Nije dobro?

Nije dobro.
Njega ovih dana nema u Splitu.
Ja sam mu se morala pridružiti u Zagrebu danas, ali zbog nereda na cestama niti je on dospio s juga doæi do Splita po mene, niti sam ja htjela riskirati zastoj u koloni i druženje s kamiondžijama ispred Sv. Roka.

Savršena prilika da sjednem malo sama sa sobom i dobro razmislim što želim u životu.

I promislim malo o sebi i svojim vezama.
Jer sasvim je oèito da imam ozbiljan problem. A da pritom uopæe nemam nikakvu vezu.

Nedjelju sam provela na opuštajuæoj kavici s jednim od kandidata s kojima sam dejtala do trenutka kad sam izgubila glavu za Šarmantnim Gadom.
Onim stabilnim, pouzdanim, vrlo zaposlenim i poduzetnim deèkom koji mi je bio i ugodan i privlaèan i miran i dosadan…
I uspjela opuštajuæu podnevnu kavicu pretvoriti u cjelodnevni druženje po mom guštu.

Zašto, o zašto se u mom životu stalno pojavljuju takvi nekakvi uredni, pouzdani, pa èak usto i situirani muškarci. I još žele mene ovakvu u svom životu. Takvu jednu… tako maniènu, bipolarnu, nesreðenu, zbunjenu i opæenito nepouzdanu ženu koja uporno odbija odrasti.
A ja ih onda nogiram zbog nekakvog kretena koji lijepo prièa i kupuje darove, koji je nepredvidljiv, izazovan, nedostupan, usput još obavezno i lažljiv, šarmantan i zavodljiv do gadljivosti… I oèito još nezreliji od mene?

Deèko, ovaj pouzdani, zapravo uopæe nije loš.
Zna bit poprilièno zabavan. Ok, ispao je zabavan jer sam ga uspjela natjerati da se napije ko konj u 11 sati prijepodne. Pa smo se vozali po splitskom zaleðu uz Iron Maiden kao zvuènu pozadinu.
Onda me još vodio i kod sebe u firmu i prièao o poslu kojim se njegova obitelj bavi. I uopæe nije bilo dosadno, dapaèe. Mislim da mi se sviða ono što radi.
I mislim da je predivno kad netko s toliko strasti prièa o svom poslu.

Ok, i Šarmantni Gad obožava svoj posao. Ali na sasvim drugi naèin.
Šarmantni Gad obožava status koji mu pruža njegov posao. Uživa u kontaktima i pal-pal odnosima s glavonjama, u materijalnoj koristi koju ima od svog posla, u adrenalinu i stresu… U mrcini od službenog vozila koje je jedino takvo u gradu (i èinjenici da sad uzima noviji, bješnji model). U gomili gluposti koje idu uz njegov posao, koje hrane njegovu taštinu, i zapravo èine da on taj svoj posao obavlja tako dobro.

Za razliku od njega, Deèko ne šljivi previše materijalne stvari.
Doduše, odrastao je u blagostanju kao obrtnièko-poduzetnièko dijete još u onom starom sistemu, ali ne razbacuje se niti ga je briga. Voli udobnost, ali ne i preplaæenu. I nije mu stalo do toga da se druži s raznoraznim Kerumima i sliènom ekipom, da voza neku zvijer koja mjeseèno troši benzina u iznosu prosjeène blagajnièke plaæe, ili ima bolji sat od najboljeg Sanaderovog.
Deèko ne pokušava šarmirati ljude koji mu ne znaèe nešto u životu.
Deèko izlazi na prosjeèna mjesta na koja izlazi ekipa naših godina.
Deèko ne stanuje u previše nepotrebnih kvadrata (mada je lokaciju dobro izabrao... Što æu, ja sam lokacijski snob...).
Deèko, doduše, ima i jednu sasvim malu i dražesnu obavezu i grešku iz prošlosti, ali meni to ne smeta. Dapaèe. Deèko je second hand, ali na onaj dražesni vintage naèin...

Ali… mada se nešto promijenilo, i mada mi je postao malo zanimljiviji, opet se ne osjeæam 100% ugodno u njegovom društvu.

Jer znam da sam ga u nedjelju nazvala da odemo na tu kavu samo zato jer sam se cijeli tjedan osjeæala šugavo zbog Šarmantnog Gada, i jednostavno sam htjela ubiti vrijeme s nekim èije bi društvo laskalo mojoj taštini. Da me frendovi Šarmantnog Gada vide u pravo vrijeme i na pravom mjestu s jednim od trenutaèno poželjnih gradskih raspoloživih materijala. I što sam pristala i da juèer odemo na nekakvu veèeru samo zato jer ne želim veèer provesti doma za kompjuterom, ili na nekom od ispraznih druženja uz vino s curama koje melju o trivijalnim glupostima dok se ja trudim da ne zacmizdrim, a ne mogu guknut što me mori jer ne smijem u opticaj pustiti prièu o romansi iz Pakla s oženjenim šefom…
Jednostavnije reèeno, odluèila sam jednim udarcem ubit dvije muhe: pojavljivat se s potencijalnim kandidatom na javnim mjestima na kojima æemo bit primjeæeni od njegovih momaka i tako izazvat reakciju kod Oženjenog Gada, i istovremeno malo klin klinom izbijati (ne nužno doslovno…).
Što je, naravno, ljekovita taktika koja je uvijek do sad palila…
Meðutim, èini mi se da ovaj put osjeæam grižnju savjesti…
Što je loše.
Vrlo atipièno za mene.

Mislim, odakle mi sad odjednom, nakon 32 godine poprilièno sebeljubivog i neispravnog života, takav osjeæaj za moral i ispravno?
Da li je moguæe da se ljudi zapravo promijene u tako poznim i ocvalim godinama?
Nešto kao Ebenezer Scrooge?
Jeli to možda zbog duha recesijskog Božiæa i opæe atmosfere vraæanja pravim vrijednostima (u nedostatku sredstava za shopping)?

I što li æe, zaboga, onda bit slijedeæi korak?
Hoæu li otkriti da zapravo imam savjest? Hoæe li me ta savjest jako gristi? Hoæe li mi to izazvati nekakvu neugodu? Hoæu li zbog toga opet poèeti jesti?
Možda æu osjetit potrebu da nakon… hm… (mislim, ali nisam sigurna) 9 godina napokon opet odem na ispovijed?
Hoæu li ovaj put na ispovijedi prvi put u životu ispovijediti stvarno sve? Bez da išta slažem ili prešutim? Ono, hoæu li stvarno isprièati sve, ili æu opet smuljat nešto kako sam slagala nekakvu sitnicu obitelji, ogovarala kolegicu na poslu i samo dva puta zgriješila bludno, ali s dugogodišnjim deèkom za kojeg sam zapravo zaruèena pa to i nije neki grijeh, i zbrisati na porciju traèa s par Zdravomarija na koje æu zaboravit èim prijeðem prag Gospe od Cukara i osjetim miris sumpora s Rive u zraku?

Mada me u ovome trenutku više brine kako æu sutra, ako ne odem za Zagreb, preživjeti još jedan dugi dosadni dan na poslu…
Bez Darcyjevskih poglediæa Šarmantnog Gada, bez njegovog soènog dupeta u trapericama naslonjenog na rub mog stola, bez urlanja kroz vrata da mu nazovem nekoga i spojim mu poziv, bez kreštavih poziva njegove zakonite koja po stoti put pita da li joj je muž u uredu jer na mobitel nedostupan, bez ne znam ni ja sama više èega…

Prekopala sam mu sve mailove i nisam našla ništa zanimljivo.
Prekopala sam mu sve ladice i police, ni tu nisam našla ništa zanimljivo osim polupotrošene boce hot lubrikanta kojoj je prošao rok trajanja i neraspakiranog para crnih muških èarapa. I male kutije Bajadere, koja me danas par sati dovodila u iskušenje da je otvorim i smažem.
Pijem po cca 10-ak kava.
Ispunjavam nekakve putne i radne naloge, èitam talijanski Vogue od kolovoza koji je kolegica ukrala kod krojaèice, otkrila sam i da ima bookmarkiranu Iskricu (Gad. Ne kolegica) i odredala abecedu da naðem korisnièka imena s kojima se logirao. I našla ih, tri komada. Na žalost, Google Chrome nije zapamtio zaporku…

Osjeæam se bezveze.
Totalno ne kužim.
Zapravo, uopæe mi više nije nužno da otkrijem u što sam se ovo uvalila.
Više mi nije važno.
Postalo je naporno.

Strašno mi fali moj B u ovakvim trenucima. Užasno, sebièno mi fali. Da je živ, iskoristila bih priliku ovih dana da produljene pauze (kojom se svi koriste u odsustvu šefa) potrošim na lamentiranje i analiziranje situacije s njim. B je uvijek znao dati pravi savjet i prisiliti me da ga se i pridržavam.

Ali baš me briga.

Jer otkako sam pretumplala prošlotjednu krizu i postala sva tako hebeno cool, te pažnju malo posvetila i jednom kvalitetnom a zanemarenom kandidatu, Šarmantni gad je okrenuo ploèu. Kao da je nanjušio da sam ga pustila da otklizi…
Vrlo je pažljiv, redovan u telefonskom i sms provjeravanju mog zdravlja i opæeg duhovnog stanja, pun nježnih rijeèi (bez glupih obeæanja i razmetanja praznim ljubavnim izjavama), I obavezno naveèer potroši bar 45 minuta na intimne razgovore… Onako ozbiljne, o poslu, problemima, svaði s kumom, getribama i felgama, malonogometnim rezultatima, vremenu, debeloj jakni koju nije ponio i slièno.

I što ja sad da mislim o svemu?

Još sam ljuta. Ali mi fali.
Nisam sigurna da li jedva èekam sutrašnji susret, ili se bojim.
Za svaki sluèaj, njemu sam rezervirala sobu u Panorami a sebe smjestila kod Najbolje. Zvuèao je stvarno tužno i razoèarano kad sam mu to saopæila. I izbiflao prièu o tome kako zna da je bio gad u zadnje vrijeme i kako se osjeæa grozno jer nema pojma koji mu je vrag bio. I onda sam ja bila vrlo cool i puna oprosta ali rezervirana.
I ok, priznajem, nekako se bojim da æu na kraju i ja završit u Panorami a ne na Vrbanima, ali ovaj put stvarno moram biti ono što inaèe nikad nisam i što mi ne polazi za rukom – dosljedna. Što æe bit jako teško (pitam se djeluje li brom jednako i na žene, i ima li se toga negdje nabavit legalno?…).
Skoro pa da mi doðe da bacim neki urok tako da sutra na cestama bude totalni kaos…

Nije dobro.
Ali bar sam se opet nekako scoolirala i držim, ako ništa drugo, samu sebe pod kakvom-takvom kontrolom…

16.12.2009. u 20:31 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.