S Mamine i s Tatine strane imam brdo rođaka. I sa svima sam jako bliska.
Budući da sam ja ipak otočanka, tako sam blisko povezana i sa onima koji mi nisu prvo i drugo koljeno, dapače, neke strahovito daleke rođake smatram bližima od djece svojih tetki i barba.
Jedan od takvih mojih nešto daljih ali najdražih i najneobičnijih rođaka, Rainbow Warrior, ovih je dana bio u Zagrebu, i naravno da smo jednostavno morali provesti neko vrijeme skupa...
Rainbow Warrior je jako posebna osoba, i jedna od splitskih ikona. Svašta čovjeku padne na pamet kad se spomene njegovo ime: od gomile oslikanih interijera raznih ustanova, privatnih kuća, lokala i poslovnih prostora, preko picigina i Bačvica, do Greenpeacea i ronjenja.
Moj Warrior je Jacques Cousteau i Chris In The Morning u jednom. Živio je u Zadru, školovao se u Francuskoj i Švicarskoj, bacio bazu u Splitu, a još krajem 80-ih se otisnuo s Greenpeaceom na sjeverne pučine u borbi za čišći i humaniji planet. Ronio je, čistio naftne mrlje, napadao kitolovce, živio s kanadskim Indijancima... I jedini je Rainbow Warrior hrvatskog porijekla, ikad.
A onda je zaključio da je u Splitu ipak najbolje provoditi većinu vremena, i povremeno odlutati negdje...
Jer samo u Splitu može cijelu zimu provesti bacakajući se po plićaku u Speedo gaćicama za oguljenom teniskom lopticom, ispijajući kave ispred Žbirca i uživajuću u životu punim plućima... U gradu u kojem poznaje svih, i u kojem ga svi znaju.
Moj Warrior je jedan od onih rijetkih i posebnih ljudi koji su toliko pozitivni i dobroćudni da čovjek jednostavno ne može povjerovati u njihovo postojanje dok ih ne upozna i ne uvjeri se da su stvarni.
I tako sam, u trenutku kad sam ga napokon ugledala s druge strane ceste na Savi, skoro počela skakati i vrištati od sreće što je tu.
Onako nestvarno preplanulog, dugokosog, u vječnim praktičnim khaki hlačama i crvenoj vjetrovci, s ruksakom preko ramena i metaliziranim naočalama na nosu, kako njuška proljetni smogizirani zagrebački zrak s osmjehom na mirnom licu...
Moj Warrior, piciginaš i umjetnik, ronilac i lutalica, duša galeba u tijelu čovjeka...
Joj, stvarno postajem patetična kad mislim na njega.
Ali donio je sa sobom komadić mog Splita, za koji sam na neko vrijeme zaboravila da mi nedostaje. Donio mi je miris sumpora iz termi s Rive po južini, osjećaj pijeska s Bačvica pod bosim nogama, dodir nemilosrdnog proljetnog sunca na obrazima i aromu brodske piture sa Zente...
Proveli smo cijelo proljetno popodne u Baschieri u Horvaćanskoj, uz otvoreni prozor s pogledom na krošnje. Na žalost, nismo mogli odšetati do Jaruna i praviti se da sjedimo na štekatu na Ovčicama jer sam ja bila u previsokim štiklama s užasno tankom petom, ali zato smo to nadoknadili slijedeći dan.
A slijedeći dan mi je priredio pravo splitsko popodne, nekoliko sati šetnje po šljunku uz... pa, uz nekakvu vodu, u trenerci i tenisicama (srećom je Jarun preko tjedna poprilično prazan), i uuuuuuužasnoooooooooo duuuuuuuuuugo ispijanje kave na otvorenom s pogledom na.......... pa, na nekakvu vodu...
Vrijeme s Warriorom je uvijek najbolje provedeno vrijeme na svijetu.
Nije da je vrijeme s mojim prijateljicama loše provedeno vrijeme, ali ponekad je stvarno lijepo pričati o stvarima koje se ne tiču tuđih života, tuđih problema i oblikovanja kose.
Warrior me svaki put podsjeti da zastanem, usporim tempo, ispraznim misli i pomirišem cvijeće.
Pa sam tako zastala i pomirisala više vrsta cijeća.
Od čega najviše Marc Jacobsov Daisy, Givencyjev Very Irrisistible i onu golemu bocu Zarinog parfema od ruža koji koristimo da bismo namirisale sobe u stanu.
A mislim da je isto u međuvremenu napravila i moja frendica M, jer je nakon dugo vremena razmišljanja i premišljanja napokon donijela odluku - ipak idemo u posao!
M daje novce, logistiku i svoje iskustvo u struci.
Ja dajem svoje iskustvo u prodaji, iskustvo u marketingu, operativne sposobnosti i jaaaaaaaaaako puno pravih kontakata.
Ona u priču ulazi s novcem i idejom, ja sam ona koja odrađuje stvar točno onako kako mora biti odrađena...
I za sad je sve jako dobro.
Jer općepoznato je da u recesiji uvijek i jedino cvate industrija luksuza.
Što ne znači da više ne radim za B i da više nisam u potrazi za NORMALNIM poslom. Jer naš mali posao se već nekako postavlja na noge sam od sebe, ulistane smo brzinom svjetlosti kod nekoliko ključnih lanaca, promociju i oglašavanje radimo napola gerilski i isplanirano je za cijelu godinu, a na tržištu postoji golema rupa upravo u našoj kategoriji...
Ali ja samo želim NORMALAN posao.
Raditi za nekog. Nekog velikog, po mogućnosti. Biti jedan od (onih malo većih, naravno) kotačića u složenom mehanizmu... Tako radim cijeli život, tako sam navikla, najbolje se snalazim u korporativnom loncu, i stvarno mi strašno fali...
Već sam se jednom opekla na maloj firmi od 60-ak ljudi, i ne namjeravam to ponoviti, o ne... Nikad više kod malog poslodavca!
Ali fale mi moje dosadne crne i sive hlače, fale mi organizacijski i operativni izazovi, fale mi pauze na kojima se uvijek trača direktore, neorganiziranost drugih odjela i kolegicu koja fali...
A moj i M-in mali posao (koji ima potencijala da postane i nešto veći) je zabava za popodnevne sate i vikende, i izvor prihoda za džeparac.
Jer mislim da je krajnje vrijeme da napokon kupim svoj vlastiti auto.
A možda bih čak mogla jednom više službeno položiti i tu B kategoriju, prestati se šlepati na davno položenu A, i napokon legalizirati svoj status na hrvatskim cestama...
Kad sam već kod vožnje, moja rodica Pravnica nikad nije vjerovala da u Hrvatskoj zaista postoje ljudi koji imaju vozače.
Za nju je to nekakava čudna navika egzotičnih zemalja kao što je New York (jer je jedino tamo viđala ljude koji posjeduju auto ali ga ne voze sami).
Pravnica je ljubiteljica velikih, niskih, brzih i skupih mašina, i već sama mogućnost da bi netko mogao dozvoliti da ga vozi neka druga osoba koja je plaćena za to joj je prestrašna...
Osim toga, jednostavno nikad nije zavirila u krug ljudi koji sebi mogu priuštiti takav životni stil.
Ali ja poznajem ljude koji imaju vozače.
Moj B, na primjer, plaća osobu koja ga vozi.
Ali zato jer je još u auto školi imao jako gadan bliski susret s kombijem i neželjeni modni dodatak u obliku sivog Šanca oko vrata, polomljenih prednjih zuba o volan, i sasvim je razumljivo što se boji vožnje.
Njegov choffeur je zapravo sin njegove računovotkinje, i vozi ga naokolo kad treba negdje ići poslom. U krasnom šminkerskom pick-upu, za kojeg bih ja ubila da ga imam bar na tjedan dana. Kad nije potrebno obilaziti terene i razvoziti uzorke, vozač sjedi doma. A B se vozi taksijem, pješači (zato i ima onakve noge bez imalo vježbanja) ili koristi javni prijevoz.
Ali B još uvijek nije ONA kategorija ljudi koji imaju vozača.
Tajkun, dečko i odnedavno zaručnik moje Najbolje, čovjek s više državljanstava, ima Vozača. I to Vozača u odijelu. Koji usput i obavlja stvari za njega...
I sve to tu, usred Zagreba.
I nije jedini koji ima vozača, ali je jedini čovjek s vozačem kojeg tako dobro i osobno poznajem.
Kad Tajkun boravi u Hrvatskoj, Najbolja iza posla odlazi ravno kod njega na Tuškanac i od njega ujutro na posao, a Vozač obično pokupi mene, psa i njenu sestru i dovozi nas kod njih. Pa nas isto tako i vraća.
Fenomenalan je osjećaj sjediti na stražnjem sjedištu golemog customiziranog Mercedesa i kroz zatamnjena stakla gledati manje sretne smrtnike u običnim autima... A na naslonima prednjih siceva imam i ekrančiće, i onda mogu gledat film... Tj, mogu ga gledat teoretski, jer se nikad nisam vozila toliko dugo da bi mi stvarno trebao film da mi ubije vrijeme, ali dobar je osjećaj već i kad znam da bih mogla kad bih htjela...
Ok, ima Tajkun još par auta, ali ovaj mi je nekako najdraži.
Ima na primjer i onog nekog Passata karavana, koji služi za brze kupovine i obavljanja raznih stvari po gradu.
Otkako je Najbolja Cartierom prstenovala status, počela je slobodnije koristiti zaručnikove resurse za svoje privatne poslove. A kako ona nikako nema vremena za obavljanje privatnih stvari kao što su kupovine većih zaliha hrane ili namještaja, darova za obitelj, knjiga, opreme za psa i sličnog, a ja sam ona koja ima gomilu vremena na bacanje i za razliku od nje uživa u robno-novčanim transakcijama svake vrste (drugim riječima, shopping je uvijek shopping, čak i kad kupujem 50 kila hrane za činčile, sadnice kivija, gumeni podmetač za tuš-kadu ili 20 drvenih vješalica - 25 kuna set od četiri vješalice... i to pastelno roze! U Konzumu!).
I onda se nekako potrefi da sve to treba biti obavljeno brzo i u određenom vremenskom roku, a sve je smješteno van linije tramvaja, i onda dobijem Vozača i karavan...
A da ne spominjem onaj fenomenalni feeling kad me Tajkun zamolio da odaberem božićne poklone za obitelj od Najbolje, što je trebalo biti iznenađenje za nju, i kad sam krstarila Kaptol centrom s Vozačem dva koraka iza sebe, nonšalantno birala komplet Samsonite kofera s uzorkom krokodilske kože (plastični, ali baš lijepi, i njena teta ih obožava), cipele i vjetrovke za jedrenje u Paul and Sharku, bluzice i torbice, šalove i marame, knjige i lule, a Vozač je vadio gotovinu i plaćao, i još teglio i vrećice... Ah, koji dobar osjećaj! Totalno nestvaran!
Doduše, Vozač je elegantan i markantan gospodin u 50-im godinama, uvijek u diskretnom odijelu, upečatljivog držanja, i možda sam više izgledala kao neka njegova razmažena kćerkica ili rastrošna ljubavnica nego kao faca kakva sam sama sebi bila u vlastitim očima, ali nema veze... Osjećaj je bio predobar da bi bio istinit.
Ali, naravno, Pravnica ne vjeruje da u Hrvatskoj postoje ljudi koji imaju vlastite vozače, mada Tajkun nije jedini...
Pa sam iskoristila priliku da se pravim važna pred njom.
Naime, trebalo je kupiti taj neki glupi dodatak hrani za činčile.
Tata od Najbolje je, još tamo 90-ih, htio ući u posao s činčilama, ali ispalo je da nekako nema srca da ih onako fino ugojene i odrasle prodaje za klanje, pa je na kraju smanjio broj životinjica i već godinama ih drži i uzgaja kao ljubimce... Dapače, neke i prodaje kao kućne ljubimce.
Dakle, trebalo je kupiti to... nešto za činčile.
A ja sam usput trebala Pravnici odnijeti iPod koji sam joj napunila glazbom, jer ona to već dobre dvije godine ne može savladati sama. Tako da joj uvijek netko vadi i stavlja sadržaj, radi playliste, i ostale gluposti koje su inače piece of cake (mada, iskreno, čisto sumnjam da je ona baš toliko tupa... prije bih rekla da je nekako malo lijena prčkati s iTunesima...).
A kako je Vozač genijalan gospodin s kojim je užitak popiti kavicu, baciti vic-dva i sve lijepo dogovoriti, nagovorila sam ga da dođe po mene s The Autom.
I da onako nonšalantno pričekamo Pravnicu da se iskobelja iz tornja u kojem radi, dođe sama po svoj iPod, i da uživamo kako joj vilica ispada od šoka i bijesa (naime, navukla sam je na opkladu u 50 Eura) dok joj Vozač otvara stražnja vrata da uđe na stražnje sjedište, na kojem sjedim ja i cerekam se pobjedonosno... I čekam svojih 50 Eura... Ooooo daaaaaaa...
A kad se već pravim važna, dobila sam još nekoliko genijalnih darova od Najbolje na povratku iz Londona...
Genijalni Jo Malone gel za tuširanje od grejpa, Molton Brown losione za tijelo Coco De Mer i Blissful Templetree, i genijalnu Bulgarijevu oživljavajuću emulziju za lice u krasnim tubicama, malo džepno čudo za instant osvježenje i vraćanje vlage proljećem zbunjenom tenu.
I navodno genijalnu St. Tropez Whipped Bronze Self Tanning Mousse, pjenu za samotamnjenje za kojom luduje Elle MacPherson, koju sam - naravno - odmah isprobala.
I ispala NARANČASTA!
Da, umjesto u elegantnog brončanog komada, pretvorila sam se u golemu mandarinu!!!
Ako ne vjerujete, pitajte Rudarku , ona me je imala priliku vidjeti obojanu u narančasto...
Post je objavljen 10.04.2009. u 03:31 sati.