Pakao zvan posao 2

Plus: Raznorazne masturbarije kojima dotièna drèna dama krati dan na svom omraženom radnom mjestu, te nekoliko randomly nabaèenih misli i dogaðaja koji su je potresli i nasmijali, ali je svakako nisu ostavili ravnodušnom...

Konstantna jutarnja muènina izazvana frustracijom poslom poèela se pretvarat u jaki refleks povraæanja (jel se to tako kaže?).
Dupe mi opada rapidno i totalno sam zadovoljna time. Mada nisam zadovoljna razlozima zbog kojih opada. Ali bar æu se udobno uvalit u one divne Hilfigerice koje sam kupila prije toèno godinu dana s namjerom da ih nosim èim uhvatim vremena da ih skratim za par centi (preduge su i za najvišu štiklu. Ja sam ipak mala žena), a u meðuvremenu sam nabila krmu pa su ispale totalno propala investicija... A krasne su, klasiène, tamni tvrdi jeans sa blago izlizanim efektom na pravim mjestima...
A nije da ne jedem. Jer jedem - u trenucima kad apetit pobijedi muèninu. Nego sve što stavim u sebe brzo izaðe iz mene u tekuæem stanju.

Ko klinka sam se uporno trudila obolit od bulimije... dok napokon nisam uspjela u tome. Dapaèe, prednosti povraæanja i laksativa nad odricanjem od èokolade, pizze, krempita, èokoladnih krafni, sladoleda (na kile) i mortadele u kombinaciji s gaudom i bijelim kruhom sam otkrila puno prije globalne epidemije poremeæaja prehrane.
Dugo sam tako uspješno održavala liniju (ok, i trenirala sam, priznajem...), ali kad je vrag odnio šalu još duže sam se lijeèila (i još se lijeèim).
Tako da mi danas, kad imam nekoliko centimetara debelog crijeva manje, ošteæeni želudac i pobiješnjelu heliobakteriju u njemu i podeblji dosje kod klinièkog psihologa, purgativna proljev/povraæanje dijeta ne mami osmijeh na lice.

Ali opet... I ja sam tek žena, i svaki dekagram manje me raduje.

Na poslu sam gora nego ikad. Toliko visim na svemu na èemu mogu visit da je to sve skupa veæ postalo gadljivo. Ne samo na Facebooku i My Spaceu, na kojima sam ionako stalno, nego èak i po Linked Inu stalno kopam i èaèkam, tražim zajednièke poznanike kod svojih kontakata, prijavljujem se u grupe... Èitam blogove, radujem se ljudima, komentiram...
Volila san èitat Jazzie nekad prije. Di je ona? Vidim odavno ne piše...

Totalni sam sjeb od žene.

Ne mogu na Madonnu u Budvu! Imala sam vip karte! One od 100 eura! Tri! Prijevoz, smještaj, sve je bilo osigurano! Èak sam i bolovanje planirala naštelit (sutra sam se planirala užasno loše osjeæat), kad ono... ništa od toga. Karte su završile kod curki. ja posla imam brdo...

Ove godine sam sve živo propustila: Snoopa (posao), Lennija (posao), Iron Maiden (tvrdoglavost, plus u ponedjeljak sam morala bit u Zagrebu poslom), Hladno pivo (reunion ekipe s faksa), Armanda Van Heldena (ljetna viroza)... a za sve sam imala karte mukte!!!
Da bar nisam, ne bi mi bilo krivo. Ovako se besposlièarka J sa svojim novim besposlièarskim frendovima nauživala koncerata.

A sutra opet u pakao. U jebeni Kuèkinjak.... Koji mrzim.

Dvoje ljudi s kojima dijelim ured obožavaju Thompsona. Ne samo da obožavaju, oni oboje vjeruju u umjetnièku vrijednost stihova koje Thompson pjeva, kao i univerzalnu ljepotu èobanskog melosa koji te stihove prati.
Nakon višesatnog zlostavljanja ljubazno sam ih zamolila da promijene muziku. Da bi dobila - Dražena Zeèiæa!!!

Muka mi je. A sutra moram na posao.....

23.09.2008. u 20:47 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.