Zli Duh Božiæa u liku i djelu Rodice Krave. I duhovni preporod. Po n-ti put. Ali ovaj put zapravo...

Nakon poprilièno lijenog ali ugodnog vikenda u snijegu (ne, nisam krivo napisala. U, ne NA snijegu...), povratak u Split je došao kao slana voda na ozlijeðenu zanokticu!

Jer dok sam ja bužala štiklom (ok, nisam izdržala dugo u Uggsicama...) stope po snježnim nanosima i skakutala naokolo ko zeko (te završila mokra do koljena, s nosom koji slini do istih), u Splitu se nakon dugog izbivanja pojavila moja najgora noæna mora – Rodica Krava!

Ah. Uh. Joj.
Jednostavno ne znam odakle da poènem.

Rodica Krava je jedno od onih napornih opsesivnih stvorenja koje žena nikako ne može izbjeæi. Ne samo zato jer je sveprisutna. Nego i zato jer je ko golemi gadni podivljali pitbull – kad šèepa žrtvu ne pušta dok je ne raskomada. A najviše od svega je beskrajno iritantna...

Pa zašto se onda uopæe družim s njom?

Iskreno, ne znam. Rodica Krava je moj porok i moja loša navika. Znam da mi škodi psihièkoj ravnoteži i probavnom sustavu, ali ne mogu sebi pomoæi. Rodica je. Odrasle smo manje – više skupa. Odgojene smo da se blisko družimo unutar obiteljskog klana. I unatoè tome što neko vrijeme provedeno s njom obavezno izaziva gastritis, jednostavno ne mogu izbjeæi a da nekako ne provodim neko vrijeme s njom.

Vijest o povratku Rodice Krave doèekala me na zaslonu mobitela otprilike u isto vrijeme kad sam prešla BiH granicu, vratila osobnu u novèanik, utaknula slušalice iPoda u uši i na brzinu bacila pogled na ljubljeni novi telefonèiæ prije nego se odam mojoj mraènoj strasti – slušanju tajne plaèipiè... plaèljivaste playliste prepune BoysIIMen, Celine i Mariah.
I stvarno, ali stvarno mi je došlo totalno zlo.

Moja J je bila slabije sreæe od mene – povratak Krave u Hrvatsku ju je zatekao potpuno nespremnu. Ono, samo se pojavila pred njenim vratima, s Tiffanyjevom vreæicom (ne, nisu bili dijamanti. J je, kao i ja, slaba na Tiffanyjeve srebrne ogrlice s privjescima. Kako je financijski uvijek puno bolje stajala od mene, a usput studirala i završila master u inozemstvu, tako je sebi mogla priuštiti lijepu malu kolekciju, dok sam ja u životu imala samo jedan model. Dva puta. Oba puta sam ogrlicu izgubila...) u jednoj i kolaèima iz Francuza na Rivi u drugoj ruci, i to u 9 sati ujutro!!! Normalno da J nije mogla biti bijesna na nju kako veæ na Kravu treba biti bijesna, jer ipak se pojavila s Tiffanyjevom Elsa Peretti ogrlicom s akvamarinom... koju J veæ oèajno dugo oèajnièki priželjkuje, i prokleto dobrim èokoladnim kolaèem, i kako sad da je izbaci kroz prozor?

Inaèe, Krava se pojavila u vrlo neobiènoj kombinaciji.
Prije 6 godina Rodica Krava je upisala MBA negdje u Njemaèkoj, i tamo upoznala nekakvog britanskog papka èiji je tata nekakva faca a mama hrvatica, pa se na brzinu udala i zbrisala s njim za UK. I sad tamo ne radi manje-više ništa pametno u životu, osim što zlostavlja svog jadnog anemiènog supruga. Koji je, vjerujem, bio zapravo skroz simpatièna osoba dok nije upoznao aždaju. I koji je u meðuvremenu spas iz naporne braène zajednice potražio u naganjanju karijere u odreðenoj poslovnoj banci i vikendima na selu s braæom, roditeljima i psima, jer je to jedino mjesto na planeti na kojem njegova ženica odbija provoditi vrijeme i jedini ljudi koje ona ne podnosi više nego što oni mogu podnijeti nju.

E, sad... Dok sam ja oèajavala zbog niza nesretnih okolnosti koje su se zaredale u mom životu posljednjih mjeseci i pritom zaboravila na neke ljude na koje nisam smjela zaboraviti, èudne su se stvari dogaðale na suprotnoj strani Jadranskog mora, i neki od zaboravljenih ženskih ljudi su se spojili u vrlo neobiènim kombinacijama.
Jedna od tih zaboravljenih ženskih ljudi, moja monumentalna australska rodica Jen, je ponovo završila u Italiji, kod moje talijanske superfrendice Simo, koja je u meðuvremenu postala i njena talijanska superfrendica Simo... A Simo je postala i superfrendica s J, jer sam ih spojila još ovo proljeæe kad je J tražila smještaj u gradu u kojem je stažirala u sklopu svog mastera...
I tako je J boravila u Italiji ovu jesen u vrijeme kad je Jen opet svratila do Simo, pa su se tako upoznale i skompale. Nisu se poznavale ranije, jer Jen je moja rodica s mamine a J s tatine strane. A nekako ih nisam uspjevala potrefiti zajedno u Zagrebu, i tako...
Kako je u meðuvremenu Krava boravila na istom mjestu, i inzistirala na druženju s J, tako je J upoznala Kravu i Jen, pa je Jen na kraju završila kao gost na par mjeseci kod Krave u Glasgowu. A sad je došla s njom u Split, u kratku blagdansku posjetu rodbini...
A smjestila se kod ni manje ni više nego Rodice Krave!!!

Nevjerovatno!
I nepodnošljivo!!!

Jer ako se želim viðati s jednim od meni najdražih a genetski povezanih stvorenja na svijetu, koje je takoðer jedno od rijetkih stvorenja koje me u ovome trenutku... ispravljam, koje bi me u ovom trenutku moglo izvuæi iz kaljuže ljigavih emocija i razvedriti mi mraène dane, moram pristati na druženje s jednom od najgorih emocionalnih vampirica i trollova na planeti!!!

Koja je, usput, i meni donijela dar!
Ali ne tako lijep kao onaj za J. O neeeeee...
Jer ja sam sada siromašna roðakinja, ona koja nema barem mamu poduzetnicu i šminkerski stan u centru, ako veæ nema odgovarajuæeg muškarca da je uzdržava, održava i èini pristojnom ženom.
Ja sam od Krave dobila sivi kašmirski Pringle šal i Wellingtonke.
Što uopæe ne bi bilo tako loše da se ne radi o šalu koji sam prošle i pretprošle zime viðala na rodici Kravi. O, da – lijepo ga je upakirala, i odlièno je održavan, ali to je ipak taj šal, vidi se na njemu da nije baš najnoviji (you can’t fool a cashemere fool, ne-ne, tako blesava ipak nisam...), a zaboga nema ni kutiju ni etiketu... I mada se ipak radi o Pringle of Scotland pletivu, bože moj, ipak me nimalo nije obradovao. Niti se namjeravam potruditi uopæe stavljati taj glupi šal oko vrata. Ok, bar ne dok je Krava u Splitu.
I ne bi uopæe bilo loše da moje nove Wellies nisu glupe crvene Hunterice kakve veæ imam. Broj prevelike! Za koje bih se mogla zakleti da ih je kupila sebi, bez isprobavanja, i onda skužila da ne može svoj uberdebeli list kojim ju je majka Priroda nagrdila (pa ne zovemo je uzalud Krava! Kad je graðena ko govedo! Mada ona voli reæi da je graðena kao Fergie... ali ne Fergie iz Black Eyed Peas, nego bivša nevista od Kraljice. I tu nikakve dijete i èudesne vježbe za istezanje mišiæa ne pomažu) nabiti u èizmu...
Uostalom, mogla je pitat Jen da je htjela – moje crvene Wellies mi je Jen kupila i poslala prije par mjeseci, po Kravinoj sestri kad se ova vraæala iz posjete familiji.
Ali Krava ionako zna da ja znam da ona zna da nisam baš toliko blesava, i da æu skužit da mi je poklonila rabljene stvari. Kao i to da æe mi odmah bit jasno što mi je namjeravala poruèiti time.

A poruèila mi je da sam sada službeno no good enough za nju i njene dragocjene britanske funte.
Ma daaaaaaaaaaaaj...

A opet, ma koliko je pokušavala škartati, ipak je završilo na tome da se s njom viðam na dnevnoj bazi. I da se nakon kavica i razgovorèiæa nikako ne osjeæam dobro.

Nekako me uvijek uspije izbaciti iz takta svojim bezazleno upakiranim komentarima okrutno usmjerenima na moju težinu, izgled, kosu, ten, odjeæu, frizuru, karijeru tj. nedostatak iste, braèni status tj. nedostatak istog, a odnedavno i imovinsko stanje.
Nakon èega se pretvaram u najbijedniju hrpu oèaja, a samopouzdanje nestane bestraga...

Ah, da – Rodica Krava me toliko baca u oèaj zadnjih dana, da sam potpuno zaboravila na najvažnije...
Naime, u ponedjeljak sam dala otkaz.
Sjela sam sa Šarmantnim Gadom u èetiri oka, i objasnila mu kako ovo nije dobro ni za mene ni za njega.
Iskreno, u ovome trenutku najmanje od svega me briga koliko je to dobro za njega.
Najvažnije mi je da sam napravila nešto dobro za sebe.

Njemu ionako ne mogu pomoæi.
Njegovi problemi nisu i ne smiju postati moji problemi. A njegov najveæi problem je što nije sposoban za ljubav. Pri èemu ne mislim samo na ljubav kao... jelte, ljubav.
Jer on ne voli i ne može voljeti nikoga. Najmanje sebe. Za njega je život potraga za adrenalinom, uzbuðenjima, osvajanjima, postignuæima na bilo kojem polju, planu i obliku. I opsesivno sakupljanje trofeja. A ljudi koje vezuje uz sebe tek igraèke. I prijatelji, i obitelj, i žene...
A ja odbijam biti bilo èija igraèka. Èak i svoja vlastita.

Ali naravno da mu nisam baš to tako rekla...
Zapravo, samo sam dala otkaz.
Prave razloge sam zadržala za sebe.
Još uvijek nisam spremna potpuno prekinuti svaki odnos s njim. Odluka u meni je poprilièno zrela, ali ne dovoljno.
A i želim otiæi polako.
Zapravo, radoznala sam... Ali moja radoznalost nema ovoga puta nikakve veze s njim. Nego iskljuèivo sa mnom.

I tako, tu sam gdje jesam do kraja mjeseca.
S poèetkom 2010. godine i ja poèinjem iznova.

I iskreno, užasno se bojim.
Jer dati otkaz u trenutku kad je stanje u državi iz dana u dan sve gore, kad nemam nikakav posao u sigurnoj (ma, uopæe u nikakvoj) rezervi, kad moja egzistencija ovisi o milostinji rodbine i prijatelja, definitivno znaèi krenuti u najveæu, najsmjeliju i najuzbudljiviju avanturu života.

A avantura života donosi gomilu stvarno opakih izazova.

Ne ovisiti o muškarcima, ma kako se zapravo bojala biti sama.
Jer ja sam cijeli život bila jedno od onih stvorenja koje je obavezno moralo imati nekakvog deèka, nekakvog partnera, i to takvog èije bi mi imovinsko stanje ili društveni položaj podizali status u oèima ljudi oko mene i – najviše – oèima moje krvoloène obitelji.
I da, ne prihvaæati da se La Famiglia ili “prijatelji” prema meni odnose kao da sam kužna samo zato jer još uvijek imam isto prezime, prazan prstenjak i trbuh bez strija, i sve to bez Audija kojeg mi je muž kupio na firmu bez pdv-a...

Ne ovisiti o mišljenju obitelji.
Ok, crna sam ovca uvijek bila, crna ovca sam i dalje bez obzira koliko se trudila slomiti samu sebe i igrati po pravilima klana, i crna ovca æu bit i ubuduæe, ma koliko se trudila raditi na sebi da bih zadovoljila njihove uvjete. Jer time nikome ne èinim dobro. Samo sam beskrajno nesretna. I ja, i Mama, i La Famiglia. Ne tražim da me vole. Bojim se da nitko od njih, osim Tate (a i on je godinama emotivno zlostavljan), nije sposoban voljeti. Ali tražim da me private takvu kakva jesam. Ako ne mogu – e, to više nije moj problem. Uvijek ih mogu voljeti nesretno i platonski, ali s razumne distance.

Ne ovisiti o mišljenju gomile marginalnih ljudi kojima sam okružena.
I ne, nisu mi prijatelji svi kojima dopuštam da me nazivaju prijateljicom.
Riješiti se emotivnih vampira, ugnjetavaèa/ugnjetavaèica, daveža, kvaziekipe i ostalih društvenih trofeja s kojima održavam odnose koji me zapravo žuljaju, samo zato da bih zadržala nekakvi krhki i proforma a zapravo nepostojeæi status u nekakvim krugovima koji su toliko falši da... Da mi se zapravo povraæa od svega.

Nauèiti biti sama, u svakom pogledu.
Moæi provesti neko vrijeme sama sa sobom, bez da oèajavam od pomisli da se negdje svi ludo zabavljaju, da život prolazi dok sam ja doma i da æu propustiti nešto krucijalno i sudbinski ako se ne pojavim na pravom mjestu u pravo vrijeme, ako se ne okružim pravim ljudima i bla... Uostalom, sam pojam pravog mjesta, kao i definicija pravih ljudi, je nešto vrlo relativno...

I, napokon, rašèistiti sama sa sobom što zapravo želim raditi u životu.
Da, što me zaista veseli. Što je moj pravi poziv.
Studij i master sam odabrala da bih prkosila ili zadovoljila obitelj. Poslove sam birala po tome koliko su fensišmensi u odreðenom trenutku i koliko su društveno in, te koliko mi novaca, povlastica i bonusa mogu donijeti u životu.
Sve što sam radila, radila sam na ovaj ili onaj naèin zbog drugih.
I nikad nisam bila zaista sretna.
Sada želim raditi nešto za sebe i zbog sebe.
I stvoriti nešto za sebe. I za druge.
Ok, nikada nisam razmišljala o tome da promijenim svijet, niti me to zapravo zanima. Ali nikada nisam ni razmišljala o nekom drugom svijetu van ovog mog malog, skuèenog, ogranièenog i sebiènog svijeta...
I ne, ne želim biti bolja osoba. Želim prvo postati osoba, tj. shvatiti kakva sam osoba, da bih mogla znati treba li me uopæe poboljšavati.

Ne biti ono što se od mene oèekuje, jer to mi ionako nikada nije polazilo za rukom.

I, najviše od svega, prestati bježati.
Odoljeti porivu da opet, još jednom, pobjegnem od svega što me tišti i guši.
Od problema, od ljudi, od loših emocija, besparice, obitelji, neprijateljske sredine...
Jer ma gdjegod ja pobjegla, u drugi grad, drugu državu, drugu galaksiju, drugu dimenziju... Moji problem nekako svugdje idu za mnom. A ako me veæ ne slijede, onda me doèekaju na istom mjestu odakle sam krenula. I tako do u nedogled.
Ali ovaj put bez psihoterapije, bez self-help knjiga, bez papilova ezoterije i èudnovatih gurua.
A nisam baš sigurna da æe mi poæi od ruke.
Zapravo, užasnuta sam.

Sreæom, odgodila sam poèetak preobrazbe za par tjedana. Taman kad se otrijeznim od planiranih sezonskih tuluma.
Jer ko je vidio krenuti s duhovnom obnovom u vrijeme kad je duh pomuæen alkoholom, i kad su se svi dragi ljudi vratili doma da proslave izlazak iz loše 2009. i ulazak u još beznadniju 2010-u...

23.12.2009. u 21:47 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.