Ove godine me nekako preskočilo blagdansko raspoloženje.
Ne diraju me slabo ili uopće neokićeni izlozi, traljava atmosfera u gradu, gužve pred malom FINA-om na Prokurativama (gdje skoro svaki dan svratim obaviti uplate i ostale stvari koje se kolegici ne daju obavljati jer ne voli po šugavom vremenu izlaziti iz ureda, a meni su taman usput kad idem na pauzu u svojim lijepim crvenim Huntericama. I osjećam se grozno dok me zaštitar pušta kao pravnu osobu u toplu poslovnicu, a kolona promrzlih i od kiše mokrih gladnih umirovljenika ostaje visiti pred vratima da bi predigla Kerumovu božićnicu)...
Ne raduju me čak ni obilna sniženja. Na kojima ima pregršt povoljnih čizama broj 39 i odjeće moje veličine... Naime, moje stopalo je upravo one veličine koje su i stopala većine žena koje kupuju cipele koje i ja želim imati (prokleti 39/40), tako da moje veličine nestane i prije rasprodaja. A o odjeći broj 44 (hlače i suknje) i 40 (majce, puloveri, bluze...) da i ne govorim. Moram ih grabiti čim stignu na police. Jer dobri komadi te veličine ne dočekaju rasprodaju.
Moja AA ima sasvim dobro objašnjenje za tu pojavu: žene koje rade i imaju novaca za određenu odjeću obično satima sjede na poslu, voze se autom, nemaju vremena za redovno vježbanje i na pauzama se hrane smećem, pa zato imaju široko dupe. E, one kupuju odjeću odmah kad dođe na police, jer im ta odjeća treba, i ne razbijaju previše glavu cijenama. Dok studentice, besposličarke i domaćice/mlade majke obično imaju vremena za jurcanje naokolo, vježbanje i dijete, ili uopće nemaju vremena i mira i stalno su negdje u pokretru (pogotovo mame sa sitnom dječicom), njihovi guzovi su veličine graška a struk širine grisine, i one mogu si priuštiti čekanje da krpe padnu na 30% prvotne cijene. One kupuju na rasprodajama.
A tu je i ona posebna kategorija žena kao što je moja I, od koje ne bježe samo muškarci glavom bez obzira. Nego i celulit, i masne nakupine u svim mogućim verzijama i oblicima. Proklete džepne Venerice sa svim oblinama na mjestu, ali u mikroskopskim dimenzijama. Kraljice savršene konfekcijske veličine 34/36, sa sitnim nožicama 37/38. One koje mogu najsavršenije traperice naći u dječjem Dieselu i platiti ih jedva 500 kuna po punoj cijeni. Kojima ne znači ništa to što zlatne visoke Nike tenisice u cijelom Splitu već dva mjeseca ne možeš naći u veličini za odrasle ni da ti život ovisi o tome. Jer su već odavno kupile preslatke visoke retro bijele Pume a' la Nataša Bebić (one sa uberdražesnim sitnim zvjezdicama u fluorescentnim bojama) na dječjem odjelu, i još upotpunile kombinaciju superkul plišanom roza trenerkom, i sve to u pola cijene koliko koštaju iste stvari za nas odrasle krmače! Prokletnice koje mogu minjake i tajce kupovati u Zerododici Benettonu!!! Gaaaaaaaaaaaah!
Takve ženice u Karlinom outletu kupe prošlosezonske Fabi zlatne sandale s remenčićima i kristalićima za 300-400 kuna, jer su zadnje i još u veličini 36...
Dok se ja pokušavam bezuspješno ugurati u zadnje Abercrombieve hlače od trenerke u veličini L i pitam se jesam li možda nekako slučajno upala u nekakav paralelni svemir u kojem je sve isto osim što je konfekcijski broj XS u njemu slučajno zamijenjen onim XL... na svim odjevnim artiklima!!!
Ali zapravo moram priznati da mi ovakvo stanje nimalo ne smeta.
Dapače, ovo je najopušteniji prosinac u, mislim, posljednjih 20-ak godina mog života...
Ne obilazim dućane. Ne kupujem manijački darove za sebe, sebe, sebe, pa još malo za mene, i onda za rodbinu i prijatelje. Ionako sam se s najbližom ekipom dogovorila da ove godine darova nema. I odmah nam je nekako lakše...
Ništa ne očekujem. I ništa ne pripremam.
A da ne spominjem kakvo su olakšanje ovi blagdani donijeli i obiteljskom budžetu i općenito liniji...
Inače već početkom mjeseca počinjem s manijakalnim pečenjem kolača i pripremanjem raznoraznih maštovitih obroka, a počinju i svi drugi ljudi oko mene. Pa se onda stalno nešto jede, kruži po susjedstvu s tanjurima kolača, izmjenjuje recepte, reže, sjecka, mijesi, kuha, peče, prelijeva, maže, dekorira...
Ove godine nema toga. Ono, nema. Ma kakvi.
Em smo ušparali na orasima i margarinu, em smo ušparali na struji, em nema nepredviđenih troškova za Gastale i laksative... A i ne buše se nove rupice na remenju.
Ok, nije baš da nemam apsolutno ništa fino za jelo doma. Jučer sam dobila neočekivani dar od Šarmantnog Gada – napokon se dokopao Splita, ali nismo išli za Zagreb (opet!!!). Zbog stanja na cestama. Pa sam ja bila malo tužna jer sam se nadala vidjeti malo moje cure i psa. I on je bio malo tužan, jer se nadao malo zapiti s (još jednim) kumom.
Bila sam baš tako očito i upadljivo tužna, da se navečer pojavio na parkiralištu s utješnim darom. Golemom zlatnom vrećicom. Punom – ajme meni – njegovih ruku djela!!!
Par boca vina iz NJEGOVOG obiteljskog vinograda, uredno vakumiranim narezanim pršutom kojeg je ON sušio i friškim domaćim kobasicama koje je ON radio (ok, neću uopće razmišljati o tome kako je oduševljeno htio pričati o tome kako je ON klao prasca... uh!), bocom rakije koju je ON pekao... I jnekakvim prokleto dobrim sirom kojeg doduše nije radio on, ali svejedno...
Jednostavno se pojavio, natovario me spizom, dao pusu u obraz i otperjao na mali balun s ekipom, a ja sam ostala malo onako... hm, ne znam...
Ne znam što bih mislila o TAKVOM daru.
Možda ima nekakvu grižnju savjesti, ili osjeća obavezu da me nahrani u ovim kriznim vremenima? Možda se malo i uznemirio zbog promjena na mom tijelu u posljednjih mjesec dana ili mu više nisam privlačna? Jer primjetio je da sam se ozbiljno stanjila u struku. Pa me već par puta zabrinuto upitao hoće li mi se smanjiti i cice, i koliko ja to uopće namjeravam izgubiti u dupetu...
Na moju veliku žalost, a vjerovatno na njegovu radost, moji pršuti su ipak komad mišića, a cice uvijek ostaju iste – debljala se ja ili mršavila.
AA ima sličnih problema – njen nekovrsni dečko (viđa se dotičnim gospodinom, na njenu sreću slobodnim) je strastveni lovac. Umjesto s njom, većinu vikenda provodi na čeki, i redovno je uveseljava raznoraznom divljači. S kojom ona nema pojma što bi, jer baš i nije neki mesojed. Dok on itekako zna što bi da ona napravi s tim. Samo što njoj spremanje divljači nikako ne ide od ruke.
Vjerovatno je ova kriza u muškarcima probudila nekakve primarne mužjačke nagone, koji ih tjeraju da ženke opskrbljuju mesom i mesnim prerađevinama. A to nije dobro. Nešto je čudno u zraku, i bojim se da će sukladno promjenama kod mužjaka moj idući potez biti presađivanje božićne pšenice u pitare na balkonu, ili sakupljanje bobica po gradskim nasadima i ukuhavanje marmelade...
Iskreno, ovaj me prosinac totalno izdeprimirao. ne osjećam se dobro u Splitu.
Zato sam ovaj vikend zbrisala do frendova u BiH.
I upravo u ovome trenutku mislim kako je to bio apsolutno krivi potez.
Zametena sam! Snijegom! Ogromnim količinama superledenog snijega... Unatoč grilonkama, tajcama, jednim običnim soknama i termo čarapama povrh njih, i dobrim starim Uggsicama, osjećam se ko sudionik marša na Igmanu. Hladno mi je. i baš me briga što izgledam ko prokleti medvjed s 10-ak potkošulja, majca i muških debelih džempera na sebi. Unatoč grijanju u svim mogućim zatvorenim prostorima, meni je prokleto studeno!!!
Iskreno, jedva čekam nedjelju i povratak u dosadni Split.
Post je objavljen 19.12.2009. u 16:44 sati.