SuperElle meets Rainbow Warrior i postaje poduzetnica. Plus: kako sam dokazala svoje, pravila se važna, i druga umišljena hvalisanja snobièaste plavušice...

S Mamine i s Tatine strane imam brdo roðaka. I sa svima sam jako bliska.
Buduæi da sam ja ipak otoèanka, tako sam blisko povezana i sa onima koji mi nisu prvo i drugo koljeno, dapaèe, neke strahovito daleke roðake smatram bližima od djece svojih tetki i barba.

Jedan od takvih mojih nešto daljih ali najdražih i najneobiènijih roðaka, Rainbow Warrior, ovih je dana bio u Zagrebu, i naravno da smo jednostavno morali provesti neko vrijeme skupa...

Rainbow Warrior je jako posebna osoba, i jedna od splitskih ikona. Svašta èovjeku padne na pamet kad se spomene njegovo ime: od gomile oslikanih interijera raznih ustanova, privatnih kuæa, lokala i poslovnih prostora, preko picigina i Baèvica, do Greenpeacea i ronjenja.
Moj Warrior je Jacques Cousteau i Chris In The Morning u jednom. Živio je u Zadru, školovao se u Francuskoj i Švicarskoj, bacio bazu u Splitu, a još krajem 80-ih se otisnuo s Greenpeaceom na sjeverne puèine u borbi za èišæi i humaniji planet. Ronio je, èistio naftne mrlje, napadao kitolovce, živio s kanadskim Indijancima... I jedini je Rainbow Warrior hrvatskog porijekla, ikad.
A onda je zakljuèio da je u Splitu ipak najbolje provoditi veæinu vremena, i povremeno odlutati negdje...
Jer samo u Splitu može cijelu zimu provesti bacakajuæi se po pliæaku u Speedo gaæicama za oguljenom teniskom lopticom, ispijajuæi kave ispred Žbirca i uživajuæu u životu punim pluæima... U gradu u kojem poznaje svih, i u kojem ga svi znaju.

Moj Warrior je jedan od onih rijetkih i posebnih ljudi koji su toliko pozitivni i dobroæudni da èovjek jednostavno ne može povjerovati u njihovo postojanje dok ih ne upozna i ne uvjeri se da su stvarni.

I tako sam, u trenutku kad sam ga napokon ugledala s druge strane ceste na Savi, skoro poèela skakati i vrištati od sreæe što je tu.
Onako nestvarno preplanulog, dugokosog, u vjeènim praktiènim khaki hlaèama i crvenoj vjetrovci, s ruksakom preko ramena i metaliziranim naoèalama na nosu, kako njuška proljetni smogizirani zagrebaèki zrak s osmjehom na mirnom licu...
Moj Warrior, piciginaš i umjetnik, ronilac i lutalica, duša galeba u tijelu èovjeka...
Joj, stvarno postajem patetièna kad mislim na njega.

Ali donio je sa sobom komadiæ mog Splita, za koji sam na neko vrijeme zaboravila da mi nedostaje. Donio mi je miris sumpora iz termi s Rive po južini, osjeæaj pijeska s Baèvica pod bosim nogama, dodir nemilosrdnog proljetnog sunca na obrazima i aromu brodske piture sa Zente...

Proveli smo cijelo proljetno popodne u Baschieri u Horvaæanskoj, uz otvoreni prozor s pogledom na krošnje. Na žalost, nismo mogli odšetati do Jaruna i praviti se da sjedimo na štekatu na Ovèicama jer sam ja bila u previsokim štiklama s užasno tankom petom, ali zato smo to nadoknadili slijedeæi dan.
A slijedeæi dan mi je priredio pravo splitsko popodne, nekoliko sati šetnje po šljunku uz... pa, uz nekakvu vodu, u trenerci i tenisicama (sreæom je Jarun preko tjedna poprilièno prazan), i uuuuuuužasnoooooooooo duuuuuuuuuugo ispijanje kave na otvorenom s pogledom na.......... pa, na nekakvu vodu...

Vrijeme s Warriorom je uvijek najbolje provedeno vrijeme na svijetu.
Nije da je vrijeme s mojim prijateljicama loše provedeno vrijeme, ali ponekad je stvarno lijepo prièati o stvarima koje se ne tièu tuðih života, tuðih problema i oblikovanja kose.
Warrior me svaki put podsjeti da zastanem, usporim tempo, ispraznim misli i pomirišem cvijeæe.

Pa sam tako zastala i pomirisala više vrsta cijeæa.
Od èega najviše Marc Jacobsov Daisy, Givencyjev Very Irrisistible i onu golemu bocu Zarinog parfema od ruža koji koristimo da bismo namirisale sobe u stanu.
A mislim da je isto u meðuvremenu napravila i moja frendica M, jer je nakon dugo vremena razmišljanja i premišljanja napokon donijela odluku - ipak idemo u posao!

M daje novce, logistiku i svoje iskustvo u struci.
Ja dajem svoje iskustvo u prodaji, iskustvo u marketingu, operativne sposobnosti i jaaaaaaaaaako puno pravih kontakata.
Ona u prièu ulazi s novcem i idejom, ja sam ona koja odraðuje stvar toèno onako kako mora biti odraðena...
I za sad je sve jako dobro.
Jer opæepoznato je da u recesiji uvijek i jedino cvate industrija luksuza.

Što ne znaèi da više ne radim za B i da više nisam u potrazi za NORMALNIM poslom. Jer naš mali posao se veæ nekako postavlja na noge sam od sebe, ulistane smo brzinom svjetlosti kod nekoliko kljuènih lanaca, promociju i oglašavanje radimo napola gerilski i isplanirano je za cijelu godinu, a na tržištu postoji golema rupa upravo u našoj kategoriji...
Ali ja samo želim NORMALAN posao.
Raditi za nekog. Nekog velikog, po moguænosti. Biti jedan od (onih malo veæih, naravno) kotaèiæa u složenom mehanizmu... Tako radim cijeli život, tako sam navikla, najbolje se snalazim u korporativnom loncu, i stvarno mi strašno fali...
Veæ sam se jednom opekla na maloj firmi od 60-ak ljudi, i ne namjeravam to ponoviti, o ne... Nikad više kod malog poslodavca!
Ali fale mi moje dosadne crne i sive hlaèe, fale mi organizacijski i operativni izazovi, fale mi pauze na kojima se uvijek traèa direktore, neorganiziranost drugih odjela i kolegicu koja fali...

A moj i M-in mali posao (koji ima potencijala da postane i nešto veæi) je zabava za popodnevne sate i vikende, i izvor prihoda za džeparac.
Jer mislim da je krajnje vrijeme da napokon kupim svoj vlastiti auto.
A možda bih èak mogla jednom više službeno položiti i tu B kategoriju, prestati se šlepati na davno položenu A, i napokon legalizirati svoj status na hrvatskim cestama...

Kad sam veæ kod vožnje, moja rodica Pravnica nikad nije vjerovala da u Hrvatskoj zaista postoje ljudi koji imaju vozaèe.
Za nju je to nekakava èudna navika egzotiènih zemalja kao što je New York (jer je jedino tamo viðala ljude koji posjeduju auto ali ga ne voze sami).
Pravnica je ljubiteljica velikih, niskih, brzih i skupih mašina, i veæ sama moguænost da bi netko mogao dozvoliti da ga vozi neka druga osoba koja je plaæena za to joj je prestrašna...
Osim toga, jednostavno nikad nije zavirila u krug ljudi koji sebi mogu priuštiti takav životni stil.

Ali ja poznajem ljude koji imaju vozaèe.
Moj B, na primjer, plaæa osobu koja ga vozi.
Ali zato jer je još u auto školi imao jako gadan bliski susret s kombijem i neželjeni modni dodatak u obliku sivog Šanca oko vrata, polomljenih prednjih zuba o volan, i sasvim je razumljivo što se boji vožnje.
Njegov choffeur je zapravo sin njegove raèunovotkinje, i vozi ga naokolo kad treba negdje iæi poslom. U krasnom šminkerskom pick-upu, za kojeg bih ja ubila da ga imam bar na tjedan dana. Kad nije potrebno obilaziti terene i razvoziti uzorke, vozaè sjedi doma. A B se vozi taksijem, pješaèi (zato i ima onakve noge bez imalo vježbanja) ili koristi javni prijevoz.
Ali B još uvijek nije ONA kategorija ljudi koji imaju vozaèa.

Tajkun, deèko i odnedavno zaruènik moje Najbolje, èovjek s više državljanstava, ima Vozaèa. I to Vozaèa u odijelu. Koji usput i obavlja stvari za njega...
I sve to tu, usred Zagreba.
I nije jedini koji ima vozaèa, ali je jedini èovjek s vozaèem kojeg tako dobro i osobno poznajem.

Kad Tajkun boravi u Hrvatskoj, Najbolja iza posla odlazi ravno kod njega na Tuškanac i od njega ujutro na posao, a Vozaè obièno pokupi mene, psa i njenu sestru i dovozi nas kod njih. Pa nas isto tako i vraæa.
Fenomenalan je osjeæaj sjediti na stražnjem sjedištu golemog customiziranog Mercedesa i kroz zatamnjena stakla gledati manje sretne smrtnike u obiènim autima... A na naslonima prednjih siceva imam i ekranèiæe, i onda mogu gledat film... Tj, mogu ga gledat teoretski, jer se nikad nisam vozila toliko dugo da bi mi stvarno trebao film da mi ubije vrijeme, ali dobar je osjeæaj veæ i kad znam da bih mogla kad bih htjela...
Ok, ima Tajkun još par auta, ali ovaj mi je nekako najdraži.

Ima na primjer i onog nekog Passata karavana, koji služi za brze kupovine i obavljanja raznih stvari po gradu.
Otkako je Najbolja Cartierom prstenovala status, poèela je slobodnije koristiti zaruènikove resurse za svoje privatne poslove. A kako ona nikako nema vremena za obavljanje privatnih stvari kao što su kupovine veæih zaliha hrane ili namještaja, darova za obitelj, knjiga, opreme za psa i sliènog, a ja sam ona koja ima gomilu vremena na bacanje i za razliku od nje uživa u robno-novèanim transakcijama svake vrste (drugim rijeèima, shopping je uvijek shopping, èak i kad kupujem 50 kila hrane za èinèile, sadnice kivija, gumeni podmetaè za tuš-kadu ili 20 drvenih vješalica - 25 kuna set od èetiri vješalice... i to pastelno roze! U Konzumu!).
I onda se nekako potrefi da sve to treba biti obavljeno brzo i u odreðenom vremenskom roku, a sve je smješteno van linije tramvaja, i onda dobijem Vozaèa i karavan...

A da ne spominjem onaj fenomenalni feeling kad me Tajkun zamolio da odaberem božiæne poklone za obitelj od Najbolje, što je trebalo biti iznenaðenje za nju, i kad sam krstarila Kaptol centrom s Vozaèem dva koraka iza sebe, nonšalantno birala komplet Samsonite kofera s uzorkom krokodilske kože (plastièni, ali baš lijepi, i njena teta ih obožava), cipele i vjetrovke za jedrenje u Paul and Sharku, bluzice i torbice, šalove i marame, knjige i lule, a Vozaè je vadio gotovinu i plaæao, i još teglio i vreæice... Ah, koji dobar osjeæaj! Totalno nestvaran!
Doduše, Vozaè je elegantan i markantan gospodin u 50-im godinama, uvijek u diskretnom odijelu, upeèatljivog držanja, i možda sam više izgledala kao neka njegova razmažena kæerkica ili rastrošna ljubavnica nego kao faca kakva sam sama sebi bila u vlastitim oèima, ali nema veze... Osjeæaj je bio predobar da bi bio istinit.

Ali, naravno, Pravnica ne vjeruje da u Hrvatskoj postoje ljudi koji imaju vlastite vozaèe, mada Tajkun nije jedini...
Pa sam iskoristila priliku da se pravim važna pred njom.

Naime, trebalo je kupiti taj neki glupi dodatak hrani za èinèile.
Tata od Najbolje je, još tamo 90-ih, htio uæi u posao s èinèilama, ali ispalo je da nekako nema srca da ih onako fino ugojene i odrasle prodaje za klanje, pa je na kraju smanjio broj životinjica i veæ godinama ih drži i uzgaja kao ljubimce... Dapaèe, neke i prodaje kao kuæne ljubimce.
Dakle, trebalo je kupiti to... nešto za èinèile.
A ja sam usput trebala Pravnici odnijeti iPod koji sam joj napunila glazbom, jer ona to veæ dobre dvije godine ne može savladati sama. Tako da joj uvijek netko vadi i stavlja sadržaj, radi playliste, i ostale gluposti koje su inaèe piece of cake (mada, iskreno, èisto sumnjam da je ona baš toliko tupa... prije bih rekla da je nekako malo lijena prèkati s iTunesima...).
A kako je Vozaè genijalan gospodin s kojim je užitak popiti kavicu, baciti vic-dva i sve lijepo dogovoriti, nagovorila sam ga da doðe po mene s The Autom.
I da onako nonšalantno prièekamo Pravnicu da se iskobelja iz tornja u kojem radi, doðe sama po svoj iPod, i da uživamo kako joj vilica ispada od šoka i bijesa (naime, navukla sam je na opkladu u 50 Eura) dok joj Vozaè otvara stražnja vrata da uðe na stražnje sjedište, na kojem sjedim ja i cerekam se pobjedonosno... I èekam svojih 50 Eura... Ooooo daaaaaaa...

A kad se veæ pravim važna, dobila sam još nekoliko genijalnih darova od Najbolje na povratku iz Londona...
Genijalni Jo Malone gel za tuširanje od grejpa, Molton Brown losione za tijelo Coco De Mer i Blissful Templetree, i genijalnu Bulgarijevu oživljavajuæu emulziju za lice u krasnim tubicama, malo džepno èudo za instant osvježenje i vraæanje vlage proljeæem zbunjenom tenu.
I navodno genijalnu St. Tropez Whipped Bronze Self Tanning Mousse, pjenu za samotamnjenje za kojom luduje Elle MacPherson, koju sam - naravno - odmah isprobala.
I ispala NARANÈASTA!
Da, umjesto u elegantnog bronèanog komada, pretvorila sam se u golemu mandarinu!!!
Ako ne vjerujete, pitajte Rudarku , ona me je imala priliku vidjeti obojanu u naranèasto...

10.04.2009. u 03:31 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.