Update prošlog posta: tekst koji me je ostavio bez daha

Doslovno.
Frendica mi je predložila ovu pjesmu za playlisticu razdora. Kad sam je èula skoro sam pala sa stolice od šoka i nevjerice.
Mislim, svega sam èula u životu, od raznih Šumica do Vrabaca i komaraca, ali nema te Minee koja bi se mogla mjerit s MINELOM!!!

Minela
Ti Propadaš

Za tebe bila sam ja
u gradu drolja poslednja
I sve sam pristala ja
samo da bih s tobom ostala/2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x

I htela zauvek sam ja
kraj tebe biti robinja
i ona kap iz oka
što uteèe kad si drogiran./2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x

Okreæe se svet
i sa njime ja
svako zaljubljen
samo nisam ja./2x

Nek brinu sad oni svi
što piju isto kao ti
nek brinu isto kao ti
svoj život što su srušili./2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x

Naravno da ne volim ovakvu vrstu glazbe. Ali valjda se i u tom žanru naðe neko ko sastavi smislen tekst.

Meðutim, ovo mi nije jasno: što je to, nekakvo propagiranje maloljetne prostitucije? Promiskuiteta?
I kakva je to droga od koje teèe suza iz oka?
I koji je uopæe njegov pravi problem u životu? Alkoholizam ili narkomanija?

I ono, mislim, what the hell???

A tek izgled male pevaljke (to je neka klinka) i njezin zbunjujuæi glas... Ok, pretpostavljam da nije lako pjevat narodnjak, sa svim tim vokalnim arabeskama i sitnim vezom i meketanjem... Ali ona zvuèi ko OVCA!!!
Žena imitira OVCU!!!

Za one koji ne vjeruju link na Jubito je u prethodnom postu.

A najkomiènije od svega je to što se mom kolegi Frajeru pjesma strahovito SVIÐA!!! Misli da je predobra!

Agonija i ekstaza

Posao i dalje koma. Patim i trpim...
Ali bar sam ova zadnja tri dana sama u uredu, pa slušam što mi padne na pamet, radim što mi padne na pamet, i lipo li mi je...
A iduæi cijeli tjedan sastanèim diljem lijepe naše, tako da se imam èemu radovati... Freedom on the road, hotelske sobe u postsezoni i dnevnice... tj. haljinica koju veæ dugo gledam, a baš nekako nikako da odvojim za nju...

Hvala na dobronamjernim savjetima o slušalicama u ušima i iskljuèivanju. Na žalost, telefon zvoni èesto, svako malo upada netko od kolega iz drugih odjela sa zahtjevima, uberšef svako malo plazi po našem uredu (a on nikako ne odobrava slušalice u ušima...).

Ali zato sam genijalno riješila problem.
Zavadila sam Thompsonoljupce do krvi!!!

Iz random razgovora saznala sam da frajer rado izlazi u Pupe i da jaaaako voli cajku. A Imoæanka povratnica je strahovito nacionalistièki nastrojena.
Uz pomoæ susjede sam složila playlisticu. Nekoliko turbofolk/trash/discocajka komada koji su dovoljno humoristièni da ih i ja mogu poslušat bez instant glavobolje:
Bunda od nerca
Aspirin
Koža pamti
i za kraj, jedna i jedina, neponovljiva:
Minela!!! Ti Propadaš!!!
(ova posljednja mi je favorit!!! Takvu gomilu besmislica ko što je ovaj tekst u životu nisam èula...)

Pametnome su i èetiri dosta.

Èekam ja tako da Imoæanka izaðe na trenutak, pa pustim mjuzu... Kad ono, da vidiš oduševljenja! Frajer samo što se ne baci kroz prozor od sreæe! Treska se na stolici, pjeva, ma šta pjeva - svaku napamet zna, preprièava doživljaje iz narodnjaèkih klubova diljem Lijepe naše i komšiluka, èudo jedno.
Sreæa je potrajala dok nije došla Imoæanka i doživila instant slom živaca, da kako možemo tu srpsku ðubrad slušat, kako nas nije sram, kakvi smo mi to hrvati...
Na što Frajer poludi na nju i poène branit svoj glazbeni ukus... I to je ukratko to.

Ja šutim i radim svoj posao.

Oni ne razgovaraju.

Ja u dobitku...

Predložim da zašto ne bi sad svi lijepo upalili Otvoreni radio ili Radio Dalmaciju, da imamo glazbenu podlogu a ne sukobljavamo se više oko glazbe... prijedlog jednoglasno prihvaæen.

Jedan problem manje.

Ali to još uvijek ne znaèi da sam išta sretnija poslom i situacijom na njemu.

Pakao zvan posao 2

Plus: Raznorazne masturbarije kojima dotièna drèna dama krati dan na svom omraženom radnom mjestu, te nekoliko randomly nabaèenih misli i dogaðaja koji su je potresli i nasmijali, ali je svakako nisu ostavili ravnodušnom...

Konstantna jutarnja muènina izazvana frustracijom poslom poèela se pretvarat u jaki refleks povraæanja (jel se to tako kaže?).
Dupe mi opada rapidno i totalno sam zadovoljna time. Mada nisam zadovoljna razlozima zbog kojih opada. Ali bar æu se udobno uvalit u one divne Hilfigerice koje sam kupila prije toèno godinu dana s namjerom da ih nosim èim uhvatim vremena da ih skratim za par centi (preduge su i za najvišu štiklu. Ja sam ipak mala žena), a u meðuvremenu sam nabila krmu pa su ispale totalno propala investicija... A krasne su, klasiène, tamni tvrdi jeans sa blago izlizanim efektom na pravim mjestima...
A nije da ne jedem. Jer jedem - u trenucima kad apetit pobijedi muèninu. Nego sve što stavim u sebe brzo izaðe iz mene u tekuæem stanju.

Ko klinka sam se uporno trudila obolit od bulimije... dok napokon nisam uspjela u tome. Dapaèe, prednosti povraæanja i laksativa nad odricanjem od èokolade, pizze, krempita, èokoladnih krafni, sladoleda (na kile) i mortadele u kombinaciji s gaudom i bijelim kruhom sam otkrila puno prije globalne epidemije poremeæaja prehrane.
Dugo sam tako uspješno održavala liniju (ok, i trenirala sam, priznajem...), ali kad je vrag odnio šalu još duže sam se lijeèila (i još se lijeèim).
Tako da mi danas, kad imam nekoliko centimetara debelog crijeva manje, ošteæeni želudac i pobiješnjelu heliobakteriju u njemu i podeblji dosje kod klinièkog psihologa, purgativna proljev/povraæanje dijeta ne mami osmijeh na lice.

Ali opet... I ja sam tek žena, i svaki dekagram manje me raduje.

Na poslu sam gora nego ikad. Toliko visim na svemu na èemu mogu visit da je to sve skupa veæ postalo gadljivo. Ne samo na Facebooku i My Spaceu, na kojima sam ionako stalno, nego èak i po Linked Inu stalno kopam i èaèkam, tražim zajednièke poznanike kod svojih kontakata, prijavljujem se u grupe... Èitam blogove, radujem se ljudima, komentiram...
Volila san èitat Jazzie nekad prije. Di je ona? Vidim odavno ne piše...

Totalni sam sjeb od žene.

Ne mogu na Madonnu u Budvu! Imala sam vip karte! One od 100 eura! Tri! Prijevoz, smještaj, sve je bilo osigurano! Èak sam i bolovanje planirala naštelit (sutra sam se planirala užasno loše osjeæat), kad ono... ništa od toga. Karte su završile kod curki. ja posla imam brdo...

Ove godine sam sve živo propustila: Snoopa (posao), Lennija (posao), Iron Maiden (tvrdoglavost, plus u ponedjeljak sam morala bit u Zagrebu poslom), Hladno pivo (reunion ekipe s faksa), Armanda Van Heldena (ljetna viroza)... a za sve sam imala karte mukte!!!
Da bar nisam, ne bi mi bilo krivo. Ovako se besposlièarka J sa svojim novim besposlièarskim frendovima nauživala koncerata.

A sutra opet u pakao. U jebeni Kuèkinjak.... Koji mrzim.

Dvoje ljudi s kojima dijelim ured obožavaju Thompsona. Ne samo da obožavaju, oni oboje vjeruju u umjetnièku vrijednost stihova koje Thompson pjeva, kao i univerzalnu ljepotu èobanskog melosa koji te stihove prati.
Nakon višesatnog zlostavljanja ljubazno sam ih zamolila da promijene muziku. Da bi dobila - Dražena Zeèiæa!!!

Muka mi je. A sutra moram na posao.....

Pjesma...

...koju obožavam.
Imala sam je na staroj longplejki od tete i slušala stalno.
Kasnije mi se u digitalnoj mp3 verziji više nije sviðala. Falilo ono šumljenje i pucketanje, i suzice koje mi je izmamljivala u dugim i usamljenim šesnaestogodišnjaèkim noæima dok qurtza nisam imala pojma o èemu tata Neil pjeva... a patila sam za jednim punkerom Hrvojem koji je hodao s mojom starijom frendicom kojoj sam bila tako dobra frendica samo zato jer je ona s njim bila, a ja hodala s njegovim frendom samo zato jer mu je bio frend...
A ja nikako da naðem ovu ploèuuuuuuu...

NEIL YOUNG, WINTERLONG

I waited for you, Winterlong
You seem to be where I belong.
It's all illusion anyway.

If things should ever turn out wrong
And all the love we have is gone,
It won't be easy on that day.

Waiting to follow
Through the dreamlight of your way
Is not so easy for me now.

Half the time has passed away
Things we thought of yesterday
Come back now, come back now.

Waiting to follow
Through the dreamlight of your way
Is not so easy for me now.

Half the time has passed away
Things we thought of yesterday
Come back now, come back now.

I waited for you Winterlong
You seem to be where I belong

Neil Young, Winterlong

Dijelim gene s TUKOM!!!

Namjera ovog posta nije da pametujem, izvlaèim mudre zakljuèke ili tugujem nad nepravdom, zgražam se i tome slièno. Nego jednostavno ne razumijem taj mentalni sklop.

Namjera ovog posta je da OTRAÈAM svoju rodicu/blisku prijateljicu/intimusicu/èedo/pulena!!!

Ne, nisam ljubomorna. Svoju šminku, štikle u Karle i Guessove torb(ic)e kupujem sama sebi kad imam para, a kad nemam jednostavno ne razmišljam o tome i krpim se. Život u zajednici s hrpom dragih èudaka sam odabrala sama, ne zato jer novaca za go solo nemam nego zato jer mi to baš nekako paše... I ne, ljubomora nije razlog.
Ali jednostavno ne razumijem taj mentalni sklop! Jebenog razmaženog derleta!

Dakle, radi se o J.
J je lijepa i plava, ima 25 godina, mršava je taman koliko treba, krasnih zelenih oèiju, predobrog stila. J je upisala osnovnu školu s 5 godina, èlanica je MENSAe, diplomirala u roku arhitekturu u inozemstvu i položila struèni priznat u EU. J ima mamu koja je poznata gradska poduzetnica u vezi s fakultetskim profesorom. J ima tatu koji je moæan èovjek na položaju u glavnom gradu i ima suprugu koja je jednako tako važna, plus utjecajnu braæu. J ima stan u centru koji je dobila od mame (koja btw plaæa sve raèune, ukljuèujuæi i mobitel), auto koji je dobila od mame, Ininu karticu za benzin na maminu firmu, godišnju parkirnu kartu za centar i shopping&razbibriga putovanja na koncerte i izložbe kad joj puhne.
Uza sve to, J nije napuhana gradska šminkerica. J kupuje u Mangu, H&M-u i Top Shopu, prosmuca se po buvljacima, nosi mamine vintage stvari, obožava starke i kosu farba sama, ali može sebi priuštit bez da trepne Bossovu haljinu ili Furlinu torbu i skombinirati je sa Terranovom.
J se druži s krasnim i kreativnim ljudima, bavi egzotiènim sportovima tipa maèevanje, picigin i šah, uzgaja bonsai masline i jede iskljuèivo kolaèe. A da joj se ne primaju na struk i guzu.
J ima život o kakvom mi obiène žene samo sanjamo.

J je odmah po diplomi dobila posao kod ugledne gradske arhitektice, kod koje je provela nekih 9-10 mjeseci, i onda dala otkaz. Zašto? U poèetku je J bila zadovoljna. Onda je poèela izvodit bijesne gliste. Umjesto da se zbliži sa šeficom, ide sa njom na sajmove i seminare, gradilišta i terene, prilagodi se njenim potrebama (ali ne, J ne želi raditi u Autocadu, ona radi samo u Archicadu i slièno...), gospoðica je poèela bit opsjednuta šefièinim Guccijima i Fendijima, kuæom podno Marjana i hoch ekipicom s kojom se šefica druži...
Pripravnièka plaæa od 5000 kuna je odjednom postala smiješna. Jer J je sebe procijenila na puno više.
Onda je J provalila da ne želi iznajmljivati svoje tijelo i um na 8 sati dnevno.
Pa je zatim J tražila posao po ovlaštenim arhitektonskim uredima, a Boga molila da ga ne naðe.
Odbila je stalni posao kod važne osobe jer je htjela ljeto za kupanje i trèanje po Komiži za napušenim pseudoumjetnikom koji je nije htio..
Odbila je voditi splitski ured poznate interijeristice jer da "neæe ona namještaj prodavat", ma što joj to znaèilo.

Došla jesen i J se zaželila posla.
Mama joj je sredila nekoliko razgovora za posao... E, ali J ima neke svoje filmove i planove. Ona ne bi radila u ovlaštenom uredu stvarno kvalitetnog arhixtekta od kojeg bi mogla puno nauèiti jer tamo kad je došla na razgovor nije bilo glazbe i uèinilo joj se da je atmosfera "komorna". Eeeeeeej, UÈINILO! I još joj se èini da je 6000 kuna mala plaæa (da, èovjek joj je fakat toliko ponudio. S 9 i po mjeseci radnog iskustva i bez struènog ispita).
Grozno joj je što joj je odmah ponudio ugovor na godinu dana, jer kako æe ona putovat, nije bila 5 mjeseci u inozemstvu...
Ona bi kod ovog drugog (koji je njenoj staroj off the record rekao kako ima nekoga u planu...). Tamo je mlada ekipa, u uredu je svirao house i snimila je dva preslatka frajera...

Naravno, onda je mami puknuo film. I u dogovoru s njenim starim zavrnuli su joj pipu (od kojih 4-5 tisuæica mjeseèno najmanje), mama je odjavila s plaæe na jednoj od svojih firmi, raèuni za jedan mjesec su ostali neplaæeni, i J od 15.10. poèinje raditi kod ovog prvog kojeg nije htjela... I sva je nesretna i jadna.

Ok, prièa je završila dobro za svih.

Ono što ja ne razumijem je kako se jedna jednostavna i draga te pritom još i inteligentna cura može pretvorit u TIPIÈNU SPLITSKU BESPOSLIÈARSKU GLUPAÈU?? Jednu od onih napirlitanih žena koje se smucaju od jedne do druge kave i izlazaka s frendicama sportski izbrendirane u Replayu i Dieselu (ah, da - i J je poèela padat na skuplju robicu i pazit da je sve cici-pici, nema veze što je Vuittonova torba na njoj lažnjak). Koje pokupe nekog debila koji im napravi dijete i oženi ih pa rastavi, ili pobjegne glavom bez obzira, pa onda imaju neku curu koju plaæaju da im èuva dijete ili zlorabe baka-servis... I sa 40 godina hvataju klince od 27-28... Jer ih ovi bogati njihovih godina neæe (Zašto? Pa pametne su! Takvim frajerima to ne treba!).
A J je zrela da joj neki krelac napravi dijete i zbriše...
Osim toga, ponio ju je naèin života kakav vode neki naši frendovi, kao B na primjer, ili E, koji èesto lepršaju gradom i idu na fensi šmensi ruèkove sa klijentima, poslom posjeæuju Cavallijeve revije, Boat Show i Aci Match Race tulume, ali pritom zaboravlja da se ti isti ljudi krvavo narade u vrijeme kad ih ona ne vidi, ukljuèujuæi i zavrtanje rukava i fizièki rad sa svojim radnicima, titranje jajca svakojakim æudljivim klijentima, i sve ono što zapravo donosi novac.

A ja sam sva ljuta. Zašto neki imaju sve i umjesto da to cijene pretvore se upravo u ono što su do juèer prezirali i èemu su se do juèer smijali?
Zašto neki roditelji 25 godina nisu tu, osim kad treba iskeširat lovu, i onda odgoje dijete da cmizdri, žica i izvolijeva, a kad se dijete napokon pretvori u vrhunskog muktaroša cvile da kako to, da oni nisu bili takvi, da oni nisu tako malu odgojili, da sve su joj dali... I onda, kad je stvarno veæ prekasno, pribjegavaju nekim odgojnim mjerama koje u tim godinama sigurno neæe poluèiti željene rezultate!

U svakom sluèaju, za J nije baš toliko kasno. Radit æe, i prvi put u životu plaæat svoje raèune, èak i stanarinu. Maknut se od onih svojih faux Gucci ðabalebarošica. Ustajat ujutro u 7 i rušit se naveèer u krevet puno prije 3 ujutro (ma prije ponoæi...).

I ma koliko sam na poèetku pisanja ovog posta bila ljuta na nju i njeno izvolijevanje, zapravo J nije kriva jer je postala takva. J je tipièan produkt tranzicijske srednjeobrtnièko-državnoagencijske disfunkcionalne obitelji, a živi mukte i izvolijeva zato jer to - može!
Isti ti roditelji bi joj rado i bez problema kupili diplomu na Prometu da J sluèajno nije bila sposobna ili nije htjela završiti studij. Jer u tome ne vide ništa loše, ako dijete veseli. Nek ima mala što nisu imali oni...

I ne, nisam uopæe ljubomorna!
Ok, možda jesam samo malo. Jer mi se ne da ustajat svako jutro i iæi na posao koji mrzim, kad neki drugi mogu sebi priuštit da im ne bude zlo na dnevnoj bazi, i da oh tako lijepo spavaju dok vani pada kiša, i gledaju reprize Seksa i grada iza ponoæi, i kupe onu Guess torbu za kojom slinim veæ neko vrijeme... Sigurna sam da bih ja taj novac puno bolje iskoristila!

Preživjeh još jedan vikend

Jutros sam duboko udahnula i hrabro ustala, prevladala osjeæaj muènine kojeg se ne mogu riješiti veæ tjednima, odustala od povraæanja jer nisam imala što povraæati, odluèila da neæu uzimati bolovanje nego ipak otiæi na omraženi posao...
I onda se pojavio PROBLEM!!!

Naime, juèer je padala kiša cijeli dan. I noæas cijelu noæ!!! što znaèi da :
1. sam se cijelu noæ smrzavala ispod nekoliko random nabaèenih komada odjeæe i dva ruènika za plažu preko tanke plahtice s kojom inaèe spavam (zgužvanom u kutu kreveta, tek zlu ne trebalo) jerbo sam bila užasno lijena ustat se, zatvorit prozore i izvadit deku iz ormara;
2. æu se opet razbolit ko kobila, a taman sam se riješila ljetne viroze koja me peglala dobra 4 tjedna. Dapaèe, kosti mi se veæ pretvaraju u maslac;
3. jutros nisam znala što æu obuæi na sebe kad izaðem iz kuæe!
Sva meðusezonska odjeæa je vakumirana i potrpana ispod kreveta, a ja sam sinoæ bila lijena razmišljati o tome kakvo æe vrijeme biti danas (ko da nije bilo oèito! Bah!).
Tako da sam na brzinu izvukla nekoliko stvari iz prvog Space Baga ispod kreveta i nabacila ih na sebe, i sada na sebi imam:
- tanku svilenu suknju bež/smeðe/crnog uzorka, do koljena, krojenu u puni krug tako da je svaki dašak vjetriæa baca preko glave ( to je ljetna suknja, predviðena za bonacu!!! Ne za južinicu u kombinaciji s tangama!!!);
- vuneni crni pulover koji me grebe jer ispod njega nemam ništa osim grudnjaka. DA, VUNENI!!!
- kratke sportske roza-žute èarapice, koje se sreæom ne vide, jer preko njih imam:
- smeðe kožne èizme na visoku petu (jako praktièno za klizanje po mokroj tehnobetonskoj rivi!!!) do pola listova!!!
A da sve bude još besmislenije, preko svega sam jutros nabacila i smeði vuneni PONÈO!!!
Ne samo da izgledam ko kompletni IDIJOT, nego u uredu umirem od vruæine, a kad izaðem vani smrzavaju mi se noge i dupe ispod tanke suknje...

Pametni ljudi bi obukli:
- gradske tenisice, crne (ili u mom sluèaju metalik tamnosive, Lacoste)
- neke duge hlaèe
- pamuènu majcu dugih rukava
- još jednu kratkih rukava u torbi (za svaki sluèaj)
- jaknu ili sako.

Ali ja sam daleko od svake pameti. I zato se sad i kuham u znoju lica svog, a džemper svrbi i èeše...
Jedina mi je utjeha to što su se danas na poslu ljudi pojavili u još èudnovatijim kombinacijama, tako da se neki smrzavaju a neki kuhaju...

Naravno, nije da nemam takvu kombinaciju, samo za neke stvari ne znam gdje su.
A neke su stradale na kiši juèer.

Ali prvo, moram priznati da sam imala èudan vikend. 100 godina nisam bila vani. Pa tako nisam ni ovaj vikend. Mislim, nisam imala PRAVI izlazak. Ono, do zore (ali da iz kuæe ne izaðem prije 11 i po!).
Ali sam bila prvo na tradicionalnoj podnevnoj kavi s N do Egoista. I N mi je pokvarila raspoloženje. Naime, nije da sam zloèesta pa se ne radujem zbog drugih, dapaèe, drago mi je totalno, ali N još nije diplomirala, apsolvent je veæ godinama, radi kao referent u telekomunikacijskom divu, i sada je dobila fenomenalan managerski posao sa svim moguæim benefitima... Ono, N je to zaslužila... Stvarno je. Ali... Uvijek sam ja bila ta koja je uspješna! Najuspješnija od svih nas cura! A sada sam hrpa jada u duši, ne usuðujem se to nikome reæi, a èini mi se da svima oko mene ide na bolje samo ja propadam...
Zatim sam naveèer izašla do Egoista (opet! A šta æu kad volim to mjesto!) s mojim dragim N i njegovim deèkom iz Zagreba. Da napokon upoznam to divno stvorenje koje je mom prijatelju promjenilo život na bolje i vratilo mu zvijezde u oèi i leptiriæe u sixpack... Naravno, nakon dvije votke, dva Freixenetiæa, jednog Long Island Ice Tea (a to je 5 alkohola!!! U jednom!!!) i jednog Tuborga (inaèe ne pijem pivo, ali ovo mi je poslao frend, i to sa roza slamkom, pa kako sam mogla odbit... p.s. sve skupa mislim da je bilo 9 vrsta alkohola!) upala sam u pijanu depresiju.
Naime, svi imaju ljubav! Svi imaju partnera! Svi su napokon našli sreæu, razumijevanje, redovan seks i sve ostalo što uz to ide, samo jaaaaaa nisaaaaaaaaaaaaaaaaaaammmmmm!!!!!
I tako sam se opet sramotila pred dvoje divnih ljudi (koji su cijelo vrijeme pili Oranginu, za razliku od mene), pijana i patetièna, umjesto da budem zabavna, šarmantna i duhovita, da se light družim s njima, da budem radosna zbog N i eventualno zbarim nekog zgodnog lika.
Na kraju sam ih natjerala da idemo na krafne u Mate (jer njegov deèko mora posjetiti i taj kulturno-prehrambeni spomenik našeg grada), da bih ja završila ridajuæi nad burekom od sira o svojoj mraènoj sudbini, a oni umiruæi od neugode zbog ljudi oko nas...

Sutra ujutro sam se osjeæala loše, pulsirajuæu glavobolju da i ne spominjem.

Zato sam odluèila nedjelju provesti u napornom radu, jer u radu je spas. Pa sam sjela za stol i izvadila laptop, kad ono... ostavila sam ga ukljuèenog kad sam ga u petak ugurala u torbu i sad je baterija bila prazna, a nisam pokupila miša i kabel, pa ga nisam mogla uštekati u struju! Normalno da projekt na kojem radim NISAM prebacila na stick ili ga pametno poslala na svoj privatni mail da ga mogu otvoriti na drugom laptopu, kud bi se ja toga sjetila, pa nisam imala pametnijeg posla nego se s mojom J i dragim B smucati po gradu. Po pljusku.
Naravno, u svojim jedinim tenisicama u kojima mogu iæi na posao, jedinim sivim hlaèama koje nisu predebele i jedinoj jakni u koju još mogu zakopèati preko sisa.
I, naravno, na povratku kuæi sam, izlazeæi iz auta, nagazila s obje noge u lokvu, jako duboku, a onda se na mene slila rijeka prljave vode s neèijeg balkona!!!

A nije ni da nam je bilo nešto ekstra zabavno. Samo smo sjedili po Luxoru i ST Rivi, šalabazali po kiši po pustome gradu, ispijali kave i traèali... I da, družili se sa onim super malim konobarom iz Luxora.
J je prièala o tom tipu s kojim se kao sms-a na dnevnoj bazi, B o tipu s kojim ga je upoznala J (ali J je malo ljubomorna, èini mi se... jer se ona palila na frajera, izgledao je totalno hetero, i onda ga upozna s B i ispadne da je on hetero koliko i ja latino), a ja... o nièemu! :(((

Ali zato sam se prisjeæala studentskih dana. I tada sam se družila s B. Bili smo totalno ludi, mladi, lijepi i neoptereæeni. On je bio jednostavno èaroban, ja preluda, a naše društvo najljepša ekipa na svijetu. Nedjeljna popodneva nakon subotnjih partija smo provodili šalabazajuæi po gradu, s obaveznim Suedeom u discmanu i podijeljenim slušalicama (Trash i Modern Boys su bile naše himne), ispijajuæi kavice od kafiæa do kafiæa, i kujuæi planove za buduænost. On je bio model, i htio je postati ovo što je danas, u èemu je tako nevjerovatno uspješan. Ja sam sebe vidjela kao... slikaricu/web dizajnericu/modnu dizajnericu/znanstvenicu s mjestom redovne profesorice na mom faksu/event managericu/ono što mi je veæ taj tjedan bilo napeto da budem, ali zapravo nisam pretjerano razmišljala o buduænosti. Kišni jesenji dani su bili puni poetike i ljepote, a mi mladi, lijepi, neobuzdani i divlji.
B se nije nimalo promijenio.
Ja se jesam totalno, ali samo izgledom.
Veæina naše ekipe se pogubila negdje putem. Mislim, fizièki su još prisutni u istome gradu, ali nisu se maknuli dalje od toèke na kojoj su zaglavili u trenutku kad sam ja odluèila da je vrijeme da odrastem.
Samo što je sve ono što je u ranim 20-im bilo tako cool, hip dobro i ispravno, vremenom postalo - smiješno. Studentski poslovi, skaterske tenisice, cjelodnevno izležavanje i šalabazanje po gradu, garažni bendovi, koncerti i partiji, hipijevske nesretne samohrane mame... sve to postaje otužno kad su protagonisti veæ zagazili u trideset i neku.

I tako, i ovaj vikend smo izvukli nekoliko korisnih zakljuèaka:
1. Ne možeš se zabavit na silu. Ako si jadna, jadna si. Ako si zavidna...
2. ...jebi ga, to je emocija od koje ne možeš zbrisat. Ako si zavidna, zavidna si. I to je to. proæi æe.
3. Prizivanje lijepe prošlosti je naporno
4. Prizivanje lijepe prošlosti otvara apetit
5. Turisti po kiši nose majce kratkih rukava i hodaju u gumenim japankama. Ili bosi!!! I to im je valjda dražesno! Ajme budala!
6. Ali ionako veæ odavno znamo da su turisti budale jer uopæe dolaze u Hrvatsku, gdje su izloženi opæem podsmjehu, prijeziru i pljaèki

A ja sam spremna za još jedan pakleni i tužni radni tjedan ispunjen muèninom i nadom da æe se u Kuèkinjaku (novo ime za moj ured. Ne i ostatak firme, ostatak je ok...) nešto promijeniti na bolje.

Prava žena ispod krive kose

Danas sam poprilièno ok što se tièe posla. Pomirila sam se sa stanjem takvim kakvo je. Potrudit æu se radit najbolje što mogu, a u meðuvremenu oèajnièki i grèevito tražiti novi posao.

U posljednje vrijeme sam sva jadna i neodluèna po pitanju frizure. Kosa je, naime, nama ženama strahovito važna. I laže ona koja kaže da nije tako.
Kosa je sve. Kosom izražavamo stav, deklariramo lifestyle i pripadnost subkulturi, higijenske navike, društveni status, ono, jednostavno - sve!
Mogla bi sat satima razglabat o tipovima žena i osobama koje se kriju ispod razlièitih frizura, ali neæu. Nebitno u ovome trenutku.

Ali...
Dugo sam nosila kratku, èak i ekstremno kratku kosu (look pripadnika zloèinaèke skupine...sa kolièinom šminke koje se ne bi posramila ni najokorjelija drag queen), veæinom blond sa izletima u bordo, pink, tirkiz i ostale užase, ali to je bilo vrijeme srednje škole i faksa, kože i martensica, pa opsjednutošæu Gwen Stefani u Return Of The Saturn fazi (indijski bindi na èelo, dolje adidas trenerka ili combatice s vans tenisicama, gore trash glamour, glitteri i inkarat od šminke... deset godina poslije slike ni ne vadim iz kutije...).

A onda sam otkrila nekoliko važnih istina o sebi i životu:

1. Mama je ipak oduvijek bila u pravu: u dubini duše sam od malih nogu bila latentna šminkerica...
2. Naravno da muškarci više vole plavuše, ali manje vole žene s kratkom kosom;
3. Skateri, coreri, alternativci, okorjeli pohoditelji partija i ostali frajeri na koje sam se palila su naglo odrasli, zaposlili se, ošišali (ili pustili) kosu, uskoèili u košuljice i Lacoste majèice, i bogami nisu nimalo loše izgledali....
4. 10 centi štikle vizualno skida 10 kila guze :D!!!
5. Prihodima moram pokrivati troškove nove garderobe, manikure i frizera, cipele da i ne spominjem, a volim izlaziti na mjesta na koja izlaze ti novi/stari frajeri, plus njima slièni... Pa mi netko mora sponzorirati alkohol i upade u klubove;
6. Tašta sam! Volim kad se okreæu, kad mi ulijeæu, kad glumim da mi idu na živce, kad mi radnici dobacuju (DAAAAA!!!!! Volim! Sve mi žene to zapravo volimo!)

I tako sam poèela puštati dugu lijepu plavu kosu. Hollywoodski blond! Potpuno svijetli pramenovi na svijetloj temeljnoj boji. Baby blond. CBK blond (Carolyn Bessette Kennedy, ako netko ne zna...). Najsavršenija blond ikad! U isto vrijeme je peglanje kose je postalo must, a ja sam zahvaljivala bogu na frendici popularnoj frizerki, koja je moju crnu kovrèavu kosu pretvorila u anðeoski plavu i ravnu ko staklo, i još je besplatno godinama održavala takvom dok nisam savladala sve tajne njenog zanata, susjedi kozmetièarki koja je od moje debele crne jednoobrve napravila dvije dražesne svijetlosmeðe (nije da ja to prije nisam održavala... ali nikad nisam mogla napraviti savršeni barbie-luk kao ona) i puštala me u solarij kad nije bilo šefice u salonu, frendicama koje sam zadržala po Magmi, Dieselu i ostalim duæanima u kojima sam radila tijekom studija i koje su mi sreðivale krpice po cijeni po kojoj su one mogle uzimati...
I zvijezda je bila roðena!

Prije toga sam bila samo surogat plavuše, lažnjak; studentica ofarbana jeftinom farbom iz DM-a, više žuta nego blond, ili grozomorno izblajhana, a to nije bila prava stvar.
Sada sam postala prava stvar.
Plavuša! Prava! Rasna!
Plavuša bez izrasta i bed hair daysa!

Naravno, vremenom sam upala u neke ekstreme... Naime, svima je dobro poznato da žena nikad ne može bit dovoljno mršava, a plavuša nikad dovoljno svijetla... A kad se osvrnem na moju prijespomenutu sklonost Gwen Stefani, jasno je u startu da sam uskoro otišla u platinasto.
Zatim, svi znamo da kosa nikad nije dovoljno duga. Pa je platinasta plavuša nakalemila metar ektenzija na glavu i dvije godine patila od glavobolja i bolova u vratu i leðima (imalo je to veze i sa tako popularnim špicastim stiletto štiklama tankih peta na kojima sam provodila sate i sate dnevno) zbog 200-tinjak komada pramenova tuðe dlake teške par kila na glavi. A frendica je gubila razum peglajuæi tu instalaciju za torturu na mojoj glavi svaka tri dana.
Ali i frajeri su gubili razum kad bih zamahivala blond zavjesom po plesnom podiju, tako da se muka isplaæivala...

Nakon dvije godine plavojka se opametila. Otišla sam ponovo staviti ekstenzije, i kad je frizerka povadila pramenove (a žena je bila vrhunska! Njene ekstenzije gotovo nikad nisu ispadale!), malo prije nego je poèela pripremati kosu za novu seriju umetaka, doživjela sam prosvjetljenje... osjeæaj na glavi je bio toliko ugodan i lagan, da sam odluèila da su dani ekstenzija zauvijek gotovi.

Ali nisam odustala od plave kose.

Dapaèe, svi su me navikli doživljavati kao plavušu, zvati "moja plavuša", "naša plavuša", a ni ja sebe nisam mogla zamislit ko nešto ili nekog drugog.
Èak je i moj tamni izrast širi od pola centimetra u meni izazivao sumnju u vlastiti identitet...

I sve je bilo dobro, divno i skladno do proljeæa prije neke tri i pol godine.
Odjednom svijet više nije bio cvjetan, ružièast i pozitivan. Tmurni su se oblaci nadvili nad život plavuše. Stvari su se poèele dogaðati naopako i èiniti me nesretnom i zbunjenom. Poèela sam se debljati unatoè redovnom bavljenju sportom i zdravoj prehrani (kasnije se otkrilo da je problem štitnjaèa).

I onda se dogodilo TO!
Još uvijek nemam pojma kako i zašto. Jednostavno mi je nešto puhnulo u glavu. Ušla sam u DM, kupila L'Orealovu Excellence tamnoblond boje (ljudi je vole zvati i svijetlosmeða...) i ofarbala kosu. Nakon mjesec dana kupila sam za nijansu tamniju. Zatim boju èokolade. Pa kestenjastu. I na kraju tamnokestenjastu, koju imam na glavi veæ 3 godine.

Takva je zapravo moja prirodna boja. Samo što prirodnu kosu ne mogu pustiti jer imam brdo sijedih.

I tako... veæ tri godine mojim životom upravlja neka naopaka sila. Otkako sam brineta (skoro pa crnka).
Moj vedski astrolog kaže da je to zato jer mojom natalnom kartom vlada Ketu, mraèni planet, èija vladavina traje 7 godina.

A ja veæ tri godine, otkako sam napravila taj surovi zahvat na mojoj osobnosti, svaki mjesec donosim odluku... i nikako da se odluèim ponovo postat plavuša.

Pakao zvan posao 1

Koja grozna tema za prvi post na novom blogu...
Ali, na žalost, na užas, tako je kako je i ja tu ne mogu ništa promijeniti.

Ako ne dam otkaz kroz slijedeæih mjesec dana sigurno æu ga dobit od šefova. I zato oèajnièki tražim novi posao.

Možda šef nije mislio baš tako. Možda je to bila još jedna od njegovih taktika i tehnika zastrašivanja/motiviranja/bahaæenja pred djelatnicima, ali u svakom sluèaju nije djelovala nimalo motivirajuæe. Umjesto da navalim na posao i trudim se postiæi nekakve opipljive rezultate, ja sam navalila na MojPosao, frendove i poznanike, sve moguæe i nemoguæe veze i kontakte, samo da se što prije dokopam nekakvog posla...
Što je najgore, sada sam veæ u situaciji da tražim BILO ŠTO! ne bih imala ništa protiv ni da radim kao prodavaèica, samo da se maknem iz ove demotivirajuæe i deprimirajuæe radne sredine...

Produžit æe mi ugovor na MJESEC DANA!

I naravno da svu svoju energiju trošim na uzrujavanje umjesto na posao!

Da bar mogu sebi priuštiti da dam otkaz... Ajme! To bi bilo divno!
Ali ne mogu.
Imam golemi minus, kredit, a nemam starce koji bi uzdržavali sve moje dražesne potrošaèke navike...

I poèelo je. Toliko sam jadna da ne mogu zaspati bez Normabela, ujutro se jedva budim, izgubila sam apetit, povraæa mi se i imam proljev...
Što zapravo i nije toliko loše, jer ionako imam nekih desetak kila viška koje sam nabila u zadnjih godinu dana, i ne znam kako ih riješiti...

Ali èak ni to me ne raduje! Èak ni moguænost lakog, usputnog i gotovo neprimjetnog mršavljenja bez puno odricanja i bez noænih agonija dok apstiniram od pizze i èokolade ne vidim kao svjetlu toèku u moru jada, užasa i oèaja u koje sam upala.
To je veæ pokazatelj ozbiljne krize.

I pokazatelj kako sam GLUPA bila prije 3 mjeseca kad sam dala otkaz u velikoj firmi, na skroz dobroj poziciji u izvozu koja je podrazumijevala dosta putovanja i sastanaka na visokim poslovnim razinama, dosta kontakata, dosta glumatanja... i, naravno, najzanimljiviji posao na svijetu ali za ne vjerovat malu plaæu... da bi došla u ovaj kretenizam od firme koja se predstavljala divnom i krasnom...
Èak ni ne radim posao za koji sam zapravo i došla tu.

Kolegice me nisu prihvatile jer dolazim iz velike firme. Baèena sam na smiješni posao prodaje i gnjavljenja ljudi proizvodom kojeg niko neæe.

Jadna sam!

Ali sama sam sebi kriva....