Besposlen pop i jariće krsti. Ili: kako sam postala vegan.

Prvo sam se osjećala fenomenalno.
Zapravo, počela sam se osjećat fenomenalno tek kad me prošao musklfiber u gornjem dijelu tijela od naprednog pilatesa. I kad sam skužila da mi zapravo treba jako malo, i to meni prilagođenih vježbi, a ne vježbi odabranih za grupu, da bi moja leđa ponovo postala ravna...
Ok, možda sam totalno glupa kad je hrana u pitanju, ali kad se radi o fizikali stvarno osluškujem svoje tijelo i dajem mu točno ono što mu je potrebno. 20 godina sporta nije bilo uzalud.
A čim leđa ne bole i izgube oblik broja 2, čim sam ja opet uspravna dulje od 20 minuta bez bolova u križima, odmah se prešaltam u zonu.

Zato sam prošli tjedan, sva tako u zoni, obukla svoju lijepu dugu... ok, dobro, lažem... lijepu dugu šarenu Max Mara haljinu od Najbolje (ali ko da je moja, ona je nikad ne nosi. Haljina je rezultat jednog krizno-terapijskog zlostavljanja Dinersa prošle godine, kad je ušla kupiti bluzu i remen za odijelo, u garderobi primila poziv od kolegice s posla koji ju je užasno uzrujao, pa je na kraju iz dućana izašla ne samo s bluzom i remenom, nego i šeširom, natikačama, haljinom i kaftanom) i gladijatorice, kombinaciju u kojoj se obično osjećam debelo i trudnički (kao i u svakoj drugoj empire krojenoj haljini i ravnim cipelama) ali ovaj put nisam, nabacila golemi cviker (zato jer sam prvo bila mislila kako sam si baš lijepa bez šminke, ali nakon 5 minuta više nisam bila, pa sam na kraju u sumrak bauljala ulicama s velikim naočalama na na nosu...), omotala glavu u maramu (nije mi se dalo prati i peglati kosu, a odlučila sam biti prirodno lijepa, onako aqua e sapone... ali nakon prvog pogleda u prvi izlog ipak sam izvukla maramu iz torbe i spakovala metlu tamo gdje se ne vidi), dala psu pusu i odlebdjela u Avenue Mall...

Malo sam kupovala, onako ne previše, razumno sam potrošila, i na kraju kupila sebi knjigu u Algoritmu za postseks... ups, postshopping cigaretu uz kavu. U onome kafiću koji ima štekat ispred malla.
Izabrala sam jednu na prvi pogled poprilično zanimljivu, Vitka i opaka se zove. Skinny Bitch u originalu, a ja mislim da uopće nije dobro što za naše tržište nije naslov preveden kako treba, tj. Mršava Kuja. Što je sasvim dobar naslov, ako se mene pita.
Zapravo, osobno mislim da bi ovi naši izdavači trebali stvarno konzultirati mene kad se radi o prijevodima i vizuali literature za žene, jer ono što kupim u domaćem izdanju nikako se ne može uspoređivati s (pretežno) engleskim originalom, ni iznutra ni izvana. Knjiga je kao kolač. Ili dobar muškarac. Kako ćeš uopće poželit pojest jedan dobar Rigo Janczy ako mu je biskvit raspucan, glazura nebaršunasta, ili ako je neravno izrezan, ma kako zapravo fantastičnog okusa i majstorski spremljen bio? Ili poželjeti frajera odvesti doma, bez obzira kako obećavajuće zvučale njegove riječi, ako mu dlake vire iz nosa, odjeven je ko FER-ovac, nosi ružne cipele, smrdi na Axe ili se pritom još, ne daj bože, zove Zdravko, Tvrtko ili Perica?

Ali kako mi je ova Mršava Kuja djelovala kao nekakav simpatičan komad chick lita idealan za razbibrigu uz kavu dok jednom rukom gladim svoje lijepe vrećice a drugom uživam u toksičnom Ronhill Slimu, tako sam je kupila.

I sjela. I počela čitati.
I doživjela instant prosvjetljenje!

Jer nisam kupila neku novu verziju Vrag nosi Pradu. O neeeeeeeeee...
Kupila sam svoju novu Bibliju!
Novo sveto pismo prehrane!

I u sat vremena listanja i gutanja shvatila da sam možda zapravo cijeli život podsvjesno htjela, trebala, žudjela biti vegan, samo što to nisam znala!

Zapravo… pa, iskreno, nekako me svi ti opisi mučenja životinja, hranjenja antibioticima i smećem i ostali užasi nisu previše dirnuli. Preskočila. Što ne znam, ne smeta mi. Napokon, ja sam ipak žena u čijem posjedu ima nešto krzna i koja nikad ne bi pristala na nekožne cipele ili torbu, pa taman mi Stella McCartney idućih 100 godina poklanjala svaku svoju kolekciju besplatno.
Ali svakako želim biti mršava, lijepa, prozirna i superuspješna, kao Gwyneth ili Angelina…
Ili autorice? Koje od poznatih svojim savjetima rade superzdrava i nutricionistički superizbalansirana supertanka stvorenja kao što su Gwyneth ili Angelina?

I ne bi li bilo baš supercool i dražesno u nekom društvu onako nonšalantno izjaviti: Ma znate, ja sam vam vegan…?
Ono, vegan, a nisam kao jedno od onih ženolikih stvorenja koja periodično plaše nevine prolaznike na gradskim trgovima svojim strašnim pojavama i agresivnim, radikalnim i nadasve dosadnim promoviranjem životne filozofije i prehrambenog stila, i zbog kojih svi ostali ljudi s redovnim higijenskim navikama imaju fobiju od takvog načina prehrane?
Vegan, a nisam čudnovata studentica kojoj se lice ne vidi od piercinga a tjeme stenje pod dredlocksima, ili nekakva stara cura u ortopedskim šlapama i čarapama, nefarbane duge zapuštene kose s brdom preranih nepotrebnih bora i neujednačenog tena, čudnovata samoprozvana aharhistica, blijedunjavo djevojče u ispranom pamuku kojem noge smrde u cipelama od sintetičkih materijala? Ili neka zen/krišna/new age baba koja brije na Sai Babu, transcedentalnu meditaciju, i grozi ljude izjavama kako im vidi auru, i kako će se kad umru od raka prouzročenog konzumiranjem piletine, junetine i sira u slijedećem životu reinkarnirat ko stalak za kišobrane?

Oh, ma već se vidim… kao visoku (ok, ne visoku. Mislim da konzumacijom Alnatura rižinih krekera s amarantom ipak ne mogu dobit na visini, ali zamislimo da se ipak dogodi da su čuda moguća…), mršavu platinastu plavušu (nešto kao križanac Gwyneth i… Victorie Silvsteed? Gwyneth, ali s tenom i sisama Victorie Silvsted? Može), u dopičnjaku, svu tako bajno lijepu, svježu, blistajuću, zračeću i totalno zdravu od superpročišćenog, ultrauravnoteženog, organski hranjenog organizma…I dok tako pucam od zdravlja, izbalansiranosti, unutarnje i vanjske ravnoteže, a oko mene zrači skoro pa vidljiva moja prelijepa aura… oko mene brdo blijedunjavih, sivih, nesretnih, umornih žena traži da ih prosvijetlim, da podijelim s njima svoju tajnu, i stalno me pitaju kako, o kako sam to postigla.
Na što ja onako skromno i toplo, lijepa kao Buda, karizmatična kao Dalaj Lama, glasom Mahathme Gandhija odgovaram: Ma znate, nije vam to ništa. Mi vegani vam tako izgledamo…

Sva sretna zbog iznenadnog otkrića, sutra sam odmah najranije ujutro očistila frižider i kuhinjski ormar od svih zala i neprirodnih otrova, što znači da sam pobacala sve, od tortilja, tjestenine i Rio Mare tune do jaja, Lagano Jutro mlijeka bez laktoze, neorganskog muslija, sakrivene zalihe Nutelle, pa sve do pilećih prsa iz zamrzivača i Salakis Fete.
Čak sam i prašak za pecivo i vanillin šećere pobacala. I brašno. I smeđi šećer. I Natreen, jer aspartam je najveći kancerogeni neprijatelj I čisto zlo u komprimiranom obliku.
I otišla u najbliži Bio&Bio opskrbiti se zalihama.
I krenula se hraniti od doručka prema knjizi.

A nije da me voće za doručak učinilo sretnom. Dapače. Ja i voće se inače baš nešto ne volimo. Ali ako želim postat čarobno stvorenje u skladnom i izbalansiranom tijelu, onda je svaka patnja opravdana.

Kao slijedeća žrtva na listi prehrambenih užasa pala je kava.
Jako težak korak za kroničnu ovisnicu o kofeinu.
Kupila sam nekakvu zamjensku mješavinu od žitarica, dodala sojino mlijeko, i skoro se izbljuvala. Nakon 2-3 gutljala polako mi je počelo biti svejedno. Možda se čak i naviknem… Doduše, danima već osjećam užasnu apstinentsku krizu pa se počastim s tri-četiri obične kave s mlijekom... i Natreenom... Ali to samo dok prođe kriza...

Inače, B je bio tu na par dana, i u petak sam mu izložila svoj plan o tome kako je važno da svi postanemo vegani i glamurozni, pa se složio sa mnom i odlučio da će i on postat vegan i glamurozan.
Nekako mi je strašno smršavio ovih par tjedana. Lice mu je ko u Kate Moss, a bedra ko u pjevača iz Muse... Izgubio je ono svoje sočno dupe, vratio se u proporcije iz mladih dana kad je bio model (a heroin šik u điru...). Rekla sam mu da je ogavno mršav i da mu njegova lijepa i skupa odjeća grozno visi na stanjenom tijelu, a on je skoro proplakao od sreće i izljubio me sav ganut...
Naime, dobio je ponudu od dotičnog dizajnera kojem je u jednoj fazi bio muza da prošeta ponovo pistom za njega na milanskom Fashion Weeku, a da bi prošetao pistom potrebno je da se ponovno stisne u mušku nulu. Pa zdušno radi na tome zadnjih dana...

Dakle, u misiji da postanemo totalno zdravi, mršavi i glamurozni vegani, na putu do našeg frenda T svratili smo u Makronovu da se priviknemo na našu novu prehranu, ispunjeni žudnjom za algama i miso juhom, jer smo načuli da jedino tamo možemo kupiti gotovu kuhanu hranu koja je veganska a usto još i puno zdravija od ob ične veganske jer je makrobiotička i u toj hrani ima svega onoga što je nabrojano u knjizi..
Kupili tri nekakve plate za takeaway...
I tri kolača (ogromna. Skupa).
Otvorili kod T-a kutije od stiropora.
Gledali u hranu.
Pokušali prepoznati namirnice opisane u meniju: tofu, riža, salata... nešto, nešto, nešto, nešto... Odustali.
S radošću zaključili da prepoznajemo krastavce u... majonezi od tofua?
Probali salaticu iz plastične kutijice. Prožvakali ono nešto što liči na gigantske spermiće s repićima, ispljunuli kockice nečega što bi možda moglo biti neka vrsta prekuhane gomoljike, ali vjerovatno je nešto jako odvratno, no sigurno nije ukusno.
Dvojili oko listova tamnozelenog polukuhanog patuljastog fikusa. Odlučili da nećemo riskirati.
Probali rižu. Zgađeno ispljunuli. zaključili da je tako ružna jer je gluha. Posolili. Ponovili postupak kušanja. Odustali.
Ja sam prepoznala nešto što je možda mogla biti gljiva, a možda i nije, ali nije bilo jestivo. Vjerovatno neka dekoracija od 100% organskog poliuretana...
Zaključili da marinirani tofu na žaru nije za ljude. Dali kradom dobermanu od T-ove mame komadić da proba. Pas uz cvilež pobjegao...
Pojeli kolače. Bili su odlični.
Naručili pizzu. Bez šunke. Ustupak novom veganskom lifestyleu.

Ali nije da sam odustala. Naprotiv. Svaki dan proučavam veganske recepte na netu. Sigurna sam da ću naći neki za mene...
Želim biti glamurozno zdrava i mršava kao Gwyneth i Angelina. I ne želim da životinje pate jer ih uzgajaju da budu naravni odresci i pileći netsi.

A što se tiče krznenih bundica i kožnih jakni, ako me ljudi pitaju, to sam sve naslijedila, dobila i kupila prije nego što sam postala vegan. Tako da zapravo imam puno pravo nositi ih bez srama.


16.06.2009. u 02:34 sati | 58 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)