Ž je trenutačno na rehabu na Otoku sa svojim roditeljima i djecom, a pridružili su im se i bijesni Mužićevi starci.
Izgleda da ovo nije bio prvi njegov izlet u vanbračne radosti. Apsurdno je da ja to sada znam, ali ona ne. Još apsurdnije je to što me je o njegove prijašnje dvije afere tijekom bjesomučnog ranojutarnjeg chatanja na Skypeu izvijestio moj Oženjeni, a isto mi je ispričao i Tugaljivi, s kojim sam se u petak našla na brzoj kavici u mom kvartu.
A najapsurdnije od svega je to što je Ž totalno odobravala moje petljanje s Oženjenim, i to joj se činilo strašno zabavnim i romantičnim... Što je najluđe, ne usudim se više spomenuti ga pred njom kao predmet moje žudnje, sad se u mojim ustima pretvorio u zločestog negativca, ali ona je i dalje na njegovoj i mojoj strani...
Ne razumijem!
Ja se trenutačno nalazim u totalno nezavidnoj situaciji.
S jedne strane me užasno svrbi jezik da joj kažem da je Mužić i prije močio grisinu u tuđi fondue, i da ga to čini ukupno trostrukim preljubnikom. Za sada. Ne znamo što će se još otkriti u skoroj budućnosti... A nekako ne bi bilo u redu da joj to prešutim.
Kakva sam ja to prijateljica do groba ako joj ovako nešto zatajim???
S druge strane, ne želim situaciju učiniti još gorom... I ovako je užasno u komi, mada mi po deset puta dnevno na telefon kaže da joj je baš superić, da po cijele dane šeta s djecom, peče palačinke i igra briškulu s rođacima... Ali da je stvarno sve superić, ne bi me zvala deset puta dnevno po pola sata da mi govori kako joj je baš superić... Jer ako joj je stvarno superić, kako onda od svog tog superića uspije pola dana provesti sa mnom na telefonu, a drugu polovicu na internetu ili u telefonskim maratonima s još ne znam koliko prijateljica? Kad onda igra tu briškulu? U zoru? Između 19:15 i 19:23 navečer?
A kakva sam ja to prijateljica ako joj sad dok je u komi serviram ovakve informacije???
U međuvremenu ja sam upala u strahovito čudno stanje...
Dane pretežno provodim za kompjuterom, jer sam dobila par zgodnih honorarnih stvari koje će mi donijeti lijepu cifru na račun... Zapravo na ruke, kune računa neće ni vidjeti, ali to su detalji...
Jedan od rizika provođenja dana za kompjuterom je da se navučem na Sorority life na Facebooku i da manijački povećavam svoje sestrinstvo, kupujem glamuroznu odjeću i vozila, koljem bijačiz i terminalno deprimiram i uništavam nesretnice slabije od sebe, svako malo se preodijevam i mijenjam frizure (u ponudi postoji moja "Rihanna" frizura, ali samo u crnoj verziji, pa sam dugo bila u dvojbi da li da ipak budem plavuša, ali dugokosa, ili da imam svoju frizuru, ali u totalno krivoj boji... Trenutačno je prevladala forma nad bojom, ipak jedna modno osviještena žena danas ne može sebi priuštiti pojaviti se u javnosti dugokosa!)...
Drugi od rizika je da i dalje ostanem navučena na Yoville, u kojem sam upravo kupila lijepu veliku kuću i promovirana u vicepresidenta tvornice, pa moram zarađivat novce i opremit tu kućerinu sukladno svom novom društvenom statusu. Ali ako kupujem opremu za kuću i vrt ne mogu trošiti novce na novu skuplju odjeću, cipele i sunčane naočale, tako da mi nije baš lako... Ali našla sam rješenje: kako imam i osobni profil i blog-profil, tako moj avatar s blog-profila zaradi novce i kupi stvari za opremanje stana, pa te stvari daruje mom avataru s osobnog profila...
Treći rizik je da mi sve te glupe FB igre ponovo probude strast za Simsima...
Naravno, opet sam se navukla. Malo igram verziju na robinzonskom otoku koju imam na laptopu jer zauzima manje prostora, malo onu običnu koja mi stoji na rezervnom disku...
Prestrašno! Cijela noć mi ode na gluposti! U krevet ne idem prije 4, a teškom mukom se budim oko 10... Naravno, potegnula bi ja i dulje, ali treba psa izvesti van, treba i neke stvarne novce zaraditi, otići na Pilates, skoknuti na koju kavu...
Mada sam malo smanjila bavljenje glupostima kad me je u subotu N dobro oprao.
Trebali smo ići na ručak u Staru Savu a onda u šetnjicu i kavicu na Jarun, i N se kod mene pojavio na vrijeme, u podne, ali me nije mogao odlijepiti od laptopa do 3.
Nakon što smo proveli dan u ugodnom druženju, sreli prijatelje i mjerili piletinu koja je šetuckala uz baruštinu, oko 7 smo opet došli kod mene. Spremila sam nam večericu, stavila Slumdog milijunaša u dvd, i dok je on gledao film ja sam se opet zalijepila za prokleti laptop...
Četvrti i najveći rizik jest taj da mi u jednom trenutku na ekran izleti prozorčić od Skypea, a u njemu poruka od Oženjenog: mala, kako život?
Kako mrzim kad me netko samo 6 mjeseci stariji od mene zove mala!!! Jer to možda znači da misli na moju visinu, koja baš i nije nešto čime se mogu pohvaliti... Ili me doživljava nezrelom, ili patuljastom (a prema njegovih metar i 95 svakako jesam patuljasta, budući da nisam tako daleko od onog poražavajućeg metra i pol... Inače se ne bih tako mazohistički lomila na štiklama više od pola dosadašnjeg životnog vijeka...)!!!
I kako se ja samo pravim da mrzim kad mi netko koga tako teškom mukom ignoriram na FB-u upada u vidno polje usred uništavanja neke jadnice koja ima u svom sestrinstvu duplo manje članica, i upropasti mi skoro pa uspješno tjeranje iste u terminalnu depresiju jer sam joj satrala samopoudanje i usput pokrala novce...
Jer mi u takvim trenucima srce zapravo počne tući ko ludo, a lice mi se iskrivi u totalno retardirani cerek estrogenizirane proljetne blaženosti...
Pa sam prvo kao bila malo hladna, jer ipak sam ja jedna fina dama koja oklijeva točno onoliko koliko je pristojno, a onda smo opet krenuli s bjesomučnim komuniciranjem...
E baš sam tuka!
Stalno sebi govorim da neću opet past na njega, ali kad je on u pitanju bespomoćna sam do granica smiješnog.
A i on se nekako promijenio...
Od prezgodnog misterioznog muškarca u odijelu koji zastrašujuće seksi prigušenim glasom priča o jako šarmantnim stvarima od kojih žena gubi glavu, zbog čega sam ga doživljavala nekako starijim od sebe, preko gentlemana koji na rukama nosi uza stepenice cmizdravu princezicu mene sa slomljenom petom na štikli i izvrnutim skočnim zglobom, i razbiješnjelog navijača u sažvakanoj majci, boksericama i čarapama koji psuje majku sucu dok skače po namještaju i zlostavlja dekorativni jastučić, do...
... Pubertetlije???
Unatoč tome što ima nevjerovatno puno posla u posljednje vrijeme (što dijelom znam jer pratim medije, dijelom jer slušam glasine, a dijelom jer mi se stalno žali i cmizdri), stalno visi na netu.
Jednako manijački kao što ja igram Sorority Life, on pegla po skoro istoj ali muškoj igrici - World Waru. A zajedno smo ovisni o Yovilleu.
Uspješno sam ga zarazila i Simsima, a onda sam otkrila da je u svoje vrijeme bio jednako ovisan o Warcraftu kao ja o Silent Hillu i Resident Evilu.
Osim glupe fascinacije igrama i igricama, počeo je manijakalno postati najdraže pjesme najdražih bendova na FB. A ja sam mislila da jedino ja prijateljima spamam feed glupim spotovima.
Naravno, dok su moji totalno girly (od Madonne, preko Gwen Stefani u No Doubt fazi - posebno Return Of Saturn album, do raznoraznih houseoidnih hitova), njegovi su totalno boyish (brdo metala, nešto punka - gomila rocka u svakom slučaju).
navukao se i na one Pick Five šeme - ja biram 5 omiljenih brandova ručnih torbi, 5 omiljenih glossy časopisa, 5 omiljenih filmova (srcedrapateljski i romantični svi redom), 5 omiljenih coctaila, 5 omiljenih knjiga (self help i chick lit), on bira 5 albuma koji su mu promijenili život (In Utero od Nirvane??? Metallica Black Album??? Ma daaaaaaaaaaaaj...), 5 omiljenih filmova (ratni i akcijski), 5 najboljih piva, 5 najdražih knjiga (stručne knjige iz marketinga??? ratni trileri???)...
A počeli smo izvoditi i totalno nerazumne stvari.
Jedne noć sam, na primjer, od dosade prekinula s poslom, ubacila nekakav stupidni dvd Line Dancing For Beginners, našla ljetni slamnati stetson, obula kaubojke od Najbolje (one koje su bile popularne oko 2002-e) i radila budalu od sebe po stanu, uz pjesme tipa All My Ex's Live In Texas...
Oženjeni je skypenuo oko 2 sata, i onda smo otkrili da možemo upaliti kamere i plesati po kaubojski, i moram priznati da mu fenomenalno ide...
A prije toga je bio strašno poželio palačinke, ali je bio sam doma, nikad ih nije radio, a nije mogao naći nikakvu dostavu iza ponoći, pa sam mu davala instrukcije i kamerom nadgledala prve pokušaje...
Muškarac koji u pidžami i papučama radi nered po kuhinji dok pokušava ispeći prvu palačinku u životu uopće nije seksi prizor...
Otkrila sam i neke zbunjujuće stvari o njemu.
Na primjer, da je sposoban u jako malo vremena pojesti sam cijelu teglu Nutelle VILJUŠKOM, dok istovremeno jako ozbiljno priča o problemima na poslu...
Da spava u pidžami od frotira (nekako sam uvijek mislila da je on tip za bokserice i majcu... ili Adamov kostim). A pidžama, pogotovo frotirnata, s pasicama oko rukava i nogavica, je... pa, nekako... dječji odjevni predmet.
Da karaoke obožava možda čak i više od mene (manijak!), ali da se nikad nije usudio opustiti s mikrofonom na javnom mjestu, samo u društvu prijatelja...
Da ima sve Dylan Dogove koji su izašli prije rata.
A čuva i Action Mana, J.I.Joea, He Mana i Transformerse koje su mu 80-ih donosili roditelji i rođaci iz inozemstva. Čak mi ih je i pokazao, na što sam umrla od smijeha! Ok, imam i ja još uvijek Barbike, Pucci i My Little Ponyje koje je Tata donosio 80-ih, čak i moju Cabbageicu i Monchichije, ali nije baš da ih rado pokazujem javno... u ovim godinama...
I u nižim razredima osnovne je stvarno obožavao Lepu Brenu!!!
I onda, kako sad da budem pametna?
Doduše, olakšava mi time što ne predlaže nikakav susret. Izgleda da samo uživa u druženju. Kao i ja.
I tu i tamo zatraži rame za plakanje.
Ponekad se požali kako mu je koma jer je u problemima na poslu, situacija je stvarno neugodna, razmišlja o tome da potraži novi posao, a doma stalno dobiva komentare kako mu je zapravo jako lako i kako je neodgovoran, kako ne radi ništa...
Ne priča puno, ne spominje ženu, a ja ne pitam.
Iskreno, i ne zanima me. Napokon, frendovi smo... I nema šanse da to ponovo postane nešto više od noćnih razgovora i glupiranja dvoje... pa, recimo, uvjetno rečeno, odraslih ljudi.
Naravno, i dalje sam užasno slaba na njega. Ali na onog starog njega, tajanstvenog, seksi, uspješnog igrača.
S ovim novim njim ionako ne bih znala što započeti. Mislim, nije da je ovakav neprivlačan, daleko od toga, neodoljiv je u svakom pojavnom obliku i svakom segmentu sebe, ali... Previše toga stoji između nas.
A bojim se da bih se, što ga više upoznajem, stvarno mogla zaljubiti. Onako, totalno. Zapravo.
Zato sam jedva dočekala najavljeni dolazak mog rođaka Rainbow Warriora u Zagreb, da mi odvuče misli od Oženjenog.
Post je objavljen 06.04.2009. u 22:51 sati.