Žena na rubu živèanog sloma

Cijela ova prièa s Šarmantnim Gadom totalno loše djeluje na mene!!!
Primjetila sam da sam se od jedne poprilièno vesele i pozitivne plavuše pretvorila u konstantno živèano stvorenje.
Stanje u kojem se nalazim posljednjih tjedana… Hm, ne znam kako bih to uopæe opisala. Možda da sam stalno bijesna? Ili bi toènije bilo da sam ljuta od trenutka kad se probudim, pa sve dok ne uspijem zaspati izmrcvarena mislima o tome kako je današnja komunikacija/nekomunikacija meðu nama bila posljednja u mom životu i kako ga više nikada ne želim/sad i odmah najviše na svijetu želim ni èuti ni vidjeti/odmah èuti i vidjeti?
Nisam baš sasvim sigurna mrzim li ga iz dna duše ili obožavam do ludila.
Znam samo da ne mogu više sjediti u istom uredu s njim, raditi s njim, imati bilo kakve veze s njim…
I da bi isti èas dušu vragu prodala samo da bar jednom, eto, samo bar jednom ispoštuje dogovor i javi se ili pojavi na dogovorenom mjestu na vrijeme!

Na radnom mjestu smo službeni.
I pristojni.
I totalno nevini.
Zato jer sam ja veæinu vremena BIJESNA na njega.
I jer on zna da je opet nešto za***o.
I onda mi onako u prolazu kroz vrata dobaci onaj svoj pokajnièko-šarmantni “znam da sam kriv i ubij me ali to je jaèe od mene i bla” topli poglediæ , i još ga zaèini osmjehom pred kojim bi Hugh Grant umro od srama, i ja mu u sebi nekako odluèim sve oprostit do daljnjega…
Ono, kao, još æu malo trpit svo to maslanje jer je tako neodoljiv. I jer je seks s njim tako velièanstven.

I onda mi opet pošalje poruku da rezerviram vrijeme od-do za njega, i još mi nabaja gomilu divnih planova koje ima sa mnom. Pa se ja ljutim i otpišem mu da je kreten nad kretenima i da imam druge planove.
Onda on pita kakve, pa ja lažem da imam dogovor s nekim prijateljem, na što on pobijesni i ispituje koji je to prijatelj, pa opet ne želim reæi (jer lažem, naravno). I onda moli da æe ovaj put bit toèan, da æe crknut ko pas od tuge, jada, želje i èežnje, i neka mu to ne radim, i da æe za pola sata bit na mom parkingu…
Naravno, javi se za 45 minuta. Da dolazi za 15.
Pojavi se nakon 20.
Ja ne želim siæi.
Svaðamo se.
Iskljuèujem mobitel.
Ili se javi tek za sat, sat i pol vremena, pa mu kažem da mi je žao jer da veæ imam dogovor.
I da sam upravo izašla, tako da mi ne znaèi puno to što je on upravo došao ispred moje zgrade. Dok u stvarnosti sjedim doma i tražim neki komad posuða kojim mi neæe bit žao tresnuti o pod.

Mrzim ga! Bože, kako ga mrzim jer mi to radim!

A onda mi priredi vikend iz snova.
I onda totalno zaboravim koliko ga mrzim…

Stalno mi nekog vraga laže i mulja. I uvijek kasni jer mu je neko završio u bolnici, jer mu je riknulo auto, jer je cijelo popodne povraæao (ma baš! I onda nakon cijelog popodneva povraæanja sutra hladnokrvno smaže duple æevape s ekstra lukom i cijelom Podravkinom godišnjom zalihom ajvara???).
Naravno, ja mu svaki put kažem da znam da laže, i da ne kužim kojeg vraga misli postiæ tim maslanjem kad mu tako loše ide. Napokon, u svojoj kratkoj prosvjetnoj karijeri sam imala uèenika petog razreda osnovne škole koji su mogli izmisliti prièu koja bi kod nekog malo manje iskusnog držala vodu više od bilo koje njegove umotvorine!!!

Jedino pozitivno u svemu ovome je to što sam konstantno toliko bijesna i živèana, ili blažena i zadovoljna, da sam skoro potpuno zaboravila jesti.
Jutros sam izašla na pauzu s frendicom koja radi relativno blizu, a koja me nije vidjela èetiri tjedna, i koja me upitala jesam li na nekoj posebnoj dijeti. Jer da joj se èini da sam nekako mršavija…
I stvarno, skužila sam da veæ tjednima ujutro samo trgnem kavu, da zapravo živim iskljuèivo na golemim kolièinama kave i kutiji cigareta dnevno, da ubacim usput u kljun neku bananu ili mandarinu ili keks tek kad mi se ruke poènu tresti od gladi, da na veèerama i ruèkovima s njim pretežno samo brljavim po tanjuru…
B-ove tamne Replay traperice koje èesto nosim na posao (jer su jedini neupadljivi, neobraðeni, klasièni komad jeansa u mojoj garderobi koji može proæi pod business casual), i koje su mi prije tri tjedna uzrokovale zastoj cirkulacije u dupetu i bedrima, sada mi padaju niz kukove i pokrivaju svih 12 cm pete na èizmama.
A ponovo mogu obuæi i neke prošlogodišnje pletene haljine, u kojima više ne izgledam ko Barbara Kolar u prošloj sezoni Plesa sa Zvijezdama. Nego sasvim pristojno.

Pa ipak, to me ne veseli baš previše.

U što sam se ovo uvalila?

A opet… ne mogu se odlijepit od njega.
Jer se tako fenomenalno ljubi.
Jer me tako obasipa beskrajnim nježnostima i pažnjom kad je sa mnom.

A ne smijem zanemariti ni darove.

O, da, uvijek ima neko iznenaðenje spremno za iskupljenje.
Pamti dok ja meljem o glupostima, i uvijek zna pripremiti pravu stvar za trenutak kad odluèim prestati bijesniti i uvuèem kandže.
Upamtio je da veæ dugo uzalud tražim roza futrolicu za svoj pink iPod. Nekako nikako da naðem rozu. Uvijek i svugdje imaju neke žute, plave, bijele, prozirne… Nikako da naðem rozu! A on ju je pronašao! Prošlu subotu sam bila bijesna ko najbijesnija divlja zvijer ikad, i grozomorno sam se durila više od sat vremena pretvarajuæi zajednièku jutarnju kavu u pakao za oboje. A onda je skoknuo do auta i vratio se s dva cd-a koja tražim veæ 100 godina (jedan meni vrlo poseban album Ryuichi Sakamota i prva izdana Disco Kandi kompilacija), i nije mi bilo druge nego da se prestanem duriti. Nedavno sam izgubila jednu od mojih omiljenih Morrelato naušnica, zbog èega sam bila sva jadna, i iznenadio me novim parom istih. Zna da obožavam L’Erbolariov losion od bugarske ruže, koji tako predivno i intenzivno miriše, a kojeg nema na hrvatskom tržištu, pa je zamolio frenda koji je skoknuo do Italije da mi ga donese…
A donio mi je iz Zagreba i moje najdraže praline, one s limetom…
Nisu to nekakvi skupi darovi od kojih se pada u nesvijest. Dapaèe.
Ali su sitnice koje meni znaèe, stvarèice do kojih mi je stalo, a on se nekako potrudio da ih upamti.
Za razliku od svih onih bajnih i divnih ludo zaljubljenih i inaèe pažljivih frajera koji zapravo nikad ne slušaju. Pa tako zaborave da sam alergièna na rakove, školjkaše i ostale morske dražesti pune histamina i ostalih alergena, i onda mi doma pripreme (ok, naruèe. Nisam toliko blesava da povjerujem da su stvarno sami kuhali!!!) veèericu od plodova mora. Koji kupe parfem samo zato jer je skup pa im se èini prikladnim darom, bez da su se sjetili barem saznati koje mirise koristim (to je bar lako. Uvijek ista tri), pa parfem na kraju završi meðu darovima za reciklažu… I nije jedan od onih koji vode na romantièan vikend u prirodu u vrijeme cvjetanja ambrozije, pa se romantièni vikend pretvori u dva dana pakla zaèinjena kihanjem, curenjem nosa, gušenjem i nateèenim oèima. Niti jedan od onih koji misle da je neudobno rublje s previše èipke, proreza, mašnica, pa još s neodgovarajuæim krojem košarica ili neudobnim izrezom na dupetu, nešto što æe me baciti u ekstazu èim odmotam kutiju…
Osim toga, ne volim primati darove zbog kojih se prvo moram nekako osjeæati dužna. A onda se još i praviti oduševljena, dok u glavi mozgam kako izbjeæi isprobavanje dva broja pretjesnih neudobnih i izrazito ružnih haltera, ili kome æu uvaliti grozni parfem od kojeg mirišem kao slastièarnica u kojoj rade iskljuèivo kolaèe od vanilije a usput prodaju i cvijeæe za sprovode…

Ali priznajem da me totalno kupio cd-ovima i futrolicom za nano...

Mada to ne znaèi i da opet nisam bijesna ko pas.
I ne sviða mi se sve ovo.

Jer osjeæam da se zaljubljujem.

Ne onako “vrijeme mi je da se skrasim a on djeluje kao stabilan deèko” zaljubljujem, kao što je bio sluèaj s GMOP-om.
Ovo je nešto drugo.
Ovo je èisto ludilo.

Ne spavam, ne jedem, ne razmišljam o nièem drugom osim o njemu.
A on mi je stalno tu pri ruci, i istovremeno tako nedohvatljiv…

Svjesna sam da imamo rok trajanja, i sasvim sam ok s tim. Ni prvi ni zadnji. Ali previše gorim, i on previše gori, i bojim se da jednostavno ne sagorimo prebrzo. Tj. da on ne izgori prvi.
A niko ne voli bit ostavljen.

Srce mi govori da se opustim, prepustim, ne razmišljam. U redu, možda ipak ne srce nego neki organ malo niže smješten od srca…
Mozak vrišti upozorenja.
Nije dobro. Nikako nije dobro.

Sve èešæe razmišljam o tome da jednostavno dam otkaz.
Sve teže podnosim èinjenicu da radim s njim i zapravo za njega…

A najgluplja moguæa stvar koju mogu napraviti jest da dam otkaz u trenutaènoj situaciji.
Odbila sam neke druge prilike, za koje ne znam hoæe li mi se opet pružiti. Pogotovo kad oni koji su mi ih ponudili saznaju da sam jedva mjesec dana izdržala na novom poslu.
Zaboga, kako æe to izgledat u mom životopisu?
Što æu ja sama misliti o sebi?
I što æe, napokon, moja obitelj misliti o tome?
Što reæi ljudima oko sebe? Prijateljima, poznanicima, svima s kojima se družim?
Naravno da ne mogu reæi da sam dala otkaz jer sam zaljubljena u svog oženjenog šefa s kojim se ševim. Osim AA i Najbolje niko nema pojma… Mada svi sumnjaju da se sa mnom nešto dogaða.
Ali onda æe svi pomislit da sam zapravo DOBILA OTKAZ, i to nakon samo mjesec dana. Što bi stvarno bilo ponižavajuæe. Jer ja sam JA, cura (ok, malo ocvala cura… ali još uvijek cura) s besprijekornim životom i besprijekornom karijerom, koja svoje mraène strane, slabosti, poroke i opæenito sve što nije besprijekorno krije ko zmija noge. Unatoè odreðenoj reputaciji, koju sam ipak nekako uspjela zadržati pod kontrolom…
Ako dam otkaz par dežurnih zlih jezika æe iskoristit priliku. I puknut æe bruka.
A priznajem da mi zapravo više smeta moguænost da ljudi o meni prièaju da sam dobila otkaz, nego da se naslaðuju èinjenicom da sam se peglala s oženjenim šefom.

On je totalno loša stvar u mome životu.
Kompletno sam luda za njim.
Èini me nesretnom reciproèno koliko me baca u ekstazu.
I gubim kontrolu nad sobom, a to ne volim. To nikako ne volim. Svaki put kad sam izgubila ovako glavu za nekim na kraju je ispalo … Pa, ispalo je jako loše.

Nisam dobro.
Ajme meni, u što sam se ovo uvalila…

12.12.2009. u 23:23 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.