Nakon poprilično lijenog ali ugodnog vikenda u snijegu (ne, nisam krivo napisala. U, ne NA snijegu...), povratak u Split je došao kao slana voda na ozlijeđenu zanokticu!
Jer dok sam ja bužala štiklom (ok, nisam izdržala dugo u Uggsicama...) stope po snježnim nanosima i skakutala naokolo ko zeko (te završila mokra do koljena, s nosom koji slini do istih), u Splitu se nakon dugog izbivanja pojavila moja najgora noćna mora – Rodica Krava!
Ah. Uh. Joj.
Jednostavno ne znam odakle da počnem.
Rodica Krava je jedno od onih napornih opsesivnih stvorenja koje žena nikako ne može izbjeći. Ne samo zato jer je sveprisutna. Nego i zato jer je ko golemi gadni podivljali pitbull – kad ščepa žrtvu ne pušta dok je ne raskomada. A najviše od svega je beskrajno iritantna...
Pa zašto se onda uopće družim s njom?
Iskreno, ne znam. Rodica Krava je moj porok i moja loša navika. Znam da mi škodi psihičkoj ravnoteži i probavnom sustavu, ali ne mogu sebi pomoći. Rodica je. Odrasle smo manje – više skupa. Odgojene smo da se blisko družimo unutar obiteljskog klana. I unatoč tome što neko vrijeme provedeno s njom obavezno izaziva gastritis, jednostavno ne mogu izbjeći a da nekako ne provodim neko vrijeme s njom.
Vijest o povratku Rodice Krave dočekala me na zaslonu mobitela otprilike u isto vrijeme kad sam prešla BiH granicu, vratila osobnu u novčanik, utaknula slušalice iPoda u uši i na brzinu bacila pogled na ljubljeni novi telefončić prije nego se odam mojoj mračnoj strasti – slušanju tajne plačipič... plačljivaste playliste prepune BoysIIMen, Celine i Mariah.
I stvarno, ali stvarno mi je došlo totalno zlo.
Moja J je bila slabije sreće od mene – povratak Krave u Hrvatsku ju je zatekao potpuno nespremnu. Ono, samo se pojavila pred njenim vratima, s Tiffanyjevom vrećicom (ne, nisu bili dijamanti. J je, kao i ja, slaba na Tiffanyjeve srebrne ogrlice s privjescima. Kako je financijski uvijek puno bolje stajala od mene, a usput studirala i završila master u inozemstvu, tako je sebi mogla priuštiti lijepu malu kolekciju, dok sam ja u životu imala samo jedan model. Dva puta. Oba puta sam ogrlicu izgubila...) u jednoj i kolačima iz Francuza na Rivi u drugoj ruci, i to u 9 sati ujutro!!! Normalno da J nije mogla biti bijesna na nju kako već na Kravu treba biti bijesna, jer ipak se pojavila s Tiffanyjevom Elsa Peretti ogrlicom s akvamarinom... koju J već očajno dugo očajnički priželjkuje, i prokleto dobrim čokoladnim kolačem, i kako sad da je izbaci kroz prozor?
Inače, Krava se pojavila u vrlo neobičnoj kombinaciji.
Prije 6 godina Rodica Krava je upisala MBA negdje u Njemačkoj, i tamo upoznala nekakvog britanskog papka čiji je tata nekakva faca a mama hrvatica, pa se na brzinu udala i zbrisala s njim za UK. I sad tamo ne radi manje-više ništa pametno u životu, osim što zlostavlja svog jadnog anemičnog supruga. Koji je, vjerujem, bio zapravo skroz simpatična osoba dok nije upoznao aždaju. I koji je u međuvremenu spas iz naporne bračne zajednice potražio u naganjanju karijere u određenoj poslovnoj banci i vikendima na selu s braćom, roditeljima i psima, jer je to jedino mjesto na planeti na kojem njegova ženica odbija provoditi vrijeme i jedini ljudi koje ona ne podnosi više nego što oni mogu podnijeti nju.
E, sad... Dok sam ja očajavala zbog niza nesretnih okolnosti koje su se zaredale u mom životu posljednjih mjeseci i pritom zaboravila na neke ljude na koje nisam smjela zaboraviti, čudne su se stvari događale na suprotnoj strani Jadranskog mora, i neki od zaboravljenih ženskih ljudi su se spojili u vrlo neobičnim kombinacijama.
Jedna od tih zaboravljenih ženskih ljudi, moja monumentalna australska rodica Jen, je ponovo završila u Italiji, kod moje talijanske superfrendice Simo, koja je u međuvremenu postala i njena talijanska superfrendica Simo... A Simo je postala i superfrendica s J, jer sam ih spojila još ovo proljeće kad je J tražila smještaj u gradu u kojem je stažirala u sklopu svog mastera...
I tako je J boravila u Italiji ovu jesen u vrijeme kad je Jen opet svratila do Simo, pa su se tako upoznale i skompale. Nisu se poznavale ranije, jer Jen je moja rodica s mamine a J s tatine strane. A nekako ih nisam uspjevala potrefiti zajedno u Zagrebu, i tako...
Kako je u međuvremenu Krava boravila na istom mjestu, i inzistirala na druženju s J, tako je J upoznala Kravu i Jen, pa je Jen na kraju završila kao gost na par mjeseci kod Krave u Glasgowu. A sad je došla s njom u Split, u kratku blagdansku posjetu rodbini...
A smjestila se kod ni manje ni više nego Rodice Krave!!!
Nevjerovatno!
I nepodnošljivo!!!
Jer ako se želim viđati s jednim od meni najdražih a genetski povezanih stvorenja na svijetu, koje je također jedno od rijetkih stvorenja koje me u ovome trenutku... ispravljam, koje bi me u ovom trenutku moglo izvući iz kaljuže ljigavih emocija i razvedriti mi mračne dane, moram pristati na druženje s jednom od najgorih emocionalnih vampirica i trollova na planeti!!!
Koja je, usput, i meni donijela dar!
Ali ne tako lijep kao onaj za J. O neeeeee...
Jer ja sam sada siromašna rođakinja, ona koja nema barem mamu poduzetnicu i šminkerski stan u centru, ako već nema odgovarajućeg muškarca da je uzdržava, održava i čini pristojnom ženom.
Ja sam od Krave dobila sivi kašmirski Pringle šal i Wellingtonke.
Što uopće ne bi bilo tako loše da se ne radi o šalu koji sam prošle i pretprošle zime viđala na rodici Kravi. O, da – lijepo ga je upakirala, i odlično je održavan, ali to je ipak taj šal, vidi se na njemu da nije baš najnoviji (you can’t fool a cashemere fool, ne-ne, tako blesava ipak nisam...), a zaboga nema ni kutiju ni etiketu... I mada se ipak radi o Pringle of Scotland pletivu, bože moj, ipak me nimalo nije obradovao. Niti se namjeravam potruditi uopće stavljati taj glupi šal oko vrata. Ok, bar ne dok je Krava u Splitu.
I ne bi uopće bilo loše da moje nove Wellies nisu glupe crvene Hunterice kakve već imam. Broj prevelike! Za koje bih se mogla zakleti da ih je kupila sebi, bez isprobavanja, i onda skužila da ne može svoj uberdebeli list kojim ju je majka Priroda nagrdila (pa ne zovemo je uzalud Krava! Kad je građena ko govedo! Mada ona voli reći da je građena kao Fergie... ali ne Fergie iz Black Eyed Peas, nego bivša nevista od Kraljice. I tu nikakve dijete i čudesne vježbe za istezanje mišića ne pomažu) nabiti u čizmu...
Uostalom, mogla je pitat Jen da je htjela – moje crvene Wellies mi je Jen kupila i poslala prije par mjeseci, po Kravinoj sestri kad se ova vraćala iz posjete familiji.
Ali Krava ionako zna da ja znam da ona zna da nisam baš toliko blesava, i da ću skužit da mi je poklonila rabljene stvari. Kao i to da će mi odmah bit jasno što mi je namjeravala poručiti time.
A poručila mi je da sam sada službeno no good enough za nju i njene dragocjene britanske funte.
Ma daaaaaaaaaaaaj...
A opet, ma koliko je pokušavala škartati, ipak je završilo na tome da se s njom viđam na dnevnoj bazi. I da se nakon kavica i razgovorčića nikako ne osjećam dobro.
Nekako me uvijek uspije izbaciti iz takta svojim bezazleno upakiranim komentarima okrutno usmjerenima na moju težinu, izgled, kosu, ten, odjeću, frizuru, karijeru tj. nedostatak iste, bračni status tj. nedostatak istog, a odnedavno i imovinsko stanje.
Nakon čega se pretvaram u najbijedniju hrpu očaja, a samopouzdanje nestane bestraga...
Ah, da – Rodica Krava me toliko baca u očaj zadnjih dana, da sam potpuno zaboravila na najvažnije...
Naime, u ponedjeljak sam dala otkaz.
Sjela sam sa Šarmantnim Gadom u četiri oka, i objasnila mu kako ovo nije dobro ni za mene ni za njega.
Iskreno, u ovome trenutku najmanje od svega me briga koliko je to dobro za njega.
Najvažnije mi je da sam napravila nešto dobro za sebe.
Njemu ionako ne mogu pomoći.
Njegovi problemi nisu i ne smiju postati moji problemi. A njegov najveći problem je što nije sposoban za ljubav. Pri čemu ne mislim samo na ljubav kao... jelte, ljubav.
Jer on ne voli i ne može voljeti nikoga. Najmanje sebe. Za njega je život potraga za adrenalinom, uzbuđenjima, osvajanjima, postignućima na bilo kojem polju, planu i obliku. I opsesivno sakupljanje trofeja. A ljudi koje vezuje uz sebe tek igračke. I prijatelji, i obitelj, i žene...
A ja odbijam biti bilo čija igračka. Čak i svoja vlastita.
Ali naravno da mu nisam baš to tako rekla...
Zapravo, samo sam dala otkaz.
Prave razloge sam zadržala za sebe.
Još uvijek nisam spremna potpuno prekinuti svaki odnos s njim. Odluka u meni je poprilično zrela, ali ne dovoljno.
A i želim otići polako.
Zapravo, radoznala sam... Ali moja radoznalost nema ovoga puta nikakve veze s njim. Nego isključivo sa mnom.
I tako, tu sam gdje jesam do kraja mjeseca.
S početkom 2010. godine i ja počinjem iznova.
I iskreno, užasno se bojim.
Jer dati otkaz u trenutku kad je stanje u državi iz dana u dan sve gore, kad nemam nikakav posao u sigurnoj (ma, uopće u nikakvoj) rezervi, kad moja egzistencija ovisi o milostinji rodbine i prijatelja, definitivno znači krenuti u najveću, najsmjeliju i najuzbudljiviju avanturu života.
A avantura života donosi gomilu stvarno opakih izazova.
Ne ovisiti o muškarcima, ma kako se zapravo bojala biti sama.
Jer ja sam cijeli život bila jedno od onih stvorenja koje je obavezno moralo imati nekakvog dečka, nekakvog partnera, i to takvog čije bi mi imovinsko stanje ili društveni položaj podizali status u očima ljudi oko mene i – najviše – očima moje krvoločne obitelji.
I da, ne prihvaćati da se La Famiglia ili “prijatelji” prema meni odnose kao da sam kužna samo zato jer još uvijek imam isto prezime, prazan prstenjak i trbuh bez strija, i sve to bez Audija kojeg mi je muž kupio na firmu bez pdv-a...
Ne ovisiti o mišljenju obitelji.
Ok, crna sam ovca uvijek bila, crna ovca sam i dalje bez obzira koliko se trudila slomiti samu sebe i igrati po pravilima klana, i crna ovca ću bit i ubuduće, ma koliko se trudila raditi na sebi da bih zadovoljila njihove uvjete. Jer time nikome ne činim dobro. Samo sam beskrajno nesretna. I ja, i Mama, i La Famiglia. Ne tražim da me vole. Bojim se da nitko od njih, osim Tate (a i on je godinama emotivno zlostavljan), nije sposoban voljeti. Ali tražim da me private takvu kakva jesam. Ako ne mogu – e, to više nije moj problem. Uvijek ih mogu voljeti nesretno i platonski, ali s razumne distance.
Ne ovisiti o mišljenju gomile marginalnih ljudi kojima sam okružena.
I ne, nisu mi prijatelji svi kojima dopuštam da me nazivaju prijateljicom.
Riješiti se emotivnih vampira, ugnjetavača/ugnjetavačica, daveža, kvaziekipe i ostalih društvenih trofeja s kojima održavam odnose koji me zapravo žuljaju, samo zato da bih zadržala nekakvi krhki i proforma a zapravo nepostojeći status u nekakvim krugovima koji su toliko falši da... Da mi se zapravo povraća od svega.
Naučiti biti sama, u svakom pogledu.
Moći provesti neko vrijeme sama sa sobom, bez da očajavam od pomisli da se negdje svi ludo zabavljaju, da život prolazi dok sam ja doma i da ću propustiti nešto krucijalno i sudbinski ako se ne pojavim na pravom mjestu u pravo vrijeme, ako se ne okružim pravim ljudima i bla... Uostalom, sam pojam pravog mjesta, kao i definicija pravih ljudi, je nešto vrlo relativno...
I, napokon, raščistiti sama sa sobom što zapravo želim raditi u životu.
Da, što me zaista veseli. Što je moj pravi poziv.
Studij i master sam odabrala da bih prkosila ili zadovoljila obitelj. Poslove sam birala po tome koliko su fensišmensi u određenom trenutku i koliko su društveno in, te koliko mi novaca, povlastica i bonusa mogu donijeti u životu.
Sve što sam radila, radila sam na ovaj ili onaj način zbog drugih.
I nikad nisam bila zaista sretna.
Sada želim raditi nešto za sebe i zbog sebe.
I stvoriti nešto za sebe. I za druge.
Ok, nikada nisam razmišljala o tome da promijenim svijet, niti me to zapravo zanima. Ali nikada nisam ni razmišljala o nekom drugom svijetu van ovog mog malog, skučenog, ograničenog i sebičnog svijeta...
I ne, ne želim biti bolja osoba. Želim prvo postati osoba, tj. shvatiti kakva sam osoba, da bih mogla znati treba li me uopće poboljšavati.
Ne biti ono što se od mene očekuje, jer to mi ionako nikada nije polazilo za rukom.
I, najviše od svega, prestati bježati.
Odoljeti porivu da opet, još jednom, pobjegnem od svega što me tišti i guši.
Od problema, od ljudi, od loših emocija, besparice, obitelji, neprijateljske sredine...
Jer ma gdjegod ja pobjegla, u drugi grad, drugu državu, drugu galaksiju, drugu dimenziju... Moji problem nekako svugdje idu za mnom. A ako me već ne slijede, onda me dočekaju na istom mjestu odakle sam krenula. I tako do u nedogled.
Ali ovaj put bez psihoterapije, bez self-help knjiga, bez papilova ezoterije i čudnovatih gurua.
A nisam baš sigurna da će mi poći od ruke.
Zapravo, užasnuta sam.
Srećom, odgodila sam početak preobrazbe za par tjedana. Taman kad se otrijeznim od planiranih sezonskih tuluma.
Jer ko je vidio krenuti s duhovnom obnovom u vrijeme kad je duh pomućen alkoholom, i kad su se svi dragi ljudi vratili doma da proslave izlazak iz loše 2009. i ulazak u još beznadniju 2010-u...
Post je objavljen 23.12.2009. u 21:47 sati.