijek slobodan. Preporučujem). Ali NV ionako nikad nisam doživljavala kao... pa, kao zubara. Mada kažu da je jako dobar zubar.
Dakle, komad.
Ne baš od onih kakvi su meni privlačni u ovoj životnoj fazi (možda prije 12-ak godina...), ali svejedno. Mislim, ono, eeeeej.... Zubar! Dakle, financijski stabilan. Dakle, jako dobra prilika. Naravno, u slučaju da je slobodan...
I kako onda da komadu dam da mi kopa po zubalu!?!?!? I to nakon što sam pušila?!?!?!? – cigaretu, naravno.
Da odmah razjasnim – ne, nisam se zaljubila u Nećaka na prvi pogled. Nije mi čak bio ni privlačan na prvi pogled. Ni na drugi. Ni unatoč činjenici da je očito dobra prilika. Ni kad je moj zubo rekao da Nećak samo izgleda mladoliko, jerbo da je u stvarnosti zapravo dvije godine stariji od mene, pa se ne moram tresti od nepovjerenja u njegovu mladost i eventualnu nestručnost ili neiskustvo.
Nego je problem u tome što je tip stvarno komad.
A liječnici ne bi smjeli biti komadi.
Pogotovo ne oni koji su specijalisti na područjima medicine u kojima je osoba suprotnog spola od njihovog prisiljena pred njima razgolititi sve svoje najmračnije i najskrivenije tajne organizma. Specijalisti koji, na primjer, gledaju u zube. Ili, u ovom slučaju, rtg snimku poprilično debilne i nesretne čeljusti. Pa još uvale i kameru u usta. A usto postoji mogućnost da istu tu čeljust doslovno ogole do kosti i kopaju po njoj. I u toj prilici me upoznaju u najgorem mogućem paranoično-histerično-prestravljeno-rasplakano-kukavičkom izdanju...
Dovoljno problema već imam s ovim mojim novim ginekologom, koji nije na prvi pogled nešto posebno, ali je na drugi strašno seksi. I koji je već imao priliku upoznati moju intimu u najgorem mogućem kandidiziranom i cistoznom izdanju. A to nije lijepo. Jer takvog frajera bih rado pustila da mi kopa po međunožju, ali nikako spekulumom, štapićima za briseve ili onim dildom s kondomom za ultrazvučni pregled vayayae.
A da ne spominjem pretjerano medenog medicinskog tehničara s kolonoskopije otprije par godina, kojeg sam nakon ponižavajućeg pregleda redovno viđala po gradu, na istim mjestima na koja sam i ja zalazila... i još mi se lijepo javljao, i par puta platio piće, dok sam ja umirala od srama...
Dakle, našla sam se u užasno neugodnoj situaciji, jer je moj zubo navalio da slučaj s umnjakom prepustim Nećaku, koji je kao majstor svog zanata.
I ne znam kako, na kraju sam pristala.
U ponedjeljak imam zakazanu malu operaciju. Kod komada Nećaka. I već mi se povraća od straha.
Ali to nije sve.
O neeeeeeeeee...
Naime, očito je da je frajer proveo godinu-dvije u inozemstvu. U civilizaciji. Daleko od Splita.
Tamo gdje su muškarci, za razliku od ovih domaćih, dosegli višu evolucijsku stepenicu, bar kad su uleti ženama u pitanju.
Jer dok se Kiki presvlačila u civilnu odjeću a moj zubo nestao kod kolege, Nećak je sjeo nasuprot mene onako sve ustreptale (od jeze. Jer ja se uvijek tresem kad sam kod zubara. Od straha) i izjavio kako mu je sasvim očito da se ja zubara bojim. A bezazlenog malog operativnog zahvata još i više. I kako je moj strah potpuno iracionalan, ali zapravo razumljiv. Jer, kako je vidljivo iz priložene rtg snimke, 2d printa, snimke na cd-u, a i očitog, imam vrlo zanimljivu čeljust te neke traume na kosti iz prošlosti. I kako bi on volio popričati o mom strahu i mojoj vilici sa mnom. Nasamo.
Gulp!
Ok, rekla sam, mogu ja svratit sutra ako nema pametnijeg posla ili ima slobodan termin, i tako...
Ali on je zapravo mislio na neformalni razgovor u atmosferi malo opuštenijoj od one ordinacijske, koje se ja tako očito bojim... Neki uz čašu vina, na primjer, ili neko drugo pićence po mom guštu. Da atmosfera bude stvarno opuštena, i da možemo otvoreno pričati o mojim umnjacima.
Na što sam ja onako totalno naivno upitala zar to ne bi bilo štetno, budući da posljednja dva tjedna u sebe konstantno unosim koktel konjskih analgetika kakvog se ne bi posramio ni prosječni NBA-ov veteran, a svi znaju kako alkohol i analgetici međusobno djeluju... (Ok, u nekoj drugoj prilici mi to uopće ne bi smetalo. Kao npr. preksinoć, kad sam s AA trgnula nekakvu rakijicu od rogača prije spavanja, čisto zbog druženja... Ali Nećak je ipak nekakav zdravstveni djelatnik, tako da mi se činilo ispravnim da se kao pobunim...).
Pa je frajer rekao da dobro, da ćemo onda navečer na kavu.
Na što sam ja opet imala prigovor, da ionako zbog bolova imam problema s nesanicom i da sam kronično neispavana, pa bi mi večernja kava mogla debelo pomrsiti planove da se sad, kad su mi bolovi malo minuli, napokon naspavam ko ljudsko biće...
Na kraju je blago iznerviran rekao da može u bilo koje doba dana, na bilo kojem mjestu, i da slobodno izaberem što želim konzumirati: kavu, čaj, sok, bourbon, votku, koktel, čokoladu, Cedevitu ili mineralnu!
Pa sam na kraju pristala. Iz straha. Jer ipak je on zubar...
Ali, to nije sve...
O neeeeeeeeee....
Jer taman dok sam recitirala broj a on ga utipkavao, in flagranti nas je zatekla Kiki, sva preodjevena i spremna za pokret.
O bože, kakvo poniženje...
Jer ne samo da sam cijelim putem do grada i tijekom traženja parkinga po centru morala podnositi njeno zaje... zezanje, nego na kraju Boksač nije bio tamo gdje je trebao biti. Naravno, kad smo kasnile. Mojom krivicom. Zbog mojeg zubala. Pa je bila malo razočarana. A kako u nedostatku prisutnosti objekta zbog kojeg smo i došle na kavu tamo gdje smo došle Kiki nije imala pametnije teme za razgovor, a i jako joj je bilo intrigantno to moje nekolikominutno druženje nasamo s Nećakom, tako se uhvatila piliti me... i piliti... i piliti...
Pa sam saznala sve što sam htjela i što nisam htjela saznati o njemu.
Ajde dobro, bar nije oženjen. Što je veliki napredak kad sam ja u pitanju. I dokaz da mogu zainteresirati i muškarca bez obaveza.
Da je nakon studija stažirao i radio u Zagrebu, zatim u gradu s neprijateljske strane hrvatske obale (tamo negdje sjeverno), gdje je par godina živio s curom, koja ga je napucala, pa je zbrisao na tu nekakvu specijalizaciju vani čim je dobio priliku.
Da je u Splitu već neko vrijeme, ne baš kratko, ali je radio u kombinaciji s drugim zubarom, a sad se prebacio ovamo kod mog zube...
Pa sam saznala i čime se sve bavi kad se ne bavi zubima, o nekoliko kraćih dosadašnjih veza, o hobijima, strastima i sklonostima... Čak i to da je pušač.
Mah.
Kao da me to uopće zanimalo.
Ali izgleda da je Kiki nekako stekla dojam da me on zapravo zanima. I nikako da je razuvjerim.
Gaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah!
I ne, ni to nije još sve!
Jer sam prije par sati dobila i prvi sms.
Da li mi odgovara večeras?
Ne, ne odgovara mi večeras. Nimalo. Mislim da je ipak malo previše viđati istog zubara toliko često u jednom danu. A čak i da nije tako, kvragu, ipak postoje neka nepisana pravila. A čemu pravila, ako ih se ne pridržavamo, zar ne? Njegovo je, dakle, da malo pili. Moje je da nikako ne pristanem odmah. I iskreno, mada mi nije napet, i mada sam donijela neke jako važne odluke glede frajera, a kojih se mislim pobožno pridržavati, nije da nisam raspoložena za malo dobrog starog igranja barenja.
Odgovara li mi sutra?
Ne znam, ne baš... Ili možda ipak zapravo da. Jer sam se sjetila da sam za četvrtak dogovorila pomoći Šarmantnom Gadu s domaćim radom (upisao je nekakav tečaj poslovnog engleskog). A za petak bijeg preko granice, do BiH, na opuštajući vikend i tulumarenje s hercegovačkom ekipom. Čisto da se opustim prije zastrašujućeg i neizbježnog zahvata koji me očekuje u ponedjeljak. Dakle, sutra je ok.
Što mi je draže, kavica popodne ili nekakva neobavezna večerica?
Hm, ne znam... Nisam sigurna. Neki teški trenuci besparice kroz koje sam prolazila u prošlosti su me naučili da se besplatni obrok ne odbija. Nikako. A opet... On je ZUBAR! Kako ću, pobogu, jesti pred ZUBAROM?!?!?!? Imam nekakav čudan osjećaj da ću cijelo vrijeme imati nekakav još čudniji osjećaj da će on cijelo to isto vrijeme gledati u to kako žvačem, pogotovo zato jer je već upoznat s mojim totalno krivim zagrizom... Uostalom, večera je nešto što ipak malo više obavezuje od obične kave ili pića. Jer se odvija navečer, i nekako sve moje večere ovakvog tipa završe... Mah, kvragu! Ne znam! Recimo ovako, imam neke obaveze popodne, pa sam slobodna oko 7 (neutralan termin. I za piće i za večeru. Jer možda me odvede na neko skroz dobro mjesto na kojem se stvarno jedu fine stvari, pa eto...). I nek on odluči.
Dakle, može večera? I on će bit u nekoj strci, pa mu to dođe nekako praktično. Da nešto pojede i usput spoji ugodno s korisnim...
Ok, ako je njemu tako draže, može neka večerica.
Imam li neku posebnu želju glede ugostiteljskog objekta? Ili bi mi bilo draže da on nešto spremi doma. Jer on, naime, super kuha. I voli kuhati. Ali tlaka mu je kuhati samo za sebe, zabavnije je kad se kuha za više ljudi...
Kvragu! Mogla sam i mislit! Što odgovoriti na ovo?
Da kažem sori, ali imam poziv, nek pričeka malo?
Mozg, mozg, hm... večera kod njega doma ne obećava ništa dobro. Ok, možda sam samo paranoična. Na kraju krajeva, tip me danas video prvi put u životu... Ali previše dobro poznajem samu sebe... I na previše sam već večera bila kod frajera doma. Malo pričice, intimna atmosfera, koja čašica viška, i na kraju redovno završim kao desert... Da pričekam 20-ak minuta i nešto smuljam? I ipak prebacim dogovor na neki bezazleniji popodnevni termin? Uz kavu, čaj, sok? Ok, čekam 20 minuta.
Nakon 10-ak minuta – Onda, što sam odlučila?
Nakon još 5 minuta – Sori, ali zvala me.... Rodica? Mama? Sestra? Da, sestra. I hitno sam joj potrebna sutra navečer. Jer je... Jer je bolesna? Jer sprema ispit? Jer joj je poplavila vešmašina? Ne. Jer ju je ostavio dečko! Da, moja je sestra dobila nogu i zamolila me da sutra navečer prespavam kod nje jer joj nema cimerice, a jako je utučena... I zato je najbolje da se vidimo na popodnevnoj kavi.
Zar nemam nekih obaveza do sedam?
Kvragu...
Ma ne, ništa toliko važno što se ne može odgoditi ili ranije završiti.
Dakle, popodnevna kava.
A znam li ja da imam predivne velike oči...?
Aha, ma nemoj. Maca je otkrila namjere.
Ma neeeeee, to mu se samo činilo. Jer su cijelo vrijeme bile razrogačene od jeze i straha. A i nisu baš nešto najkvalitetnije te moje oči. Zapravo su jako kratkovidne. Ćorave. I imam stvarno dobru maskaru...
A zašto sam toliko skromna? Pa valjda on zna što je primjetio...
Ajme meni! Stoput ajme!
Sori, ali stvarno moram do Seke. Jako je nesretna i pati zbog dečka. Plače. I stenje od slomljenog srca (ok, moguće je da stenje. Pod dečkom koji ju je navodno ostavio, a koji je koliko znam još uvijek jako daleko od pomisli na to da joj možda jednom u budućnosti da nogu). Tako da se moram stvarno sva posvetiti njoj. Zapravo, mislim da ću i večeras prespavat kod nje. I usput će mi mobitel biti ugašen. Jer ne želim da me se ometa dok posvećujem vrijeme nesretnoj sestri...
Ok, čujemo se još sutra. I želi mi laku noć i lijepe snove...
Ok, i ja njemu. Whatever.
Koja sam ja glupača?
I kako sam se opet uvalila...
Jer odjednom mi se uopće ne ide na tu nakakvu glupu kavu. Pogotovo ne s frajerom koji mi je zjakao u razjapljeno zubalo, i koji će za par dana kopati po njemu...
Ok, samo ta kava. Nakon toga sam do ponedjeljka nedostupna. Nema me. Čak i da mi se izjalovi Hercegovina, nema me do ponedjeljka.
A kad izoperira to što već ima, razmislit ću ozbiljno promjeni zubara.
Kako bilo, mislim da sam stvarno dosegla dno dna.
Imam dejt sa svojim (budućim) oralnim kirurgom.
A može li gore od toga???
Post je objavljen 19.01.2010. u 23:37 sati.