Eto, napokon je prošao i taj Božić... I preživila sam. Živa, zdrava, zadovoljavajuće sita i jednake kilaže.
Da, nevjerovatno ali istinito – ove godine nisam se prežederavala. Ni blaže prejedala. Čak ni sasvim malo zatrovala hranom.
Badnjak sam odsjedila doma, uz komp i tv. Božić sam provela sa svojima, tj. sa Teticom kod koje sam se (opet) privremeno (do daljnjega) smjestila. Krčkala božićni ručak. Slala i primala sms-ove s čestitkama. Malo tračala na telefon...
Nisam otvarala darove – ove godine za Božić nisam dobila ništa. Niti sam to očekivala, ali to je ok. Uopće me nije taknulo. Mah, darovi. I totalno sam ozbiljna pritom... Navečer s N svratila do Egoista na malo vina, puno trača, i sve to bez šminke, u najbezveznijem sivom puloveru i tenisicama. I uopće me nije smetalo što sam takva dočekala 11 sati navečer, kad se lokal počeo puniti komadima u štiklama i haljinicama, frajerima u košuljicama i Željkom Kerumom.
Doduše, danas sam planirala dan provesti na kavama s prijateljima, propisno dotjerana, ali me malo zeznula polica u špajzi koja je negdje pred zoru odlučila iz nekog razloga pasti, i usput polomiti ne samo sebe i sav svoj sadržaj, nego i napraviti krš na policama pod sobom... Tako da sam na kraju dan provela u čišćenju stakla, keramike i plastike, ribanju sadržaja polomljenih posuda s poda, zidova i ostalog namještaja... I uspješno sprovela totalni declutter špajze.
Ah, kakvo vrhunsko spajanje neugodnog s beskorisnim...
Ali zapravo se osjećam skroz ok.
Doduše, imam nekakav čudan osjećaj da ću se sutra ujutro probuditi razvaljena od musklfibera, ali to bi moglo biti skroz korisno. Jer em sam razmrdala određene mišiće za koje sam uopće zaboravila da postoje, em sam sagorila gomiletinu kalorija, em više neću doživljavati mini slom živaca svaki put kad uđem u špajzu samo na par sekundi da pokupim nešto a izađem nakon minimum 15 minuta opsežnih arheoloških radova...
Moja Tetica, stvorenje koje obožavam najviše na svijetu i koje me odgaja i tetoši cijeli život, je vjerovatno u nekom od prošlih života bila hrčak.
Doduše, sindrom hrčka je nešto što mori većinu žena iz Maminog klana.
Baka je bila sakupljač. I Mama je, još uvijek. I Teta, i manje – više sve Rodice redom.
Ja sam, izgleda, i na tom području totalni izrod.
Ne samo da bacam ili darujem odjeću i cipele koje više ne nosim (ili ne mogu navući, bez obzira koliko emotivno bila vezana za njih). Nego se nakon određenog vremena rješavam i svih nepotrebnih uspomena, predmeta, namještaja, ono, svega.
CD-a koje više ne slušam. VHS-ova, DVD-ova, kutijica za sitnice, bižuterije koja se izlizala (i ako ponovo postane in, sigurno je neću nosit jer se sve već istrošilo i ofucalo). Walkmana, discmana, mp3 playera, svega što spade u tu kategoriju. Ofucanih torbica i šalova, krpica koje bi se mogle prepraviti, prekrivača za fotelje kojih sam se zasitila, navlaka za jastučiće... Mah, svega nepotrebnog.
Osim fotografija. Koje čuvam u slatkim malim jednakim rozim albumićima po 100 komada. I knjiga. I nekih starih dnevnika. Ali to bi bilo manje-više sve.
Ali žene iz Maminog klana nisu takve.
O neeeeee...
Žene iz Maminog klana sakupljaju.
Prva faza, ona koja dolazi udajom i napuštanjem roditeljskog doma (da, i tu sam crna ovca i izrod, ona koja se odvažila na samostalni život. Žene iz Maminog klana ne napuštaju obiteljski dom do udaje. Osim ako eventualno ne odu na studij negdje van roditeljskog prebivališta. U tom slučaju sakupljaju da bi punile djevojačku sobu u roditeljskom domu, te sobu u iznajmljenom stanu... jer žene iz Maminog klana nisu sposobne preživjeti u skučenim uvjetima studentskog doma, niti bi si dozvolile da spadnu na takvo nešto).
Kad se propisno skuće, u dovoljnom broju kvadrata, započinju sa sakupljanjem. Jer dota od brda ručnika, stolnjaka, kristala, staklarije i ostalog trasha nikako nije dovoljna za preživljavanje.
One moraju imati jako puno jako divnog namještaja. Posteljnog i stolnog rublja. Presvlaka za sve živo što se da presvući nekakvom tkaninom. Jako puno udobnih jastučića razbacanih svugdje gdje ih se razbacati da, prema pravilima udobnosti , zdravog razuma i dobrog ukusa (a još više protiv pravila istih).
Svi prozori i balkonska vrata doma moraju biti prekriveni minimalno s dva sloja zavjesa – debljim neprozirnim i tankim prozračnim ispod ovih debljih... Ljeti su to lagane pamučne zavjese pastelnih boja, zimi teži zastori. A sve se to mijenja otprilike svaka dva tjedna, da odgovara prekrivačima na kauču, nadstolnjaku (koji ide preko kukičanih stolnjaka ispod staklene ploče na stolu), jastučićima, posteljini i ostalim tekstilnim noćnim morama...
Osim toga, žene iz Maminog klana pate od mijenjanja namještaja otprilike svakih 5 do 7 godina. Uz što obično ide i čejnđ pločica, parketa, staza, tepisona, boja zidova i svega što se već da u stanu/kući promijeniti.
Pri čemu dio (uvjetno rečeno) starog namještaja završi kod ostalih pripadnica klana (što ove obično samo potakne da se i one upuste u redizajn životnog prostora, da bi ga prilagodile kabinetnom ormariću prababe Kate, ili fantastično bezvremenski dizajniranom Lesnininom ugradbenom ormaru iz 80-i-neke...). Ostatak se smješta u šupe i iznamljene garaže, jer zaboga već će fantastično poslužiti kad se neka od curki bude kućila...
Ipak, jedna od najvećih strasti žena iz Maminog klana je sakupljanje raznoraznih kućnih i kuhinjskih pomagala na struju, te kvalitetnog posuđa, pribora za jelo, tanjura, čaša i uporabnih predmeta iz srodnih kategorija.
Npr, tamo negdje 60-ih i 70-ih su sve morale imati kućni aparatić za vakumiranje najlonskih vrećica, kućni stoj za faširanje mesa, onu stvar za rezanje salame i sireva ali manjih dimenzija nego oni u samoposlugama, bauhausovske džezve za espresso...
80-ih se obavezno moralo imati Iskrine telefone u verziji s brojčanikom i verziji s tipkama, one žute, crvene ili plave, s crnom slušalicom... Zatim famozni Cento Gradi za pranje i čišćenje kućnih površina na paru pod pritiskom, mali ručni usisivač za stol i namještaj, najmanje jednu supersvemoguću šivaću mašinu običnu i jednu oberlokericu (mada je od svih samo Tetica znala šiti. Dapače, ona je šivala svima – mlatila je lovu ko šnajderica na crno, i manje više sve najkompliciranije fensi vjenčanice u gradu su se šile u mojoj današnjoj spavaćoj a njenoj nekadašnjoj radnoj sobi). Naravno, moralo se imati i stroj za pletenje. Pa zatim toster na iskakanje i onaj kontaktni na preklop, ogromnu pretpotopnu mikrovalku, najveći sokovnik u susjedstvu, Gaggia aparat za espresso i cappuccino, kokičare, hot doggere, blendere raznih dimenzija i sve moguće kuhinjske spravice za rezanje, miješanje, sjeckanje, miksanje i maltretiranje prehrambenih namirnica...
90-ih su se samo još gore raspomamile, što je bilo pogodovano službenim dolaskom kapitalizma i invazijom Baba Zepteruša, Tupperwareovki i inih. A ulaskom u novi milenij su natjecateljsko-sakupljačke strasti za posjedovanjem što većeg broja što beskorisnijih kućanskih aparata kod žena iz Maminog klana doživjele totalni vrhunac...
Posebno u Tetičinom slučaju.
Koja je prije nekih 7-8 godina zbog zdravstvenog stanja skoro sasvim prestala izlaziti iz kvarta, ulice, zgrade... ali je zato otkrila Neckermannove kataloge i tv prodaju.
I tako natrpala stan još i posebnim tavama za palačinke (i creppe i pancake tipa), aparatićima za vafle, setovima noževa za rezanje, komadanje, brušenje, guljenje i klanje, sakupljačima vlage, stolnim zen-fontanicama...
Osim hrčkarenja s predmetima iz gore navedenih kategorija, za žene iz Maminog klana je karakteristično i to da se panično boje trećeg svjetskog rata, atomske bombe, tajfuna i monsuna, uragana, kataklizme, sudnjeg dana i 7 jahača Apokalipse.
Zbog čega u svojim domovima obično imaju bar nekoliko ladica sa zalihama medicinskog etanola, AC/DC-a, Rivanola, zavoja, flastera, antibiotika, analgetika, antipiretika, antihistaminika, antidepresiva, antibejbi pilula i što ja znam čega sve ne za pružanje prve, druge i posmrtne pripomoći. Hvala Svevišnjem što se još nitko nije sjetio ponuditi u slobodnoj prodaji male priručne kućne defibrilatore, sklopive kirurške stolove i obiteljske kitove za anesteziju te manje kirurške zahvate...
Ali svakako niti jedna žena iz Maminog klana nije propustila uvaliti u svoj dom barem jedan golemi “obični” frižider (zadnjih godina SVE imaju onaj dvokrilni, s ledomatom) i jednu manju ledenicu koja izgleda kao obični frižider pa može biti u kuhinji, kao i škrinju za duboko smrzavanje u špajzi.
Kupovanje mlijeka, ulja i mineralne na gajbe, brašna i šećera na desetke kila, mesa u količinama dovoljnima za tjedne potrebe javne kuhinje, sredstava ža čišćenje, higijenskih potrepština... Sve je to simptomatično za Žene iz Maminog klana.
Izgleda da sam jedino ja nekim čudom, unatoč genetskim predispozicijama i tradicionalnom odgoju, izbjegla nekako razviti tu karakternu osobinu.
Srećom, žene iz Maminog klana su nekako uvijek imale prostrane domove bogate prostorijama pogodnima za hrčkarenje...
A od svih gradskih žena iz Maminog klana, Tetica je po pitanju kvadrature nekako prošla najbolje.
Tetica živi u dvoetažnom stanu kvadrature debelo preko stotke. Nikome nije jasno koju je zapravo vezu morala potegnuti tamo negdje 74-e da dobije u prestižnoj novogradnji dvoetažni stan s tri spavaće, komfornom dnevnom sobom spojenom s golemom kuhinjom/blagovaonicom, dva kupatila i ostavetinom, a nije imala ni petoro ni četvoro, ni troje, čak ni dvoje djece. Jedno dijete i muž...
Mama, Teta i dio Rodbine su sumnjali na mog pokojnog Didu, visokopozicioniranog političara u to vrijeme. Ali ja ne vjerujem. Dovoljno sam dobro poznavala pokojnu Baku da mogu biti sigurna da bi mu se ona krvi napila da je samo pokušao... Znam koliko je zavidna bila na Tetičinom Stanu, do posljednjeg daha... Ja nekako sumnjam u Admiralušu, Tetičinu pokojnu kompićku kojoj je ova svaki mjesec mukte šila fensišmensi robicu za nju i njene kćerkice prema talijanskim i američkim časopisima, i s kojom je imala tamo negdje od 50-ih do sredine 90-ih mali biznis sa švercanim bundama. Naime, Admiraluša je imala sestru udanu u Rusiji, sestra ju je posjećivala skoro svaki mjesec, a Tetica je imala mušterije koje su voljele biti dobro odjevene, i tako... Nercić vamo, lija tamo, malo Ballantinesa i Marlbora, koji jugodinar pravom čovjeku na pravom mjestu... I eto prekomande za muža iz makedonske vukojebine u toplije krajeve, eto savršenog stana, eto i stipendije u inozemstvu za jedinu kćerkicu...
Jer osim hrčkarenja, jedna od najkarakterističnijih osobina žena iz Maminog klana je i ta da su sve obdarene vrlo poduzetnim mozgom. Kao i vještinom sklapanja korisnih veza i zgrtanja materijalnih bogatstava.
Međutim, izgleda da je, kao i hrčkarenje, i ta osobina mene preskočila...
Što je nebitno za ovu priču.
Ono što je bitno jest da je jutros ranom zorom jedna od polica u Tetičinom brlog... ovaj, Tetičinoj ostavi otkazala poslušnost.
Ona s kiselim paprikama, miješanom salatom, džemovima, postoljem za nekakvu profesionalnu megaheavy peglu na paru (skupa s peglom, naravno) i kućnim aparatićem za vakumiranje.
I da se sve to sručilo na policu koja je bila ispod nje...
Što je uzrokovalo rušenje stvari s još polica ispod ove.
Pri čemu su predmeti letjeli u svim smjerovima i usput rušili još neke stvari sa susjednih polica, odvalili ručicu na vratima ostavnog ormara, oštetili usisivač s vodenim filterom (onaj koji izgleda ko R2-D2 iz Star Warsa...), uzrokovali više manjih srčanih udara u cijeloj vertikali, i, naravno, totalnu štetu i kaos u ostavi...
A meni napokon pružili priliku da odvučem nekoliko kutija i crnih vreća krame ravno u kontejner.
I bogami se osjećam vrhunski zbog toga.
Uz svoju sobu i malo kupatilo na donjoj etaži koje samo ja koristim, napokon je još jedna prostorija u stanu astma-free. Nema više klaustrofobije, nema više padanja u duboki očaj dok razgrćem sokovnike, ho/re/ca ambalaže cikle, komplete alata i pakete nikad korištenih kuhinjskih krpi u potrazi za najobičnijom peglom vulgaris (ne nekom specijalnom koja npr. usput obavlja depilaciju bikini zone, plete ribarsku mrežu i uzgaja svilene bube dok glačam košulju...).
Osjećam se apsolutno zen i fengšuizirano.
Preplavljena sam poletom i inspiracijom.
Želim... Želim... Želim i trebam veliki declutter Tetičinog stana! Želim to više od bilo čega na svijetu! Potrebno mi je! Nasušno potrebno! Kao zrak, kao voda, kao burek iz Mate tijekom PMS-a ili malo maskare i rumenila prije izlaska iz kuće!!!
Poletna i inspirirana, otkrila sam što zapravo želim biti u životu.
O daaaaaaaaaa...
Ne želim više biti lokalna it girl.
Ne želim više niti vratiti svoju nekad uspješnu karijeru u marketingu.
Neću ni ovce, ni novce, niti zgodnog i uspješnog a popularnog partnera pofutranog novčanika s pozamašnim draguljem među nogama, svim zubima na broju (ili bar s titanijskim implantatima u vilici), te usto još i romantičnog kao Austin/Bronte hibrid Mr. Darcyja i Heatcliffa...
Ne!
Želim biti Martha Stewart!
Boginja i guru svake kućanice koja drži do sebe!
Želim biti Nigella Lawson!
Superseksi kuhinjska genijalka!
Želim...
Ajme, toliko ih ima da zapravo ne znam u ovome trenutku tko i što sve želim biti.
Ali želim...
Želim...
Želim...
Mah!
Zapravo samo želim unijeti malo reda i zraka u prostor koji je u ovome trenutku moj dom.
Potrebno mi je to.
A nekako imam osjećaj da je potrebno i mojoj trenutačnoj obitelji, ma koliko režali i gunđali protiv promjena...
Ali primjetila sam da se Tetici zapravo sviđa novi red i poredak u špajzi, kao i neki noviteti koje sam unijela u uobičajeni meni, što mi daje nadu i podstrek da ustrajem na tome.
Napokon, ja sam sada u stadiju promjena.
A promjene treba počinjati od malih stvari.
Uostalom, nije da ću propustiti nešto stvarno važno ako se par dana ne budem smucala po places to be, ne budem među people to see... Jer ionako je iz dana u dan oko mene uvijek sve isto.
Post je objavljen 26.12.2009. u 23:36 sati.