Nije dobro.
Njega ovih dana nema u Splitu.
Ja sam mu se morala pridružiti u Zagrebu danas, ali zbog nereda na cestama niti je on dospio s juga doći do Splita po mene, niti sam ja htjela riskirati zastoj u koloni i druženje s kamiondžijama ispred Sv. Roka.
Savršena prilika da sjednem malo sama sa sobom i dobro razmislim što želim u životu.
I promislim malo o sebi i svojim vezama.
Jer sasvim je očito da imam ozbiljan problem. A da pritom uopće nemam nikakvu vezu.
Nedjelju sam provela na opuštajućoj kavici s jednim od kandidata s kojima sam dejtala do trenutka kad sam izgubila glavu za Šarmantnim Gadom.
Onim stabilnim, pouzdanim, vrlo zaposlenim i poduzetnim dečkom koji mi je bio i ugodan i privlačan i miran i dosadan…
I uspjela opuštajuću podnevnu kavicu pretvoriti u cjelodnevni druženje po mom guštu.
Zašto, o zašto se u mom životu stalno pojavljuju takvi nekakvi uredni, pouzdani, pa čak usto i situirani muškarci. I još žele mene ovakvu u svom životu. Takvu jednu… tako maničnu, bipolarnu, nesređenu, zbunjenu i općenito nepouzdanu ženu koja uporno odbija odrasti.
A ja ih onda nogiram zbog nekakvog kretena koji lijepo priča i kupuje darove, koji je nepredvidljiv, izazovan, nedostupan, usput još obavezno i lažljiv, šarmantan i zavodljiv do gadljivosti… I očito još nezreliji od mene?
Dečko, ovaj pouzdani, zapravo uopće nije loš.
Zna bit poprilično zabavan. Ok, ispao je zabavan jer sam ga uspjela natjerati da se napije ko konj u 11 sati prijepodne. Pa smo se vozali po splitskom zaleđu uz Iron Maiden kao zvučnu pozadinu.
Onda me još vodio i kod sebe u firmu i pričao o poslu kojim se njegova obitelj bavi. I uopće nije bilo dosadno, dapače. Mislim da mi se sviđa ono što radi.
I mislim da je predivno kad netko s toliko strasti priča o svom poslu.
Ok, i Šarmantni Gad obožava svoj posao. Ali na sasvim drugi način.
Šarmantni Gad obožava status koji mu pruža njegov posao. Uživa u kontaktima i pal-pal odnosima s glavonjama, u materijalnoj koristi koju ima od svog posla, u adrenalinu i stresu… U mrcini od službenog vozila koje je jedino takvo u gradu (i činjenici da sad uzima noviji, bješnji model). U gomili gluposti koje idu uz njegov posao, koje hrane njegovu taštinu, i zapravo čine da on taj svoj posao obavlja tako dobro.
Za razliku od njega, Dečko ne šljivi previše materijalne stvari.
Doduše, odrastao je u blagostanju kao obrtničko-poduzetničko dijete još u onom starom sistemu, ali ne razbacuje se niti ga je briga. Voli udobnost, ali ne i preplaćenu. I nije mu stalo do toga da se druži s raznoraznim Kerumima i sličnom ekipom, da voza neku zvijer koja mjesečno troši benzina u iznosu prosječne blagajničke plaće, ili ima bolji sat od najboljeg Sanaderovog.
Dečko ne pokušava šarmirati ljude koji mu ne znače nešto u životu.
Dečko izlazi na prosječna mjesta na koja izlazi ekipa naših godina.
Dečko ne stanuje u previše nepotrebnih kvadrata (mada je lokaciju dobro izabrao... Što ću, ja sam lokacijski snob...).
Dečko, doduše, ima i jednu sasvim malu i dražesnu obavezu i grešku iz prošlosti, ali meni to ne smeta. Dapače. Dečko je second hand, ali na onaj dražesni vintage način...
Ali… mada se nešto promijenilo, i mada mi je postao malo zanimljiviji, opet se ne osjećam 100% ugodno u njegovom društvu.
Jer znam da sam ga u nedjelju nazvala da odemo na tu kavu samo zato jer sam se cijeli tjedan osjećala šugavo zbog Šarmantnog Gada, i jednostavno sam htjela ubiti vrijeme s nekim čije bi društvo laskalo mojoj taštini. Da me frendovi Šarmantnog Gada vide u pravo vrijeme i na pravom mjestu s jednim od trenutačno poželjnih gradskih raspoloživih materijala. I što sam pristala i da jučer odemo na nekakvu večeru samo zato jer ne želim večer provesti doma za kompjuterom, ili na nekom od ispraznih druženja uz vino s curama koje melju o trivijalnim glupostima dok se ja trudim da ne zacmizdrim, a ne mogu guknut što me mori jer ne smijem u opticaj pustiti priču o romansi iz Pakla s oženjenim šefom…
Jednostavnije rečeno, odlučila sam jednim udarcem ubit dvije muhe: pojavljivat se s potencijalnim kandidatom na javnim mjestima na kojima ćemo bit primjećeni od njegovih momaka i tako izazvat reakciju kod Oženjenog Gada, i istovremeno malo klin klinom izbijati (ne nužno doslovno…).
Što je, naravno, ljekovita taktika koja je uvijek do sad palila…
Međutim, čini mi se da ovaj put osjećam grižnju savjesti…
Što je loše.
Vrlo atipično za mene.
Mislim, odakle mi sad odjednom, nakon 32 godine poprilično sebeljubivog i neispravnog života, takav osjećaj za moral i ispravno?
Da li je moguće da se ljudi zapravo promijene u tako poznim i ocvalim godinama?
Nešto kao Ebenezer Scrooge?
Jeli to možda zbog duha recesijskog Božića i opće atmosfere vraćanja pravim vrijednostima (u nedostatku sredstava za shopping)?
I što li će, zaboga, onda bit slijedeći korak?
Hoću li otkriti da zapravo imam savjest? Hoće li me ta savjest jako gristi? Hoće li mi to izazvati nekakvu neugodu? Hoću li zbog toga opet početi jesti?
Možda ću osjetit potrebu da nakon… hm… (mislim, ali nisam sigurna) 9 godina napokon opet odem na ispovijed?
Hoću li ovaj put na ispovijedi prvi put u životu ispovijediti stvarno sve? Bez da išta slažem ili prešutim? Ono, hoću li stvarno ispričati sve, ili ću opet smuljat nešto kako sam slagala nekakvu sitnicu obitelji, ogovarala kolegicu na poslu i samo dva puta zgriješila bludno, ali s dugogodišnjim dečkom za kojeg sam zapravo zaručena pa to i nije neki grijeh, i zbrisati na porciju trača s par Zdravomarija na koje ću zaboravit čim prijeđem prag Gospe od Cukara i osjetim miris sumpora s Rive u zraku?
Mada me u ovome trenutku više brine kako ću sutra, ako ne odem za Zagreb, preživjeti još jedan dugi dosadni dan na poslu…
Bez Darcyjevskih pogledića Šarmantnog Gada, bez njegovog sočnog dupeta u trapericama naslonjenog na rub mog stola, bez urlanja kroz vrata da mu nazovem nekoga i spojim mu poziv, bez kreštavih poziva njegove zakonite koja po stoti put pita da li joj je muž u uredu jer na mobitel nedostupan, bez ne znam ni ja sama više čega…
Prekopala sam mu sve mailove i nisam našla ništa zanimljivo.
Prekopala sam mu sve ladice i police, ni tu nisam našla ništa zanimljivo osim polupotrošene boce hot lubrikanta kojoj je prošao rok trajanja i neraspakiranog para crnih muških čarapa. I male kutije Bajadere, koja me danas par sati dovodila u iskušenje da je otvorim i smažem.
Pijem po cca 10-ak kava.
Ispunjavam nekakve putne i radne naloge, čitam talijanski Vogue od kolovoza koji je kolegica ukrala kod krojačice, otkrila sam i da ima bookmarkiranu Iskricu (Gad. Ne kolegica) i odredala abecedu da nađem korisnička imena s kojima se logirao. I našla ih, tri komada. Na žalost, Google Chrome nije zapamtio zaporku…
Osjećam se bezveze.
Totalno ne kužim.
Zapravo, uopće mi više nije nužno da otkrijem u što sam se ovo uvalila.
Više mi nije važno.
Postalo je naporno.
Strašno mi fali moj B u ovakvim trenucima. Užasno, sebično mi fali. Da je živ, iskoristila bih priliku ovih dana da produljene pauze (kojom se svi koriste u odsustvu šefa) potrošim na lamentiranje i analiziranje situacije s njim. B je uvijek znao dati pravi savjet i prisiliti me da ga se i pridržavam.
Ali baš me briga.
Jer otkako sam pretumplala prošlotjednu krizu i postala sva tako hebeno cool, te pažnju malo posvetila i jednom kvalitetnom a zanemarenom kandidatu, Šarmantni gad je okrenuo ploču. Kao da je nanjušio da sam ga pustila da otklizi…
Vrlo je pažljiv, redovan u telefonskom i sms provjeravanju mog zdravlja i općeg duhovnog stanja, pun nježnih riječi (bez glupih obećanja i razmetanja praznim ljubavnim izjavama), I obavezno navečer potroši bar 45 minuta na intimne razgovore… Onako ozbiljne, o poslu, problemima, svađi s kumom, getribama i felgama, malonogometnim rezultatima, vremenu, debeloj jakni koju nije ponio i slično.
I što ja sad da mislim o svemu?
Još sam ljuta. Ali mi fali.
Nisam sigurna da li jedva čekam sutrašnji susret, ili se bojim.
Za svaki slučaj, njemu sam rezervirala sobu u Panorami a sebe smjestila kod Najbolje. Zvučao je stvarno tužno i razočarano kad sam mu to saopćila. I izbiflao priču o tome kako zna da je bio gad u zadnje vrijeme i kako se osjeća grozno jer nema pojma koji mu je vrag bio. I onda sam ja bila vrlo cool i puna oprosta ali rezervirana.
I ok, priznajem, nekako se bojim da ću na kraju i ja završit u Panorami a ne na Vrbanima, ali ovaj put stvarno moram biti ono što inače nikad nisam i što mi ne polazi za rukom – dosljedna. Što će bit jako teško (pitam se djeluje li brom jednako i na žene, i ima li se toga negdje nabavit legalno?…).
Skoro pa da mi dođe da bacim neki urok tako da sutra na cestama bude totalni kaos…
Nije dobro.
Ali bar sam se opet nekako scoolirala i držim, ako ništa drugo, samu sebe pod kakvom-takvom kontrolom…
Post je objavljen 16.12.2009. u 20:31 sati.