Ovih dana sam došla u situaciju da sve nešto ne znam...
Prvo dvojim oko frizure. Kosa mi užasno brzo raste. Posljednji put sam se šišala prije dva mjeseca, kratko ali slatko i gljivasto, i Marina me tako genijalno ošišala da kosa cijelo vrijeme izrasta u smislenu i definiranu frizuru. Jednostavno nemam potrebe za šišanjem.
Ako kosu pustim na miru, za dva mjeseca taman dobim lijepi mali bob (uz par rezova... ali tek za dva mjeseca). A onda je mogu pustiti da opet raste.
Fali mi moja duga kosa. 10.07. slavim godinu dana otkako sam skoro do struka dugu crrnu grivu potkresala u dosadni bob, a nakon toga u kratko blond čudo.
Ne fali mi tamna boja. Fali mi dužina. Fali mi zamahivanje kosom (još se tu i tamo uhvatim kako zamahnem u prazno...), igranje kosom, petljanje po kosi, frćkanje pramena u spiralu, pravljenje frizura... Kosa je totalno najbolje moguće žensko oružje ikad!
Doduše, svi kažu da sam im ljepša s ovakvom kratkom. Da mi otvara lice. Moja psihoterapeutkinja kaže da se zapravo opet želim sakriti iza kose jer se bojim biti samouvjerena kratkokosa žena koja kosu ne koristi kao... ne znam više što. Moja Rejuvenation terapeutkinja mi sasvim praktično sugerira da ipak pričekam da prođe ljeto, jer je ljeti ipak kratka lakša za održavanje (budući je moja kovrčava i peglam je...). A moja terapeutkinja za poremećaje prehrane kaže da je to zato jer sam u svojoj debeloj i nezadovoljnoj fazi pa se želim sakriti iza kose, i još gomilu toga što nisam zapamtila jer sam buljila u okrhnuti lak na nožnom prstu...
Kakobilo.
Ja volim vidjeti dugu kosu, i na sebi i na drugima.
Uostalom, i Najbolja je odlučila ponovo pustiti kosu, i pušta je već neko vrijeme. Samo što ona ima dosta slabu i sporo joj raste, a moja buja na sve strane i već polako traži sve više vremena za oblikovanje...
Osim toga, već neko vrijeme sam konstantno ušlagirana. Uz liječnički nadzor i blagoslov.
Ponovo sam krenula kod tete koja me je liječila od emotional eatinga i uspješno mi pomogla da se na dulji period izvučem iz pakla bulimije. Kako sam se sad pretvorila u emocionalnu prejedačicu, i osjećam da moj problem zapravo uopće nisu kile koje sam pokupila nego opet moj glupi emotivni odnos prema hrani, i kako me faze orgijanja u ugljikohidratima i superstrogih ništanejedućih dijeta sve više fizički i psihički iscrpljuju a ne daju nikakve rezultate, tako sam odlučila i na tom planu potražiti pomoć.
Da barem mogu biti latentna cjeloživotna anorektičarka ko Mama... Uspješno bih držala konfekcijski broj pod kontrolom, uspješno organizirala svoj život, ostvarivala zacrtane životne i karijerne ciljeve, a pritom još izgledala ko (10 godina mlađi) avion čak i u svojoj 60-oj...
Ali ja nisam moja Mama. Na Maminu veliku žalost. A i na moju.
Ja nisam visoka tanka crvenokosa matrona u skupoj odjeći i skupim službenim kolima, nisam uspješna žena od karijere koja nema namjeru u mirovinu dok ne rikne (a neće riknut nikad jer žene u našoj familji žive skoro do stote), ne znam živjeti od kutije cigareta i pola litre kave plus 3 lista zelene salate i pola pilećih prsa dnevno, nakon kockice čokolade ne usisavam i ribam cijelu noć stan da bi tu kockicu potrošila (zapravo, nakon table čokolade ja obično zalegnem na kauč, i tamo slistim još jednu), i svakako me ne privlače tečajevi autogenog treninga, callanetics vježbi niti joge za zrele gospođe...
Ja sam mala okrugla zbrčkana genetska greška u svojoj lozi, izgubljeni slučaj s kojim nitko ne zna što bi.
I kad već tako grozno odudaram, i kad već 32 godine nitko nije uspio skužit kako od mene napraviti pravu stvar, onda valjda ipak moram odustati i napraviti sama od sebe svoju vlastitu pravu stvar.
Ali bez pomoći hrane...
Terapeutkinja kaže da su moji problemi s hranom vezani uz moju savršenu Mamu i naš krnji odnos, i da zbog toga imam one čudne napade straha od gladi, pa onda jedem za svaki slučaj, da mi se slučajno ne bi dogodilo da u jednom trenutku u noći zapravo ne budem stvarno gladna a u kući nekim čudom ne bi bilo hrane, i onda smo to sve povezali sa... pa, sa iznenađujuće puno toga što meni nikad ne bi palo na pamet.
Zatim smo se neko vrijeme natezale oko idealne prehrane i pristupa toj prokletoj hrani...
Kontrolirana dijeta ne pali kod mene; jednostavno padne noć, prođe ponoć, a ja skačem na frižider.
Antidepresive i ostale psihofarmake sam odbila, uz sasvim logično objašnjenje da ja volim izlaziti i piti alkohol, i da moja psihička stabilnost i društveni život proporcionalno ovise o količini etanola unešenoj u organizam.
A nisam imala baš dobra fiziološka iskustva s nekim antidepresivima za bulimičarke prije nešto godina...
I tako je kao najpametnije rješenje u ovome trenutku odabran Lijek.
Naravno da sam bila nevjerovatno presretna kad sam obavila sve pretrage, proglašena podobnom i dobila recept!
Pa Lijek je ona toliko žuđena čudesna tableta pomoću koje debeli ljudi gube apetit pa onda mršave!
A ja je nisam htjela pokušavati nabaviti jer sam se ipak držala one da nije za ljude s BMI iznad 30, koji imaju stvarno ozbiljnih problema... I da ima poprilično neugodne nuspojave kod dosta korisnika.
I sad sam ih dobila! Lijepa, divna, voljena kutija Lijeka od 10 mg, cijela samo za mene...
Po mojoj terapeutkinji, cilj je zatući svaki osjećaj gladi, tako da se mogu držati uredne, redovne, zdrave prehrane (redukcijske, naravno), naviknuti organizam na cikličko uredno hranjenje, odviknuti ga od smeća, promijeniti prehrambene navike bez tuge, jada, uvelosti, mrzovolje, agresivnosti i društvene nepodnošljivosti koji se kod mene javljaju u odsutnosti šećera i ugljikohidrata... I usput izgubiti ove neke kile koje mi zagorčavaju život, jer jednostavno ne funkcioniram normalno kad me ima.
Po meni, cilj je jedino i isključivo izgubit kile. Cilj opravdava sredstvo. Svako sredstvo pod svaku cijenu. Sve ostalo je nebitno. Ako je Lijek rješenje, onda ja volim to rješenje i držat ću se terapije...
Ok, već sam u pet dana otišla kilo dolje.
I osjećam se divno iz nekoliko razloga. Nisam gladna, mogu totalno hladnokrvno proći kraj Millenniuma kad idem na kavu u grad, sjediti ispred Floresa bez da poželim naručiti tortu od limete, raditi na projektnoj dokumentaciji cijelu noć samo uz zeleni čaj (jesam li spomenula da je jedna od nuspojava i nesanica?)... Umjesto 5, ipak jedem samo tri obroka dnevno, a i to jedva jer sam nakon male količine supersita. I mogu jesti stvarno zdrave i organizmu korisne stvari, kao što su meso i povrće, juha ili voće, bez želje da drmnem komad pizze ili pjat paštašute... Ionako mi je svejedno, kad sve ima isti okus - gorkast.
Tako sam diiiiiivno puna energije... I raspoloženje mi je stalno isto - vedro i optimistično. Nemam ups&downs, nemam napade cmidrenja, nemam mene niko ne voliiiiiiiii jer sam ruuuuuuuužnaaaaaaaaaaa faze, i uopće više ne padam u duboke bedove kad ne znam što bih obukla.
Bitno je da mi se već neko vrijeme život ne vrti oko hrane, oko toga što sam pojela ili što nisam pojela, a za sve ostalo me totalno nije briga.
Mada, osjećaj je zapravo malo amfetaminski.
Pa i okus u ustima.
Mada to zapravo ne bih ni znala da 90-e nisam provela znojeći se po cijele noći u klubovima...
Pitam se samo nije li to zapravo samo remake nekog od onih vintage sredstava za mršavljenje i uspješno održavanje kućanstva koja su trošile kućanice 50-ih?
Ali dok funkcionira nije me briga.
Mislim, jučer sam u Stefanu odbila one super bruschettice za predjelo, jedva ugurala dva njoka u sebe, i pojela tek okrajak one nevjerovatne čokoladne torte (mislim, ipak nisam mogla odolit bez da naručim desert!), i zar to nije nešto? Ha?
Navečer trčim, ujutro cijepam po naprednom pilatesu s DVD-a, idem na fitness, i strašno radim na tome da dobijem svoje staro tijelo nazad.
Ok, pola cijelog tog vježbanja, kao i preskakanje međuobroka sam prešutila terapeutkinji, jer imam osjećaj da ona ne bi bila baš najsretnija, a i ja stvarno nisam luda za nekakvim voćem u glupo doba dana, malo sam i lagala u dnevniku prehrane (ubacim tu i tamo ponešto što sam trebala pojest a nisam...), ali cilj opravdava sredstva...
Kad jednom opet budem imala svoje staro tijelo kakvo zaslužujem, onda ću valjda opet bit ona stara ja.
Dodatna motivacija mi je bio subotnji izlazak u Gallery. Okružena svim onim vitkim, pokvarcanim i mišićavim bedrima u dopičnjacima koja su se zatekla u društvu, jednostavno nisam mogla izdržat da me ne uhvati nostalgija za vremenima kad sam i ja bila takvih dimenzija i tog stupnja čvrstoće...
Sad kad opet imam cilj, misiju i viziju, kad radim na svom rebrandingu i poboljšavam vizualni identitet, sad je opet sve na svom mjestu...
A upravo Zagreb je zaslužan za moje novo zen stanje.
Ali...
Odjednom se pojavio problem.
Dobila sam, naime, dvije poslovne ponude. Jako dobre ponude, jako primamljive ponude. I financijski, i bonusno, i beneficijski, a karijerno da i ne spominjem...
Problem je što je ona puno primamljivija u Splitu!
Radi se o poslu u branši koja mi je oduvijek bila strašno privlačna, o senior poziciji, o takvom radnom mestu i takvim uvjetima da bih mogla ne samo dignutog nosa prošetati pred svojim bivšim šefom nego ga još i nabiti (u prenesenom značenju, naravno) u mjesto u koje zaslužuje... I, naravno, raditi nešto što mi je divno, drago i blisko... Ali posao je u Splitu!
A meni se zapravo ne da opet živjeti u Splitu.
Doći malo doma je ok, doći malo na kupanac, vikend-izlazak i ostale radosti je ok, ali ne da mi se opet živjeti u Splitu...
A problem s ovim drugim je u tome što se radi o poziciji u industriji koja mi nije draga. Neinspirativna branša, jako konzervativna... A atmosfera ko na groblju. Punom psihopatskih zombija. Ne samo zato jer S1 radi tamo (ona mi zapravo i namješta posao, mada radi u drugom odjelu) pa znam kako je po njenim pričama, nego zato jer sam i sama osjetila ozračje kad sam dvaput bila na razgovoru...
Krasan autić, lijep paketić koji bi išao uz ugovor, ured u idealnom dijelu grada...
Umjesto da padnem u nesvjest od sreće, ja sam zbunjena.
U Splitu mi se nudi posao iz snova. samo što je u Splitu.
U Zagrebu mi se nudi posao koji bi riješio sve moje egzistencijalne i statusne probleme, i omogućio mi ostanak u Zagrebu i povratak starom životnom stilu (ako uspijem dovoljno smršaviti za svoja dva prošlogodišnja Max Mara odijela...).
I što, zaboga, što sad da radim?
Nego, Ž popravlja odnose s Mužićem.
Još uvijek ga ne pušta da se vrati doma, ali idu zajedno na terapiju. A i procvala je otkako opet radi. Druga žena. Ne samo duhom. I fizički se promijenila. Podrezala je kosu, reducirala šminku i bronzer, skockala se u zaposlenu tetu, nabacila samopouzdani look, i neprepoznatljivo je divna.
A ja sam tako ponosna na svoju prelijepu prijateljicu.
Post je objavljen 08.06.2009. u 08:57 sati.